Dok je životni put hrvatskoga generala Ante Gotovine u dosadašnjoj publicistici bio "trajno obavijen velom domoljubne romantizacije", nova knjiga "Gotovina - stvarnost ili mit" novinara Novoga lista Ivice Đikića i Borisa Pavelića te Slobodne Dalmacije Davora Krile pokušava odijeliti stvarnost od nacionalističkih mistifikacija koje su, kako autori knjige pomno bilježe, ionako uvijek više služile tadašnjim političkim vlastodršcima nego samome Gotovini.

Demistifikacija Gotovininog lika počinje od njegovih ranih dana i odlaska od kuće u ranoj mladosti. Po autorima, Gotovina se nije otisnuo u svijet jer "nije mogao podnijeti Jugoslaviju", kako se kasnije tvrdilo, nego zato što je mladog Gotovinu kod kuće progonio tragičan događaj iz njegova djetinjstva. Njegova majka, naime, poginula je spašavajući Gotovinu dok je imao samo tri i pol godine. Osim toga, Gotovina je jedva čekao pobjeći od bijede, besperspektivnosti i "socijalnog očaja". "Gotovina nije bio naročito impresioniran time što je Hrvat", nedvosmisleni su autori, ne pronašavši kod Gotovine nacionalističke zagriženosti i šovinizma ni kasnije, kad je među Tuđmanovim generalima to bilo gotovo poželjno.

Pečat kriminalca

Napustivši tadašnju Jugoslaviju, Gotovina ubrzo postaje "dobar vojnik" Legije stranaca, u kojoj ostaje od 1972. do 1981. godine. Njegova se vojna karijera ubrzo pretvara u "zagonetnu mješavinu najobičnijih privatnih kriminalnih akcija i polukriminalnih misija za desničarske paradržavne strukture Republike Francuske u politički uvijek nestabilnim zemljama Južne Amerike i Afrike". Autori, naime, nemaju nikakvih iluzija o moralnim načelima što su navodno vodila legionare, smatrajući tu družinu "sumnjivom ekipom koja nije imala nikakvih moralnih dilema i koja je za novac bila u stanju napraviti sve što se od nje zatraži".

Taj će link s kriminalom Gotovinu pratiti i u godinama što dolaze, najprije u Francuskoj osamdesetih godina. Iz tog vremena Gotovinini biografi bilježe tri kriminalna pothvata u kojima je sudjelovao i zbog kojih je, kako tvrde, osuđen na zatvorske kazne. Tvrde i da je u francuskom zatvoru proveo od dvije do četiri godine.

Osim kriminala, Ante Gotovina je imao još jednu konstantu kroz cijelu svoju karijeru: uvijek je trebao gospodara, nekoga koga će bezrezervno slušati i kome će vjerovati. Na početku bili su to njegovi zapovjednici u Legiji stranaca, kasnije "politički kriminalac" Dominique Erulin, pa Ante Roso, Gojko Šušak, Ivić Pašalić i Franjo Tuđman, a danas su to njegovi haški odvjetnici Luka Mišetić i Greg Kehoe, u čije je ruke u potpunosti predao svoju sudbinu. Evo i objašnjenja: "Možda i nije bio osvijestio svoja intelektualna ograničenja, ali se od svoje sedamnaeste godine ponašao kao da je na čistu da nije sposoban biti nešto više od pouzdana izvršitelja".

Vjerni izvršitelj

Gotovina je, dakle, bio odličan izvršitelj koji je usvojio "mentalni sklop plaćenika". No, kad je trebalo donositi "strateške" odluke o vlastitom životu, tu je odluku, zaključuju autori, Gotovina prepuštao "ljudima koje je izabrao da im vjeruje". A Gotovinini izabranici i nisu - tvrde njegovi biografi - bili oličenje vrline i morala. Za generala Rosu tako pišu da je završio vojnu karijeru u Hrvatskoj s najvišim generalskim činom, a da "nije vodio niti jednu zahtjevniju vojnu operaciju, samo s osnovnom školom i bez ikakve ozbiljnije vojne izobrazbe". 

Uz oslanjanje na vrlo emotivna i subjektivna sjećanja generala Špegelja, Rosina skupina - kojoj je pripadao i Gotovina - opisana je kao leglo kriminala. "Roso, Gotovina i njima slični u tom su smislu bili puno praktičniji: oni su stvar u dobroj mjeri shvaćali poslovno. Bili su poslušni i nisu zanemarivali udio osobnog interesa u metežu kolektivnog zanosa."

Gotovina nije stigao u Hrvatsku 1990. godine, kad se "rušila Jugoslavija", nego tek u lipnju 1991. Po dolasku, uvijek je imao "svoj uski krug kojem je vjerovao i s kojim su ga, čvršće od ičeg drugog, povezivali materijalni interesi". I ovdje se oslanjajući uglavnom na zapažanja Gotovininih suvremenika "s druge strane", generala Tusa i Stipetića, autori njegov strelovit uspon u vojnoj hijerarhiji pripisuju političkoj odanosti, ali i osobnoj vojničkoj hrabrosti i autoritetu.

Trag ratnih zločina

Gotovina se ipak ističe u svom okružju. Znao je slušati, brzo je učio i razvio je autoritet kod vojske. Znao je pravilno procijeniti situaciju i donosio je ispravne odluke. Nije pokazivao nikakve predrasude, ideološke ili nacionalne. Časnike iz JNA nije dao stigmatizirati, uvažavao je tuđe mišljenje. Gotovinu je krasila "urođena bistrina".
Međutim, još od prve Gotovinine veće vojne operacije "Orkan 91" na samom početku rata u Zapadnoj Slavoniji, pa sve do velike završne operacije u kolovozu 1995. godine, Gotovinin ratni put uz vojne pobjede prati trag ratnih zločina.
Gotovininom zaslugom u prvoj polovici devedesetih u bazi u Šepurinama niče centar za obuku dočasnika, što je bila "važna točka budućeg oslobođenja Hrvatske". Međutim, i ta je priča imala svoju mračnu stranu: baza Šepurine, tvrdi se u knjizi, ujedno je bila distribucijski centar za pošiljke heroina i kokaina za Hrvatsku i Hercegovinu. Pozivajući se na "pisanje novina", autori zaključuju kako se taj biznis "nije mogao odvijati bez Gotovininog znanja" i kako su u lanac trgovine drogom bili uključeni Roso i Ante Žoni Maksan, Gotovinini intimusi. Zaključak: Gotovina se okružio ljudima kojima je rat bio samo paravan za brzo bogaćenje.

Protjerivanje Srba

"Gotovina - stvarnost ili mit" donosi i širi kontekst priče o Gotovini i kriminalu. U jeku rata u hrvatskom podzemlju, koji se vodio između Sliškove i Petračeve skupine, na jednoj su strani bili hercegovački generali, odani Slišku, a na drugoj Gotovina, Roso i legionari, odani Petraču, koji je označen i kao jedan od glavnih financijera Gotovininog bijega. "Gotovinina mreža", kako je opisuju Đikić, Krile i Pavelić, na prijelazu devedesetih i početkom dvijetisućitih imala je "realnu kriminalnu snagu" i predstavljala je "nezanemarivu društvenu prijetnju".

Gotovinina narav i mentalni sklop, kako ih vide autori, odgovorni su i za ono što se događalo u Oluji. Vojnički besprijekorna akcija prometnula se u bjesomučnu pljačku, palež i likvidacije, dajući argumente onima koji su kasnije tvrdili da je vojna akcija bila samo "legitimacijski paravan za protjerivanje Srba". Iako je samo Gotovina svojim autoritetom mogao spriječiti zločine, on je u tom trenutku, kad je bilo najteže, otišao na "bračno krstarenje". "Takvo sistematski suludo i nelogično ponašanje nije zabilježeno u povijesti ratovanja", ocjenjuju biografi kontroverznoga generala, tvrdeći kako su Gotovinu "vlastiti intelektualni kapaciteti onemogućavali da stvarnost vidi šire od skučene vojničke optike".

Na ključno pitanje i glavnu enigmu oslobođenja Hrvatske - je li plan o protjerivanju Srba bio uključen u operaciju Oluja? - autori daju potvrdan odgovor. Ipak, procjenjuju, Gotovina nije bio idejni začetnik plana o smanjenju broja Srba, nego samo "izvršitelj te zamisli na srednjoj razini i u oružanoj fazi". "Gotovina nije poduzeo sve što je mogao da spriječi taj politički plan, niti je mislio da se radi o nečemu problematičnom, o nečemu zbog čega bi jednog dana mogao i krivično odgovarati", tvrde autori, dok general Gotovina sa zebnjom i nadom iščekuje prosinac, kad će Haški sud njemu i njegovim suborcima Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču objaviti prvostupanjsku presudu za ratne zločine u Oluji.

Pukovnik je bio slab na žene

Gotovina je, tvrde Đikić, Krile i Pavelić, uvijek "vrlo fleksibilno shvaćao moral i zakone". Unatoč strogosti vojničkog života, često se vraćao "raskalašenom i neobuzdanom životu". Autori knjige o Gotovini pišu o njegovom "bonvivanstvu", te "usputnim i manje usputnim ženama", hedonističkim i zavodničkim izletima. "Pukovnik je bio slab na žene", prenose izjavu jednog Gotovininog suborca o Gotovininim ljubavnim pustolovinama iz ratnih dana, tvrdeći da u 20 godina takvog života po cijelom svijetu, iza Gotovine stoje "samo dvije-tri ozbiljnije veze".