Ne slažem se s Miljenkom Jergovićem da je slom demokracije počeo kada je ministar policije Karamarko šefa opozicije nazvao smećem, a predsjednik Josipović na to zašutio, kako to tvrdi u kolumni koju mu je cenzurirao Jutarnji list. Ne slažem se jer to u Hrvatskoj sigurno nije počelo tako nedavno, 13. srpnja, ni tako očitim ispadom kao što je Karamarkovo pljuvanje po Milanovićevim izjavama, a bogami ni s tim konkretnim likovima, Karamarkom i Josipovićem. Nije počelo ni previše davno, Tuđmanovim, recimo, istjerivanjem pofarbanih vragova, jer su tada barem neki - Feral i Stojedinica - tako tranžirali pokojnog predsjednika, da vjerojatno ni doma nije hodao u komadu. Počelo je, potpuno sam uvjerena, novim, modernim, europeiziranim, Hristos-se-rodi Ivom Sanaderom, koji je bio dovoljno lukav da ne udavi samo demokraciju, nego i zdrav razum, ne samo uobičajenim i lako primjenjivim metodama, kao što je podjarmljivanje javne televizije ili kupovina nekolicine istaknutih desničarskih kolumnista, već umrežavanjem s bastionom građanske i ljevičarske inteligencije u medijima, uredništvom i Upravom EPH gdje, među ostalima, piše Jergović. Ujedinjen s nekim finim, svjetskim tipovima, koji izvrsno razlikuju kaspijski od crnomorskog kavijara i poštuju prava gay-populacije, Sanader je smio raditi što ga je volja, znajući da će to u Jutarnjem listu biti odmah isprano vrhunskom varkinom, berba 1985., a sutradan prikazano javnosti kao vrhunski politički potez. Nemojmo se Činjenica da je Karamarko naredio da se 150 ljudi pohapsi u centru Zagreba i da im se izda zabrana pristupa užem centru Zagreba toliko je uvrnuta i nevjerojatna, kao da je sam Karamarko odlučio pomoći ujedinjenju ljudi u nešto što se marketinški zove "grčki scenarij" zavaravati: 2003. godine nije bilo svejedno hoće li Vladu "reformiranog HDZ-a" podržavati neki priznati tradicionalni stranački lizoguz s HTV-a ili ugledni ljevičarski kolumnist iz JL-a koji se dotad borio protiv Tuđmanovog režima, jer narodu ipak treba neko vrijeme da se snađe i shvati novi medijski poredak u Hrvatskoj. Dok se to dogodilo, kako vidimo, Sanader je sa svojim ministarskim pajdašima uspio popasti čitavu zemlju i nestati, pa nam se danas čini da je na vlasti u zemlji godinama bio David Copperfield, a ne napuhani dalmatinski dendi.

Od iluzionističkih akcija tipa "kako nestaje afera Brodosplit" ili afera satovi, Bechtel i Pliva počelo je ovo što se danas događa s ulogom policijske države u situaciji oko Varšavske, jer je glavna poluga održanja sveg sranja što se događa u ovoj zemlji u stvaranju iluzije da se nije dogodilo ništa - a totalno smo sjebani. Na tome godinama rade mediji, radi policija i državno odvjetništvo, a onda i kako ko stigne, pa što ne bi, među ostalim i Tomislav Karamarko i Ivo Josipović. Njih su dvojica, uostalom, došla na gotovo.

Teška je ironija to što su se Jergović i EPH na trenutak raskolili baš u toj fazi i baš ovim povodom, odnosno da je ovo prva kolumna nekog iz reda EPH-ove intelektualne elite koja se ovih dana "dila" po internetu kao švercana roba iz Jutarnjeg lista. Jergović je, međutim, preinteligentan, pa vjerujem da je već sam zaključio da ni to nije neka afera. Traumatizirani hrvatski novinari, zahvaljujući svemu ovome, nikog ne zanimaju, pa ni traumatizirane hrvatske novinare.

No, što je s Varšavskom?

Ta stvar, po meni, ne nosi toliko univerzalne simbolike da bi nadrasla samu sebe, kako to mnogi analitičari vide, niti ima potencijal za svenarodnu bunu: za to bi ili vođe Sve tri nacionalne televizije nisu shvatile stvar i trenutno organizirale breaking news, kako bi to u policijskoj i uličnoj blokadi glavnog grada učinila svaka televizija na svijetu. To je bio prvi znak da mediji ne razumiju razmjere događaja tog otpora trebale imati neodoljivu karizmu, što se čini netočnim u slučaju nekoliko poznatih glumaca i aktivista Zelene akcije, ili bi sama stvar (borba za jednu ulicu u Zagrebu) trebala imati neki "faktor x" koji će ustalasati stanovnike Hrvatske od Dubrovnika do Vukovara. Ovo drugo se čini nemoguća misija, budući da se s brojem varšavskih ulica u Hrvatskoj može mjeriti jedino broj propuštenih podrški, a to je činjenica koja se skupo plaća, najviše potpunom izolacijom: ko te jebe, reći će trenutno mirni Splićanin trenutno usplahirenom Zagrepčaninu, di ste bili kad su meni od Rive radili Pleso...

Međutim, činjenica da je Karamarko naredio da se 150 ljudi pohapsi u centru Zagreba i da im se izda zabrana pristupa užem centru Zagreba - najimebecilnija masovna pravna odluka za koju sam čula, gdje su ustavni suci? - toliko je uvrnuta i nevjerojatna, kao da je sam Karamarko odlučio pomoći ujedinjenju ljudi u nešto što se marketinški zove "grčki scenarij". Taj bi scenarij, u nekoj adaptiranoj verziji za Hrvatsku, mogao izgledati tako da se većini živo fućka za Varšavsku, a onda u jednom trenutku svi kolektivno siđu s uma i majke se naspominju Karamarku, Jadranki Kosor i cijeloj toj nestručnoj, korumpiranoj i bezobraznoj vlasti, budući da znamo da ta vlast nikada neće sama preuzeti odgovornost i povući neke poteze. Ovo se na strašan način vidjelo i istog dana u Saboru, u kojemu je HNS-ova Pusić grubo pometena kad je pokušala ishoditi da Parlament raspravlja o "izvanrednom stanju u Zagrebu".

To se nije dogodilo, a pomogle su - ne presudile - tri stvari. Prvo je činjenica da sve tri nacionalne televizije nisu shvatile stvar i trenutno organizirale breaking news, kako bi to u policijskoj i uličnoj blokadi glavnog grada učinila svaka televizija na svijetu. To je bio prvi znak da mediji ne razumiju razmjere značaja događaja, a to je jednako tome Zoran Šprajc organizirao je krajnje neprofesionalan prilog u kojemu je sebi dozvolio sprdanje s prosvjednicima i proizvoljno komentiranje pravnog aspekta događaja, a nakon toga prošao bez ogrebotine, zahvaljujući raširenoj reputaciji borca za slobodu medija da ga nisu priznali.. Drugo je sramotan pristup HTV-a: Zoran Šprajc organizirao je za prvi Dnevnik krajnje neprofesionalan prilog u kojemu je sebi dozvolio sprdanje s prosvjednicima i proizvoljno komentiranje pravnog aspekta događaja, a nakon toga prošao bez ogrebotine, zahvaljujući raširenoj reputaciji borca za slobodu medija. Da je ovo isto napravila Hloverka, njezin bi lik gorio na gradskim trgovima diljem Hrvatske. Dijana Čuljak, jedna od najomraženijih novinarki u Hrvatskoj, napravila je časniji posao od Šprajca, iako je u studio pozvala suprotstavljene strane (prosvjednici- policija-Hoto grupa) umjesto da traži stručnu pravnu raspravu o Karamarkovoj akciji. Usput, ozbiljnih lamentacija o tome nemamo do danas: kakve su to zabrane pristupa centru Zagreba, jesu li legalne, da vidimo primjere sudske prakse, što kaže Ustav? Nadalje: budući da policija i dalje stoji u Varšavskoj, treba svaki dan pitati koliko košta ta suluda akcija, tko će je platiti i zašto?

Sramotno je i čudno da nema razgovora o ovim temama, ni u jednom mediju.

Treće, Zelena akcija i Pravo na grad definitivno nemaju ozbiljan potencijal, jer bi takav istog dana podigao prosvjede na "višu razinu" i fokusirao se na jednu metu, koja mora biti Vlada RH, jer ovaj tren nijedan drugi faktor nije više toliko moćan. Zadržavanje fokusa pokreta otpora na niskim političkim metama kakav je Milan Bandić je samo čavao u lijes javnom interesu akcije, koji mora biti univerzalan, prepoznatljiv i bitan. Pucanje u gradonačelnika Zagreba je mamuzanje mrtvog konja kojeg su se davno svi odrekli, dok je skretanje pažnje s Vlade na tijelo lokalne samouprave dječja igra u kojoj više nema ozbiljnog političkog ni društvenog igrača pa, dakle, ni nevinih. Još jučer, umjesto o hapšenjima, pričamo o tome je li Skupštini Pucanje u gradonačelnika Zagreba je mamuzanje mrtvog konja kojeg su se davno svi odrekli, dok je skretanje pažnje s Vlade na tijelo lokalne samouprave dječja igra u kojoj više nema ozbiljnog političkog ni društvenog igrača grada Zagreba moguće smijeniti Bandića ili ne, iako je i najglupljima jasno da u smjenjivanju Bandića, deset godina poslije, nakon 250 kaznenih prijava, nema više nikakve čari, političkog i antikorupcijskog smisla. I tako vrijeme curi: u bavljenju besmislenim dilemama.

Da se vratim na početak: sve ovo ne bi bilo moguće da se mediji nisu totalno degradirali, korumpirali, zašutjeli i godinama varali narod da je nešto potpuno abnormalno, zapravo sjajno i pozitivno. Ili da ima "drugu stranu", tako se to najčešće radi. U Varšavskoj se tako komplimentira pravu investitora i njegovih 100 milijuna kuna kojima svaka čast, ali nek se sad malo maknu, dok se ova zemlja ne pozabavi ozbiljnim stvarima: državom, ne podzemnim garažama.

Naravno, to se neće dogoditi. Ništa se ozbiljno, gotovo sam uvjerena, neće dogoditi.
star