07.02.2012.
Lijepa naša bez pisanog traga
Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?
Što nas čeka
- Zašto smo protiv izgradnje županijskog centra za otpad u Dubrovačkom primorju/ Tribina
- Potpisom protiv Keruma
- Prosvjed protiv ACTA-e
- "Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja"
- Peta otvorena radionica o direktnoj demokraciji
- Splitu je dosta
- ACTA - cenzura interneta - Diskusija, projekcija, druženje @ Hacklab01
- Lokalne aktivnosti za uštedu energije i energetsku učinkovitost
- → Više
- Buffy anarhosindikalistkinja u epizodi "Kapitalizam ubija!"
- Subota u Reciklaonici u Heinzelovoj 66
- Tjedan iranske kulture u Zagrebu
- Peticija: Zahtjev za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja
- Novi film Milča Mančevskog u kinu Europa
- Maja Marković: Oslanjanje/ Izložba u Dubrovniku
- Večeri planinarskog filma
- Film o hrani i "Slava kurvi" u Dokukinu
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za projekte organizacija civilnoga društva u okviru programa Europa za građane
- Natječaji za projekte suradnje gradova i općina u okviru programa Europa za građane
- Natječaj Američkog veleposlanstva
- "RTL pomaže djeci"
- 2012 Tourism Cares Worldwide Grants
- Natječaj u sklopu Europske inicijative za demokraciju i ljudska prava - EIDHR
- Natječaj za rezidenciju Akademie Schloss Solitude 2012
- Natječaj za udruge iz područja psihosocijalne i zdravstvene zaštite Grada Splita
- → Više
- Natječaj za kratki video u sklopu projekta "Pronađi svoj identitet": Identitet i europska integracija
- Triple Canopy - natječaj
- Nagrada Coal – umjetnost i ekologija
- Radionica kiparstva
- Alternative Processes – International Call for Entries
- International Computer Music Conference - natječaj
- Mislim kritički!/ Eduakcija studenata
- Javni poziv za priključenje Organizacijskom odboru Povorke ponosa 2012.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Srbija - razočaran pogled unatrag
- Panorama Ima li u Bosni i Hercegovini beskućnika?
- Gospodarstvo Talijan koji je premalo Talijan
- Kultura Utrka može početi!
- Priča dana I u Njemačkoj se umire od hladnoće
Mediji kao organ tranzicije
U najboljem od svih svjetova, u kojem žive nositelji i recipijenti vladajuće ideologije, mediji imaju bitnu ulogu. Oni su objektivni prenositelji informacijâ, marni tragaoci za istinom, "demokratski korektiv", samoprijegorni zaštitnici malih ljudi te revni i neovisni kritičari sustava. No ima i odstupanjâ i nesretnih aberacija, pogotovo na nesretnom Balkanu, koji nikako da dosegne mitske demokratske uzuse magičnoga Zapada.
U hrvatskoj se kaljuži problemima sa slobodom medijâ doskače na razne načine - na načelnoj razini tako što se čeka sanjani ulazak u europske integracije da nas Europa riješi tih sitnih nedostataka koje sami ne možemo riješiti, a na nešto prozaičnijoj razini recimo studijskim godinama u SAD-u (na takve stipendije obično idu mlade nade HRT-a), kolijevci demokracije i slobodnih medija.
S navedenim uvodom ima više problemâ. Počev od općenite tvrdnje o medijima kao o objektivnim prenositeljima informacijâ, što oni nisu, do autoneokolonijalnih paušalnih ocjena da su hrvatski mediji neslobodniji, zbog određenih demokratskih deficita i kraće tradicije demokracije, od primjerice američkih medija. Zapravo se može ustvrditi upravo obrnuto. Zbog našeg su kraćeg povijesnog iskustva s blagodatima liberalne demokracije hrvatski mainstream mediji čak i nešto slobodniji od američkih (manji, subvencionirani, marginalni, internetski mediji mogu biti posve slobodni i neovisni što se tiče autorâ i uređivačke politike, no njihov je utjecaj na opću javnost uglavnom zanemariv). Tu "slobodu" treba shvatiti uvjetno - riječ je jednostavno o manjku uvježbanosti u autocenzuri, o ne toliko dobro istreniranu umijeću "proizvodnje pristanka" i o nešto labavijim okvirima dopuštenoga. Tolerancija na ekscese u srednjostrujaškim medijima u našem je medijskom prostoru ipak nešto veća nego u američkima, te su tako naši mediji u tom ograničenom segmentu, posve slučajno, čak i nešto slobodniji od američkih. 
Primjeri mogu biti posve banalni ‒ u Hrvatskoj, primjerice, nije neobično da se, s vremena na vrijeme (iako ne prečesto), u mainstream medijima pojave i radikalni kritičari sustava, bilo strani (poput Noama Chomskoga, koji u SAD-u ili nekim drugim zemljama ne može doći u srednjostrujaške medije), bilo domaći. No iako tako dolazi do situacijâ kakve u SAD-u nisu uobičajene, ili su svakako puno rjeđe, u konačnici se ništa bitno time ne mijenja. Jednako kako se pokazalo da je izravan i vidljiv nadzor nad medijima, kakav je postojao npr. u realsocijalističkim državama, zapravo bio nepotreban, pokazuje se da nema prave potrebe čak ni za tolikom autocenzurom i okvirima "onoga o čemu se smije govoriti" kakvi postoje u američkim srednjostrujaškim medijima. Može se dopustiti i više ekscesâ nego što je ondje običaj i sustav će svejedno ostati siguran. Stoga ne treba nužno pretpostavljati ni da će se hrvatski mediji, što se tiče autocenzure i "prešutnog dogovora o tome što je medijski prihvatljivo", kretati u američkom smjeru s obzirom na to da za tim nema prave potrebe.
Kako su odstupanja od idealna načina na koji bi mediji trebali funkcionirati ipak razmjerno očita, i kako je svakom sustavu, pogotovo nominalno demokratskom, za održavanje privida slobode potrebna kritika, o određenim se problemima s medijima mora govoriti. Osim posve prozaičnih problema, kao što su fizički napadi na novinare, tu se problematika uglavnom svodi na dvoje: kritiku državnoga aparata koji utječe na medije (to je najčešće u vezi s utjecajem državnih struktura na HRT) i, puno rjeđe, kritiku utjecaja gospodarske elite na medije.
U oba se slučaja to radi kroz duboku ideološku prizmu. U prvom je slučaju to uglavnom dio uobičajenih neoliberalnih napada na državu koja se prikazuje kao korumpirana i izvor svih zala, što izravno ili neizravno služi kao opravdanje daljnjih privatizacija svega i svačega, pri čemu bi blagotvorni utjecaj kapitala i tržišta tobože donio i toliko željenu slobodu i neovisnost. Utjecaj državnih struktura na medije nesumnjivo postoji. Kao primjere možemo navesti sastanak premijera Sanadera i predsjednika Mesića s vodstvom HRT-a sredinom 2008. kako bi mu naložili da malo pozitivnije izvještava o NATO-u i hrvatskom ulasku u nj, sastanak premijera Sanadera u jesen 2008. s uredništvima svih većih medija kako bi im "objasnio" zašto je bitno pisati pozitivno o novoj neoliberalnoj reformi zdravstva ili ulijetanje ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista u proljeće 2009. kako bi novinarima prekrojio članak o studentskoj blokadi.
No takav se utjecaj vlasti na medije upotrebljava kao opravdanje za ideološko udaranje po onim segmentima društva koji još koliko-toliko potpadaju pod određenu demokratsku kontrolu. Osim toga, kritika se takva utjecaja politike na medije uglavnom svodi na sitna međustranačka politikantska prepucavanja. Nerijetko i sami mediji priznaju takvih utjecaja ima, ne nalaze u tome ništa posebno sporno, a javna reakcija u potpunosti izostaje. Tako je jedan novinar tjednika Globus u jesen 2009. otvoreno priznao u svom članku da je premijer Sanader zahtijevao da vidi i izmijeni članak dotičnog novinara koji govori o njemu - tu nije vidio ništa pretjerano čudno, osim što mu je to bio dokaz svojevrsne ekscentričnosti i sebeljubivosti bivšega predsjednika vlade. Poznato je također da se ne smije pisati negativno o velikim kapitalistima kao što su Todorić ili Kerum - to je, recimo, javno na HRT-u u jesen 2009. priznao kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović - jer oni nakon toga povlače svoje reklame iz dotičnoga medija. Ne može se negativno pisati ni o kapitalistima kao što je Pavić, čiji EPH posjeduje većinu medijskoga prostora u Hrvatskoj.
Ako se utjecaji ekonomske elite na medije ipak spominju, oni se uvijek smatraju ekscesom i posljedicom individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, a ne posljedicom samoga sustava. Ako je posrijedi utjecaj vlasnika medijske kuće na svoje novinare, kuka se o nedostatku demokratske ili socijalne svijesti pojedinog vlasnika, dok sustavni problemi same koncepcije privatnog vlasništva nad medijima ostaju u potpunosti zanemareni. No to nije nikakva hrvatska posebnost, klasičan su primjer "slobodnih" i "neovisnih" privatnih medija mediji Ruperta Murdocha koji su 2003. svi, njih više od stotinu, podupirali američku okupacija Iraka. U Hrvatskoj je hegemonija kapitala nad medijima očita ne samo u vidu privatnoga vlasništva nad medijima ili u vidu utjecaja vlastî, a preko njih i kapitala, na državne medije, nego i u sveprisutnosti kapitala u medijima na sasvim banalnoj razini - predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca (točnije: Hrvatske udruge parazitâ) su nezaobilazni gosti i komentatori u svim medijima. Indikativno je da je tadašnji predsjednik HUP-a, Đuro Popijač (a sadašnji ministar gospodarstva), u jesen 2009. bio postao i predsjednikom Programskog vijeća HRT-a.
Kako je rečeno, mediji sami sebe smatraju neovisnim i slobodnim kritičarima sustava. No kritika je, kada se u medijima javlja, u načelu uvijek u okvirima sustava. To je ponajprije zato što novinari u pravilu nemaju kategorijalnoga aparata koji bi im omogućio doista sistemsku kritiku, kao i zato što u medijima takva kritika jednostavno ne bi bila "primjerena". Često se, primjerice, kritizira privatizacija. Način na koji se privatizacija odvila je toliko očit da se sintagma "privatizacijska pljačka" rabi gotovo kao sinonim riječi "privatizacija". Kako posljedice takva procesa ne mogu zanijekati, mora se o tome pisati negativno (ali unutar sistema). Tako dolazi do apsurdnih situacija da negativno (unutar sustava) o tome piše novinari u medijima kompanije EPH (koja je, među ostalim, upravo takvim procesom nastala) ili da o potrebi "revizije pretvorbe i privatizacije" govore čak i oni politički akteri koji su u nju bili aktivno umiješani. Takav je javni govor o "pljačkaškoj privatizaciji" jalov i bezopasan te ima ulogu ispušnoga ventila i ne predstavlja nikakvu prijetnju statusu quo. Tako se privatizacija uglavnom kritizira zbog toga što se u određenom broju slučajeva nije poštovao zakon iako je posve jasna činjenica da su privatizacijom profitirali upravo oni koji su te zakone donosili tako da nije jasno kako su onda ti zakoni relevantni. 
Istodobno, sâm se koncept privatizacije nikako ne podvrgava kritici. Samo bi kritika privatizacije kao takve i shvaćanje činjenice da se privatizacija nikako nije mogla "poštenije" odviti značila doista sistemsku kritiku. Privatizacija se morala odviti na više ili manje jednak način kako se odvila. Eventualno se mogla napraviti prividno "poštenije", npr. češkim modelom, dijeljenjem dionicâ radnicima u većem broju slučajeva, ali u konačnici je rezultat opet isti: ono što je nekoć bilo u zajedničkom, društvenom (ili državnom), vlasništvu završava u rukama uskoga sloja privatnih vlasnika (domaćih ili stranih).
Jednako tako, u medijima se može naići isključivo na kritike našeg domaćeg "divljeg" kapitalizma, koji tobože predstavlja nekakvu iznimku, koji je nije "pravi" (valjda onda i "pošten") kapitalizam, i koji navodno stoji u opreci prema "civiliziranom", "pravom" kapitalizmu kakav postoji na mitskom Zapadu (u takvim je okvirima ostajao i ugasli Feral Tribune koji se inače smatra "radikalnim"). No "naš" kapitalizam nije ništa posebno drugačiji od kapitalizama u drugim zemljama. On se razlikuje po nekim osobinama od kapitalizama u drugim zemljama (postoje različiti tipovi kapitalizama, a sustav u svakoj državi ima određene posebnosti), ali to ne znači da je to išta manje "pravi" kapitalizam. Doći na razinu sistemske kritike tu nije pretjerano teško, značilo bi to tek jednostavno prihvaćanje činjenice da tu nije riječ o manama nekakve naše verzije "divljega" kapitalizma, nego da su tu posrijedi nedostaci i karakteristike kapitalističkoga sustava općenito. No takvo što bi izišlo iz medijskih granica dopuštenoga te se stoga takve kritike ni ne javljaju (osim vrlo iznimno, a ni tada ne od strane samih novinara).
Unutarsistemske se kritike najčešće svode na korupciju, koja je tobože obilježje našega "balkanskog blata" za razliku od "uređenog Zapada" - kao da ondje nema korupcije i sukobâ interesâ (dovoljno je promotriti afere koje se događaju na Zapadu, činjenicu da bivši premijeri Blair i Schröder sada i doslovno rade za velike multinacionalne kompanije čije su interese prije štitili kao političari ili to da se u SAD-u redovno događaju prijelazi ljudî s najviših pozicija u velikim kompanijama u strukture vlasti i obrnuto). Druga je takva unutarsistemska kritika kukanje o mitskoj "pravnoj države", što je valjda krajnji domet kritičnosti medijâ. "Pravna država" je jedan od temeljnih mitskih medijskih narativa (uz mit o domaćem "divljem kapitalizmu" i euroatlantskim integracijama).
To je moderna hrvatska liberalna utopija ‒ san o društvu u kojem će se svi zakoni poštovati te će sve biti u redu, pri čem se zaboravlja jednostavna činjenica da zakone pišu upravo oni koji na društvu parazitiraju. Nasjedanje na mit o "pravnoj državi" je znak potpuna nedostatka kategorijalnog aparata za realnu analizu sustava i indikator je potpune političke nepismenosti. To je, dakako, tipično za većinu hrvatskih tzv. "lijevih" (zapravo liberalnih) intelektualaca. Da navedemo još jedan primjer, to što neki kapitalist (npr. Kerum) sustavno krši radnička prava, ne dopušta sindikalno udruživanje radnikâ, ne plaća prekovremeno, drži plaće na minimalcu ili na ugovoru na određeno, nikada se ne kritizira na sistemski način, tako da se zapita koja je uopće logika u tome da se uskom sloju ljudî dopustilo da se obogate tijekom faze prvobitne akumulacije kapitala u '90-ima na račun čitavog društva, što onda samim time prisiljava većinu da prodaje svoj rad za nadnicu, pri čemu često nemaju čak ni osnovna radna prava (koja su katkada čak i osigurana zakonom).
Takva se sistemska pitanja uvijek svedu na pitanje individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, na retoričke lamentacije o tome da bi država trebala nešto poduzeti da bi se bar osnovna, nominalno zakonski zajamčena, prava zaštitila (što onda služi kao opravdanje konačnom cilju hrvatskoga skrašavanja u neoliberalnoj Nedođiji EU), ili, u najboljem slučaju, na slijeganje ramenima uz "argument" da više "nismo u socijalizmu". U medijima se u svrhu konačnoga cilja, euroatlantskih integracija, kooptira doslovno sve. Tako je politolog i bivši veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešić u proljeće 2008. u TV-prijenosu pohvalio prosvjede protiv Georgea Busha zato što su takvi prosvjedi uobičajeni na Zapadu pa nas i to njemu približava, svodeći tako prosvjede na spektakl i zanemarujući političku poruku prosvjedâ. Sličan je i primjer završetka članka u Novom listu u jesen 2009. o jednoj hrvatskoj ekstremnolijevoj organizaciji ‒ članak završava konstatacijom da su takve organizacije uobičajene u Europi pa nas, eto, i to približava Europskoj uniji.
U medijima se tek gdjegdje može naići i na pravu sistemsku kritiku, obično od strane pojedinih domaćih ili stranih intelektualaca, ali takvi se ekscesi, koji su tu zapravo samo da bi stvorili privid demokratičnosti te zato što su zapravo posve bezopasni, vrlo lako utope u općem medijskom diskursu koji neprestano dokazuje upravo suprotno. Osim toga, ne treba posebno ni napominjati da je prava sistemska kritika nemoguća u vrlo ograničenu prostoru koji se u medijima može dobiti, odnosno ‒ takva se kritika nužno u većini slučajeva mora svesti na jednostavno iznošenje iskazâ koji nisu u skladu s ustaljenim mišljenjem, ali koje se zapravo ne stigne na pravi način argumentirati (kako kaže Noam Chomsky, nemoguće je dati argumentiranu heterodoksnu kritiku u nekoliko minutâ između reklamâ).
Sistemska kritika se tolerira u manjim dozama, sve dok predstavlja eksces i dok na neki način sudjeluje u legitimaciji samoga sustava, dajući mu privid demokratičnosti ‒ da dođe do stani-pani, jasno je da bi se i najmanja mogućnost takve ozbiljne kritike uklonila (što ne znači da treba unaprijed odustati od pokušajâ sistemske kritike u medijima).
Jasno je zadržavanje medijâ na unutarsistemskim nazovikritičkim pozicijama znači i prešutnu legitimizaciju sistemskih problema i prešutno opravdavanje statusa quo. No to upravo i jest uloga medijâ. Same su kritike u medijima, bile one klasične ‒ unutarsistemske, ili iznimne ‒ sistemske, za sustav u načelu posve bezopasne. Zbog svojevrsne se blaziranosti sustava može preko medijâ uputiti i najveća kritika, no to ne znači da će se zbog toga išta dogoditi. Tek tu i tamo padne pokoja žrtva (npr. u jesen 2009. ministar Polančec), koja onda služi kao opravdanje zadržavanju statusa quo.
Govoreći o mogućnostima kritike, tu je funkcioniranje medijâ dosta složeno. Sloboda kritike ovisi o dosta okolnostî. Ovisi o pojedinim novinarima (etabliraniji novinari su puno slobodniji od neetabliranih, a kolumnisti su slobodniji od običnih novinara), urednicima, segmentu programa (primjerice, Vijesti su na HRT-u obično slobodnije, tj. manje kontrolirane, od središnjega Dnevnika, što se vidi kod izvještavanja o raznim prosvjedima i sl.), no ni otvorena cenzura nije rijetka (npr. na HRT-u gdje je za to sasvim otvoreno u više navratâ prozivana Hloverka Novak Srzić, primjerice u vezi s izvještavanjem o NATO-u 2008. itd.). U privatnim medijima kolumnisti, pa i drugi novinari, mogu imati razmjerno dosta slobode, sve dok ne djeluju izravno protiv privatnih interesa svojih vlasnika. Tako npr. onda nije nemoguće da se u mediju koji je u vlasništvu jednog tajkuna piše protiv drugih tajkuna ‒ naravno, zato što se piše o tajkunima kao pojedincima, a ne o konceptu privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju općenito. Već je rečeno da je sistemska kritika u mainstream medijima nepostojeća jer svi novinari razmišljaju u postojećim okvirima.
Za razliku od javno proklamirane uloge medijâ kao objektivnih prenositelja informacija i kritičarâ sustava, ona je u stvarnosti nešto drugačija. Mediji služe kao širitelji vladajuće ideologije, bilo da to rade skriveno i između redaka ili posve otvoreno. Primjer je posljednjega prilog u Dnevniku HTV-a, tobože informativnoj emisiji, u jesen 2009. u kojem se doslovno govorilo o tome da su hrvatski radnici lijeni, da je to zato što psihološki uvijek krive druge (čitaj: državu) za svoje probleme, da Dalmatinci previše čitaju novine što znači da premalo rade itd. 
Mediji također stvaraju privid kritike dajući tako sustavu legitimaciju, a dopuštajući u minimalnim količinama i sistemsku kritiku stvaraju "utjehu u otporu" koja opet ima smisao učvršćivanja statusa quo. Oni djeluju i kao "proroci" državnih struktura, najavljujući nove poteze vlasti ("reforme", privatizacije itd.), čime se ispipava puls javnost te ju se priprema za buduće poteze. Mediji su i jedan od kanalâ kroz koji gospodarske elite vrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni "bolni potezi" koji bi išli njima u korist. Važna je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice, kada se građane uvjerava da žive bolje nego što misle, da im je sada bolje nego što je bilo u bivšoj državi i sl. (to se uvijek potkrjepljuje iskrivljenim statistikama i mišljenjima "stručnjakâ" - primjer za to je velika medijska kampanja "Moja Hrvatska" Jutarnjega lista u jesen 2009). To se također radi i skriveno, zamjenjujući prave vijesti i analize "žutilom" te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasični primjeri stvaranja zamjenskih afera su nacionalistička huškanja u vezi s graničnim sukobima sa Slovenijom, vječne rasprave o partizanima i ustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanju pravih problema kao što su ekonomska kriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne "reforme" Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. "Žutilo" se obično opravdava (ako se uopće opravdava) time da ljudi to traže. No tâ se potražnja u velikoj mjeri i smišljeno proizvodi. Također, nije točno da ljude ne zanimaju "ozbiljne" vijesti ‒ to pokazuje primjer HTV-ova Dnevnika koji je uvijek najgledanija emisija (na stranu kvaliteta dotičnoga).
Važnu ideološku ulogu ima prikazivanje života bogatih i slavnih u medijima. Osim što na praktičnoj razini može služiti u vrlo profane svrhe kao što je popravljanje imidža pojedinih kapitalista, ima i bitniju opću ulogu ‒ stvaranja iluzije da svi mogu uspjeti samo ako se dovoljno potrude. Medijska je prezentacija jet-seta moderni kapitalistički opijum za mase.
Posebno se treba osvrnuti na veliku svjetsku ekonomsku krizu 2008/9. koja je donekle promijenila situaciju u medijima. S obzirom na očito zakazivanje dosadašnje vladajuće paradigme neoliberalnog kapitalizma, tolerancija se na ekscese u srednjostrujaškim medijima, i kod nas i u svijetu, nužno morala povećati. U SAD-u je tu najbolji primjer, donedavno posve nezamislivo, otvoreno antisistemsko kritiziranje kapitalizma kao sustava Michaela Moorea u mainstream medijima (vezano uz njegovo posljednji film iste tematike). No to je poseban slučaj jer je tu riječ o specifičnim okolnostima ‒ etabliranu redatelju koji je dugo gradio karijeru kritičkim dokumentarcima da bi na kraju došao u poziciju, i zbog svog minulog rada i statusa, ali i zbog objektivnih okolnosti (krize), eksplicitno napadati sâm sustav.
No robustnost sustava trpi i takvu kritiku bez prevelikih problema. Na svjetskoj se razini taj fenomen pak najbolje očituje u povratku popularnosti Karla Marxa o kojem se sad piše i u mainstream medijima iako pojednostavljeno i s namjerom otvorene kooptacije, što samo još jednom pokazuje poznatu kooptativnu fleksibilnost kapitalizma. Tako se Marxovo učenje, paradoksalno, koristi za očuvanje kapitalizma. Priznaje mu se da su mu neka zapažanja i teorije bile točne, iako se to obično svodi na moralističke i netočne interpretacije o pretjeranoj pohlepi i sl., ali se to upotrebljava kao polazište za potrebu stvaranja novoga kapitalizma "s ljudskim licem" ili se Marxa svodi na nekoga tko nam možda može koristiti tako što će se od njega uzeti kakvi konkretni savjeti koji bi nam mogli koristiti u trenutnoj krizi, odbacujući kao pretjerane njegove ideje o revoluciji i sl. 
Osnovne pretpostavke za postojanje slobodnih medija ne mogu postojati sve dok su mediji u privatnom vlasništvu, dok ovise o svojim vlasnicima kapitalistima i velikim kompanijama koje imaju svoje materijalne interese, dok ovise o reklamama drugih kompanija i dok im je jedina funkcija stvaranje profita, a ne prijenos informacijâ, kritički odnos prema sustavu i djelovanje u općem interesu. U okvirima je privatnoga vlasništva nad većinom medijâ "sloboda" moguća samo vrlo ograničeno, u dozama koje daju samo privid demokratičnosti. Koncept privatnoga vlasništva nad medijima je potpuno nespojiv sa slobodom i neutralnošću medijâ. Mediji su, u trenutnoj situaciji, pas čuvar sustava čak i kad su prividno kritični. Mediji su u ovakvom sustavu samo sluškinja kapitala ili kapitalu podvrgnute države. Veliki mediji osnovne pretpostavke da budu doista slobodni i neovisni mogu imati samo ako su u javnom (društvenom) vlasništvu i kontrolirani iznutra, od samih novinara, umjesto od strane državnih struktura, te ako prihodima nisu ovisni o kapitalistima i velikim kompanijama.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Spašen kultni radio
Odbor vjerovnika Radija 101 prihvatio je ponudu tvrtke Impossibile Egressus od 6.112.000 kuna za dokapitalizaciju Stojedinice
Impossibile Egressus preuzima Radio 101
Odbor vjerovnika Radija 101 prihvatio je jučer ponudu tvrtke Impossibile Egressus od 6.112.000 kuna za dokapitalizaciju Stojedinice
HND i Sindikat Vjesnika traži ostavke
Novinari Vjesnika traže ostavku Bojana Divjaka, predsjednika Uprave izdavača lista i Brune Lopandića, glavnog urednika, a zbog katastrofalne poslovne i uređivačke politike koja je dovela u pitanje opstanak tih novina
I Viktorija Car otišla iz Programskog vijeća HRT-a
Članica Programskog vijeća HRT-a Viktorija Car podnijela je na 15. sjednici Programskog vijeća HRT-a ostavku na to mjesto
SEEMO kritizira Vijeće za elektronske medije
Medijska organizacija jugoistočne Evrope ocijenila je da je Vijeće za elektronske medije, tražeći prijevod sa srpskog na hrvatski jezik, narušilo vlastiti kredibilitet
Prevedite "idi bre, begaj"
Hloverka Novak-Srzić oduvijek je znala nepogrešivo namirisati gluposti i dovesti ih u Otvoreno.
Assange na ruskoj televiziji
Daleko najpoznatiji internetski aktivist, Julian Assange, pokreće svoj talkshow na postaji Russia Today
dodaj komentar 25 komentara
Covjece, daj malo mucni svojom glavom, nemoj ponavljati ono sto su drugi vec nebrojeno puta rekli. Eto, cijeli svijet je kapitalisticki, pa kako to da u tom prekrasnom sistemu u 85% zemalja svijeta sa 5.5 miljardi ljudi, u 21. stoljecu, ljudi umiru od gladi, nemaju pitke vode, nepismeni su, nemaju najosnovnije zdravstvene zastite? Kako to da njihova djeca cesto ne dozive punoljetnost, a u nekim od tih sjajnih kapitalistickih sistema zivotni vijek je samo 40 godina?
Za tvoju informaciju, standard zivota u SFRJ je bio bolji nego u bar 150-ak kapitalistickih zemalja tzv. "treceg svijeta" tog vremena. Sedamdesetih je, osim toga, standard u SFRJ bio bolji i od standarda vecine u nekim zapadnim zemljama kao sto su Irska, Portugal, Spanija, Grcka...
Ako je kapitalisticki Zapad svoj zivotni standard ostvario tako sto je 500 godina pljackao ostatak svijeta, ono sto je SFRJ ostvarila bilo je samo svojim snagama, a ne pljackanjem kolonija. A to ti daje i odgovor na tvoj priglupi zakljucak " ...(da je Kapovicu i slicnima) koju godinicu provesti u tom njihovom komunističkom raju, vjerujem da bi pobjegli glavom bez obzira...".
Ti bi htio da je, recimo, u SFRJ, koja do juce nije kontrolirala ni samu sebe, standard bio bolji nego u USA i zapadnoj Evropi koji kontroliraju 80% svijeta? To je otprilike kao da hoces da tvoja kuca bude veca od kuce Billa Gatesa?
Btw., kako to da u tom tvom prekrasnom hrvatskom kapitalizmu tvoja kuca u usporedbi sa Billovom ne izgleda niti kao poljski zahod? Ne cini ti se da bi Bill pobjegao glavom bez obzira iz tog tvog "kapitalistickog raja"?
To su navodno neki balavci izmislili, ali nije istina to su kapitalisti.
Pe necemo valjda dozvoliti da se nekakvi maldci, tehnokratskih tendencija bogate na nasim nejakim i vec umornim ledjima.
Meni se se cini da su oni svojim novcem kupili samo skolsku diplomu i vozacku dozvolu, sve drugo su ukrali.
Zasto očekuješ da bi državni mediji trebali biti drugačiji? Ako to očekuješ onda imaš potpuno krivo poimanje svrhe države kao takve. Država ne postoji (niti je ikada postojala) da pomaže siromašnima ili tjera nekakvu pravdu. Država je oruđe kojim se stvara privid nekakve pravedne hijerarhijske strukture, ali to je samo privid. Sve države su od samog svog početka bile u službi eksploatatora, a time je jasno da i državni mediji (uz možda poneku iznimku koja samo potvrđuje pravilo) služe istom gospodaru. As simple as that...
Gledao sam taj prilog i uživo i sada ponovno. Ono što mi je palo na um u izravnom prijenosu jest da ekipa Hrt-a nije bila na burzi rada dugo vremena, jer već mjesecima tamo vladaju neopisive gužve, gužve zbog kojih bi imali problema s postavljanjem kamera.
Ono što mi je u ponovljenom gledanju palo na um, jest da psihologinja u prilogu malo izvrće pojam kojim se koristi u prilogu. Pojam se zove " pristranost u atribuiranju ". Znači češće pripisivanje uspjeha sebi, a neuspjeha vanjskim faktorima. U opisu mi piše da se time ljudi služe povremeno te da je to dobro za ljudsko psihičko zdravlje. Stoga ne razumijem zašto je to veliki problem Hrt-u?
Impliciranje da je čovjek u prilogu, koji traži boce po kontejnerima, sam sebi kriv za to, mi ne drži vodu, jer čovjek samim tim činom pokazuje da je voljan raditi da bi preživio, pa čak i to. Poštujem te ljude, više nego što poštujem Sanadera, Milanovića, Kosor i sl. Neka idu jedan dan kopati po kontejnerima pa da vidimo. Naravno da je kriva država koja ne organizira plaćene javne radove, a mogla bi to napraviti bez problema i bez pitanja. Ako ne javne radove, neka barem otvori tvornicu boca pa neka ih netko nasumično ubacuje u kontejnere. Otvara nova radna mjesta u proizvodnji i raspačavanju i olakšava malo najsiromašnijima. A može to i posjednik kapitala uz državnu subvenciju...
Isto tako se implicira svim onim jahtama u prilogu, da su si vlasnici sami krivi za te jahte. Možda određeni postotak i jest, ali vjerujem da je većina to zaradila radom naših roditelja, jer mojim, zasada, sigurno još nisu. To što ću za desetak godina i ja nekome osigurati jahticu, učinit će me ponosnim kada je vidim u sličnom prilogu Dnevnika, ako neću biti zauzet premetanjem kontejnera.
I za kraj, u prilogu su spomenuli da naše probleme ne može riješiti ni država, ni ulazak u Europsku Uniju. Čudi me da su takvo nešto rekli na Dnevniku. Trebamo li onda osnovati nekakvu Europsku Konfederaciju? Možda bi nam ona riješila probleme? Ili Europski Reich? Ili Velika Europa? Zašto sam živio u iluziji da će mi EU riješiti sve probleme? Ako nam država i EU ne mogu riješiti probleme, a to ne mogu ni poslodavci ( aka kapitalisti ), čemu onda služe sve te institucije? Kako da si ja riješim probleme bez tih svinjarija? A ništa, odoh prekopati svoj prvi kontejner...
Kapoviću, grow some balls!
bb: "Sto je svrha? Da se "Istocnim Evropljanima" opet nametne kompleks manje vrijednosti?"
Svrha je da se ljude navede na biranje između dvije opcije (uz vrlo jasnu subliminalnu poruku kojoj treba težiti), a svaka od te dvije opcije se svodi na isto - eksploatatori prije ili kasnije pobjeđuju, eksploatirani nastavljaju biti upravo ono što se od njih očekuje, uz privid kako rade nešto korisno za sebe i društvo (a istina je naravno oprečna)
Ne slazem se sa Baxterom, kako je Kapovic placen opljackanim novcem. Mislim da Kapovic radi drustveno koristan posao i da je za to placen od tog istog drustva. Posteno zaradjeno!
Zasad smo sretni jer je Kapovic jos uvijek profesor i ima priliku da svoje studente nauci misliti. Usprkos toga sto se kriticki odnosi prema drustvu (iznimke potvrdjuju pravilo)!
Jedino me se ne svidja ovaj prijevod mainstream u srednjo-strujaski! Trebalo bi konzultirate jezicare i pod hitno naci prikladniji prijevod.
@Prilog_s_hrt-a1, hvala na linku.
Kad sam bila u Peru-u, na TV se svaki dan davao crtic o MMF-u, koji je djeci objasnjavao i velicao ulogu MMF-a. Bila sam osupnuta perfidnoscu te propagande.
A ovaj prilog HRT-a je isto tako perfidan. Da li to Zapad ima nekakav program za indoktrinaciju i kolonizaciju istocno-evropskih zemalja, kojeg je ovo samo jedan djelic? Kao sto je spranca za nacin pravljenja ovog TV priloga dosla sa Zapada, tako mi se cini da ni sadrzaj priloga nije tipicno-hrvatski, mora da su savjetnici sa Zapada i tu imali zavrsnu rijec? Sto je svrha? Da se "Istocnim Evropljanima" opet nametne kompleks manje vrijednosti? Kako bismo onda zakljucili kako smo mi glupi pa opet pozvali Zapad da nam vlada? (doduse, moglo bi se reci da se ovo vec dogodilo devedesete kad smo odlucili sasjeci sve spone sa Balkanom da bismo se uvukli Zapadu...)
Kad ovo usporedim sa najbesramnijom TV propagandom, za koju sam mislila da dolazi sa Fox TV, ovo mi se cini jos besramnijim. Fox TV bar stalno podilazi narodu, a obara se samo na navodni socijalizam kao mracnu neman koja mu prijeti i od koje ce ga spasiti samo neoliberalni kapitalizam i slobodno trziste! Nasuprot tome, ovaj prilog direktno ponizava i kori narod, kao da se radi o maloj djeci.
"Mediji služe kao širitelji vladajuće ideologije, bilo da to rade skriveno i između redaka ili posve otvoreno. Primjer je posljednjega prilog u Dnevniku HTV-a..."
Ako netko ne zna o čemu je riječ evo i tog priloga o kojem govori, riječ je zaista o besramnoj propagandi:
http://www.youtube.com/watch?v=7dYTsrHr1wU
my point exactly...
Ali ono što mene zanima, jer ipak na problematiku medija gledam 'iznutra', je kako probiti tu opnu jednoumlja. Kako ljudima prikazati stvarnost ispod šarenila površine ako su u načelu toga svjesni jer se svakodnevno suočavaju s egzistencijalnim problemima, dok istovremeno koriste upravu tu opnu kako bi od problema pobjegli? Začarani krug... Zato sam i spominjao da treba čitati i čitati i još čitati. Ali (nikako!) ne dozvoliti da to postane institucionalizirani proces jer se u tom slučaju sve opet vraća na početak i predstavlja još jedan oblik kontrole percepcije i konstrukcije mišljenja.
Kao i u većini problema današnjice ključnu ulogu igra profit. To je ono za čime svi trče i za njega su spremni žrtvovati sve, a prve žrtve su kao i kod rata (jer u suštini se i radi o ratu čije bojište je psiha) istina, slobodoumlje, humanost i solidarnost. Čim te žrtve padnu društvo je poraženo, a sistem uspostavlja strahovladu profita.
Priča je iznimno kompleksna, toliko da je gotovo nemoguće i sagledati, a kamoli pronaći nekakav efektivan način djelovanja koji bi iznjedrio pozitivne promjene. Možda se varam, ali kao što rekoh, ja na sve to gledam i iznutra pa sam vrlo vjerojatno previše subjektivan čemu definitivno pridonosi rezigniranost koju sam također spomenuo, a od koje, ma koliko se trudio, jednostavno ne mogu pobjeći.
No, u svakom slučaju, ovakvih tekstova nužno mora biti više i mora se pronaći način da dopru do što većeg broja ljudi. Tek onda se može početi s diskusijama, a nakon toga mogu uslijediti nekakve pozitivne promjene.
U Hrvatskoj je novinarstvo osnovano kao HKD (Hrvatsko komunikacijsko društvo), s ciljem promicanja komuniciranja i komunikacijskih znanosti u Hrvatskoj. I svakako novinarstvo nije jednosmjerna komunikacija kako to izgleda, to je direktan odnos s javnošću, s namjerom utjecaja na razmišljanje i mišljenje te javnosti, samo što je javnost raspršena,i nije definirana. Prije demokratizacije samostalne države Hrvatske novinar je bio društveno politički radnik. To je bilo takvo doba i prozvano je "jednoumljem" odnosno nedostatkom pluralizma. 1990. pluralizmom medija ostvaruje se i normalizacija društvene svijesti i duhovnog stanja u okvirima demokracije. U to vrijeme tek smo se navikavali na razlike u mišljenjima. No privatizacijom medija, a i stvaranjem novog političkog ozračja novinarstvo gubi kredibilitet, javlja se kriza noviinarske profesije, gube se etičke norme u novinarstvu i ugrožavaju slobode novinara od njihovih vlasnika. Sada smo u drugoj vrsti jednoumlja - kapitalističkog jednoumlja, gdje je novac sam sebi svrha, gdje se gube sve etičke norme i vrijednosti pojedinca a tako i društvene zajednice.
* umjesto "..., je toliko dubok" u zadnjem bloku ide "stvara toliko dubok problem"
(zamrači mi se um kada prokopavam po vlastitim iskustvima ;)
Isto tako, da se osvrnem i na Clovera koji spominje medije kao komunikaciju prema širokim masama - to je točno, ali ako iz jednadžbe izostaviš da je komunikacija dvosmjerna onda se gubi smisao definicije komunikacija. To je donekle točno jer bi mediji trebali biti nešto između čiste ponude informacija i feedbacka.
Ali mediji su jako tužna priča. Korporativni me ne zanimaju, za njih nema spasa i jedino što u njima vrijedi je infrastruktura.
Problem malih medija je to što u kapitalizmu ne mogu balansirati između neovisnosti o kapitalu i suštog postojanja, a istovremeno biti medij u pravom smislu riječi. I već tu im je kraj jer ili prestaju biti mediji ako se okrenu kapitalu, ili jednostavno prestaju 'biti' ako mu se ne okrenu. Znam to jako dobro jer imam dovoljno iskustva s radom u malim medijima.
Ali kao prvo, malo gunđanja i pojašnjenja - termin novinar se danas koristi za sve i sva, a toliko ih je malo da se jedva nalaze. Zato smatram da se treba koristiti termine reporter, medijski djelatnik ili u najgorem slučaju PR agent (ovih ili onih).
Medijski djelatnici u malim medijima smješteni su u poziciju u kojoj imaju privid neovisnosti koji ih na kraju potpuno samelje. Uz sav trud i volju nemoguće je raditi objektivno jer, ako ništa drugo, uvijek postoji zadnja riječ urednika koji brine da se ne naruši dotok 'živežne supstance' koja osigurava daljnje djelovanje/životarenje (iako su i urednici češće nego rjeđe svjesni kako stvari stoje). M.djelatnik tako postaje osoba koja se brine da pravi sadržaj medija (čitaj: reklame) oko sebe ima popratne detalje (čitaj: vijesti). Uza sve to (kao da nije dovoljno) postoji i većinski neobrazovana, indiferentna, podijeljena i prema istini defetistički nastrojena masa čitatelja (čitaj: konzumenti).
Time m.djelatnik postaje žongler na žici razapetoj između opstanka (samocenzure) i rasapa (moralnog djelovanja). Zamki po putu je mnogo, Kapović je više manje sve spomenuo. Ono što sam primjetio na sebi, a možda je i najgore kroz što se mora proći, je postepeno potonuće u potpunu rezigniranost i apatiju zbog shvaćanja da mediji jednostavno nisu što bi trebali biti, a sve i da jesu nikoga nije briga za istinu ako uz nju ne ide nekakav oblik spektakla. To ne mora biti nikakvo žutilo, ali mora biti, kako je i u tekstu rečeno, paralelno strukturama koje su bit problema jer u suprotnom slijedi karakterizacija tipa - neprovjereno, nepouzdano, šarlatanski, ideološki obojeno ili kakvo već etiketiranje. I na kraju svatko tko se želio baviti novinarstvom dolazi do pitanja - čemu sve to? Jer, čak i da je moguće, kako prenijeti realnost u nečiju glavu ako ta glava niti u toj realnosti živi, niti ju shvaća, niti bi u nju vjerovala da joj opali šamarčinu svakog jutra?
Stvar je vrlo jasna (pod uvjetom da se ne radi o svijetu u kojem su svi ovce, što na žalost nije slučaj) - ako postoji istinski nezavistan i objektivan medij, kapitalizam jednostavno ne može opstati. Ali to uvjetovanje djeluje i obrnuto. Zaključak - ne postoje slobodni mediji i to zato što u kapitalizmu oni niti ne mogu postojati, a čak i kada bi mogli ne bi imali smisla jer im nitko ne bi vjerovao.
Posao ispiranja mozga kapitalističkim vrijednostima, koji su mediji toliko dobro odradili i odrađuju, je toliko dubok da se čini gotovo nemogućim za riješiti. Jedino rješenje kojim bi se donekle mogla sanirati već počinjena šteta (a da nije 'radikalno') bilo bi da se još neiskvarenim umovima zabrani ikakav doticaj s medijima prije nego pročitaju i dobro usvoje sadržaj minimalno 300 probranih naslova iz povijesti, sociologije, psihologije, politike, ekonomije i još pokojeg područja. Bez toga potencijal tabule rase postaje igralište za kapitalizam, a kako to onda izgleda kada sazrije može se vidjeti svuda oko nas. Izlaz je jako, jako daleko i što je najgore, zbog 'dobrog' posla koji obavljaju mediji put do njega bit će trnovit i usporediv s prelaskom iz mračnog doba crkvenih učenja i tabua u doba osnovne pismenosti...
1. Kapitalisti stječu kapital (novac i sredstva za rad) otimačinom (privatizacija) od narodnih masa;
2. Ti isti kapitalisti otetim kapitalom sustavno i neumorno izrabljuju radno ovisno stanovništvo: proleterijat i kogniterijat, i to tako da sebi pridržavaju višak ostvarene vrijednosti. U tome im pomažu privatizirani mediji cenzurom i estradizacijom svakodnevice;
3. Država (u ovom slučaju Hrvatska) legalnim nasiljem koje se legitimira ljepotom parlamentarnih izbora također otima od radno ovisnog stanovništva jedan dio njegovih već zakinutih prihoda, od kojeg naoko beznačajan iznos u obliku osobnog dohotka transferira u korist prof. Mate Kapovića, kao naknadu za profesorski posao obavljen u interesu i pod okriljem države, koji potom u dokolici, bez grižnje savjesti što struju plaća opljačkanim novcem, na srednjostrujaškim (liberalnim) portalima gadi taj isti sustav kojemu služi u ulozi njegovog licenciranog trenera i kojemu nema hrabrosti u lice reći da je fašistički jer osjećaj da si obrazovni lakej nakazne tvorevine zapravo i nije baš ugodan, pače, prije bi se moglo reći da je taj osjećaj zapravo toliko intenzivno sramotan da te tjera da se kamufliraš uniformiranom odlakavljenom vanjštinom.
Dodaj komentar