U trenutku kad je Axel Lund Svindal izgubio ravnotežu, nije bilo sretnijeg čovjeka na svijetu od Ivice Blažička. "Nemojte me kriviti što se veselim, toliko sam htio da Ivica osvoji medalju", podviknuo je utanjenog glasa, uzbuđeno dahćući u mikrofon. Na stranu sad činjenica što bi Ivica Kostelić osvojio olimpijsku medalju u superkombinaciji, brončanu, i da je Norvežanin ostao na nogama i nadmašio ga, ali otkud pravo komentatoru javne televizije, koji o našem trošku izvještava iz Kanade, da javno izvrće ruglu olimpijski duh, da reklamira antihumanizam, da podilazi najnižim strastima i da, što je najapsurdnije, baca u blato i našeg skijaša i njegovu nagradu za trud - olimpijsku medalju. Ove su zimske Olimijske igre počele pogibijom gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija. Nekoliko je vozača boba zadobilo ozbiljne ozljede na stazi, nekoliko se skijaša također gadno polomilo. Slovenska trkačica na skijama Petra Majdič osvojila je broncu u utrci sprinta na 1,5 kilometara podnoseći bol od četiri slomljena rebra jer je neposredno prije starta upala u duboku jamu i sudarila se sa stablom.

Zimski sportovi već dugo nalikuju gladijatorskim borbama i više apsolutno nije pitanje hoće li se, primjerice, profesionalna skijašica ili skijaš u alpskim disciplinama teško ozlijediti, nego kad će se ozlijediti. U bobu i na nekim spustaškim stazama natjecatelji postižu brzine od sto pedeset kilometara na sat. Svatko tko se barem jednom vozio na motoru zna koliko je to zastrašujuće brzo za ljudsku percepciju, koliko je to opterećenje za mozak i tijelo.

Neposredno nakon Ivičina podviga u superkombinaciji njegov je otac Ante Kostelić otprilike rekao kako će sutra svi govoriti Ivica je srebrni, a Janica je bila zlatna, ne shvaćajući kolik je podvig uopće se natjecati u takvim disciplinama i koliko on strepi svaki put kad Ivica vozi spust.

Zbog toga ćemo Ivici oprostiti što porez plaća u Monte Karlu, jer on je neustrašiv sportaš koji je uspio manje-više na račun svoj i svoje obitelji, a nije političar, i zaista promovira ovu našu malenu državu u jednom teškom, samo u bogatim zemljama ukorijenjenom sportu. Olimpijske igre prate anarhistički prosvjedi. Kad bismo se ravnali po Blažičku, Igre bi zaista trebalo raspustiti. Jer ako je njihov cilj da se slave tuđe nesreće, i da je najvažnije da susjedu crkne krava, i da je olimpijska medalja vrednija od ljudskih kostiju, onda one i ne predstavljaju do ljudsku pohlepu, zavist i zlobu, gmazovske reflekse, čist profit za prljav novac.

Blažičkov je ispad u svojoj biti infantilan, no Ivica Blažičko nije vrtićko dijete, niti je adolescent, nego dobro plaćeni komentator koji stupa pred milijunski auditorij potpuno nepripremljen. Čovjek koji se u odrasloj dobi ravna dječjim impulsima, a to je najdobronamjernije što o njemu možemo napisati, svaki će sportski prijenos pretvoriti u fašističko navijanje, htio-ne htio.

Narodu frustriranom siromaštvom i korumpiranom vlašću HTV, eto, za utjehu nudi tuđu nesreću.