Slikom, rječju, djelom i propustom vijesti su danas "sve manje lako probavljivi sažeci događaja dana, a sve više groteskni reality show s velikim naglaskom na emocije i senzaciju te hvalisavim i komično teatralnim osjećajem vlastite važnosti", smatra televizijski kritičar i kolumnist dnevnika The Guardian Charlie Brooker. Njihov sadržaj mjesto činjenica uzurpiraju scenariji nadrealno kompleksnih sapunica koji sažeti u lakonske, ali upečatljive soundbiteove i odjenuti u epileptične, kompjuterski generirane fantazmagorije više ne djeluju stvarno, a još manje razumljivo.

Kako bi pomogao sebi i nama da vijesti prevedemo na jezik ljudi, Brooker je osmislio emisiju Newswipe kao zabavan tjedni pregled događaja i njihovih medijskih interpretacija. Dok ju neki opisuju kao pandan The Daily Showa s Jonom Stewartom, ljubitelje britanskog humora uvodne će minute u kojima Brooker sarkazmom čereči aktualne novosti zasigurno podsjetiti na izvanredne serije The Day Today i Brass Eye  neprikosnovenog i bespoštednog majstora satire Chrisa Morrisa.

Upravo u kreativnoj suradnji s njim, Brooker je 2005. godine na male ekrane doveo iritantan ispljuvak novomedijske hipsterštvine Nathana Barleyja, jednog od glavnih antijunaka Brookerove on-line parodije lista Radio Times, TVGoHome. Newswipe, čija je prva sezona prikazana prošle godine na kanalu BBC4, sadržajno se pak nadograđuje na Brookerovu preokupaciju medijem televizije koja je 2006. godine iznjedrila Screenwipe - svojevrsnu ekranizaciju njegovih kritičarskih kolumni. Brookerov neuobičajeno direktan voditeljski stil jednako je neprevediv na one domaćih medijskih ličnosti i ne ustručava se primjetiti da je car ne samo gol, već mu je spolovilo nakrivljeno

Sam format Newswipea je toliko idiosinkratičan da izbjegava svaku usporedbu s domaćim televizijskih uracima. Minutaža emisije uglavnom je ispunjena pomno biranim vizualnim citatima televizijskih informativnih izvora isprekidanih lucidnim i duhovitim opservacijama samog Brookera. Njegov neuobičajeno direktan voditeljski stil jednako je neprevediv na one domaćih medijskih ličnosti i ne ustručava se primjetiti da je car ne samo gol, već mu je spolovilo nakrivljeno. Unatoč anglocentričnosti, prilozi koji problematiziraju evoluciju informativnih programa od monokromnih ekvivalenata kolodvorskih obavijesti do visoko sofisticiranih multimedijalnih platformi za naizmjenično plašenje, dodvoravanje i patroniziranje javnosti će vas ne samo nasmijati i naljutiti nego i unaprijediti vašu medijsku pismenost bolje od sabranih djela Marka Sapunara.

Dok su se emisije vijesti nekad sastojale uglavnom od taksativnog nabrajanja suhoparnih činjenica od strane voditelja sa svim seksipilom i manirama igličnog printera, krajem 1970-ih intezivirao se proces rušenja četvrtog zida između onih koji vijesti proizvode i izvode te njihove publike. Moć običnih ljudi da preispitivanjem činjenica pomiču primarne dosege novinarske priče među prvima je prepoznao BBC omogućivši 1979. godine studijskom publici emisije Question Time da direktno postavlja pitanja sudionicima političkog i javnog života. U to vrijeme neizostavan dio informativnih minuta postaju vox populi, a prekretnica za user-generated content bio je razoran tsunami potkraj 2004. godine.  Umjesto da nam nude činjeničan sažetak događaja prema kojem bismo mogli formirati mišljenje ili emotivan stav, novinari od publike traže uniformiranu i jednostavnu emocionalnu reakciju koju potom mogu inkorporirati u činjenični pregled događaja

Većina amaterskih audio-vizualnih zapisa uništenja koje je prouzročio do javnosti su doprijela posredstvom novinskih agencija, što predstavlja trošak kojeg su medijske kuće eliminirale osnivanjem posebnih servisa preko kojih im korisnici vlastiti (i besplatan) materijal i mišljenja mogu plasirati direktno. S razvojem komunikacijske tehnologije vox populi je mutirao u "referendumske" SMS ankete, telefonske automate i sekcije za komentare na internetskim stranicama koje, po Brookeru, uglavnom funkcioniraju kao "magneti za idiote." Slijedom logike da svatko može biti, dapače, jest novinar ako ima mobitel s ugrađenom kamerom, u udarnu vijest promovirano je naglo zahlađenje koje je Veliku Britaniju zahvatilo početkom prošle godine. Apel gledateljima, kojeg je voditelj BBC-ja i duhovni otac Zorana Šprajca Jeremy Paxman nazvao "patetičnom molbom našeg urednika da nam šaljete svoje kućne video uratke i slično kako bismo postali BBC-jeva verzija "Životinje rade najsmiješnije stvari", generirao je u 24 sata zapanjujuć odaziv javnosti u obliku 35 tisuća slika... snijega.

Osim što medijski prostor opsjedaju takvi sadržaji dubiozne informativne vrijednosti kojima se podilazi publici, novostečena interaktivnost omogućila je demonstrativnim histericima među nama da upravljaju medijskom agendom još u vrijeme smrti princeze Diane 1997. godine. Ondašnjim izvješćima britanskih medija orili su se vapaji ožalošćenog dijela javnosti koja je zahtjevala da im se u koroti pridruži poslovično suzdržana kraljevska obitelj. Povijesni presedan koji je uslijedio nakon što se engleska kraljica podvila volji svjetine ispred Buckinghamske palače, smatra Brooker, označio je trenutak kad su novinar i publika zamijenili mjesta. Umjesto da nam nude činjeničan sažetak događaja prema kojem bismo mogli formirati mišljenje ili emotivan stav, novinari od publike traže uniformiranu i jednostavnu emocionalnu reakciju koju potom mogu inkorporirati u činjenični pregled događaja. Interes javnosti kojeg su od tada izazvale tragične sudbine Madeline McCann ili nedavno preminule Jade Goody legitimirao je i perpetuirao sate i sate voajerističkog zumiranja kamere na ljudsku patnju koji kapitaliziraju na strahu i morbidnoj znatiželji s one strane dobrog ukusa.

Jedan od kreativnih suradnika Newswipea, dokumentarist Adam Curtis tvrdi da su u korijenu tih promjena paradigme novinarskog izraza nastojanja medija da se prikažu demokratičnijima i ostvare manje pokroviteljsku komunikaciju sa svojom publikom nakon što je uzdrmana uloga novinara kao posrednika u procesu priopćavanja. Curtis smatra da su novinari, ponukani revolucionarnim duhom 1960-ih, prigrlili hipijevsko viđenje svijeta kao vječne borbe dobrih pojedinaca protiv korumpiranih političkih sistema čije im je tamno naličje zadaća otkriti. Ukidanjem hladnoratovskih i jasnih podjela na dobre i potlačene žrtve te zle i povlaštene moćnike novinari su se suočili s nikad kompleksnijim svijetom u kojem događanja nisu imala tako lako uočljive uzroke i povode. Onesposobljeni da nam objasne zašto se nešto događa, okrenuli su se novom tipu istraživačkog novinarstva koje reflektira kolektivna i naizgled svakodnevna iskustva društvenog zla s kojima se svatko može poistovjetiti, a koja podilaze našim najdubljim strahovima. Medijske interpretacije svjetskih konflikata kao neobjašnjivih ispada bezumne ljudske okrutnosti protiv kojih se ništa ne može učiniti umjesto kao političkih borbi, optužuje Curtis, gledatelje stavlja u otuđeno i apatično stanje uma depresivnog hipija koji jedino što može je zavapiti "Oh dear!" .

Postulatima dobre novinarske priče koja nužno odgovara na pitanja who, what, when, where, why i how (tko, što, kada, gdje, zašto i kako) tako je dodan, kaže Brooker, novokomponovani WOAH prema kojem je dobra priča ona koja ima potencijal svojim dramatičnim narativom za ekran prilijepiti što više senzacija željnih očija te pružiti dovoljno materijala za popunjavanje minutaže onda kad istih uzmanjka. Najbolje kotiraju udarne vijesti iz oblasti crne kronike poput masovnih ubojstava, podgrijavanje u modernu psihu duboko ukorijenjenih strahova od terorizma i zaraznih bolesti, te prirodne kataklizme. Turobni primjeri izvještavanja o neizmjerljivom uništenju i gubicima koje je stanovnicima Haitija prije samo mjesec dana nanio snažan potres ukazuju na degutantno kompulzivnu potrebu medija za uprošćavanjem u korist što dramatičnijeg narativa. Medijske interpretacije svjetskih konflikata kao neobjašnjivih ispada bezumne ljudske okrutnosti protiv kojih se ništa ne može učiniti umjesto kao političkih borbi, gledatelje stavlja u otuđeno i apatično stanje uma depresivnog hipija koji jedino što može je zavapiti "Oh dear!"

Iako Brooker naglašava da je izvještavanje srednjostrujaških medija o strahotama koje su uslijedile bilo najvećim dijelom korektno, čemu su pridonijeli i učestali apeli za pomoć Haitiju, nakon nekoliko dana fokus se pomakao na sporadične izboje nasilja među preživjelima u očajničkoj potrazi za namirnicama i skloništem, a koji su uzrokovani mnogobrojnim propustima u logistici raspodjele humanitarne pomoći. Tako se iz reportaža informativnog kanala Sky News moglo isčitati da Haiti tone u kaos i bezakonje koje je ionako inherentno tom turbulentnom  kutku svijeta (slična generalizacija rezonirala je medijskom percepijom naših prostora još od kad nam je nadijeven zbirni nadimak "europsko bure baruta", a prizore pretraživanja ruševina i naguravanja za nađeno pratila je negativno intonirana naracija. Brooker problem vidi u dislociranosti naratora koji reinterpretira događaje kojima nije svjedok i paušalno prati ustanovljeni narativ. Dvojica na snimci za koje narator tvrdi da se tuku za kartonske kutije zapravo se smiju dok ih bacaju unaokolo kako bi ih izravnali i od njih sebi sagradili skloništa. Ubrzo su sa raznih strana pristizali demantiji i svjedočanstva u kojima se tvrdi da je, bez obzira na neizbježne sigurnosne propuste i incidente, stanje stabilno, a da Haićani svoje muke podnose s dojmljivim strpljenjem i dostojanstvom. No, šteta je već bila učinjena jer "loše vijesti uvijek nadglašavaju dobre vijesti i mogu prouzročiti još loših vijesti, što je dobra vijest... ako ste vijesti", kaže Brooker.

Uz tri mini dokumentarca koje je Curtis snimio eksluzivno za tu emisiju, tijekom ukupno 12 epizoda Newswipea možete čuti i stručne stavove dugogodišnjeg novinara i autora knjige "Flat Earth News", Nicka Daviesa, koji govori o tome kako industrija odnosa s javnošću iskorištava anemično stanje u kojem se novinarstvo nalazi te ilegalnim radnjama pomoću kojih se dolazi do informacija; doktor Ben Goldacre, autor bloga i knjige Bad Science komentira loš i površan medijski tretman znanstvenih tema; novinar i publicist Dan Gardner osvrnuo se na navike medija da se drže senzacionalizma i utabanih narativa u kojima se ogledaju zapadnjački samointeresi; novinarka i aktivistkinja za slobodu informacija Heather Brooke govori o zamkama korištenja anonimnih izvora; te kolumnistica Marina Hyde koja je svoju knjigu posvetila celebrity aktivizmu i njegovom medijskom pokrivanju; a za humorističan odmak zaduženi su komičari Tim Key i Doug Stanhope. Obje sezone Newswipea dostupne su na YouTubeu.