Praksa nezakonitog zapošljavanja hrvatskih novinara puno je starija od hrvatske državnosti. Naime, već desetljećima postoji običaj da se mladi novinari po dolasku u novinsku redakciju umjesto zakonom propisanog zapošljavanja na probni rok od maksimalno šest mjeseci angažiraju kao "honorarci", to jest lažni vanjski suradnici, a u stvari djelatnici po svemu izjednačeni s kolegama zaposlenima putem ugovora o radu, ali lišeni svih prava iz Zakona o radu. Dakako da bi umjesto šest mjeseci takav oblik zapošljavanja često običavao trajati godinama, a nerijetki su novinari kao honorarci dočekali i preko desetljeća rada u istoj redakciji. Na štetnost takve prakse već godinama usamljeno upozorava Sindikat novinara Hrvatske, kojem je povremeno polazilo za rukom uvjeriti Državni inspektorat da u neku od redakcija nevoljko pošalje inspekciju.

Nakon istrčavanja kroz stražnje ulaze, plaćanja pokoje globe i pisanja pod tuđim imenom dok se "stvari ne smire" obično bi sve nastavljalo po starom. Opisana medijska idila nastavljala se po manje-više identičnom obrascu sve dok polovicom prošlog desetljeća u nesređenoj situaciji novi vlasnici medijskih kuća nisu prepoznali savršenu priliku za rezanje troškova rada, zaobilaženje zakonskih obveza poslodavca, ali i implementiranje politike "mrkve i štapa" u cilju discipliniranja novinara koji nisu bili voljni bespogovorno provoditi volju vlasnika medija te njihovih političkih sponzora. Ključni trenutak bio je kad je na inicijativu skupine slobodnih novinara nadležno Ministarstvo financija smanjilo obvezna mjesečna davanja za samostalne novinare te tako omogućilo da status samostalnog novinara u očima poslodavaca postane financijski prihvatljiv način rješavanja statusa "vječitih honoraraca", čija je zakonska situacija time prebačena iz posve crne u sivu zonu legalne terre incognite.

Prilika za rezanje troškova

"Od siječnja 2005. godine propisano je da slobodni novinari mogu birati hoće li uplaćivati doprinose u dotadašnjoj visini jednakoj kao i za odvjetnike, liječnike i ostale ili će uplaćivati upola manje, kao i obrtnici. Dio kolega kojima je ostalo malo vremena do mirovine nastavili su uplaćivati iste iznose kao i dotad, a mogućnost plaćanja upola manjih doprinosa iskoristilo je oko 200-tinjak dotadašnjih tzv. vječitih honoraraca. Zbog tih vječitih honoraraca mi smo predložili mogućnost smanjenog iznosa uplate doprinosa, kako bi ti ljudi koji su godinama surađivali u medijima ipak imali mirovinsku i zdravstvenu zaštitu", opisuje taj trenutak jedan od inicijatora spomenutih promjena, Ivica Grčar, predsjednik Društva slobodnih novinara.

Isprva se nova mogućnost doimala kao solomonsko rješenje u kojem nitko nema što izgubiti, honorarcima je pružila priliku da osiguraju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a poslodavcima, među kojima su neki već bili prisiljeni isplaćivati svojim hornorarcima visoke iznose zbog tužbi za prikriveni radni odnos, status slobodnog novinara pružio je način da uz niske troškove osiguraju barem prividno legalniji status za svoje djelatnike, a da im pritom i dalje u cijelosti uskrate prava iz Zakona o radu. No u stvarnosti i individualni novinari i profesija su izgubili mnogo. Novinari su potpisali ugovore koje moguće raskinuti bez otpremnine i bez obrazloženja, a radna snaga, u većim sustavima  (EPH i Styria) ionako razbucana u više manjih tvrtki, dodatno je rastavljena na dvije frakcije - novinare u redovnom radnom odnosu i one koji su, prema skraćenici za Registar poreznih obveznika u kojeg se upisuju samostalni novinari, u redakcijama poznati kao "RPO-vci". O tome zašto je pristunost RPO-vaca štetna i za novinare u redovnom radnom odnosu zorno svjedoči pokušaj štrajka u redakciji Večernjeg lista u ožujku ove godine. Naime, nakon što je Uprava Večernjeg lista odbila potpisati kolektivni ugovor, Sindikalisti su štrajkom pokušali privoliti poslodavca na potpisivanje tog dokumenta. No pokušaj štrajkaša da spriječe izdavanje novina Uprava je s lakoćom zaobišla prebacivši veći dio tereta na RPO-vce i honorarne suradnike.

RPO kao "lijek" za štrajk i krizu

"Poslodavci su našli načina da podijele novinare, a ishod štrajka u Večernjaku jasno pokazuje da su u tome uspjeli. Mi u sindikatu smatramo da nam je na nezakonit način praktično ukinito pravo na štrajk - dakako ne u formalnom smislu, ali je pod ovim uvjetima nelojalne konkurencije štrajk neizvediv. Smatramo da je uz sustavno kršenje Zakona o radu te oštećivanje državnog proračuna ovakav sustav protuzakonit i zbog jednostavne činjenice da nam oduzima ustavno pravo na štrajk", istaknuo je predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić.

Vrijedi naglasiti i da Večernji list ima jedan od najnepovoljnijih, ako ne i najnepovoljniji odnos stalno zaposlenih te novinara u raznim oblicima "prikrivenog radnog odnosa" - na 102 legalno zaposlena novinara tako dolazi čak 120 u raznim oblicima "neformalnog" zapošljavanja, od čega stotinu RPO-vaca. Uz to je prisutan kontinuirani trend pogoršanja omjera koji traje u najmanju ruku otkad je taj medij preuzeo austrijski koncern Styria. Premda se zadnjih godina tek neznatno povećao broj RPO-vaca i honoraraca, omjer se ipak kontinurano pogoršava smanjenjem broja "uredno" zaposlenih novinara, štoviše izvjesno je da je situacija sada još i gora od gore iznesenih podataka, jer je ljetos, nakon našeg istraživanja, otpušteno još 14 stalno zaposlenih novinara, i to u nezakonitu postupku koji Sindikat tumači kao klasičan primjer odmazde za pokušaj štrajka. Zanimljivo je da u Styrijinom koncernu jedna pravila vrijede za Hrvatsku, a druga za Austriju, pa su tako austrijski sindikalisti zgroženi odbijanjem kolektivnog ugovora u Večernjem listu i načinom na koji je ugušen štrajk.

"Šokirani smo postupcima vezanim uz kolektivni ugovor u Večernjem listu. Slažemo se s ocjenama da se radi o civilizacijskoj regresiji kakvu se Styrijin menadžment ne bi usudio ni pokušati u Austriji", ocijenio je Franz C. Bauer, predsjednik Austrijskog sindikata novinara.

U većini drugih redakcija situacija je barem što se tiče strukture zaposlenih nešto bolja, s tim da nismo uspjeli dobiti precizne i relevantne podatke o strukturi zaposlenika Europapress Holdinga (EPH), izdavača Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije, tjednika Globus te niza drugih tiskovina, a koji je odigrao posebnu ulogu u afirmaciji postojećeg sustava rada "na sivo". Također ocijenimo li stanje u "globalu", u redakcijama postoji osjetan trend smanjenja broja honoraraca i novinara zaposlenih putem RPO-a. No treba biti vrlo oprezan pri interpetaciji takvih trendova i podataka, jer, premda bi mogli sugerirati da nakladnici polako odustaju od prakse angažiranja novinara kroz prikrivene radne odnose, zapravo tek prikrivaju činjenicu da su RPO i slični aranžmani, kroz koje je do krizne 2008. godine zapošljavana oko trećina hrvatskih novinara, od vlasnika medija doživljeni kao "jastuk" za ublažavanje krize.

Naime tipična reakcija bilo koje tvrtke s neinventivnim menadžmentom na poslovne uvjete u doba recesije je rezanje broja zaposlenih. Isto se dogodilo i u novinama, gdje su dok još financijska kriza još nije niti okrznula Hrvatsku, počeli valovi otkaza novinarima. Dakako, da su u tom procesu najlošije prošli honorarci i RPO-vci, u čijim ugovorima u pravilu stoje odredbe o tome kako su obje ugovorne strane slobodne raskinuti ugovor o suradnji bez obveza, osim eventualnog kraćeg otkaznog roka. Važno je naglasiti i kako uvjerenje poslodavaca da ih ugovori potpisani s RPO-vcima oslobađaju svih zakonskih obveza prema zaposlenicima nije utemeljneno niti u pravnoj teoriji niti u praksi. Ugovori sa samostalnim novinarima trebali bi biti utemeljeni u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, no u stvarnosti velik dio njih sadrži odredbe koji s predmetnim zakonom nemaju nikakve veze, nego su jednostavno prepisane iz Zakona o radu. Odličan primjer je Ugovor kojeg je svojim RPO-vcima ponudila uprava riječkog Novog lista nakon što je kontroverzni tajkun Robert Ježić preuzeo nekoć ugledni dnevni list, a kojeg je Sindikat uputio na pravnu ekspertizu. Od 19 članaka Ugovora čak 14 sadržavalo je odredbe koje nemaju nikakve veze sa zakonom na kojeg se dokument poziva.

"Iz svega naprijed navedenog je vidljivo da je autorski ugovor korišten kao oblik ugovaranja novinarskog posla, a ne autorskih djela i to iz razloga najniže cijene koštanja za Korisnika, odnosno, kako je vidljivo, Poslodavca. Pri tome je vidljiva namjera Korisnika (Poslodavca) da se sa novinarom-autorom, bez zasnivanja radnog odnosa, dobrovoljno ugovore obveze kakve imaju radnici u radnom odnosu, a da istovremeno autor, tj. novinar, nije u radnom odnosu i nema nikakva prava ni zaštitu iz radnog odnosa", ustvrdila je u svom zaključku je pravna stručnjakinja, mr. sc. Danica Lisičar.

Sredstvo za dresuru poslušnika

Što se pak tiče sudske prakse, s obzirom da je praksa prikrivanja radnog odnosa putem upisa RPO započela od 2005. godine, a da su sudovi poslovično spori u rješavanju radnih sporova, zasad gotovo da i nema rješenih novinarskih tužbi protiv izdavača. Iznimku predstavlja tužba ugledne istraživačke novinarke Nataše Škaričić, čiji slučaj jasno ilustrira opasne implikacije prikrivenog radnog odnosa po stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj. Njezin je slučaj osobito zanimljiv jer pokazuje da poslodavci status "lažnog slobodnjaka" ne smatraju samo načinom zaobilaženja legalnog ugovaranja radnog odnosa, nego i mehanizmom za cenzuriranje i discipliniranje novinara. Škaričić je, kao i mnogi novinari, svojevoljno ušla u status samostalnog novinara upisanog u RPO.

"Do 2007. godine bila sam u redovnom radnom odnosu u Slobodnoj Dalamaciji. Imala sam prilično nisku plaću, a neriješeno stambeno pitanje, tako da sam tražila način da povećam vlastitu kreditnu sposobnost. Kako su u to doba brojni novinari u EPH-u već radili putem upisa u RPO, to mi se učinilo kao sredstvo da ostvarim svoj cilj, tako da sam pristupila poslodavcu s molbom da prijeđem u takav status", priča novinarka.

Nakladnik je ponudu spremno prihvatio, ponudivši joj osjetno bolja primanja, a nešto kasnije i mjesto pomoćnice glavnog urednika Slobodne Dalmacije. Kako je u to vrijeme pregovarala o prelasku u Novi list nije bila naročito zainteresirana za novu poziciju. Stoga je postavila nekoliko naizgled nemogućih zahtjeva, računajući da će ih poslodavac odbiti, a njoj se otvoriti mogućnost prelaska u konkurentsku novinu. No, na njezino iznenađenje poslodavac prihvaća sve, pa i najčudnije zahtjeve, izbijajući joj iz ruku argumente za odbijanje ponude. Osim za njene pojmove astronomske plaće, u EPH-u prihvaćaju čak i uvjet da zaposle dvojicu bivših novinara tjednika Feral Tribune. Zbunjena novinaraka prihvaća novo radno mjesto za kojeg danas vjeruje da joj je ponuđeno kako bi njen rad bio pod nadzorom. Stvari postaju puno jasnije 2008. godine, kad Ministar zdravstva Darko Milinović javnosti predstavlja zdravstvenu reformu, a Škaričić, koja je godinama pratila upravo sektor zdravstva, najavljuje u svojoj novini da će napisati komentar najavljene reforme.

"Nazvao me glavni urednik Slobodne Dalmacije Zoran Krželj i rekao - ne moraš pisati taj komentar, sve je dogovoreno s glavnim. Ja pitam: 'Tko je glavni, misliš na Pavića?' (Ninoslav Pavić, predsjednik uprave Europapress holdinga op.a.) Na što on odgovara: 'Ne, Sanader. Ivo Sanader je zvao sve glavne urednike hrvatskih medija na sastanak u Ministarstvu zdravstva zbog dogovora o izvještavanju o reformi.", prisjeća se novinarka trenutka u kojem započinje njen višegodišnji "rat" s bivšim poslodavcem.

Nakon tjedan dana insistiranja na objavi komentara, tekst izlazi, ali izmijenjen do neprepoznatljivosti, a na poslu počinje višemjesečna psihološka tortura. Na posao dolazi uredno, ali tamo za nju nema posla, novinari kojima bi trebala biti nadređena instruirani su da s njom ne komuniciraju, nego radne zadatke primaju telefonski od drugih osoba. Tek mjesecima kasnije, kad je njenog nesuđenog poslodavca Novi list već preuzeo ranije spomenuti Sanaderov intimus i suoptuženik u slučaju Hypo banke, Robert Ježić, Škaričić prima otkaz.

Nakon radnog spora dugog dvije i pol godine u lipnju ove godine Općinski, a potom i Županijski sud u Zagrebu donijeli su iznimno bitnu presudu za cijelu medijsku scenu, zaključivši da se, bez obzira na formalna obilježja potpisanog ugovora uistinu radilo o radnom odnosu te stoga otkaz Nataši Škaričić ne proizvodi nikakve pravne učinke. Presuda je razotkrila višegodišnju iluziju poslodavaca da je prisiljavanjem novinara na rad u statusu samostalnog novinara "RPO-vca" moguće ozakoniti prikriveni radni odnos. Ta je iluzija, koju novinari u RPO-u često slušaju od svojih šefova, jedan od dva glavna motiva za široku primjenu RPO sustava. Drugi je još banalniji, a radi se o klasičnom primjeru utaje poreza.

Kasta lojalnih novinara

Naime za razliku od plaćanja radnika u redovnom radnom odnosu za kojeg poslodavac mora platiti niz poreza kako bi mu isplatio plaću, novinaru u prikrivenom radnom odnosu, upisanom u RPO, poslodavac plaća brutto plaću od koje novinar sam mora platiti doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te porez i prirez. Porezi su u startu osjetno manji od poreznih davanja redovno zaposlenog radnika, a uz to ih novinari umanjuju u ovisnosti od vlastite knjigovodstvene domišljatosti, s obzirom da postoji velik broj troškova koje je moguće podvesti pod osobnu potrošnju. Pljačka državnog proračuna tu ne završava, već poslodavac ima pravo kao trošak poslovanja odbiti od vlastitog poreza i novac isplaćen zaposlenicima u prikrivenom radnom odnosu. Pritom je izuzetno bitna činjenica da je pomoću prikrivenog radnog odnosa putem upisa u RPO postalo moguće isplaćivati novinarima uistinu ogromne plaće, a da poslodavac više na njih ne mora plaćati porez. Ta je činjenica iznjedrila jednu naročitu kastu vrlo nesamostalnih novinara.

"Smatram da je Ninoslav Pavić prvi prepoznao sve prednosti zapošljavanja putem upisa u RPO. Pa i to da na jedan pravno nekorektan način može velik broj svojih novinara učiniti izrazito dobrostojećima, u rasponu od visoke srednje klase pa do istinskih bogataša. Važno je reći da se nije nužno radilo samo o njegovim dobrim prijateljima za koje bi se ionako našao neki način. Radilo se o ljudima od kojih mnogi ne zaslužuju niti izbliza takav novac i toga su svjesni. Mnogi među njima imaju samo srednju školu i savršeno su svjesni da je EPH vjerojatno jedino mjesto na svijetu na kojem oni mogu imati plaću od 15 i više tisuća kuna. Iz toga proizlazi beskonačna lojalnost njegovih novinara i to je razlog zbog kojeg je po meni uvođenje tog sustava početak kraja novinarstva u Hrvatskoj", smatra Nataša Škaričić.

Blagonaklona država

Jedno od ključnih pitanja je svakako - zašto nadležne državne ustanove toleriraju sustav kojem je primarna svrha besramno pljačkanje proračunskog novca? Izravan odgovor na to pitanje nemoguće je dobiti, no zato postoje vrlo jasni dokazi da država tu nezakonitu praksu doista tolerira. Jedan od najboljih je izvješće Državnog inspektorata pozvanog od strane Sindikata da provede istragu o zakonitosti rada RPO suradnika. Poduži izvještaj Inspektorata koji nosi potpis bivšeg glavnog inspektora Kruna Kovačevića, u međuvremenu smijenjenog zbog nasilja u ljubavnoj vezi s glasnovornicom u istoj ustanovi, u sebi sadrži više zakonski vrlo problematičnih teza i formulacija. Primjerice inspektori u njemu smatraju da je zapošljavanje putem RPO-a ozakonjeno u Zakonu o medijima koji je, kažu, "lex specialis u odnosu na Zakon o radu kao opći propis o radu". U članku 2. zakona na koji se pozivaju stoji formulacija da je novinar "fizička osoba koja se bavi prikupljanjem, obradom, oblikovanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom".

Kao dokaz da destruktivni sustav uživa zaštitu političke vlasti, ista nam je mantra ponovljena kao odgovor na upit Ministarstvu rada. Pozivajući se također na mogućnost ostavljenu u Zakonu o radu da se radni odnosi pobliže urede nekim drugim zakonom te na 2. članak Zakona o medijima, u Ministarstvu su nam objasnili: "Slijedom izloženog, obavljanje novinarske djelatnosti kao samostalnog zanimanja (čak i kada se ista pretežito obavlja u prostorima tvrtke kojoj se takve usluge pružaju) po našem mišljenju, ali i po praksi Državnog inspektorata, ne bi bio nesamostalni rad koji uređuje ZOR, odnosno takvo obavljanje novinarske djelatnosti kao samostalnog zanimanja, omogućeno je drugim (posebnim) zakonom pa se isto ne bi smatralo nezakonitim."

No zapravo su u Ministarstvu, a onda i u inspektoratu u potpunosti iskrivili istinu, ili kako bi se pučki reklo - lagali. Naime Zakon o medijima nije lex specialis u odnosu na Zakon o radu, s obzirom da se njime ne uopće ne uređuju radni odnosi, a spomenuta formulacija iz Zakona o medijima zapravo je tek definicija pojma "novinar" koja, ako se bolje pročita, ne ostavlja nikakvu mogućnost da se RPO-ovce drži u redakcijama  (...zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje...). Nasuprot tome odnos RPO-ovca i poslodavca daleko jasnije definira sam Zakon o radu u čijem članku 8. stoji: "Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno."

Vratimo se ipak na izvještaj inspektorata koji također navodi da je "rad u poslovnom prostoru i na sredstvima poslodavca samo jedan od elemenata na osnovu kojeg se procjenjuje ima li rad određene osobe karakter radnog odnosa, ali ne i jedini" - no tada, umjesto nabrajanja ostalih, zadovoljenih kriterija, najednom dolazi do nevjerojatnog misaonog obrata sastavljača dokumenta koji tako jednostavno tvrdi da se „pitanje zakonitosti sklopljenih obvezno pravnih ugovora u pravilu (naglasio M.Z.) postavlja u slučajevima kada osobe koje na taj način obavljaju određene poslove nisu obvezno osigurane." Ako čitatelj nije razumio, ovu je "narodsku" logiku moguće prevesti na "narodski" idiom pa reći: "Nemoj me zaje...t' s tim zakonima i kriterijima, nek budu sretni što uopće imaju zdravstveno i mirovinsko." Čini se pomalo zabrinjavajuće da se umjesto na nedvosmislene zakonske odredbe Ministarstvo i Inspektorat pozivaju na inspektorsku praksu, što je valjda institucionalni pandan običajnog prava.

Vrijedi istaknuti i da su inspektori naveli da su Večernjaku zatekli i dva urednika koji rade u RPO-u, od kojih je jedan ni manje ni više nego glavni urednik! 

No inspektorska lakrdija odlazi i korak dalje s obzirom da Večernji list drži i određeni broj honoraraca koji ne udovoljavaju čak pučkim kriterijima obveznog osiguranja. Umjesto da zatraže od poslodavca kontakt podatke svih honoraraca i pojedinačno ih ispitaju te na druge načine utvrde činjenično stanje, inspektori su od poslodavca zatražili da izabere 12 (najposlušnijih) novinara koje su grupno saslušali pod budnim okom šefova. Tucet ustrašenih honoraraca, nesumnjivo po cijenu otkaza, izjavilo je da rade isključivo kod kuće ili na terenu, da su za poslodavca vezani samo rokovima, da koriste samo vlastita sredstva za rad i tako dalje. Ekvivalent ovakvog postupka bio bi vjerojatno da policija dolazi izvršiti pretres u stanu osumnjičenog dilera droge, pa mu umjesto pretresa vjeruju na riječ da je "čist". Ili barem kad policajac pred suprugom nasilnikom pita ženu tuče li je muž.

Državni mediji među najgorima

O dobroj volji države da uredi stanje u novinarskoj profesiji zasigurno najbolje svjedoči situacija u medijima u javnom vlasništvu. Primjerice u jednom od najekstremnijih primjera čistki s Hrvatske radio televizije u studenom prošle godine odjednom je otpušteno čak 389 honorarnih suradnika. Treba naglasiti da među njima nisu svi bili novinari, kao i da nije bilo RPO-vaca s obzirom da su oni i inače rijetka pojava u državnim medijima, koji se dosad nisu pretjerano zamarali pokušajima legalizacije svojih honoraraca. U tamošnjem sindikatu nam pak kažu kako odnedavno ipak, mladi ljudi koji na HRT-u žele obavljati novinarsku ili srodnu djelatnost, dobivaju sugestije šefova da uđu RPO sustav.

U državnom novinskom gubitašu Vjesniku, koji se diči nakladom dostojnom kakve lokalne seoske novine, na 99 zaposlenih radi 50 do 60 honoraraca te niti jedan RPO-ovac. Tamošnji sindikat vrlo je jasno opisao stanje te u odgovoru na naš upit o broju honoraraca navode kako "njihova ukupna brojka varira jer se neki javljaju jednom u dva, tri mjeseca (sport i kultura, dopisnici, na primjer), no gotovo svi rade svakodnevno, u prostorijama Vjesnika (Narodnih novina - Press d.o.o.), na sredstvima Poslodavca i prema uputama Poslodavca", te dodaju: "Sindikat raspolaže i rasporedima dežurstava u kojima su upisana imena honorarnih suradnika i zaduženja, na istoj listi sa zaposlenima preko ugovora o radu (to uključuje i noćni rad na webu, ili noćni rad za drugo izdanje lista). Većina njih za Vjesnik radi dulje od pet godina, s ugovorima o autorskoj suradnji kojima bi se mogao dokazati taj kontinuitet, imamo honorarce koji su to u kontinuitetu s Vjesnikom više od 10, pa i 12 godina... Dvoje ili troje rade kao urednici."

U sindikatu novinara ističu kako su pozivali inspektore u Vjesnik i HRT te da je tamo zateknuto mnoštvo nepravilnosti. U HRT-u su zbog nalaza inspekcije bili prisiljeni zaposliti na desetke novinara, a oba medija opetovano su novačno sankcionirana. No kako je to prebacivanje državnog novca natrag u državni proračun radi se tek o živoj ilustraciji prelijevanja iz šupljeg u prazno.

Obećanja, laži i otkazi

"U Novom listu sam kao novinar radio šest godina, većinu vremena u statusu slobodnog novinara u sustavu RPO. Potpisao sam ugovor o autorskoj suradnji, koji je u jednom članku decidirano navodio da ne smijem surađivati s drugim medijskim kućama i određivao financijsku odštetu drugoj ugovornoj strani ukoliko prekršim navedeni članak ugovora. Imao sam obavezu dolaziti svaki dan u redakciju, raditi na resursima Novog lista i obavljati identične radne zadatke kao i stalno zaposleni novinari, što je jedno vrijeme uključivalo koordiniranje i vođenje kolegija u gradskoj rubrici. Čitavo vrijeme su nam obećavani ugovori i bilo je jasno da postoje legalni problemi s takvim načinom rada - recimo putni troškovi i dnevnice kompenzirale ispisivanjem računa na ime stalno zaposlenih kolega. Ukratko, svjesno se kršio zakon. U vrijeme racionalizacije poslovanja Novog lista, sredinom 2010., krenulo je otkazivanje suradnje RPO-ovcima u Novom listu. Počelo je kašnjenje i rezanje honorara, a uskoro je direktorica na adrese RPO-novinara, među kojima sam bio i ja, poslala kratko pismo da Novi list s njima prekida suradnju", priča novinar Branimir Zekić koji je trenutno u sudskom sporu s bivšim poslodavcem zbog prikrivenog radnog odnosa i nezakonitog otkaza.

Sličnih iskustava ima među novinarima gotovo svih većih medija u Hrvatskoj, razlike su tek u nijansama te u tome jesu li novinari bili u sivoj zoni RPO statusa ili su radili kao potpuni ilegalci. Novinari otpušteni u prošlogodišnoj sječi honoraraca na Hrvatskoj radio televiziji primjerice bili su "potpuni ilegalci".

"Oko 14 godina radila sam kao asistent režije na HRT-u, prvo u pogramu za religijsku kulturu, onda u stranom programu. Dok sam radila u religijiskom programu radila sam na prijenosima misa, dokumentarnim filmovima i sličnim poslovima, kasnije sam radila na pregledu kvalitete i pripremi filmova. Po svim radnim zadacima bila sam apsolutno izjednačena s uredno zaposlenim kolegama, imala sam zabranu rada u drugim redakcijama, a čak je vođena i evidencija o dolasku i odlasku na posao. Jedan dan sam na internetu pročitala kako HRT dijeli tri stotine otkaza honorarcima. Kad sam sutradan došla na posao doznala sam da se to odnosilo na mene. U sporu sam sa HRT, koji se danas na sudu vadi da nisam radila na njihovoj nego vlastitoj opremi. Koliko je to apsurdna tvrdnja s obzirom na prirodu posla koji sam obavljala nije potrebno niti naglašavati", ističe bivša djelatnica javne televizije koja nas je zamolila da je ne imenujemo u tekstu.

^{Ovaj tekst je nastao uz financijsku podršku Scoop-a, danske mreže za istraživačko novinarstvo. Scoop ne odgovara za sadržaj iznesen u tekstu.}