dodaj komentar 9 komentara

1. Komko03.12.2010. 13:46#1
   Ko će biti brži wiki-leaks ili gulikože?
2. pitanje03.12.2010. 18:09#2
   A hoce se onda placati i porez na komentiranje clanaka? Naprimjer ako komentiram clanak u mjesec dana 10 puta placam 0.5% svojeg neto dohotka, ako komentiram 30 puta onda 1% svojeg neto dohotka, pa u biti ako imam vremena i previse pa trazim posao naprimjer na nekom portalu pa sudjelujem sa pitanjima oko trazenja posla, moram za tu "uslugu" platiti 10% svoje nepostojece placejer sam se eto .. sluzio elektronskom publikacijom u svrhu uređivanja komentara.
   
3. florofil03.12.2010. 20:40#3
   Vijest je sama po sebi zastrašujuća, ali mi se stil članka ne sviđa. Puno više bi volio ozbiljni govor s direktnim značenjem nego cinizam s prilično nemaštovitim izvrtanjem značenja. To bi kao trebalo biti duhovito.
4. frulex04.12.2010. 12:22#4
   @florofil
   Cekaj, ti zbilja mislis da nakon svega "ozbiljan" način pisanja i odgovaranja može pridonijeti bilo čemu?! Pa čovjek je napisao komentar upravo na identičan način kako naše institucije funkcioniraju...
5. suzi04.12.2010. 14:24#5
   Bravo, odlična inicijativa, samo nastavite.
6. Uživajte05.12.2010. 08:10#6
   Je li Vlado Gotovac bio ljevičar? Nije, pa ipak, perjanice ljevice, kupujući svoju bolju prošlost, slave ga kao svoju ikonu i sve češće stavljaju njegov lik na svoje zastave diskretno falsificirajući povijest. Vlado Gotovac sasvim sigurno nije bio desničar iz kakvog Kuljiševa lombrozoidnog opisa, bio je domoljub, patriot, nacionalist ako hoćete, ne i šovinist. U tom smislu podjelu na lijeve i desne valjalo bi zamijeniti podjelom na domoljube i one druge i puno toga bilo bi jasnije. Ljevica je desetljećima mrzila Gotovca. Isti oni ljevičari koje ćete ovih dana gledati kako ga slave. No, od trenutka kada postaje radikalni kritičar Tuđmana, raste interes na ljevici za njega. Oni shvaćaju da u toj fazi Tuđmana mogu rušiti samo s takvim likovima. I tu počinje njegovo “legaliziranje”.
   
   Gotovac je silno kritizirao Tuđmana, ali za razliku od ljevice, on je hrvatsku državu sanjao desetljećima baš kao što je ljevica hrvatsku državu mrzila desetljećima. Gotovac je trajno na tezi “hrvatska država da, ali kakva”, a SDP-ovci se, kad se on bori za tu tezu, dižu iz Sabora kad se izglasava neovisnost. To su dakle dva svijeta oduvijek. Gotovac je zbog hrvatskih stajališta robijao punih šest godina, a u povijest ulazi i s činjenicom da je sa Zidićem stavio na noge povijesni Hrvatski tjednik. Zaboga, što ljevica ima s takvim likom? Mržnju prema Tuđmanu? Ali ni po tome nisu bili isti: on ga je prezirao jer je želio moderniju, bolju hrvatsku državu, oni su ga mrzili jer im je srušio Jugoslaviju. Kakva je podvala staviti znak jednakosti toj mržnji! Punih 20 godina od njega su bježali jer su prezirali to hrvatstvo. Taj prijezir ljevice bio je kolektivni pljesak partijskim egzekutorima za Gotovčevu robiju. A kad su topovi umuknuli, izmiljeli su iz svojih rupa i jednim sjajnim intelektualcem, ali netalentiranim političarom, manipulirali, zaigrali na njegovu taštinu, tako da se taj masakr nije dalo gledati. Ni po čemu njihovo i njegovo hrvatstvo nisu bili isti. Liberalizam još manje. Ako je riječ o istom društvu, zašto onda slavni govor pred centralom JNA nije održao, recimo, Puhovski? Ako su bili jedno, zašto nikad sličan govor ili tekst na tu temu poput Gotovčevog nismo pročitali od Velimira Viskovića?
   
   – Kad bih trebao birati između smrti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt – grmio je Gotovac generalima godine 1991. u govoru koji i danas svaka pedantnija hrvatska obitelj drži u svom knjiškom herbariju. Kako to da na pozornici iza njega nema ni Pusića ni Pusićke, ni Puhovskog, Viskovića, Račana ni Makovića? Kako to da su bili isto, a nikad ništa slično nismo čuli od tih likova? Koliko je njih dijelilo Gotovčeva uvjerenja? Nitko, dok se nisu ujedinili u mržnji prema Tuđmanu. Prije toga on za njih ne postoji. Jer ta ljevica nije dijelila njegove traume iz ‘71., jedva da nešto zna o mučnoj robiji na kojoj je, ne zaboravimo, odbio pomilovanje. A ta ga je robija ubila, od nje je obolio, od nje je umro. Ubio ga je Titov zatvor. Danas najljepši zagrebački trg nosi Titovo ime. Kako baštiniti Tita i u isto vrijeme sjediti za stolom s Vladom Gotovcem? Ne možete s iskrenom podrškom ispratiti Vrhovca, Bilića i Milku Planinc i tvrditi da je Gotovac zapravo vaš izbor. Jednom lažete. Nisu se slagali u komunizmu, a animoziteti prema Tuđmanu imali su posve različito ishodište. Gotovac mi je u intervjuu koju godinu prije smrti eksplicitno govorio o lijevim teroristima kao silnom problemu, naglašavajući da nema razlike između lijevog i desnog totalitarizma. Tko na ljevici i danas tako misli?
   
   Bio sam igrom slučaja prvi novinar davne 1989. koji je s njim radio prvi njegov TV intervju nakon ‘71. i otad sam provodio s njim dane razgovora. Tragikomično je gledati da ga sad komemoriraju ljudi koji s njegovim svjetonazorom nemaju ništa zajedničko. Koji mjesec prije formiranja velike koalicije bio sam s njim u Saboru i zamolio me da Budiši prenesem prijedlog da nakon svih mogućih kombinacija koalicija za izbore 3. siječnja izgleda tako da HDZ ostane sam nadesno, SDP sam na ljevici, a da on, Budiša, IDS, HSS i HNS tvore politički centar. Dakle, centar bez SDP-a! Budiša je to odbio jer je potpisao sporazum s Račanom i htio se držati riječi.
   
   Toliko je Gotovac pripadao ljevici da je koji sat prije izbora, ako je bilo ikako moguće, htio izbjeći suradnju sa svojim krvnikom iz ‘71.! Pa i kad su pobijedili na izborima, jednom je prijatelju rekao: “Danas mi ljudi čestitaju svaki tren, a ja nekako nemam dojam da smo pobijedili – mi.” I bio je u pravu, nije pobijedio on i njegov svjetonazor. O istom uvijek – isto, rekao bi Gotovac, a on i oni nikad nisu bili – isto.
7. XYZ06.12.2010. 07:38#7
   Bivši načelnik KOS-a JNA, general Aleksandar Vasiljević, tvrdi, kako je 1991. s Mesićem imao dvadesetak sastanaka na kojima je razmjenjivao informacije i podatke:
   
   „Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju pa ravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajeder i informator... U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju „Štit" i hapšenja."
8. zagreb smece07.12.2010. 12:13#8
   Još bih nekako mogao razumjeti producenta. On želi zaraditi, a od posla na kojem zarađuje može se ograditi. Shvatio bih i redatelja, jer on može reći da i najstrašnija priča zaslužuje da bude ispričana. Ali nipošto ne mogu razumjeti glumca! Jest, i njemu je do zarade, i on je profesionalac koji zna što je distanca prema poslu kojim se bavi, no on, za razliku od producenta i redatelja i svih njihovih suradnika iza kamera, ne može a da ne svira na vlastitom tijelu i da ne zaposli vlastitu dušu. I neka mi nitko ne kaže da je to samo gluma! Gluma nikad nije samo gluma, a tko vjeruje da jest, neka se pokuša zamisliti u ulozi glumca koji u filmu glumi silovatelja tek rođenog djeteta!
   
   Nije o tome lako ni pisati, nije to jednostavno režirati, no posve je nezamislivo da ubrojiva odrasla osoba može što tako glumiti. Snimljene su već svakojake opačine (primjerice, općenje žene sa svinjom u hrvatskome filmu), no strahotan prizor o kojem govorim teško da je snimljen ikada igdje.
   
   Dakako, snimanje gnjusnog čina daleko je od samog čina, no dovoljno je da glumac nakon kraja snimanja ode u kino, sjedne u gledalište i s publikom pogleda svoj film, pa da shvati koliko mu je filmski čin ipak blizu. I da se nikad i nigdje od njega neće moći oprati. Kud god krenuo, ljudi će se okretati za njim i govoriti: Eno ga, glumac koji je glumio silovatelja dojenčeta! Oni neće imati pravo, jer glumac ne može odgovarati za postupke lika što ga je glumio, no i sâm ću imati više razumijevanja za njih nego za njega! Nije istina da se baš sve može snimiti ni da se baš svaka uloga mora prihvatiti.
   
   Povod je ovome osvrtu nevjerojatan film koji odnedavno igra u Zagrebu i jedan nedavno održan državnički domjenak na kojem se, među najviđenijim gostima, pojavio i glavni glumac iz tog filma. Film je pod naslovom “Srpski film” proizveden u Beogradu i zasad se u cijelosti i bez ikakvih ograničenja prikazuje samo u Zagrebu. U Americi ga je vidjela publika jednog festivala i popljuvala zgrožena kritika, u Engleskoj ga je izrezala cenzura, a u Srbiji se prikazuje isključivo u kasnim terminima. Film se sastoji od niza mračnih, krvavih pornografskih prizora koje teško podnose i gledatelji čeličnoga želuca, uključujući i spomenutu scenu silovanja.
   
   Film je nevjerojatan, a nevjerojatna je bogme i reakcija zagrebačke sredine na njega. Svi koji se obično javljaju kad se afirmira moralna izopačenost, a gaze osnovna ljudska prava, sada šute. Čkomi pravobraniteljica djece, ne javljaju se Babe, zamukla je gđa Borić, Bajić valjda ne stigne u kino. Nešto su procijedile novine, ali tako da bi bilo bolje da nisu ni one rekle ništa.
   
   Najkonkretniji prilog aferi sa “Srpskim filmom” u Zagrebu dao je predsjednik Ivo Josipović tako što je jednoga od dvojice glavnih glumaca pozvao u Muzej za umjetnost i obrt, na primanje u čast srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Umjesto da se čovjeku sa dna filmske kloake zalupe sva vrata, otvaraju mu se dveri iza kojih ga čekaju čak dva predsjednika! Skandal na razini skandaloznog filma. 
9. portal27.12.2010. 18:12#9
   http://rep.hr/vijesti/financije/portali-do-svibnja-duzni-dostaviti-podatke-o-svojim-prihodima/2462/