Udruga za nezavisnu medijsku kulturu u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom pokrenula je projekt Pravo novinara na pristup informacijama i u okviru njega Centar za pravnu pomoć novinarima. Centar bi trebao pomoći novinarima u ostvarivanju prava na pristup informacijama od tijela javne vlasti.

U sklopu projekta, u četvrtak, 28. siječnja u prostorijama HND-a održan je okrugli stol na kojem je osnovana je grupa za pritisak koja će premijera
Ivu Sanadera podsjećati na pravo javnosti na informacije od izuzetnog javnog interesa koje njegova Vlada i redom svi ministri uporno uskraćuju.

Hrvatski premijer jedan je od rijetkih europskih predsjednika vlada koji konferencije za novinare saziva isključivo u izvanrednim okolnostima i ne dopušta postavljanje novinarskih pitanja, čime otvoreno uskraćuje svaku mogućnost za propitivanje rada Vlade. Time daje obrazac ponašanja svojim ministrima, te nedvosmisleno poručuje kako političke volje za uspostavu otvorene vlasti nema, rečeno je na okruglom stolu.

Pravo na pristup informacijama građansko je pravo. Novinari imaju specifične potrebe u vidu potrebe za brzim dobivanjem informacije. Za razliku od građana, novinari su tražitelji informacija koji u pravilu zastupaju javni interes, izjavio je
Toni Gabrić, predsjednik Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i glavni urednik portala H-alter.

Gabrić je pozvao novinare da sva pitanja na koje nisu dobili odgovore pošalju na adresu Centra za pravnu pomoć kako bi se iskoristila sva pravna sredstva i iznudili se odgovori od vlasti.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka napomenuo je da će ovaj projekt pomoći praktičnoj provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama.

Uvodnu riječ održali su Josip Kregar i Đorđe Gardašević, profesor i asistent na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te predstavnici nevladinih organizacija GONG i Partnerstvo za društveni razvoj.

Bez političke volje značajnijih pomaka neće biti u provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama, istaknuo je profesor Josip Kregar. Kao primjer političke volje naveo je prvi potez novog američkog predsjednika
Baracka Obame kojim je obvezao svoje povjerenike na nužnost transparentnosti prema javnosti.

Đorđe Gardašević je kroz nekolicinu primjera sudskih procesa koji se vode na Sudu za ljudska prava na Strasbourgu ilustrirao važnost ustrajanja građana na poštivanju Zakona o pravu na pristup informacijama. Uskraćivanjem takvih informacija tužiteljima se, u pravilu, narušavalo njihovo pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, istaknuo je Gardašević.

Vanja Škorić podsjetila je na GONG-ovo istraživanje provedbe Zakona o pravu na pristup informacija, objavljeno u rujnu 2008. godine i koje je pokazalo da na više od 50 posto zahtjeva upućenih tijelima javne vlasti nije odgovoreno u skladu s procedurom.

Istraživanje je ponovno je ukazalo na problem nepostojanja nezavisne institucije, poput povjerenika, koja bi u razumnom vremenskom roku provodila test javnog interesa.

Relativno je lako dobiti odgovore na pitanja koja nisu osjetljive prirode i ne zadiru u financijsko poslovanje tijela javne vlasti, izjavila je Škorić.

Zakon je napisan da se ne bi poštovao, izjavila je predsjednica GONG-a Suzana Jašić.

Ana Profeta iz Partnerstva za društveni razvoj pozvala je novinare da koriste medijska sredstva radi pritiska na tijela javne vlasti da pružaju informacije. Kao što Jutarnji list broji dane od premlaćivanja Dušana Miljuša, na isti bi način novine trebale podsjećati vlasti i građane i na nedavanje zatraženih podataka, smatra ona.

Koliko se Zakon ne poštuje u praksi, jasno je u slučaja Ivice Grčara, jednog od rijetkih novinara koji je zbog uskraćivanja informacija tužio ministra Šukera i dobio dvije presude. Međutim, ministar još uvijek ne trpi nikakve sankcije unatoč sudskim presudama.

Novinare na podizanje tužbi protiv dužnosnika i državnih službenika koji su se oglušili dati traženu informaciju demotivira dugotrajnost i kompliciranost postupka na Upravnom sudu, rekao je Grčar.

Pritiskom na javnu vlast, moguća je promjena njezine prakse da izbjegava davati odgovore i informacije. Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatsko novinarsko društvo zato još jednom pozivaju novinare da se jave Centru za pravnu pomoć sa svim poteškoćama vezanim za pitanja na koje ne dobivaju odgovore, dvojbama koje imaju sa dobivenim odgovorima ili primjenu zakona, i to na adresu
pravonainformaciju@gmail.com. _{(Jelena Svirčić)}

U svom pismu upućenom svim dužnosnicima savezne administracije Barack Obama daje jasnu uputu: Zakon o slobodi informacija treba primjenjivati uz primjenu jasnog načela - u slučaju sumnje je li nešto tajna ili dostupno građanima, primjenjuje se pravilo u korist građana. Vlada ne smije zadržavati povjerljive informacije jednostavno zato što bi možda dužnosnici bili uvrijeđeni njihovom objavom, zato što bi se otkrile greške i promašaji, ili radi nekog općenitog i zamišljenog straha. Zabrana objave nikad se ne smije temeljiti na nastojanju da se zaštite osobni interesi vladinih dužnosnika i službenika na račun građana, onih kojima trebamo služiti. U odgovorima na zahtjev temeljen na Zakonu izvršna vlast treba djelovati odmah i u duhu suradnje, priznajući da se vladine službe i uredi u službi naroda.

Obama nije predložio nikakvu promjenu zakona. Zakon postoji. On je izrazio jasnu političku volju i odredio smjernice djelovanja svoje vlade. Pismo nije nikakav poseban ukaz ili uredba, ono je poruka svima koji su u vlasti što je namjera i politička volja. Nije tražio promjenu zakona.

Za trenutak sam zbunjen. I mi imamo zakon. Tvrdimo da nema dovoljno političke volje, da postoji mentalitet zatvorene vlasti - arcana imperii, da postoji ali se ne provodi.

Vlast je kod nas svjesna da je njena moć i arbitrarnost manja kada je otvorena i kada su informacije dostupne građanima i medijima Gdje smo sada? Zakon postoji, dakle postoje obveze vlasti da javnosti podastire važne podatke o svom djelovanju, postoji pravo građana da od javne vlasti traže podatke. Javnost ima pravo znati. Takve obveze i prava više nisu podložne raspravama i neprestanom propitivanju oportunosti. One su zakon.

Zašto netko treba informaciju, kako će je koristiti, kome to može smetati više nisu opravdana pitanja. Postoji jasna zakonska obveza. I kada bi bilo dobre volje u interpretaciji (In the face of doubt, openness prevails - Obama) ne bi bilo pozivanja na pravne praznine.

Istina, postoje sporovi, nejasnoće i opstrukcije. Međutim, pravo ne postoji radi regulacije jednostavnih i nespornih slučajeva. Ono ne treba regulirati trivijalnosti ili ono što će se tako i tako desiti. Ne treba pravo da bi se potaknulo dužnosnike da se pohvale uspjesima, da svečano otvore most ili školu. Pravo treba onda kada su situacije nove, kada za njih nema navikom stečenog pravila, kada se traži kontrafaktično ponašanje, kada nema običaja i standarda moralnog, pristojnog ili dobrog ukusa. Zato je primjena zakona često mučna, ne može se prepustiti slučaju ili laičkom mišljenju.

Zašto se zakon ne primjenjuje u potpunosti?

Mislim da su tri objašnjenja moguća i vjerojatno povezana. Prvo, zakon je teško primijeniti. Pri tome ne mislim da je zakon loš, nedorečen ili da nameće preteške obveze. Pa on je sličan uzorima u drugim zemljama gdje iste norme djeluju. On je prošao međunarodne recenzije i ocijenjen je vrlo dobro. Teškoća primjene je u tome što on dovodi u pitanje postojeće navike i interese. Postoji ideja da je vladati lakše kada se vlast zaštiti velom tajnosti, kada se predstavi kao nepogrešiva i neupitna. Postoji interesi, vrlo često da se javnosti ne kažu svi podaci, da se zataji važno, da prikaže krivo. Ne mislim na situacije koje su velika laž, koje su ozbiljna prijevara i zavjera. Mislim više na to da je kod nas vlast svjesna da je njena moć i arbitrarnost manja kada je otvorena i kada su informacije dostupne građanima i medijima.

Drugi razlog je strah. Strah od javnosti.

Treći razlog je perzistentnost načina odlučivanja u kojem nema mjesta za participaciju građana, odlučivanja na koje se ne pozivaju zainteresirani građani, već ostaje zatvoreno u forumima, tijelima ili uredima dužnosnika. Odluke se donose bez prave rasprave jer to izgleda lakše, jer izgleda brže, ali je zapravo dugoročno loše .

Što je sa slučajevima?

Sa zabrinutošću slušamo najave da će se praksa Upravnog suda promijeniti, da suci koji su do sada sudili neće više dobivati predmete koji se odnose na pravo na informaciju, da će se restriktivno tumačiti pravo građana Na web stranici Upravnog suda nalazi se više presuda temeljem ZDI. One služe na čast sudstvu - ne komentiram sadržaj već brzinu. One su dokaz da zakon djeluje, da ako se odmah ne primjeni postoji sudska zaštita. Sa zabrinutošću međutim slušamo najave da će se praksa promijeniti, da suci koji su do sada sudili neće više dobivati te predmete, da će se restriktivno tumačiti pravo građana. Ne vjerujemo u to jer bi se time nezavisno sudstvo, jedna od tri razdvojene vlasti, pokorilo političkom pritisku. Možda će samo doći do otezanja u odlčučivanju.

Jesam li ja to naivan? Delayed justice is denied justice. Zakašnjela pravda je negacija pravde. Kako smatrati pravdom kada se sudske odluke ne poštuju.

Primjena zakona postala je time političko je pitanje. To ne znači da o njemu raspravljaju političari, već da je primjena zakona preduvjet legitimnog političkog poretka. Ako se nezakonitost tolerira, čak ako se to smatra normalnim, to je opasna igra i poziv svakom da zakon ne poštuje ako je dovoljno moćan. Što ako se ne poštuju osnovni zakoni koji određuju pravila igre u političkom nadmetanju - a što su postizborne prijevare ako ne to? Gdje je kraj? Možete reći, pa radi se o maloj neugodnosti. Mala neugodnost koju predstavlja jednostavno novinarsko- opravdano zakonom i jasnim interesom javnosti - potpuno besmisleno pretvara se u pitanje načela i granica političkog fair playa.

Sve bi se to izbjeglo da se zakon poštuje. Da se poštuje sudska odluka. Da se poštuje duh zakona: jer dobro je pitati o tome kako djeluju i zašto postoje državna tijela - jer to je pretpostavka odgovornosti i dobre vlade.

Nisam spomenuo imena i nisam željan prozivanja. Trebalo bi imati strpljenja. Nije lako prilagoditi se visokim očekivanjima javnosti, novim zahtjevima i zakonima. No strpljenja treba imati ako se radi o nesnalaženju a ne o aktivnoj opstrukciji, što je lako dokazati dobrom voljom da se stvar ispravi. Nastojanjem da se situacija ne ponovi.

Imam osjećaj da je politici u Hrvatskoj stalo zaboraviti da zakon o dostupnosti informacija postoji. Zaboraviti da treba postojati. Zaboraviti jer je lakše imati moć bez odgovornosti. Pitali su me u posljednje vrijeme koja je sankcija za one koji se ne pridržavaju zakona. I što ako su to vrhovni dužnosnici. Odgovor je jednostavan. Nitko nije iznad zakona. Osobito nisu oni koji vode zemlju i daju primjer. Ako se zakon ne poštuje u vrhu državne vlasti, kako očekivati da će ga se pridržavati građani. Zakon je izraz demokratske volje građana i ne može i ne smije se mijenjati arbitrarnim odlučivanjem kada će se primijeniti. Reći da je zakon teško primijeniti i da to zahtjeva dodatan rad i napor loše je obrazloženje. Izvršna vlast i cijela javna vlast zakone trebaju izvršavati a ne mijenjati.

Što učiniti?

Dakle: treba organizirati poučavanje onih koji ga trebaju kao svoju dužnost primjenjivati, treba građane obavještavati o njihovim pravima i pomoći im u slučajevima da pravo ne dobiju, treba lobirati da se zakon čak pooštri i onim odredbama koje su izbačene u zadnji čas.

Organizirati pouku i izdavati odgovarajuće i brze upute treba prvenstveno Državni ured za upravu i Upravna akademija. Obveza je inicijatora - koalicije Javnost ima pravo znati da u tome pomognu.

Pomoći i učiti građane u njihovim pravima zadatak je svih, no i obveza inicijatora zakona. To se odnosi i na aktivnu ulogu u međunarodnim forumima zainteresiranim za obranu takve slobode.

Lobirati prije svega znači jasno i javno reći što još treba. To je ponuda svakoj političkoj organizaciji da stane uz taj prijedlog.

Konačno, ali najvažnije, otvorena vlast dobra je politika. To je politika koja stječe prijatelje i saveznike u građanima, uklanja sumnje i zavjere, promiče sposobne i ismijava nesposobne. Otvorena vlast je odgovorna politika.

Četiri pitanja. Gdje smo sada? Zašto se zakon ne primjenjuje u potpunosti? Što je sa slučajevima? Što učiniti?

Možda, zašto ne, zamisliti da pismo slično onom u uvodu pošalje predsjednik Vlade, ili župani ili gradonačelnici i načelnici - ili svi zajedno. Zakon se ne primjenjuje dosljedno i ne slijedi se njegova namjera i duh, ne znaju se obveze koje stvara, ne brane se prava koje daje. Imamo strpljenja, mada nemamo vremena. Što učiniti? Braniti zakon u svim slučajevima. I nikad ne prestati.

Podržite H-alter Vašom donacijom ako želite čitati još ovakvih članaka