Prošli tjedan Hrvatsku je posjetio guru novog velikog globalnog pokreta, začetnik GNU operativnog sustava - koji danas zajedno sa kernel/Linuxom koriste na svojim kompjuterima milijuni ljudi širom svijeta – osnivač fondacije i pokreta za slobodni softver, Richard Stallman osobno. Softverski patenti bili su tema prvog, u Novinarskom domu održanog predavanja, a pokret slobodnog softvera i budućnost slobode – za širu publiku nešto zanimljivijeg drugog predavanja, održanog u jednako prepunoj dvorani Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Organizacija oba predavanja zasluga je Hrvatske akademske i istraživačke mreže Carnet i Multimedijalnog instituta, organizacije koja se već niz godina sustavno bavi promicanjem prakse i filozofije slobodnog softvera u Hrvatskoj. Osim programerske zajednice koja je došla čuti i vidjeti Stallmana, predavanja su gotovo jednako bila posjećena od strane kulturnjaka, umjetnika i aktivista, što pokazuje da se zaista radi o pokretu koji prelazi granice softverskog koda, okupljajući sve veći broj različitih zajednica.

GNU/Linux se danas umjesto vlasničkog softvera koristi iz posve pragmatičnih razloga – jer je stabilniji, otporniji na viruse... ali često su razlozi korištenja isključivo ideološke prirode. Jer kao što Stallman neprestano ponavlja – GNU nije razvijen iz tehničkih razloga i koristi, već radi slobode. Društveni sustav vlasničkog softvera je po njemu antisocijalan, neetičan i jednostavno pogrešan; on se temelji na podjeli javnosti i bespomoćnosti svojih korisnika. Radi se o onome o čemu mi obični korisnici jednostavno nismo razmišljali prije nego što se pojavio Richard Stallman već smo bezbrižno koristili piratske kopije Microsoftovih programa, nadajući se da kazna zbog korištenja neautoriziranih kopija pripada razvijenom zapadnom svijetu i njegovim institucijama. Međutim, softverski patenti su trenutačno vruće pitanje Europske Unije, zbog čega nas Stallman savjetuje da ne ulazimo u EU ako nam je stalo do slobode, a ideja slobodnog softvera se sve više širi na druga, nesoftverska područja. Put koji smo prešli od – Proudhonovog vlasništvo je krađa do Stallmanovog vlasnički softver je zlo - označava ujedno i mijenjanje socijalne i političko-ekonomske - paradigme u kojoj softver postaje proizvodna snaga oko koje se vodi borba za društvenu promjenu.

Cijela priča sa slobodnim softverom krenula je iz posve pragmatičnih razloga: nepoznavanje izvornog koda, odnosno odbijanje proizvođača da učini izvorni kod za kontrolu printera dostupnim, ometalo je Stallmana u nečemu tako jednostavnom kao što je printanje, što je naravno izazvalo bijes ovog hipi-hakera. Stallman je, naime, početkom sedamdesetih, radeći kao programer u Laboratoriju za umjetnu inteligenciju na MIT-u bio član istraživačko-znanstvene zajednice čija je uobičajena praksa bila dijeljenje i zajedničko razvijanje softvera koji su im bili potrebni. Taj softver se tada nije zvao slobodnim jer još uvijek nije postojala potreba – niti jezična niti stvarna - za razgraničavanjem slobodnog od neslobodnog softvera. Međutim, osamdesete su donijele nova pravila, moderna računala koja su imala svoje vlastite operativne sustave, korporativni kapital koji je želio staviti svoju šapu na ono što će u budućnosti pokretati svijet, a za samu dozvolu pokretanja sustava trebalo je potpisati ugovor o tajnosti.

Vlasnički softver je zlo, neprestano je tokom predavanja ponavljao Stallman, objašnjavajući: To je softver koji ne poštuje vašu slobodu, te čini korisnike podijeljenima i bespomoćnima. Korisnici ne smiju dijeliti jer će biti optuženi za piratstvo, a budući da nemaju pristup izvornom kodu ne mogu ništa promijeniti, ne mogu čak ni znati što program točno radi.

Vidjevši na primjeru printera s početka priče kuda cijela stvar ide, Stallman počinje razmišljati o programu koji bi trebao biti napisan kako bi još jednom omogućio nastanak zajednice. Tada se osjetio izabranim od okolnosti jer ima potreban dar, a to je znanje o programiranju operativnog sustava. Bila je to situacija poput one kadavidite da se netko utapa, pa ako znate plivati osjetite se pozvanim da pomognete, osim ako utopljenik nije George Bush. Prvi zadatak je bio razvijanje operativnog sustava koji bi bio slobodan, te Stallman počinje pisati GNU.

Druga, po socijalnim konzekvencama možda još važnija stvar, bilo je razvijanje licenci koje će jednom napisani slobodni softver učiniti zauvijek slobodnim. Potrebni su bili uvjeti distribucije i korištenja koji bi spriječili pretvaranje GNU softvera u vlasnički softver. Stallman je metodu kojom se poslužio nazvao copyleft, koji koristi zakon o autorskom pravu ili klasičnom copyrightu ali u potpuno suprotne svrhu, za održavanje softvera slobodnim. Glavna ideja copylefta jest da posredstvom te metode svima dopuštamo pokretanje programa, njegovo kopiranje, modificiranje i distribuciju modificiranih verzija, ali ne dopuštamo dodavanje vlastitih ograničenja. Varijanta copylefta koju koristimo za većinu GNU softvera pokrivena je GNU General Public License - Općom javnom licencom ili skraćeno, GNU GPL-om.
Ključne slobode koje definiraju slobodni softver su ovom licencom zajamčene svima koji posjeduju kopiju programa kao neotuđiva prava. Četiri esencijalne slobode koje svatko treba imati Stallman definira kao: nulta sloboda da se pokrene program onako kako želite, u bilo koju svrhu; sloboda da proučite izvorni kod i prilagodite ga, promijenite kako želite; sloboda da pomognete svom susjedu, odnosno sloboda da napravite kopije i distribuirate ih drugima; sloboda da pomognete svojoj zajednici, odnosno da distribuirate ili objavite modificirane verzije.

Ako samo jedna od ovih sloboda nedostaje, program se smatra neslobodnim i po Stallmanu ne treba ga koristiti niti dalje razvijati. Ono na što četiri slobode zapravo smjeraju nije samo sloboda pojedinca koji koristi program ili sloboda programera koji ga dalje razvija već mogućnost izgradnje slobodne, etične i solidarne zajednice. Proizvođač programa je namjerno napao socijalnu solidarnost u vašoj zajednici, namjerno vas želi razdvojiti od drugih ljudi na svijetu. Duh dobre volje i pomaganja svojoj zajednici je najveći resurs svakog društva, ne materijalni resursi. Kada moćne društvene institucije kažu da ne smijete dijeliti, one zapravo truju ovaj duh dobre volje. Često optuživan da provodi svoju političku agendu na račun razvoja softvera, Stallman naglašava da ono što je bitno – a upravo zato je ovaj pokret i naišao na tako velik odjek izvan programerske zajednice – nije korištenje specifičnog softvera nego sadašnjost i budućnost naše slobode: Budućnost naše zajednice ovisi o tome što mi cijenimo, koje su nam bitne vrijednosti. Nije dovoljno učiti ljude da samo koriste free softver ako želimo imati slobodu koja će trajati dugoročno. Jer će je onda izgubiti tokom godina. Smisao GNU GPL-a je da osigura da svi korisnici programa imaju sve četiri esencijalne slobode. Mi se samo brinemo da to ostane tako.

Fanatično braneći sve četiri esencijalne slobode, opirući se svakom pokušaju – kao npr. onom open source pokreta, koji pokušava prekršiti ili oduzeti makar samo jednu slobodu od četiri nabrojane, Stallman naglašava potrebu političkog organiziranja: Postoji konspirativni plan korporacija da u budućnosti promijene dizajn kompjutora, kako bi bilo nemoguće napisati slobodni softver. To je opasan plan, i nije jasno kako ćemo ih zaustaviti. Trebali bismo bojkotirati kompanije koje proizvode hardver koji je nekompatibilan sa slobodnim programima. Trebamo sve vas, jer danas imamo neprijatelje. Moramo se politički organizirati.

Nešto neposredniji susret sa Richardom Stallmanom – prilikom diskusije nakon dvosatnih, iznimno zanimljivih predavanja u kojima su pokriveni svi važniji aspekti priče o slobodnom softveru – iznervirao je mnoge. Osim već poznate ekscentričnosti, Stallman je uglavnom pričao i odgovarao samo na ono što njega zanima, povremeno otkantavajući ljude s iznimno neprijateljskim stavom, insistirajući na vrlo jasnim, preciznim i glasnim pitanjima, postavljenim u diskursu koji njemu odgovara. Novinari nisu prošli ništa bolje. Kutija cigareta na mojoj torbi je izazvala polusatnu, vrlo glasnu digresiju: Nemojte se ubiti, nije tako loše. Znam da svijet ide u vrlo lošem smjeru ali nije toliko loše. Razmišljate li o tome da imate dijete?... Nakon ovakvih zavrzlama, koje smo svi ipak bili skloniji pripisati specifičnom geekovskom humoru, jer Stallman unatoč svemu izaziva divljenje i podršku - napokon smo u zajedničkoj sesiji za novinare imali prilike započeti s intervjuom.

Na pitanje kolege novinara o tome postoji li organizirana medijska kampanja protiv slobodnog softvera koju provodi Microsoft, Stallman odgovara:

Oni vole vrijeđati ljude koji podržavaju slobodan softver nazivajući ih komunistima. No zanimljivo je kako koriste paravane - dok mi nastupimo otvoreno i kažemo tko smo i za što se zalažemo, Microsoft ne želi da neprekidno izgleda kao da ti stavovi dolaze od tvrtke. Stoga oni kreiraju nazovi nezavisne organizacije i istraživačke grupe – koje su plaćene od Microsofta i stoga će reći ono što Microsoft žele da kažu.

Ipak smisao pokreta za slobodni softver nije u borbi protiv Microsfota. ili bilo koga pojedinačno.

Mnogo je socijalne inercije koja radi protiv nas, a Microsoft ima puno love koju koristi za potčinjavanje ljudi. Naš cilj nije poraziti Microsoft, Microsoft je samo dio problema i potpuno je pogrešno koncentrirati se samo na Microsoft. To vodi zabludi da je bilo tko tko se natječe sa Microsoftom dobar. To vodi zaboravljanju ideala za koje se mi zapravo borimo. Ako zaboravimo te stvari i koncentriramo se na borbu protiv Microsofta, možda ćemo i pobijediti ali ćemo možda biti i jednako loši kao oni. Naš pokret nije pokret privatnih animoziteta protiv bilo koga. Naš pokret je – pokret koji daje korisnicima slobodu da dijele i surađuju, kao i da kontroliraju vlastite kompjutere. Ako Microsoft promjeni svoju prodajnu politiku - u prodaju usluga, a ne vlasničkog softvera, ja bih rekao – super, Microsoft nije loš. Mi se ne borimo da izbrišemo bilo koga posebno. Mi se borimo za oslobođenje cyber prostora, za ustanovljavanje slobode, i to je ono što čini našu stvar vrijednom činjenja.

Kada govorite o slobodi, govorite o slobodi za korisnike ali i slobodi za one koji razvijaju program. Na koju onda točno vrstu slobode mislite te kako komentirate «mekanu» kritiku Tom O'Reilly-ja ali i puno «žešću» kritiku brojnih drugih koji dolaze iz poslovnog sektora – da bi oni koji razvijaju program također trebali imati slobodu da odlučuju što žele napraviti sa svojim programom/proizvodom, odnosno da bi trebali imati slobodu staviti neke restrikcije?

To nije sloboda, to je moć. Kada jednom počnete govoriti takve stvari, tada bi mogli i tiraniju nazvati slobodom. To je potpuno apsurdno, to bi značilo da i dikatori moraju imati slobodu. Korisnici moraju imati slobodu da kontroliraju ono što rade kada koriste softver. Neki od ovih korisnika su također proizvođači programa. Ne samo to, ljudi koji razvijaju bilo koji postojeći program ga u isto vrijeme koriste. Četiri esencijalne slobode uključuju slobodu da se razvija program kao i slobodu da ga se pokrene i dijeli. Važno je razlikovati slobodu i moć. Sloboda je imati kontrolu nad svojim životom, a moć je kontrolirati živote drugih. Uništavanje značenja riječi koje radi O'Reilly je nešto vrlo uobičajeno i oni to rade jer misle da mnogi ljudi neće razumjeti, odnosno misle da su nešto postigli s ovim blesavim argumentom.

Što danas mislite o Creative Commons licencama, posebno s obzirom da ste ih na početku podržavali kao nešto što ima veze ili se ugleda na pokret slobodnog softvera samo je primijenjeno na području umjetničkih i medijskih radova - da bi u zadnje vrijeme napisali nekoliko oštrih članaka iz kojih je jasno da ih više zapravo ne podržavate?

Loša stvar kod Creative Commonsa je da su proizveli široku seriju licenci koje nemaju ništa zajedničko. Zapravo, ako pogledate te licence i pokušate ustanoviti koja je to sloboda koja je zajednička svim licencama – shvaćate da je zapravo nema. To je problem, jer razlog zbog kojeg sam htio podržavati CC je njihovo priznavanje važnih sloboda. Inicijalno, kad su tek počeli – sve CC licence su prepoznavale određeni minimum slobode, a to je sloboda za koju ja vjerujem da bi ju svatko trebao imati za bilo koju vrstu radova: Sloboda da nekomercijalno distribuirate točne kopije programa. Ali tada su razvili još neke licence koje vam ne dopuštaju tu slobodu. Odnosno, postoje i licence koje mi ne daju nikakvu slobodu jer dolazim iz razvijene zemlje. A to se vjerojatno odnosi i na vas. Zbog toga te licence smatram neprihvatljivim. Problem je u tome što CC funkcionira na način da ohrabruje ljude da prihvate sve licence zajedno. Oni ne ohrabruju ljude da promatraju različite licence zasebno, oni promoviraju CC kao brand. Ne mogu uopće podržavati CC jer je stvar tako postavljena da podržavate ili sve ili nijednu licencu. Vidjet ćete mnogo ljudi koji kažu – kontribuirajte našem projektu jer mi koristimo CC licence - i misle da su vam rekli nešto supstancijalno, a zapravo nisu rekli ništa o tome koje slobode će korisnici imati. To pokazuje bazičnu filozofsku razliku između Creative Commonsa i slobodnog softvera.

Ali svjesni ste da većina ljudi povezuje Creative Commons i slobodni softver kao da se radi o istoj ili vrlo sličnoj stvari, samo u različitim medijima?

To je greška, pogrešno su razumjeli o čemu se radi u CC licencama. Ako želite nešto kao FS pokret u drugim područjima, CC jednostavno nije to. Ja sam to isto na početku mislio, i bio sam strašno razočaran kad sam shvatio da to nije tako. Možda su ljudi iz CC fondacije na početku bili inspirirani slobodnim softverom ali zapravo mi nismo slični. Mi počinjemo sa time da kažemo – ovo su esencijalne slobode, koje svi moraju imati i mi ćemo raditi na tome da ustanovimo i branimo te slobode. Oni ne kažu ništa slično. Oni govore o pomaganju posjednicima autorskog prava da izvode svoju moć fleksibilno. Pa nije iznenađenje da oni nemaju esencijalne slobode. Na početku sam mislio da, mada nisu eksplicitno govorili o tome da brane slobodu, da se iz njihovih akcija čini kao da to rade, i mislio sam da je to dovoljno. Ali budući da to nije bila njihova intencija, promijenili su svoju praksu i sada niti na praktičnom nivou ne brane ovu minimalnu slobodu.

Tokom predavanja ste naglašavali potrebu za solidarnošću kao i za političkim organiziranjem. Iz predavanja je također bilo razvidno da bez obzira na danas široku globalnu podršku pokretu slobodnog softvera još uvijek nema dovoljno onih koji su spremni raditi s vama na konkretnim ciljevima. Jeste li svjesni činjenice da su u većini slučajeva upravo programeri najreakcionarniji element, koji se uglavnom brine o svojim većim plaćama bez ikakve svijesti o društvenim promjenama?

Ne znam. Nisam previše zainteresiran za pitanja o spekulacijama što će se dogoditi. Djelomično jer sam svjestan da ne mogu to znati. Ali i zato što to nije korisno pitanje. Korisno pitanje je konstruktivno: što možemo napraviti da promijenimo situaciju? Ja ne živim ovdje i ne znam što se ovdje događa. Pa onda ne znam ni što trebamo učiniti.

Nisam mislila na Hrvatsku već na situaciju u globalnom kontekstu, na primjer u Americi?

Imam vrlo malo nade za slobodu u mojoj zemlji. Ljudi su potpuno ispranih mozgova i drži ih se u stalnom strahu, oni se zaista boje, a zato što se boje spremni su odreći se svoje slobode. Upravo zato sistem funkcionira tako dobro.. Ali ne mislim da su sve zemlje u jednako teškoj situaciji. Stvari bi mogle ulijevati više nade negdje drugdje.

Da, ali malo je mjesta koja su negdje drugdje i koja nisu pod utjecajem dominantnog modela.

Tome se treba oduprijeti. Međutim, zainteresiran sam samo ako govorimo o čistoj akciji, apstraktno me ne zanima. Ako želite raditi i želite da razmislim o nekim prijedlozima o kojima ste vi već razmišljali, možemo razgovarati.

Uvijek govorite samo o slobodi softvera i radosti programiranja slobodne zajednice stvaratelja, međutim tu je proizvodnja hardvera u uvjetima teškog rada i masovne proizvodnje?

Da i to je vrlo velik problem. Hardver se danas proizvodi tako da nas ograničava i kontrolira. Ali ja nemam rješenje. U slučaju softvera postoji rješenje – mi ćemo ga razviti i napraviti naše vlastite verzije i ako netko stavi nešto loše u njega, izvadit ćemo ga.

Nisam mislila na dizajn hardvera koji dolazi bez specifikacija već na činjenicu da se hardver ne proizvodi u slobodnoj igri ili nečemu sličnom već u uvjetima bijednog, loše plaćenog, repetitivnog rada.

To je način na koji se stvari trenutačno rade, i to ne samo s kompjuterima nego sa svim drugim stvarima, a razlog su sweatshopovi.

Da ali možda bi onda trebali jednaku pažnju posvećivati forsiranju ideje recikliranog hardvera umjesto proizvodnje i utrke za sve novijim, tehnološki savršenijim proizvodima?

Pretpostavljam da bi mogli reciklirati materijale- razdvojiti silikon, kemikalije…i onda ih vratiti ponovo u proces proizvodnje, a to bi možda u značajnoj mjeri pomoglo zaštiti okoliša. Ali to nema veze sa sweatshopovima – za njihovo rješenje bi nam trebao neki fair trade pokret. Ipak, u ovom trenutku moj prioritet je takva izgradnja hardvera, koja nas neće potčinjavati. Nakon što postignemo taj prvi cilj, mogu se okrenuti radnim uvjetima ljudi u tvornicama.

www.gnupauk.org
www.gnu.org
www.fsf.org
www.stallman.org