Nagrada za Osobu godine za 2006. magazina Time nije dodijeljena Ahmadinedžadu, Chávezu, Kim Jong-ilu, ili nekom drugom za koga se to obično očekuje, već tebi, svakom od nas tko koristi ili kreira sadržaj www-a. Naslovnica je prikazivala bijelu tipkovnicu sa ogledalom kao kompjuterskim ekranom gdje čitatelji mogu vidjeti vlastiti odraz. Da bi opravdali izbor, Time-ovi urednici su napravili smjenu od institucija prema pojedincima za koje je rečeno da napreduju kao građani nove digitalne demokracije.

Ako je ikada postojao ideološki izbor, onda je to taj: poruka - nova cyber demokracija u kojoj milijuni mogu izravno komunicirati i organizirati se, zaobilazeći centraliziranu državnu kontrolu – skriva mnogo uznemirujućih rupa i napetosti. Prvi ironični zaključak je da svatko tko gleda naslovnicu Time-a ne vidi druge sa kojima bi trebao biti u izravnoj razmjeni – ono što vide je zrcalna slika samih sebe.

A ti koji prepoznaješ samog sebe u svojoj online ekranskoj slici je podijeljen: ja nisam nikad jednostavno moja ekranska osobnost. Marksisti i drugi kritički nastrojeni mislioci vole isticati kako je jednakost cyber prostora naravno zavaravajuća – ignorira materijalne razlike (bogatstvo, društveni položaj, moć ili sreću itd.).



Inercija stvarnog života tajnovito nestaje u surfanju virtualnim svijetom gdje nema dodira. Na današnjem tržištu nalazimo cijelu seriju proizvoda zakinutih za svoje zloćudne dijelove: kavu bez kofeina, šlag bez masnoća, pivo bez alkohola. Virtualna stvarnost cyber prostora jednostavno generalizira ovaj postupak: pruža stvarnost bez supstance. Na isti način kako dekofeinizirana kava miriši i ima okus kao prava kava, moja online osobnost, ono ti koje vidim tamo, je dekofeinizirana verzija.

Istovremeno, postoji i mnogo više uznemirujuća suprotna ideja o dominaciji osobe s ekrana nad mojom stvarnim sebstvom. Naš društveni identitet, osoba za koju pretpostavljamo da jesmo u našim društvenim odnosima, već jest maska koja uključuje potiskivanje naših nedopustivih poriva. Ali upravo u uvjetima samo igranja, kada su privremeno ukinuta pravila koja uređuju naše stvarnoživotne razmjene, možemo sebi dopustiti da pokažemo te potisnute porive. Uzmimo impotentnu sramežljivu osobu koja si, dok sudjeluje u cyberspace interaktivnoj igri, prisvoji identitet neodoljivog zavodnika ili sadističkog ubojice. Prejednostavno je reći da je taj idnetitet samo bijeg u maštu iz neplodnosti stvarnog života. Poanta je prije ta da, pošto on zna da je interaktivna virtualna igra samo igra, on može pokazati stvarnoga sebe i činiti stvari koje u stvarnim odnosima nikada ne bi činio. Pod krinkom fikcije, formirana je istina o njemu. Činjenica da ja doživljavam svoj virtualni odraz kao igru omogućava mi da uklonim uobičajene zapreke koje me sprječavaju da ostvarim svoju tamnu stranu u stvarnom životu. Mojoj elektronskoj osobi dana su krila.

Isto vrijedi za moje partnere u virtualnoj komunikaciji. Ne mogu nikada biti siguran tko su oni: da li su stvarno takvi kakvima se opisuju, postoji li uopće stvarna osoba iza virtualne osobe, da li je osoba s ekrana maska za više ljudi, ili imam posla sa digitaliziranim bićem koja ne predstavlja nikakvu stvarnu osobu?



Sučelje znači da moj odnos s drugim nikada nije licem u lice, da je uvijek posredovan digitalnom mašinerijom. Ja vrludam okolo tim beskonačnim prostorom gdje poruke slobodno cirkuliraju bez određene destinacije, dok većina svega toga zauvijek ostaje izvan mojega razumijevanja. Druga strana direktne demokracije cyber prostora je ova kaotična i neshvatljiva količina poruka koji ni najveći napor moje mašte ne može pojmiti.

Prije desetak godina, postojala je izvrsna britanska reklama za pivo. Prvi dio je pokazivao dobro poznatu bajkovitu priču: djevojka hoda uz potok, nailazi na žapca, poljubi ga, i ružni žabac se čudnovato pretvara u lijepog mladića. Mladić zatim požudno pogleda djevojku, poljubi ju i ona se pretvori u bocu pive. Djevojka mašta o žapcu koji je ustvari mladić, mladić o djevojci koja je zapravo boca pive.
Za ženu, njena ljubav može pretvoriti žapca u lijepog muškarca, dok muškarčeva ljubav reducira ženu na ono što psihoanalitičari nazivaju parcijalni objekt , ono u tebi što te čini poželjnom. Stvarni par muškarca i žene je tako progonjen bizarnom figurom žapca koji grli bocu pive. Moderna umjetnost izražava ove skrivene duhove: lako je zamisliti nadrealističnu sliku žapca koji grli bocu pive nazvanu muškarac i žena.

I u tome leži prijetnja cyberspacea u njegovoj najvećoj elementarnosti: kada muškarac i žena međudjeluju u njemu, mogu biti progonjeni duhom žapca koji grli bocu pive. Kako nijedno od njih nije svjesno toga, to neslaganje između onoga što ti stvarno jesi i što se čini da ti jesi u digitalnom prostoru može voditi do ubilačkog nasilja.