Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate zadnji broj. Iako se više-manje znalo što se sprema, nije bilo ugodno pročitati tu rečenicu u posljednjem broju Ferala, unatoč najavi da bi se, poput mitskog Feniksa, mogao i vratiti. Podsjetilo me je to na osjećaje koje su izazivale vijesti poput one da je 1970., od predoziranja, umrla Janis Joplin, 1980. ubijen John Lennon; 1982, umro Reiner Werner Fassbinder, vjerojatno također od predoziranja, 1987. Andy Warol. Njihovi odlasci označili su nešto više od žalosti i ljutnje zbog smrti paradigmatskih umjetnika. S njima su nestajale formativne instance generacije, bili su znaci vremena, zvučnici epohe čiji odlazak najavljuje i početak kraja jednog razdoblja. Bez Lennona i Beatlesa ne bismo u šezdesetima uspjeli artikulirati sve bogatstvo senzibilitet tog vremena. Fassbinder nam je, kao i drugi iz škole novog njemačkog filma, pokazao kako biti neobuzdan, beskompromisan, a istodobno discipliniran i dosljedan i kako biti duboko moralan bez jeftinog moraliziranja. Janis Joplin - ako je sama i napravila korak predaleko - naučila je, naročito žene, kako se pobuniti, prekoračiti granice vlastite neprilagođenosti i ograničenja koja nameće sredina. Nakon osamdesetih usljedile su devedesete kad smo počeli proizvoditi vlastitu epohu i paradigme.



Što je nama u tom vremenu značio Feral i što smo mi danas njemu?

Čak i ako u posljednje vrijeme nismo više kupovali baš svaki broj i iako živi vječno, Feral će nedostajati konkretno. Glasnik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika nastao je u najgorem vremenu hrvatske novije povijesti i omogućio da preživimo najteže godine naših života. Kao što je u Novom listu napisao Boris Pavelić, vrijeme u kojem je izlazio ne može se zvati drukčije nego – Feralovo doba.Još od vremena dok je bio satirički prilog Nedjeljne, a potom Slobodne Dalmacije, pa sve do pred kraj devedesetih, Feral je služio kao slamka spasa, posljednje utočište, svjetionik u tunelu. Nitko drugi tko se je suprotstavljao militantnom, a potom i militariziranom državotvornom nacionalizmu nije uspijevao opstati u hrvatskom medijskom prostoru tog razdoblja. Jedan po jedan padali su otočići otpora, Danas, Slobodna, prilog Nedjeljne, Profil, Arkzin. Globus i Nacional koji danas prisvajaju ulogu rušitelja tuđmanizma šireći mit o samima sebi, ipak su bili nešto sasvim drugo. Određene zasluge im ne treba nijekati, ali njihov prevrat nastupa mnogo kasnije, ako je o prevratu, a ne preslagivanju interesa uopće riječ. A ni kasnije, nitko kao Feralovci nije uspijevao precizno i ubojito secirati režim i mračnu stranu hrvatstva koja je uz svesrdnu pomoć nacionalističke političke i intelektualne elite dugo bila i jedina vidljiva strana, a što su omogućavali i oni koji se nisu dovoljno glasno odupirali, čuvali su nekretnine i čekali pogodni trenutak. Mislim, dakako, na SDP iz prve polovice devedesetih. Feral je do dan danas ostao među rijetkima čiji su novinari sposobni proizvesti mjerodavne političke analize, a ne tek prepričavati stranačku kombinatoriku i političke spletke, potkrijepljene podacima dobivenima iz tzv. pouzdanih, ali neimenovanih izvora. Istini za volju, s vremenom je taj žanr prodro i u Feral, jer je to najčitanija forma u hrvatskom političkom novinarstvu, pa joj se je valjda teško oduprijeti.

Feral je trasirao put pravnoj državi

Osim kao autentično istraživačko novinarstvo, Feral je funkcionirao i kao life saver, ili bronhi bomboni. Provala histeričnog smijeha koju su izazivali svojom političkom satirom olakšavala je preživljavanje i iskašljavanje nagomilanih frustracija i osjećaja izolacije među onima koji se nisu uklapali u dominantno političko okružje. Svatko iole pismen u ovoj zemlji zna da nitko kao Feral nije zaslužan za trasiranje početaka funkcioniranja pravne države i suočavanja s našom stranom prošlosti. Nisam dobra kroničarka, ali mislim da ne postoji niti jedno suđenje za ratne zločine, u Haagu ili u Hrvatskoj, koje feral nije najavio. I sve je to manje-više poznato i za to smo im zahvalni.

Dok je Feralu prijetila politička egzekucija, nešto se je još i dalo napraviti. Pisala su se pisma podrške, uznemirivalo svijet, pratilo suđenja. Oslobađajuća presuda suca Marina Mrčele, na tužbu predsjednika države, Tuđmana pokazala je da i u Hrvatskoj pravosuđe može funkcionirati i da ponešto ovisi i o osobnoj hrabrosti. Jedne godine, kad je Feralu prijetila ovrha zbog nagomilanih psihičkih boli čitave vlade i budućih optuženika za ratne zločine, demonstriralo se na Cvjetnom trgu. Nije nas bilo mnogo, ali ostao je simbolički trag i simbolički kapital.

Našli su se tada svjetski filantropi koji znaju da je raznovrsnost medija ekvivalentna temeljnim slobodama i otvorenosti društva, bez kojih nema ni poduzetničkih sloboda. Nagrade i dotacije pljuštale sa svih strana i Feral je opstao. S vremenom, situacija se ipak promijenila, nekad ekskluzivne Feralove teme počeli su eksploatirati i drugi što im nije umanjilo komercijalni status, pa su krenuli i dalje. Uvjerljivi dokaz da su se stvari promijenile pruža jedna od najpopularnijih Feralovih rubrika: Greatest Shits. Dok su nekad izvori bili posvuda, a na kraju godine u ekipnom su se vodstvu natjecali Večernjak, Slobodna, Vjesnik i Globus, danas su izvori presušili i govna redovito stižu još jedino iz Fokusa, Hrvatskog listu i sličnih opskurnih listića za koje ne bismo ni znali da postoje da nema G.S-a. Ajd, dobro, uz povremena pojedinačna gostovanja Ivkošića, Hebranga i još nekolicine neumornih i neumrlih.

Jedna od uobičajenih ocjena Feralovog sve problematičnijeg poslovanja glasila je: Nisu se snašli u novim uvjetima. I dalje vode rat protiv mrtvog Tuđmana, ali glave ih je, na kraju, došlo neumoljivo medijsko i oglasno tržište. Poslovično bistri, analitični i pismeni urednici i novinari Ferala ispisali su vrlo uvjerljivu dijagnozu i razlog smrti: Čvrsto spareni triling političke, ekonomske i medijske sile, uz poznate tranzicijske blagodati, funkcionira danas (neka nam bude dopuštena ta mrka fraza, obećavamo da je zadnji put) kao svojevrsna zločinačka organizacija, a u Hrvatskoj - koja je dovoljno mala da se zagadi u frapantno kratkom razdoblju - perjanice toga trilinga dadu se sasvim jasno pojedinačno locirati.



No, toj dijagnozi općeg profila moglo bi se ponešto i prigovoriti. Neupitno je da su sva tri prisutna medijska carstva u Hrvatskoj nastala uz pomoć sumnjivog kapitala i da će medijske korporacije uraditi sve, baš sve, da bi se proširile na tržištu i povećale profit. Ipak, profit nije ono što ubija industriju vijesti, on je preduvjet za opstanak, pa čak i autonomiju. Ako vas iritira riječ profit, možemo ga zvati dohotkom. Ono što uništava raznovrsnost je okrupnjavanje i koncentracija različitih medija i stvaranje tržišnog monopola. Objektivnost i istinitost informiranja može trajno jamčiti jedino raznovrsnost izvora, stavova i pristupa, nikako moralna uvjerenja i dosljednost bilo kojeg pojedinca ili pojedinke, pa čak niti čitavog medija koji se uspostavio kao moralna vertikala, što ponekad može čak i iritirati. Raznovrsnost informacija pretpostavlja i raznovrsnost vlasništva: male i velike vlasnike, one kojima je osnovni motiv profit i one kojima je važniji proizvod. A na hrvatskom tržištu upravo se događa tiha podjela monopola između naizgled ljutih neprijatelja.

U kontekstu u kojem se razlike, kao i gotovo sve kod nas, promatraju prvenstveno kroz prizmu ideologije -- pa se tako Večernjak percipira kao glasilo desnice, EPH-ova informativna izdanja kao liberalna, a Feral je bio lijevi, u svakom slučaju najkritičniji -- ovaj posljednji će dakako nedostajati. (O Pukanićevom Nacionalu kao informativnom mediju postalo je besmisleno i govoriti, jer je u NCL grupi novinarstvo potpuno ustuknulo i jer tamo baš sve, pa i naizgled društveno korisne akcije, poput top stipendije za top studente služi jednoj jedinoj svrsi: profitu i prikrivenom ili otvorenom pogodovanju privatnim, poslovnim i političkim interesima vlasnika i njegovih nadzemnih i podzemnih zaštitnika čije interese on za uzvrat štiti i promovira.) No, unatoč tome, u lepezi postojećih dnevnika i tjednika, još se uvijek javljaju i proplamsaji profesionalnog i etičnog novinarstva, pojedinci i pojedinke koji ne odustaju. Dušan Miljuš je zacijelo jedan primjer, ali nikako usamljeni. Uostalom, tu je i formula pronađena za Novi List na čiji se sadržaje, za sada, ne osjeća utjecaj novog vlasnika, tajkuna i navodno HDZ-ovca, ali i lokalpatriota koji je poželio postati vlasnikom novine na kojoj je odrastao i time steći nešto društvenog ugleda. No, u to se još trebamo uvjeriti.

Ugled se ne trži

Iz svega ću izvesti jedan vjerojatno kontroverzan zaključak, naizgled bezobziran prema onim Feralovim novinarima koji bi mogli ostati bez posla, iako je to malo vjerojatno. Mnoga najbolja novinarska pera drugih kuća stasala su u Feralu, pa će se valjda snaći i ova preostala. A zaključak glasi: Meni je zapravo drago što deal između Ferala i EPH-a nije uspio, jer i uz svu uređivačku autonomiju koju im je EPH navodno jamčio, to naprosto više nikada ne bi bilo to, Feral kojeg smo voljeli i kakvog trebamo. Osim što je EPH jedan od medijskih koncerna koji se najagresivnije širi, ne bi baš djelovalo uvjerljivo tokom EURA čitati na lijevoj stranici Ferala tekst o sprezi biznisa, medija, politike i podzemlja, a na susjednoj gledati domoljubne reklame pivovara u stranom vlasništvu, pri čemu me ne smeta toliko strano vlasništvo, koliko pivsko domoljublje. Niti bi Pavić kupnjom Ferala napravio uspješnu humanitarnu i domoljubnu gestu, niti bi kupio ugled za kojeg i sam zna koliko je kapitaliziran u Feralu, a niti bi se Feral uspio sačuvati prodora interesnih utjecaja. Ako nikako drugačije, onda zbog sindikalizacije tekstova (apriorno dogovorene razmjene), zbog koje se takvi suvlasnički odnosi i uspostavljaju, jer vlasniku štede sredstva i resurse. No, baš to uništava raznovrsnost vijesti i šarolikost medijskog prostora, pogotovo ovako malog kakav je hrvatski.

Mnogi su na vijest o prestanku izlaska Ferala zavapili: A tko će sada razotkrivati prljave poslove uglednih kompanija i njihovih vlasnika, tko će raskrinkavati podlosti Glavaševe obrane, ucjene i prijetnje koje i dalje sije po terenu i tko će HDZ-u tako uporno disati za ovratnikom? Ili, pitam se ja: Kad više neće biti Greatest shit-ova gdje i tko će izložiti ultimativnom ruglu rečenicu iz Nacionalovog teksta u kojem se autorica pita: Zašto je baš Ana Magaš tako zanimljiva medijima kad u zatvoru ima i puno mlađih i ljepših djevojaka od nje? (?!**traas#)? Raskrinkavanje Glavaša, i pritisak na institucije danas je ipak prodrlo i u mainstream medija, pa će i opstati, vjerojatno i jačati. Ne živimo više u politički opasnim vremenima kao devedesetih. Ali za raskrinkavanje sprege kapitala, politike, medija i podzemlja prostor tek treba izboriti. U posljednje vrijeme najinformativniji Feralovi tekstovi bili su baš oni koji su se bavili time, ali to ne prodaje novinu, pogotovo ako nije umotano u formulu dvorskih spletki i sukoba personaliziranih liderskih ambicija Bandića, Čačića, Sanadera, Mesića i konkurentskih mafijaških klanova. Onako kako to radi Nacional.

Internetski portali i blogeri mogu odraditi dio tog posla i u sve većoj ga mjeri i odrađuju, no poznata je i manjkavost te sfere – ogromna, nesistematizirana količina, neprovjerenost i manjak profesionalnih znanja i vještina. Feral, ili nešto slično, ovaj koji nestaje, ali najavljuje povratak, ili nešto treće, biti će mogući i neće biti eksces, kad se ostvare barem dva uvjeta. Kad prorade te famozne institucije sistema koje će, između ostaloga, s približavanjem Evropi morati regulirati i medijske monopole, vlasničku strukturu i fair play na medijskom tržištu. Drugi su uvjet građani sami: brojnije i aktivnije građanstvo, svjesno da ako želi svoje medije, svoje prostore, svoju kulturu, onda u njih mora i investirati. I to doslovno. Da su se pretplatili ili barem kupovali Feral svi oni koji tvrde da ga podržavaju zbog kvalitete i svjetonazorske bliskosti i koji sada za njim kukaju, situacija bi vjerojatno već bila drugačija. Da su se našli poduzetnici koji su svjesni da društvu iz kojeg izvlače profite moraju nešto i vratiti, između ostaloga i uvlastitom interesu i koji pretendiraju na civilizacijski domet pluralizma mišljenja, Feral bi vjerojatno opstao. Potrebne su i kreativne i slobodoumne PR agencije i alternativni oglašivači. Velike izdavačke kuće, na primjer, prilično su profitabilne, ali i dalje svoja nekomercijalna izdanja radije podupiru državnim subvencijama (što je legitimno, ali nije dovoljno), nego da nešto investiraju i u onu publiku koju odgaja Feral, ili neki sličan medij. Država neće ni u buduće, a niti bi trebala, izravno iz proračuna izdržavati medije bilo koje političke i ideološke orijentacije. Njena je obaveza stvaranje infrastrukture koja omogućava medijsku raznovrsnost, prvenstveno opstanak malih i lokalnih medija koji su kod nas, nerijetko uz asistenciju te iste države, dobrim dijelom postali plijenom velikih.



No, o svojoj će marketinškoj strategiji, kao i o odnosima s čitateljima i suradnicima morati promisliti i taj neki budući Feral. Živimo u vremenu interaktivnosti, koja se iz virutalnog prostora prenosi i u realni. Feralovci nikada nisu naučili prihvatiti niti dobronamjernu kritiku, na različita mišljenja, čak i iz bliskog svjetonazorskog korpusa, udarali su briljantnim stilom (doduše, kako tko), ali ne baš uvijek i adekvatnim argumentima. Točno je i da su mnogi vrhunski pisci iz Ferala otišli ogorčeni, što zbog stila komunikacije, što zbog sindikalističkih, odnosno socijalno-radnih uvjeta. Neki su protiv Ferala nastavili mrmljati sebi pod bradu i poznanicima uz kavicu ili gemišt, neki su se odvažili napasti ranjenog lava (i izvukli deblji kraj), a neki su nastavili javno braniti ono što je Feral značio u kritičnom razdoblju. Marketinška strategija nije ograničena na velike korporacije i njihove mega reklame. Američki The Nation, neka vrsta mini dinosaura, koliko-toliko rasprostranjenog opinion-makera sa lijeve strani liberalnog spektra svake godine organizira (vrlo skupa) krstarenja po Aljasci ili Karibima na kojima imućniji intelektualci, ili pretenciozniji poduzetnici mogu danima razgovarati i družiti se s urednicima, novinarima i suradnicima lista. Nakon što sam jedno kratko vrijeme imala pretplatu, sada već godinama redovito primam njihove personalizirane e-mailove kojima nude obnovu pretplate pod povoljnim uvjetima, ili barem žicaju jednokratnu financijsku podršku. Javna televizija i kultni National Public Radio, koji u nesnosnoj buci američkog elektronskog komercijalizma nude tradicionalno vrijedne sadržaje, povremeno obustavljaju redoviti program i svoje gledatelje i slušatelje bombardiraju potraživanjima, makar i 5 $. Progresivne fondacije daju im za svaki tako dobiveni dolar, dva ili tri, pa ako želite da to nasilje čim prije stane, pošaljete im svojih par zelembaća. Slično čini i radio koji emitira isključivo atonalnu glazbu, a moja im prijateljica redovito šalje mjesečne priloge od 40$, jer bez njih, kaže, ne bi mogla preživjeti. Ovo su samo primjeri, nikako sugestije. Ali i marketing i tržište su ovdje da bi ostali. Na sreću, ili na žalost, ovisi o kutu gledanja. Tko želi opstati i ostvariti kakav-takav utjecaj na širu javnost morat će biti kreativan i na tom planu.