No land's man je njegov osobni moto još odonda kad je 1991. godine kao disident prebjegao k nama pred crescendom miloševićevskog bezumlja. I nije slučajnost da mi je dva sata prije ovog intervjua neki svim mastima premazan džepni tajkun srpskog porijekla samo četvrt u šali provalio: "Vuk Ćosić? Bah, zbog takvih ko što je on smo izgubili Kosovo! Ne razumem - to su ljudi koji beže od svog identiteta."

Na tu anegdotu smo se Vuk i ja kasnije od srca nasmijali. Njegov kompleksni identitet internetskog umjetnika, političkog markentigaša, new-tech gurua i, ako već treba, malo bullshit artista prečvrst je i prezdrav da bi ga okaljao tragičnim debilizmom nacionalizma. Vuk Ćosić se skupa s divljim svijetom informacijske tehnologije mijenja eksponentno, ali ujedno svih tih godina ostaje no land's man - postgeografski čovjek i internetski pionir koji kaže da je ponosan na svoju generaciju umjetnika jer nije razmišljala kako bi digitalizirala akvarele i haikue, već je radije tražila neke posve nove načine izražavanja.

Kao nekoga tko jezdi na čelu internetskih hordi, pitam te: koliko još vremena daješ tisku? Koliko nam još godina prognoziraš prije nego što crknemo?

Ma ne, pa neće tisak samo tako crknuti. Dio će preživjeti, kao što je preživio koncept ekslibrisa ili, barem ponegdje, neki sindikat špiljskih slikara.

Ha, ha, tisak kao sindikat špiljskih slikara - to su poticajne riječi...

Hej, špiljsko slikarstvo je legitiman i kvalitetan način izražavanja s neusporedivo duljom tradicijom od tiska. Dobro, malo se zezamo, debata o tim stvarima je, naravno, jako ozbiljna. Kao što znamo, novinarstvo bi trebalo biti u nekoj vezi s javnim interesom. Ta veza je jako važna i u nju sto posto vjerujem. Ali teza da tu vezu osiguravaju mediji, nažalost više ne drži vodu. Prije svega, ne smijemo izjednačavati medije i novinarstvo, iako su mediji trenutno još uvijek institucije u kojima je koncentrirana dominantna većina novinarskih vještina. Pravi problem o kojem kao društvo moramo debatirati jest zastarjelost poslovnog modela.

To svakako. To smo već više puta čuli i rješenje očekujemo upravo od ljudi kao što si ti.

Ključno mi se čini to što mediji već dugo neprimjereno više pažnje posvećuju aktu posredovanju priča, nego aktu pripreme tih priča. Pritom vlasnici, koji se tako jako vole busati u prsa da su takoreći golmani za ekipu javnog interesa, svoj zastarjeli model zasad uopće nisu spremni ozbiljno prilagođavati. Uopće ih ne zanima ni to da pokrenu debatu o tome ima li još smisla oko 70 posto svih sredstava ulagati u distribuciju. Ne kažem da neko silver bullet rješenje danas već postoji - ali uvijek počinje tako da realistično analiziraš problem. Baš ništa nemaš od toga da kršiš ruke i jadikuješ o tome kako ljudi više ne vole medije - jer to nije istina! Ljude i te kako zanimaju dobre priče i za njih su spremni i platiti. A internet, koji si spomenuo kao najveću prijetnju tradicionalnim medijima, tu je samo dodatak, nikako ne osnovni akter tog vašeg problema.

Ne smijemo izjednačavati medije i novinarstvo, iako su mediji trenutno još uvijek institucije u kojima je koncentrirana dominantna većina novinarskih vještina. Pravi problem o kojem kao društvo moramo debatirati jest zastarjelost poslovnog modela

Što ja znam. Da nema interneta - iako sam suma sumarum jako sretan što postoji - tisak sigurno ne bi bio u ovakvoj krizi.

Okej, sigurno bi bio u donekle drukčijoj krizi. Ali istina je da od mene zahtijevaš preveliku sposobnost apstrakcije, jer naše moderno društvo jednostavno više ne mogu zamisliti bez interneta. Za analizu medijskih pomaka najvažniji mi se čini koncept participacije. Čitatelj, odnosno gledatelj je sve aktivniji. Tu postoji nekoliko stvarno zanimljivih eksperimentalnih modela - spomenuo bih prije svega spot.us. To je sajt gdje vidiš takozvani crowd-funding istraživačkog novinarstva. Novinar slobodnjak objavljuje ponudu da bi  pisao o toj i toj temi, za što će mu trebati toliko i toliko vremena te toliko i toliko dolara. Onda mu ljudi ovisno o interesu uplaćuju novac, koliko mogu, odnosno koliko im se to čini vrijedno.

I to funkcionira?

Da, funkcionira. Sajt me stvarno oduševio. Kako je elegantno iz jednadžbe odbacio cijelu hrpu posrednika!

U redu, ali to se vjerojatno opet temelji na nekom entuzijazmu, koji je inače za diviti se, ali, nažalost, ne možeš računati da će on biti pokretačka snaga nove poslovne paradigme.

Za analizu medijskih pomaka najvažniji mi se čini koncept participacije. Čitatelj, odnosno gledatelj je sve aktivniji

Naravno da je riječ o entuzijazmu - još jednom naglašavam da je to eksperiment. Jer, naravno da se ne napravi baš svaka ponuđena priča, daleko od toga - ali mnoge se naprave! Drukčije nego kod tradicionalnih medija gdje se mnoge naprave, a mnoge se onda i ne objave. Spot.us je na svoj pošteni eksperimentalni način ponudio novu jednadžbu u kojoj ne trebaš nikakvu 'filantropiju' - nikakve milijune nekog sumnjivog Meksikanca, kao sada u New York Timesu. To je isto kao da neki naš vodeći medij počne sponzorirati netko tko ima par kafića po Ljubljani.

Vuče, je li to stvarno tako beskrajno daleko od naše realnosti?

No comment. Zar nije, dakle, zato još ljepše to što su mediji sada u jednoj izrazito kambrijskoj fazi? To dolazi iz prethistorije, kad je planet u kambriju odjednom doživio procvat milijardi novih oblika života. Mediji su sada jedan takav ogroman pješčanik u kojem se događa milijun eksperimenata. Potencijale vidim čak i u tzv. eye-report novinarstvu - dakle u paparacizaciji nacije, kad svaki čitatelj postaje fotoreporter. Ne kažem da to nije dvojbena pojava i da pobuđuje baš ono najbolje u ljudima... Trenutno smo još na stupnju kad to znači prije svega da nijedna zvijezda ne može vani na večeru, a da je pet ljudi u restoranu ne snimi i objavi slike prije nego što jadnik uopće dođe do deserta... Ali rano je još - tko zna što bi iz toga moglo nastati! Kad su teroristi napali London, na webu si imao slike prije nego što su se velike medijske kuće ozbiljno prihvatile priče. Ili one otmice u Bombayu, kad je veliki, moćni CNN bio prisiljen uključivati se svakih 10 minuta na Twitter da bi uopće znao što se događa. To nisu male stvari.

Dakle, kad bi sve morao staviti na jednu stvar, stavio bi na participaciju javnosti?

Totally. Masu su desetljećima navikavali da većinu slobodnog vremena pasivno preleži pred televizorom - ali čim je neki mali dio ljudi dobio priliku za aktivnije djelovanje, dobili smo takve stvari kao što su recimo Wikipedia i WikiLeaks. Koji su, uz sve svoje mane, za mene nevjerojatni fenomeni. Posebno jer su nastali na temelju toga što je neka sitna manjina konzumenata nešto svog slobodnog vremena otela televiziji. Kao civilizacija već dugo imamo groznu manu - jedan, rekao bih, crni ponor toga kako smo pasivni u konzumaciji medija. A sada se milimetar po milimetar približavamo aktivi. To za nas mora biti dragocjen konceptualni okvir za svako promišljanje budućnosti. Neće biti lako. Novo vrijeme - a ne najavljujem ih za dva utorka ili za vrijeme samo jedne vlade - zahtijevat će sve drugo, samo ne to apriorno štićenje staroga, onoga čemu trenutno svjedočimo. Aktivniji konzumenti će prije ili kasnije kazniti starce koji štite status quo - i to ne vrijedi samo za medije, već i za ekonomiju i politiku.

Optimist!

Hja, izgleda da internet nećemo ugasiti. Dakle, kao civilizacija ćemo uživati u svim blagodatima neposrednog mrežnog komuniciranja. A to u sebi nosi moć da promijeni sve - i sam osnovni koncept predstavničke demokracije. Jer što točno odražava devedeset parlamentarnih junaka tamo na Šubičkoj? Odražava statistički izračun o reprezentaciji nekog broja glasača, da bismo kao zajednica, sasvim logistički, uopće mogli bilo što odlučiti. Jer, naravno, nije moguće svakog glasača pitati o svakoj stvari, zar ne?

Aha, želiš reći da će s internetom to na nekoj točki biti moguće... Zapravo da. Zapravo je to s tom tehnologijom jedan perpetualni referendum i, dakle, eliminacija raznih srećka prijatelja iz jednadžbe vjerojatno posve izvediva! Kako fantastično... lijepa misao.

Logistički problem, koji već desetljećima rješava parlament, jako skoro više neće postojati. Vjerujem da su tradicionalni mediji samo na čelu starih posredničkih sistema koje je internet najprije pošteno zaljuljao, a s vremenom će ih i prevrnuti. E-glasanje je danas već dio naše prihvaćene stvarnosti. Okej, sjetimo se prvih televizora ili prvih printera, koji su beskrajno sporo radili bzzzz-bzzzz-bzzzz, da nam je pritom bilo jako čudno pri srcu i uz najbolju volju nismo mogli zamisliti da će to jednom biti munjevita i svuda korištena tehnologija... Isto tako moramo sada biti mrvicu zreli i strpljivi kad ocjenjujemo čudne eksperimente koji sami sebe pokreću na temu društvene participacije - bilo da je riječ o litavskim e-izborima ili o toj našoj Slepoj Vidi, koja nas pokušava savjetovati o porezima.

Kao civilizacija ćemo uživati u svim blagodatima neposrednog mrežnog komuniciranja. A to u sebi nosi moć da promijeni sve - i sam osnovni koncept predstavničke demokracije

Misliš o Lepoj Vidi?

(ironična grimasa) Come on.

Ha, ha, okej, Slepa Vida. Usput, Vida je svoje sugovornike koštala oko pola milijuna eura - je li to na bilo koji način prihvatljiv podatak?

Je. Je. Ne mogu baš presuditi je li to za ovako malu državu zapravo smotrena investicija, ali sama cijena me ne šokira previše. Dobro, uvijek se u pregovorima da ušićariti kakvih dvadeset ili pedeset somova, ali to nije bilo, kako su neki pretpostavljali, preplaćeno za cijeli cjenovni razred.

Kao pobjednički vođa internetskih kampanja za Türka i SD, u zadnjih nekih godina si se probio i u internetskom marketingu.

U politici sam nekakav sezonski radnik, ha, ha, ha - dođem onda kad je kampanja. U Sloveniji je internet važan kad su rezultati tijesni. Kod onakvog masakra kakav je na lokalnim izborima napravio Janković, protivnik bi mogao izumiti neko vizionarsko participacijsko čudo na internetu, ali ne bi mu pomoglo.

Što najbolje pali u slovenskom internetskom političkom oglašavanju?

U općem političkom oglašavanju zapravo pale idiotske teme tipa partizani-domobrani, a na internetu je opet malo drukčije. Mislim da smo s Türkovom kampanjom postavili osnovna mjerila za neke sljedeće izbore. Jak pečat je ostavio Türkov blog, bilo je jako važno i to što smo sajt svaki dan šopali s nešto videonovosti... A najvažnije je bilo ono što smo napravili na Facebooku. Ljeto 2007. je upravo vrijeme kad su slovenski mediji skužili da Facebook uopće postoji. I uz sve što su naši PR-ovci postizali u drugim rubrikama, kandidat Türk je bio prisutan i na infotehnološkim stranicama - definitivno u svakom članku koji je govorio o Facebooku. Što je logično jer novinari jednostavno nisu imali pojma što bi napisali o tom "društvenom fenomenu" pa je sve bilo u stilu: To je tamo gdje možete frendati s  Türkom. Evo, sad bi se baš rado pohvalio kako sam to briljantno isplanirao - ali što kad nisam. To se jednostavno dogodilo, a naša zasluga je samo to da proces nismo blokirali. U izbornim kampanjama je ionako od ključne važnosti samo to da ne radiš greške.

Logistički problem, koji već desetljećima rješava parlament, jako skoro više neće postojati. Vjerujem da su tradicionalni mediji samo na čelu starih posredničkih sistema koje je internet najprije pošteno zaljuljao, a s vremenom će ih i prevrnuti. E-glasanje je danas već dio naše prihvaćene stvarnosti

Ali, cyber Danilo tada još nije twittao?

O, na Twitteru sam mu jako brzo otvorio account, ali sam se onda jako brzo i prestao baviti njima.

Zašto?

Jer sam otkrio da je to tada u Sloveniji radilo sve skupa još oko osam drugih ljudi. Ej, to je bilo ljeto 2007. Ali stvari idu naprijed. Već prošle godine, na europskim izborima, dobro smo iskoristili slovensku verziju Twittera. Svih sedam naših kandidata je slalo po deset/petnaest twittova na dan. Tu bih htio naglasiti kakav je car bio Lev Kreft. Ono što je on slao svojim potencijalnim glasačima trebalo bi što prije objaviti u knjizi.

Sjećam se kako je vaše besramno korištenje novih tehnologija išlo na živce političkim protivnicima. Mislim da se tada čak mogao čuti slogan: Više od prijatelja na Facebooku, ili nešto slično.

2008. godine imali smo nekakvo suočavanje webstratega pojedinih stranaka i zanimljivo je bilo promatrati drastičnu razliku u našim osnovnim pogledima na svijet. Mi koji smo bili tamo kao predstavnici lijevih stranaka, govorili smo o uspostavljanju internetskog dijaloga i necenzuriranom dvosmjernom komuniciranju, a naši moćni protivnici iz desnih stranaka o Facebooku i sličnim društvenim mrežama mirno su govorili kao o podvali. Štoviše, učinilo mi se da su oni podvalom smatrali čak i samo političko natjecanje - čime su nam, bar za moj ukus, o sebi rekli više nego što su vjerojatno htjeli.

Gle, ali u tom kontekstu sigurno je riječ o podvali. Manja podvala je da se kandidatu Türku zapravo živo fućka za njegovu legiju prijatelja na Facebooku. Veća podvala bi bila da u političkom natjecanju - barem na parlamentarnim izborima - nemaš nikakav pravi izbor, osim ako baš želiš birati između ebole i raka gušterače. Tako da su vaši moćni desničarski protivnici tada vjerojatno bili malo iskreniji od vas.

Čvrsto vjerujem da se dio glasača unatoč svemu odlučuje na temelju pozitivnih poticaja, dakle, s iskrenom željom da život zajednice promijene nabolje. Čak i ako ih je samo 10 posto, meni je to dovoljno da se ne složim s time da je kompletno političko natjecanje podvala. Razumijem tvoju poantu o gnjilosti partitokracije kakva vlada na raznim stranama - ali naši protivnici su tada na suočenju tvrdili da je mobilizacija dijaloških platformi tipa Facebooka za političke potrebe u osnovi bez veze. A s takvim stajalištem se duboko i iskreno ne slažem! Čak bih rekao da takvi pogledi mogu izražavati neku dublju nedemokratičnost naših sugovornika. Kao dodatni dokaz naveo bih to da su postovi na internetskoj stranici SDS-a zapravo nepotpisani, anonimni i da korisnik tamo nema mogućnosti da komentira. Ali sviđaju mi se njihovi brojači stvari, kao što je broj otpuštenih iz javne uprave i još neke stvari - to je domišljato i to treba pohvaliti.

Čvrsto vjerujem da se dio glasača unatoč svemu odlučuje na temelju pozitivnih poticaja, dakle, s iskrenom željom da život zajednice promijene nabolje. Čak i ako ih je samo 10 posto, meni je to dovoljno da se ne složim s time da je kompletno političko natjecanje podvala

Bi li bio toliki profesionalac da vodiš internetsku kampanju za desne kad bi te angažirali? Da te, recimo, sutra nazove Janša?

Ne. Politički marketing ionako nije moj core biznis. Dopustit ću si čak izjavu vrijednu Miss Slovenije - naime, da je moja osnovna vodilja u životu neka briga za opće društveno dobro. Budući da politika nije moj primarni kruh, mogu imati toliko distance da biram s kime ću surađivati. U zadnje tri sezone još nisam izgubio - zapravo bi bilo pametno da se povučem dok još imam tako dobar postotak pogodaka iz igre.

U kolikoj mjeri podržavaš ljupku tezu da je osnovni pokretač munjevitog razvoja digitalne tehnologije pornografija?

Veliku grešku radi svatko tko podcjenjuje utjecaj pornografije - i to na više razina. Ne, internet nije nastao zbog nje, ali njeni internetski administratori zaslužni su za većinu fantastičnih inovacija, koje su kao neka osnova modela internetske stranice danas. Zašto? Zato što je pornografija na internetu daleko najkonkurentnija i najmanje regulirana grana i kao takva je osuđena na ekstremni darvinizam. Ideje koje se tamo rađaju vrlo brzo se isprobaju u praksi. Banneri, search-engine optimizacija - sve to smo dobili iz pornosfere. Zato me čudi kako je malo dijaloga između white-hatsa i black-hatsa.

White-hatsi i black-hatsi?

Dihotomija je iz starih vesterna gdje je dobri frajer imao bijeli, a zlikovac crni šešir. Kako god: ako dobro razmislim, ne poznam nijednog pornoadministratora iz Slovenije, a znam da ih imamo poprilično. Baš bi bilo zanimljivo jednom organizirati nekakav kongres!

Ili možda čak O.K. Corral!

Ha, ha, ali ne bi bilo nijednog pravog razloga za konflikt. Prema black-hatsima osjećam prije svega neku jako konkretnu dozu respecta. Naravno, ako smo moralni kompas ostavili u nekom drugom filmu.

Zašto? Je li pornografija nemoralna?

Ne, ne - uopće ne kažem da je nužno nemoralna. Sjećam se kako mi je djed posuđivao knjige iz one stare srpske erotske zbirke - imam je gore na polici. Među ostalim mi je posudio De Sadovu knjigu Sto dana Sodome, koja mi se činila jako zanimljivom - samo pred mamom sam imao neku malu blokadicu, radije joj to nisam spominjao... Sve dok u pogovoru knjige nisam naletio na referencu na tu moju mamu i njen doprinos takvoj literaturi, jer je baš nešto prevela... Pa, tada sam otišao do nje i pokazao joj to i bili smo oduševljeni. To je bio super osjećaj - zašto bi mi pred njom bilo neugodno ako je tako ponosno navedena u pogovoru! Jedna obična literarna fusnota razminirala mi je kompletnu pedagošku paradigmu s mamom!

Inspirativna priča. De Sade je povezao obitelj.

Tako je.

Super da si to spomenuo. Za kraj bih se, naime, dotaknuo utjecaja cyber-okružja na mlade koji odrastaju. Dugo je prevladavao optimizam - kao, divno je što im je sve to na raspolaganju, kolika samo znanja prikupljaju surfanjem i pretraživanjem, na kakvim čudesnim studencima se mogu napajati! Ali utjecajna knjiga Marka Bauerleina The Dumbest Generation uvjerljivo je prikazala koliko je katastrofalna situacija u prvoj doista potpuno digitalnoj generaciji. Bar u Americi istraživanje za istraživanjem dokazuje da je nivo konkretnog znanja gori od poraznog. Ali ne samo to, tamo su mladi beznadni slučajevi (čitaj: beznadniji od svojih roditelja) i u sposobnosti traženja relevantnih informacija na internetu, sposobnosti kritičke procjene tih informacija, da debatu o skoro vertikalnim grafikonima rasta narcizma radije ni ne započinjem.

Ma, i kad sam ja išao u osnovnu školu u časopisima smo mogli čitati puno zabavnih stvari o tome kako Amerikanci ne znaju ni zbrajati i slično.

Stari, 2001. godine je, u sklopu krajnje utjecajnog istraživanja NEAP, 52 posto srednjoškolskih seniora po cijeloj državi zaokružilo da su u II. svjetskom ratu Njemačka, Japan i Italija bili američki saveznici. Ako tebe to ne plaši, onda te ničega nije strah.

Gledaj, uvijek se pojavi to neko dušobrižništvo iz kojeg se onda rodi mnogo toga lošega - među ostalim oni grozni oglasi koji kažu: ne idite na internet jer tamo žive pedofili. Zapravo zadnjih mjeseci samo čekam kad će mediji konačno napraviti ono što tako žele i u udarnom naslovu spojiti riječi 'Facebook' i 'krv'.

O, pa to su već napravili, baš je prije neki dan na POP-u bilo kako je u Njemačkoj neki dečko ubio i zakopao curu koju je, hm, ulovio u mrežu preko Facebook mreže.

Pa, eto. Ali mladi nisu isti kao mi, samo manji, već su uvijek neka sasvim svoja kultura. Svijet procesiraju sasvim drukčije. I zapravo nije važno hoće li i dalje čitati knjige ili slikati odlične špiljske slike bizona. Stvari dolaze i odlaze. Opet: špiljsko slikarstvo je imalo daleko dulju i plodniju povijest od književnosti. Nove tehnologije uvijek donose nove oblike izražavanja. Roman nije s nama od paleolitika, a nije nam ga donio ni Charlton Heston s gore Sinaj, već je nastao tek onda kad je neki Nijemac izumio tisak. Roman je samo bio reakcija na neku novu tehničku datost. Kod uzleta interneta ne smijemo se pitati: Uuu, što će sada biti s onom našom starom tehničkom datošću? Ili: Hoće li naša djeca i dalje pisti romane? Ne, pitanje mora biti: Što će sa sobom donijeti ti novi, svježi, mladi, drukčiji, sljedeći ljudi?

Istina je da baš svaka generacija za sebe pogrešno vjeruje da je upravo ona ta zadnja vrijedna, tu treba biti jako pažljiv... Ali nikako se ne slažem s time da se o sposobnosti informiranog kritičnog mišljenja govori kao o "još jednoj stvari koja dođe i ode" - kad dođe do toga u trenutku postajem jedan tipičan hard-linerski stari namćor!

Ali zar stvarno imaš dojam da je prije bilo tako puno više kritičnog mišljenja? Možda ipak malo idealiziramo? Jer i ja sam jako osjetljiv na takve stvari. Kad sam imao 12 godina mama mi je rekla: Ako se slažeš s većinom, razmisli još jednom, jer najvjerojatnije radiš veliku grešku. I to sam jako ozbiljno shvatio. Ali o kojim ti to dobrim starim vremenima točno govoriš?

To što je uvijek bilo loše, ne znači da već sutra ne može biti još gore.

U socijalizmu smo imali puno kritičnog mišljenja koje je moglo biti izraženo u samo jednom časopisu. Ja bih rekao da je danas kroz sve te koliko god seljačke, pauperizirane, žute internetske forume količinski izraženo puno više kritičkog mišljenja nego onda. Sad, je li to reflektirano utemeljeno mišljenje, to je druga debata. Ali, budući da ga imaš tako neusporedivo više, u duhu dobrog starog Marxa vjerujem da će kvantiteta s vremenom dati kvalitetu. Danas pojedinci imaju beskonačno veće mogućnosti izražavanja. Ono kritično mišljenje otprije, koliko god briljantno bilo, većinom je ostajalo doma. I kao takvo, bilo je društveno irelevantno. Ja kažem: dajmo mladima vremena!

Tagovi: analiza medija, Vuk Ćosić