„Kažem ti, posjeti me ovih dana!" rekao mi je prošloga mjeseca moj stari znanac Đorđe Knez kojega sam slučajno nakon sto godina sreo u stražnjem caffeu hotela Sheraton, gdje sam ugodno ćaskao sa Vlatkom Markovićem, Terezom Kesovijom i Jasenom Mesićem. „Imam ti nešto za pokazati, osigurat ćeš planetarnu pozornost tog svog portala s kojim surađuješ."

Knez je sedamdesetih i osamdesetih godina bio uhljebljen u Muzeju Revolucije koji je tada bio smješten u zgradi koju su svi Zagrepčani neopravdano zvali Džamija, na Trgu žrtava fašizma. Slutio sam da mi hoće podmetnuti nešto revolucionarno, pa sam nastojao zaobići posjetu.

„Znaš, taj portal za koji radim bavi se suvremenim temama. Više ih zanimaju vijesti iz budućnosti od onoga što je bilo prije šezdeset godina. Niti ja već dugo nisam biograf našega Maršala, taj ti posel više danas ne ide tako dobro..."

Ali Knez je bio neumoljivo uporan. Ma bulazniš, stari, rekao mi je, Tito ti je tek danas stvar budućnosti, a ne prošlosti, pogledaj masovne medije, ima ga u njima više nego Sanadera, Bandića i Milanovića zajedno, on ti je bio komunist sa liberalnim smiješkom, to prolazi, i danas mu se dive od Vardara pa do Triglava, popušila bu ti to škvadra...

I tako smo se Đorđe Knez i ja prošloga vikenda našli u njegovoj bajti na brdašcu kraj Samobora. Pili smo viski i pušili kubanske cigare dok nas je iz ćoška lijepo uređene sobe promatrao veliki sivi medo kojega je Knez na neki neobjašnjiv način prigrlio. Na policama su bila poslagana sabrana djela Edvarda Kardelja i Dušana Bilandžića, u kutu je bila soška sa nekoliko lovačkih pušaka iz Titove zbirke, a sagovi su, razumije se, bili perzijski.

Listali smo nepregledne količine obiteljskih fotoalbuma sa slikama u čijem se središtu nalazio Tito. Đorđeva supruga, još uvijek živahna bivša partizanka koja se danas kao i prije šezdeset godina odaziva na partizanski nadimak Anka, strpljivo je iznosila albume iz podruma a drugom rukom natakala nam viski. Moj domaćin rekao mi je da se tu, u njegovoj Titovoj fototeci, nekim čudom našlo nešto više od 700 000 fotografija, a da čitava fototeka broji oko 800 000 negativa. Dakle, skoro milijun. „Ima ih još iz predratnog perioda, kada je Broz bio progonjen i zatvaran. Sjećaš se sigurno još onih davnih riječi: Priznajem samo sud svoje partije... Pa ratne fotografije o kojima se dosad moglo samo sanjati: iz Užica, Neretve, Sutjeske, Jajca, Visa... pa sa Churchillom, pa sa Hruščovom, pa sa Selasijem, pa sa Arafatom, pa sa Nixonom, pa sa G. W. Bushom konspirativnog nadimka Mlađi. Čovječe, zajebi ezoteriju, to ti je roba za portal!"

Ne znam da li od viskija, ili od smrdljivog dima Havane pomiješanog sa svježim samoborskim zrakom, ili od mnoštva slika koje mi je drug Đorđe provrtio pred očima, ali znam da mi se zavrtjelo u glavi. Odmah sam shvatio da me ovaj dragocjeni rudnik poziva da se svim svojim bićem bacim u njega, da već danas napravim klasifikaciju, katalogizaciju, periodizaciju i ekspertizu, da razgrnem prašinu i pokupim šlag, pa da ga objavim na H-alteru, proslavim se i dignem mastan honorar. No kako znam da će urednik osim fotografija od mene tražiti i barem četiri kartice teksta, prepisat ću sada odnekud par rečenica o Titovim fototekama, tek tako da ostavim dojam kako čitateljima dajem potpunu informaciju. Daklem, fototeka se sastoji od luksuznih kutija presvučenih kožom, luksuznijih i od najkvalitetnijih fotoalbuma, u kojima su pohranjeni gore spomenuti jednostavni obiteljski fotoalbumi. Te kutije napravljene su u čuvenoj beogradskoj knjigovežnici „Pastrmka" koja je bila na glasu još i prije Drugoga svjetskog rata, da bi od 1945. nadalje radila za Tita kompletnu ovakvu galanteriju uključujući i sve Titove povelje i plakate. Od 800 000 pohranjenih fotografija moj znanac Đorđe Knez, umirovljeni stručni suradnik Muzeja revolucije, dosad je obradio 15 200 događaja. Eto tako. Minimum od četiri kartice teksta je dosegnut, osnovne informacije su servirane, forma je zadovoljena, urednik će biti zadovoljan, idemo dalje na priču.

Rastao sam se od Kneza i njegove životne družice Anke kasno navečer, sa stotinjak historijski najznačajnijih albuma na stražnjem sjedištu mojega terenca Nissan. Vikend koji sam proveo uronjen u daleku prošlost vratio me mojemu uvjerenju da je Tito bio u svjetskim razmjerima povijesna ličnost. Blago koje sam vukao za sobom u kolima neprocjenjivo je upravo zato što potvrđuje kako je Tito, gradeći komunizam, vizionarski izgradio svijet u kojem danas živimo. Obični mali ljudi koji bi poput iverja frcnuli u raljama velikih povijesnih događanja koja su rušila čitava stabla, u Titovoj blizini postali su značajni historijski sudionici i kreatori naprednih zbivanja. Osim što je bio velika ličnost, ove nikad dosad objavljene fotografije dokumentiraju da je Tito bio i osoba sa dinamičnim i bogatim privatnim životom, a jedna i druga sastavnica nerazdvojne su želimo li razumjeti ono što današnji titolozi nazivaju „Efekat Tito".

Titovu intimu javno razotkriva Fotografija br. 1 iz 1943. godine. To je jedina dosad viđena fotka na kojoj se karizmatski partizanski komandant nalazi u društvu svoje ratne psihologinje Milošave Torbarine. „Znate da vojne stvari 1943. godine nisu išle baš najbolje. Tito je bio pod neprekidnim stresom i psihološka pomoć bila mu je neophodna. Za drugaricu Torbicu kažu da je bila pronicljiva, duhovita, mlada, a povremeno i zabavna. Da nje nije bio Tito bi možda puko ko dinja, a što bi onda bilo sa nama i s našom revolucijom?" - tumačio mi je Đorđe Knez iskrsnuvši iznenada kraj mene u Nissanu dok smo se sa samoborskih obronaka vozili natrag prema metropoli i H-alterovoj redakciji (premda sam u svojem magnovenju bil uveren da sam ga ostavil gor na bregu skup s Ankom).

Tu je i dosad nikad neviđena Fotografija br. 2 sa slobodnoga Visa 1944. godine na kojoj se Maršal nalazi u društvu glavnoga urednika tek pokretenutoga Vjesnika, majora Miloša Pavića. Drug Miloš nakon rata je bio više puta odlikovan za doprinose socijalističkom samoupravnom novinarstvu, ali kasnije je u jednom od turbulentnih trenutaka naše novije povijesti skrenuo s kolosijeka. Počeo je tvrditi kako se glavni urednici i publisheri nikad ne bi smjeli naći na istoj fotografiji sa vlastodršcima, pa čak i to da bi novinarstvo trebalo biti neodgovorno političkim utjecajima, tako da je ova fotografija neprocjenjivi raritet.

Fotografija br. 3 prikazuje druga Tita u društvu sa drugom Stanetom Dolancem, što samo po sebi ne bi bilo kuriozitet jer takvih fotki ima kolko ti treba. Ali na ovoj se našao i Titov osobni vozač Miloš Kuljiš: Wow, to je taj drug koji je Tita blindiranom mercedesom vozio direktno u bolju budućnost, koja nam je budućnost trebala osigurati ravnopravnost naroda i narodnosti i vladavinu radničke klase, dok smo svi mi trčali za njima dvojicom!

Trebalo mi je još nekoliko dana da odgonetnem tko se sa Predsjednikom SFRJ na ovako neobičan način rukuje na Fotografiji br. 4. Pomogao mi je moj stari drug Knez, kad sam mu se, obeshrabren, javio preko twittera u četvrtak kasno navečer. „Pa kako ne znaš, to ti je drug Miloš Wruss!" Nisam mogao vjerovati: Zar je to upravo onaj Miloš Wruss? Kako se samo promijenio nakon svih tih desetljeća! A što je on radio kod Tita, o tome ću nešto više napisati u idućem nastavku ovoga feljtona kad još provjerim neke pojedinosti.

Da završim sa anegdotom o tome kako je drug Tito fotkao. Jednom je poslagao svoje generale i pogledao ih kroz objektiv svojega Zenita, ali kako su mu se ruke tresle zato što mu je Jovanka bila zabranila redovitu jutarnju dozu, nije baš najbolje kadrirao. „Uh, majku vam božju, sve sam vam glave otkinuo", rekao je Tito svojim generalima kad su mu iz laboratorija donijeli razvijene fotke, našto su se ovima presjekle noge.

Pretpostavljamo da je nekome od zbunjenih čitatelja ipak potreban ključ za odgonetanje ove splačine od teksta. A ključ je sljedeći: Globus je u broju od 29. 5. 2009. objavio seriju "dosad neobjavljenih fotografija iz Titova podruma". Među

fotkama koje su ugledale svjetlo dana našla se i jedna potpisana sa „SLAVNI DANI - Tito i jedan od dvojice njegovih glavnih fotografa Miloš Rašeta". Moramo uputiti službeni demanti: na slici uz Vrhovnog komandanta nije fotograf Miloš Rašeta, a niti se uopće radi o autentičnoj fotografiji iz vremena NOB-a. Radi se o fotomontaži iz 2008. godine čiji je autor H-alterov web dizajner Goran Zubak, koji je za tu priliku pod kapu Koče Popovića nalijepio glavu H-alterova suradnika Borisa Rašete. Fotomontažu objavili smo uz intervju koji je Boro prošle godine napravio upravo sa drugom Titom.

Kako bismo ubuduće Globusovoj redakciji olakšali posao i smanjili mogućnost neke nove zabune, izričito navodimo da je gornji tekst pokušaj zafrkancije na zadanu temu, da su objavljene „fotografije" ustvari fotomontaže, te da je Goran ovoga puta na njih nalijepio lica Globusove kolumnistice Tatjane Torbarine, Globusova vlasnika Ninoslava Pavića, Globusova analitičara Densa Kuljiša i predsjednika uprave EPH Media Tomislava Wrussa. (op. ur.)