Istina je da suvlasniku EPH Ninu Paviću niko ne može ništa otkako je usisao kompletan novinarski svemir u ovoj maloj zemlji, no katkada vas baš svemoć - obrnuto logici - privatno čini ranjivijim od većine običnih smrtnika koji ne traže čvrsti tron, već samo bauljaju po svijetu tražeći svoj mir. Suština je u tome što se osoba koja poželi imati takvu i toliku moć mora raspasti i prije nego što je postigne, jer za stvari koje na tom putu treba napraviti, zapravo, ne možeš biti svoj, nego svačiji.

Objavom transkripata komunikacije s pokojnim Pukanićem, Paviću se dogodilo da se i službeno rasuo, uzduž i poprijeko. Prvo se pokazalo da je riječ o osobi koja mrzi stanje u kojemu se zatekla, ljude koji su ga tamo doveli i održali (novinare), posao kojim se bavi (izdavački) i na koncu sredinu, uvjete i sve ljude od kojih živi (čitatelje), a da je svu tu mržnju spreman pretočiti u šeretska šaputanja na jastuku samo s jednom osobom, slučajno jedinom koja ga je svojedobno strpala iza rešetaka.

Dakle, s nekim koga bi po prirodnom fiziološkom nagonu trebao mrziti najviše. Naravno, možemo pretpostaviti da je ovo posljednje vjerojatno netočno i da bi, da je s one strane sms-a bio neko drugi umjesto Pukanića, drugačiji bio samo raspored i imena ljudi s kojima dvojica sudionika komunikacije bespoštedno metu pod.

Odmah zatim se pokazalo da Pavić ne može šutke otrpjeti činjenicu da čitav narod s užitkom konzumira njegovu prepisku i još u njoj vidi javni interes, budući da se radi o prepisci jednog od najmoćnijih ljudi u državi i to o temama kao što je moguće kartelsko formiranje cijena novina. Razumljivo: riječ je o čovjeku koji javni interes drži dijelom vlastitog feuda i tu je da ga kontrolira, a ne da drugi kontroliraju njega, pa ga je ova mala digresija morala strašno raspizditi.

Osobito od trenutka kada se u priču uključio konkurentski Večernji list, postupivši - možda po prvi put - protivno izdavačkom dogovoru o nenapadanju, a u skladu s vlastitim poslovnim interesima. Uistinu, bilo bi stravično glupo ne pustiti zapise iz kojih se vidi da najžešća konkurencija svoje čitatelje smatra idiotima, tim više što evidentno postoji stotinu drugih opravdanih razloga da takav materijal objavite i da vas, shodno tome, nitko ne gleda kao zadnji novinarski šljam.

Reakcija se kuhala danima: prvo su transkripti tematski problematizirani u Jutarnjem listu, tako što se našlo nekoliko sugovornika koji će izjaviti da je javna distribucija privatnih sms-ova protuzakonita i nemoralna, među njima i jedan - Ranko Ostojić - koji je svojedobno bio predsjednik Uprave EPH-ove Slobodne Dalmacije. Kako je Večernjak istog dana na naslovnici imao sasvim druge sugovornike, koji su tvrdili sasvim suprotno, da postoji javni interes za sms-ovima, komentarom se oglasio i glavni kolumnist Jutarnjeg Davor Butković čiji je tekst, kako se pokazalo, drugačije izgledao ujutro, a drugačije navečer. U prvoj se verziji Večernjak izravno napadao, dok je u drugoj Butković tek lamentirao o smislu objave transkripata, no najgore je to što su čitatelji uopće imali priliku vidjeti da postoje dva teksta, jer to govori o razmjerima kaosa koji je nastao u EPH.

Kulminacija je, međutim, stigla posve pogrešnim vremenskim slijedom, tako da je glavni i odgovorni akter događaja, sam Nino Pavić, događaje komentirao tek kad su se svi ostali izredali, očito smatrajući da nitko nije bio dorastao zadatku i da sam treba preuzeti kontrolu nad situacijom. S obzirom da je iz spornih sms-ova vidljivo da o svojim novinarima ne misli ništa dobro, živo je čudo da ih je uopće bacao u taj oganj, znajući da će - idioti jedni - izgorjeti, no stvar je još kompliciranija: u kasnim večernjim satima Pavić napokon baca i vlastiti tekst iz elektronskog izdanja novine. Ovo je toliko bizarno, da čovjek ne zna što bi rekao i pomislio, osim da se, eventualno, ljudski sažali nad situacijom.

Egida tog teksta glasila je "Sat anatomije", po čuvenom djelu Danila Kiša, čime je autor sugerirao da bi ono što slijedi trebalo imati neku intelektualnu ili polemičku vrijednost, a po sredini se duplerice autor hvalisao naslovom "13 teza o hrvatskom novinarstvu", kao da ono što slijedi ima elemente filozofskog manifesta, i to dva elementa više od onog što je Marx svojedobno bio u stanju isporučiti o Feuerbachu. Čitatelji koji ranije nisu imali posla s Tezama o Feuerbachu, očekivali su barem kompletnu i preciznu dijagnozu stanja u hrvatskom novinarstvu.

Zanimljivo, toga uopće nije bilo. Ne samo da nije navedeno 13 teza o hrvatskom novinarstvu, nego u tekstu nije bilo ni jedne jedine teze o bilo čemu, zbog čega su neki - razumljivo zavedeni statusnom veličinom Nina Pavića u hrvatskom medijskom prostoru - po nekoliko puta čitali tekst misleći da greška mora biti u njihovom zapažanju, umjesto u autorskom djelu mastodonta domaćeg novinarstva. Nakon što su prošli krizu u tipu "jel' ti vjeruješ meni ili vlastitim očima", čitatelji su bespomoćno slegnuli ramenima i zaključili da je mastodont - da prostite - sastavio tešku pizdariju.

Činjenica da Pavić svojim revanšem hrvatskim novinarima nije bio u stanju zadovoljiti ni elementarno zanatsko novinarsko pravilo, da naslov ima barem nekakve veze s tekstom, morala je donijeti katarzu mnogima koji se osjećaju posrano pred autoritetom uređivačke politike EPH i taj je efekt - sudeći po raspoloženju nekih kolega - doista postignut. Jedini problem je to što to neće dati velike rezultate.

Naime, iz ovog je pamfletića vidljivo da je autor duboko ukopan u poziciju u kojoj je to što on misli o novinarstvu važno, bez obzira na realnu težinu njegovih misli: "Bio bih sretan da je objavljivanje Pukanićeve i moje SMS korespondencije bio plod nekog ozbiljnog novinarskog napora ili novinarske investigacije. Volim taj posao i cijenim ljude koji imaju dovoljno pameti, upornosti i znanja da iskopaju doista nešto nepoznato, zanimljivo i važno. Međutim, objavljivanje ovih transkripata dvojice novinara, koji nikada, zapravo nisu ni postali pravi izdavači, nije na žalost takav slučaj", tvrdi Pavić.

Nadalje: "Da nas je netko samo pristojno zamolio, i Puki i ja, siguran sam, odmah bismo mu pokazali naše SMS poruke. A da smo znali koliko je budala koje će u njima uživati, smjesta bismo ih i sami objavili".

U ovome se dijelu Pavić opet obraća čitateljima, nazivajući ih budalama, svjestan da se na preziru i potcjenjivanju može napraviti vrhunski biznis koji se slučajno ili greškom još uvijek naziva novinarstvom, i da u cijeloj državi ne postoji alternativa kojoj će se čitatelji okrenuti.

Mnogi su se ovih dana pitali kako to da novinari EPH nisu popizdili, a čitatelji proveli masovni bojkot prodaje svih njegovih izdanja, a odgovor bi bio: jer se takva stvar, nažalost, događa polako i nečujno.

Iz teksta u kojemu je Pavić promašio doslovno sve, vidi se da razumije samo jedno: da se događa upravo njemu i upravo sada. Sve ostalo je čista sramota za hrvatsko novinarstvo. Eto ti teze, Paviću.