Onako kao što se u Dubrovniku na ulazima u dvije nekoć važne institucije, upravnu i fortifikacijsku, već stoljećima koče glasoviti motivacijski natpisi "Obliti privatorum publica curate" i "Non bene pro toto libertas venditur auro", tako bi od prošlog tjedna valjalo tretirati riječi najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, upućene nekolicini novinara s kojima se, kako prenose njihovi mediji, kratko zadržao nakon doručka s uzvanicima godišnje konferencije Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). "Vi možete raditi u novinama, ali ako se ne prodaju, niste smanjili troškove, džaba, otiš'o si. Možeš ti pisati dobro i lepo i pošteno, al' džaba ti je ak' tržište to ne priznaje", rekao im je Todorić; citat je preuzet s regionalnog poslovnog portala SEEbiz.

E, pa, tu bi misao trebalo uklesati barem nad vratima Hrvatskoga novinarskog društva, ako ne i po redakcijama pojedinačnih medija, da je više nikad ne smetnemo s uma.

Održao je Todorić njima i ponešto šire slovo na temu ekonomije danas, s posebnim fokusom na svoje iskustvo i hrvatske prilike, što je naročito zanimljivo sjetimo li se kad se posljednji put ovako benevolentno izložio pitanjima novinara. A ona su, međutim, nekim slučajem ispala takvima da se Ivica Todorić mogao razmjerno opustiti i prisjetiti se svojih prvih poslovnih koraka s prodajom tulipana na tržnici, koju inače naziva i "otvorenim tržištem", sve do gospodarskih visova na kojima se osjeća pomalo usamljenim i veoma neshvaćenim, mada o njegovom uspjehu ovisi čitava Hrvatska.

Citirani članak spominje i to da je zatečenim novinarima Todorić "dao više odgovora"Novinari u ogromnoj većini relevantnih tiskanih i elektronskih izdanja - ne računajući internetske medije - zaposleni su pod nepisanim uvjetom da Ivicu Todorića ne pitaju za ključne stvari, gdje nam taj prekupac ne bi mogao prodavati laži o nemogućim misijama nego što su oni "stigli postaviti pitanja". Ona koja su ga ipak pristigla, izgledala su ovako: "Je li problem Hrvatske s Agrokorom najviše u tome što je samo jedan Agrokor?" (odgovor: "Pa, je! Izvinite, ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji!"...); "Jesu li vladine antirecesijske mjere dovoljne?" ("Ma nisu dovoljne, nisu dovoljne, ali u okvirima u kojima rade, poduzimaju što mogu"...); "Može li se opstati uz konzervativnu politiku rasta?" ("Teško, teško, jer smo mali, imamo malo tržište"...), itd.

Stigao je Todorić još i malo zakukati o "nemogućoj misiji" preuzimanja nekog poduzeća i poslovnog napredovanja s istim u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina ("Jedino da ti je neki deda poslao iz Amerike milijardu dolara!"), zbog čega on sam radi 24 sata dnevno, kaže, i nikad nije bio na godišnjem odmoru, te jedva uspijeva vikendom skočiti do Medveje. No, premda je dobar dio njegova biblijski pravedničkog i dimenzioniranog lamenta bio posvećen onim novinarima koji navodno pišu da ova ili ona njegova tvrtka propada čim nije u mogućnosti isplaćivati svoje obaveze - jer ne razumiju složenu bit suvremenog biznisa, kao ni to koliko njega cijene časne Svjetska banka i EBRD - zapravo između Todorića i novinara koji su ovaj put bili s njim nije palo nijedno pitanje koje si ne bi od srca poželio i sam Ivica Todorić.

Jedina subverzija s dozom ironijskog odmaka, ako ćemo pravo, jest zadržavanje idiomske artikulacije odgovora publiciranih u blago posprdnoj maniri, moguće s obzirom na sugovornikovo notorno porijeklo, tako inferiorno i tako nezaobilazno.

Ali, takva pozicija nije ona koja bi ovdje zavrijedila našu pažnju, naprotiv. Ona je vjerojatno tek simptom jedne dublje inhibicije, naime, činjenice da se o Ivici Todoriću, kapitalistu kojem je njegov politički deda Franjo Tuđman ostavio sve, pa i ovisničku naklonost svih budućih hrvatskih premijera, gotovo nigdje ne smije objaviti gotovo nijedna istinski kritička riječ. Zato i može biti više njegovih odgovora, onda kad se udostoji obratiti javnosti, negoli se stiže postaviti novinarskih pitanja. Zato što su hrvatski novinari u ogromnoj većini relevantnih tiskanih i elektronskih izdanja - ne računajući internetske medije - zaposleni pod nepisanim uvjetom da ga ne pitaju za ključne stvari, gdje nam taj prekupac ne bi mogao prodavati laži o nemogućim misijama.

Od širokog izbora tema koje bi zadovoljile taj uvjet, u ovom osvrtu na lik i djelo našega najmoćnijega gazde zadržat ćemo se na njegovu odnosu sa samim medijima, O konkretnim poslovima Ivice Todorića u svijetu masovnog informiranja zna se sve bitno, iako nam najviđeniji naslovi o tome ne javljaju ništa. Ipak, do javnosti su doprle činjenice da je on najveći oglašivač u domaćim novinama i na televiziji, i da je istodobno najveći distributer tiskanih izdanja, osim što je i suvlasnik RTL-a te još ponečeg kao i na alternativama te relacije između, dakle, krunskog centra moći i ovlaštenog, a načelno nepristranog posrednika prema javnosti. Točnije, mediji bi ipak morali biti pristrani - morali bi eksplicitno i dosljedno zastupati baš javni interes.

O konkretnim poslovima Ivice Todorića u svijetu masovnog informiranja zna se sve bitno, iako nam posve mimo gornjeg principa najviđeniji naslovi o tome ne javljaju ništa. Ipak, do javnosti su doprle činjenice da je on najveći oglašivač u domaćim novinama i na televiziji, i da je istodobno najveći distributer tiskanih izdanja, osim što je i suvlasnik RTL-a te još ponečeg. Njegovu marketinšku agenciju koja služi za uglavljivanje reketa s vlasnicima oglasnog prostora, Hrvatska udruga reklamnih agencija prošle je godine de facto izbacila iz članstva zbog sukoba interesa, no to nije preveć omelo Todorića u daljnjem poslovanju. Kao što ga nije omeo niti nedavni alibi-manevar državne Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, odjednom silno uznemirene zbog toga što je sms-prepiska vlasnika Europapress holdinga Ninoslava Pavića i pokojnog Ive Pukanića, vlasnika tjednika Nacional, potvrdila postojanje nakladničkog kartela za kriminalno usklađivanje cijena novinskih izdanja.

Taj isti AZTN, međutim, neće niti jednim damarom trznuti na okrupnjavanje Todorićevih novinsko-distribucijskih kapaciteta, počev od većinskog udjela u Tisku, preko prostorija Znanja, do kioska Slobodne Dalmacije. Čak i da nije paralelno najveći oglašivač, ili da reklame nisu glavni izvor medijskog prihoda, jedan subjekt ne bi smio biti toliko nadmoćan u trgovačkom posredovanju između nakladnika i čitatelja, pa je danas riječ o faktički monopolnom položaju.

Pritom je u ovako malenoj zemlji veoma pregledna mreža uzajamnih ovisnosti, u koju su za korist svojega privatnog materijalnog interesa uvezani s Todorićem i nakladnici te političari. Štoviše, nema pouzdanika niti profita koliko je funkcija koje valja nadzirati, pa se na presudnim mjestima često preklapaju iste osobe ili lica iz iste obitelji, s iste adrese ili iz istoga interesnog kruga, kao što je primjer s važnim figurama iz Agrokora, Vlade RH i AZTN-a.

Ivica Todorić, kapitalist kojem je njegov politički deda ostavio sve, pa i ovisničku naklonost svih budućih premijera

I tako danas u Hrvatskoj imamo novinarstvo kao djelatnost u kojoj golema većina novinara ne piše slobodno, tek povremenim otkrivanjem raznih afera zadovoljavajući formu koju također nalaže sustav, ali nikada do srži osnovnog problema, nikada tragom novca i političkog utjecaja do kraja. Jer, na kraju nas sve čeka Ivica Todorić, najbogatiji stanovnik ove zemlje. Novinarstvo je žarište korupcije u nas, a mediji su najkorumpiranije ustanove. Novinari su čuvari društva od te pošasti, jedino još nije riješeno ono juvenalovsko pitanje o tome tko će čuvati same čuvare. Od njih samih, dakako.

Da nas netko jako začara pa se malo zainteresiramo, ne bismo se trebali puno dovijati da iznađemo model za otvaranje prostora neprivatnoj i neprofitnoj medijskoj djelatnosti. Što hoće reći: onoj u kojoj bi se kontrolirano spriječio prodor partikularnih interesa i u kojoj bi se eventualni višak ostvarene dobiti ulagao u primarnu proizvodnju, a ne u paralelne, parazitske rabote, kao što je sada slučaj u Slobodnoj Dalmaciji ili Novom listu. Nije uputno sve svoditi niti na koncentriranje alternative privatnom sektoru u državnim rukama, kad nam već i "javni" HRT ili Hina pokazuju u kojoj mjeri je sama država odavno u rukama privatnika.

I ne bi nam tad hrvatski premijer i, zatim, premijerka, mogli na upit strukovne udruge o točnom sadržaju ugovora između države i privatnog nakladnika za kupoprodaju novina kao što je npr. Slobodna Dalmacija - a kako bismo utvrdili koliko se novi vlasnik u javnom interesu drži preuzetih obaveza - muljati da je sadržaj tajan sve dok druga strana ne pristane na njegovo otkrivanje. Ali, sad mogu činiti i gore.

Baš poput tolikih zajedničkih vrijednosti, zraka i vode ili gradova, ili stečenih socijalnih prava, tako nam je oduzet i prostor javne komunikacije, ujedno i sami mediji, a ni sa čim se od toga nećemo opet sresti samoniklom milošću naših todorića i pavića. Za početak, kako bismo znali o kojim konkretnim mehanizmima govorimo, a kad je medijska proizvodnja na stvari, dobro bi došlo zalaganje za razbijanje navedenog monopola i "slobodnog tržišta" u području marketinga. I bez daljnjeg, kada Todorić docira o "slobodnom tržištu" i nabija ga posramljenim novinarima na nos, on to poduzima samo zato da bi zadržao nadzor nad njim i njima. Iz toga razloga se i govori o slobodi medija, naspram neslobode novinara.

Povrat uzurpiranog javnog dobra zahtjevom da državna vlast intervenira u općem interesu i provede regulaciju tržišta komercijalnih oglasa u smislu preusmjeravanja dostatnog udjela ukupnog marketinškog profita k neprofitnim medijima, što bi uspostavilo ekonomsku osnovu za razvoj medija neovisnih o privatnom interesu, naravno, nije zamisao koja bi otprve impresionirala ni političare niti privatnike, pa zasad funkcionira dobro samo u teoriji. Ali, jednostavna i taktički djelotvorna teorijska osnova u pokušaju obrane integralnih društvenih vrijednosti, kao pritisak na neuralgičnu točku sustava, neophodan je početak rečenog povrata. Tome nas, primjerice, od lani podučava i studentska inicijativa.

Državna regulacija marketinškog zabrana, toga posvećenog lena privatnih poduzetnika, a nadasve političko-korupcijskog instrumenta, ipak bi još iziskivala i prethodnu kritičnu masu klasne te strukovne svijesti kojom naš novinarski puk, za razliku od studentskog, očito ne raspolaže. Svejedno, izvjesni remetilački faktor je nemoguće izbjeći, pa uvjerljivo svjedoči novinar citiranog portala kada za finalnu Todorićevu izjavu, kojom je započet ovaj osvrt, kaže da je njome potonji "bocnuo novinare tamo gdje ipak najviše boli".

Zato bi je i trebalo istaknuti na vidljiva mjesta - nalik karikaturi onih dubrovačkih riječi o javnom interesu i vrijednostima - pa neka nas boli. Ako ne ostavi drugoga traga, bolje je da razvijemo i mazohizam, nego da više ništa ne osjećamo, da otupimo uz toliko izobilje najintenzivnijih podražaja.