Novinarstvo je jako slično propadajućoj tekstilnoj industriji. Ali zar novinari očekuju da će radnice Mure štrajkati i za to da se sredi situacija u njihovoj branši?

Nakon što je gospodarska kriza dobrano protresla medijsku industriju s one strane Atlantika, u SAD-u je počela važna rasprava o tome da medijske kuće ipak nisu obična poduzeća i da ih treba zaštititi od propadanja jer djeluju u javnom interesu. S predstojnicom Odsjeka za medijske studije na koparskom Fakultetu za humanističke studije, dr. Sandrom Bašić Hrvatin, razgovarali smo o tome zašto je Slovenija još daleko od takvih strateških rasprava iako ih je morala već odavno započeti. Ali kod nas se već godinama sve vrti samo oko popravaka medijskog zakonodavstva - i sad smo opet dočekali nove. U petak će se parlament prihvatiti predloženih promjena zakona o RTV Slovenija, a na javnu raspravu dolazi i izmijenjeni Zakon o medijima.

Prošli tjedan su u trebanjskom poduzeću Rem fizički napali novinara glasila Delavska enotnost, Mirsada Begića, koji je pripremao članak o tome kako radnicima u spomenutom poduzeću zabranjuju udruživanje u sindikat. Koliko je problematičan taj događaj?

U tom slučaju ne bih govorila o priči Mirsada Begića. Isto kao što za mene ne postoji priča Mira Peteka. Postoje samo priče novinara koji su obavljali svoj posao i zbog toga bili fizički kažnjeni. I to je jako problematično. U takvim slučajevima napadače često ne otkriju. Tako je bilo, recimo, u Hrvatskoj u slučaju Miljuš i, ne zaboravimo, tako je bilo i kod nas u slučaju Petek. Na području bivše Jugoslavije danas neki novinari, koji se bave istraživačkim novinarstvom imaju 24-satnu zaštitu, što znači da ne mogu normalno obavljati svoj posao, čime je cilj napadača ostvaren. Napad na Mirsada Begića je svakako sporan, ali ne samo zato što je došlo do napada na novinara. Riječ je o klasičnom slučaju kad lokalni moćnici misle da imaju pravo raditi što god hoće, pa i kršiti prava radnika.

Je li udarac koji je dobio novinar ujedno i udarac za radnička prava?

Upravo zato što je radnicima u tom poduzeću uskraćeno pravno na sindikalno udruživanja, koje je osigurano ustavom, taj napad bismo morali još oštrije osuditi. Ali očito smo se već nekako navikli na to da su neki ljudi potpuno obespravljeni. Te priče u sadašnjoj gospodarskoj situaciji postaju nešto svakidašnje i, na žalost, i mediji o njima izvještavaju samo kad se radi o ekscesima. Tako smo svjedoci moralnih priča, umjesto da pomaknemo fokus u srž problema. Morali bismo analizirati društvo koje proizvodi takve oblike porobljavanja ljudi, a to nije moguće izvesti jednokratnim ili povremenim pokrivanjem ekscesnih priča, već samo tako da takvo društvo stalno držimo pod povećalom.

Sloboda izražavanja nije na dnevnom redu političkih rasprava. Kad se političari i upuste u rasprave o slobodi izražavanja, zapravo se bave raspravama o tome kako bi mediji, po njihovom mišljenju, trebali izvještavati

Kod nas nema puno fizičkih napada na novinare, ali smo svjedoci mnogim drukčijim zadiranjima u novinarski rad. O tome svjedoče i svjetske ljestvice medijske slobode na kojima sve od projekta "uravnoteživanja" klizimo prema dolje.

Riječ je o trendu koji traje već neko vrijeme, a problem je u tome što nijedna država nije napravila ništa da bi ga preokrenula. Sloboda izražavanja nije na dnevnom redu političkih rasprava. Kad se političari i upuste u rasprave o slobodi izražavanja, zapravo se bave raspravama o tome kako bi mediji, po njihovom mišljenju, trebali izvještavati. A to nije ista stvar. Paradoksalno je da smo u vremenima kad slobodu izražavanja i slobodu tiska treba braniti na sav glas, jer su nam ta prava uskraćena. I uopće ne govorim o pravima medija, već o pravima državljana.

Zadnji upečatljiv slučaj dolazi iz SAD-a. neki videobloger je legendarnu dopisnicu iz Bijele kuće, skoro 80-godišnju Helen Thomas, upitao što misli o Izraelu, a ona mu je odgovorila neka Izrael, dovraga, već jednom ode iz Palestine i to kamo god, pa bilo i u Njemačku ili Poljsku. Zbog te izjave bila je prisiljena napustiti svoj dopisnički položaj koji je imala skoro pola stoljeća.

Ako se vratimo u povijest, svi američki predsjednici, od Nixona koji je pao zbog afere Watergate do Busha, imali su medije na agendi. Vladalo je veliko oduševljenje time da će Obama biti drukčiji, ali ja sama nisam imala takva očekivanja. Obama je, naime, političar, a oni prije ili kasnije utvrde da im se izvještavanje novinara ne sviđa. Kod nekih političara su mjere jako grube, a drugi to riješe na način da će Helen Thomas sad moći samo čitati medije za koje je dosad radila. Razlika je samo u tome što je Obama to napravio jako politički korektno.

Kad dođe do takvog ugrožavanja, očekivali bismo da će mu se novinari glasno suprotstaviti. Ali slovenski novinari u proteklim godinama, unatoč brojnim zadiranjima u njihov rad, nisu baš bili glasni. Je li strah od gubitka posla dovoljno uvjerljiv argument za tišinu?

I radnici o kojima smo govorili na početku boje se gubitka radnog mjesta, a opet su imali toliko hrabrosti da javno progovore o tome. Mediji izvještavaju o mnogočemu i razotkrivaju brojne nepravilnosti. Jedini tabu u njihovu izvještavanju su događanja u samim medijskim kućama. Istaknute su samo pojedinačne priče o pritiscima, u kojima se izlažu pojedini novinari koji pritom riskiraju da će u tom malom medijskom prostoru ostati bez posla jer takve bundžije nitko ne želi. Sve to ukazuje na manjak solidarnosti u novinarskom cehu.

Mislite da su novinari suodgovorni za nastalu situaciju?

Jedna od priča koju mediji nisu razotkrili onoliko koliko je trebalo jest priča o privatizaciji medija. Tri velika časopisna medija koji su postojali još u vrijeme osamostaljenja, prije 20 godina su bili u vlasništvu novinara. Ali oni su svoje vlasničke udjele prodali. Pitanje je je li stvarno bilo vrijedno prodati svoj udio da bi kupili stan, auto, jedrilicu ili si osigurali dugi odmor na kakvoj egzotičnoj destinaciji, umjesto da su novinari uložili novac u medij i dugoročno radili u javnom interesu. Po čemu se ta priča razlikuje od bilo koje druge priče o divljoj privatizaciji o kojima su mediji izvještavali? Samo po tome što mediji o njoj nisu izvještavali. Tu mi nedostaje moment samorefleksije i samokritike, inače će mediji kliziti u sve dublji ponor. Javnost za to vrijeme gubi povjerenje u njih, sve je fasciniranija "posrednicima" informacija koji su usude jako grubo pisati o određenim ljudima i pričama. Ono što se pritom gubi je novinarstvo. I to ono novinarstvo u kojem je riječ o sporom, mučnom traženju podataka, što je zapravo dosadan posao. Pa i sami znate koliko si novinara danas može priuštiti da na priči radi nekoliko mjeseci...

Afera zamjenjuje aferu i one nikad ne završavaju. Živimo u stanju stalne telenovele, koje se temelji samo na moralnim presudama i zgražanju

Mjeseci? I kod zahtjevnijih priča radi se o danima.

To je dovelo do toga da danas imamo 24-satne priče koje svaki dan zamjenjuju nove. Afera zamjenjuje aferu i one nikad ne završavaju. Živimo u stanju stalne telenovele, koje se temelji samo na moralnim presudama i zgražanju. U tome mi je zanimljivo to što su mediji postali pravednički pogon u društvu. Kad ih otvoriš, svjedočiš nevjerojatnom jezičnom nasilju. „Skandalozno!" „Nevjerojatno!" „Neprihvatljivo!" „Nemoralno!" I sve to kao rade u ime mitološke kreature „običnog čovjeka", poreznih obveznika, slabih, onih koji nemaju moć. S druge strane politika postaje sve više politički korektna. S jedne strane, dakle, mediji rade velike moralne raskole, a na drugoj se politika sve više umiruje i postaje tehnika vladanja. Političari i mediji su tako zašli u paralelne svjetove. Zato razumijem opsesiju političara medijima. To je posljedica toga što ne žele biti dio tog moralnog projekta očišćenja društva, koji na koncu ništa ne očisti, već samo prodaje jeftine moralne nauke koji ne mijenjaju ništa.

Da se vratimo novinarima; zanimljivo je koliko ih je danas u teškom ekonomskom položaju. Pogotovo mladi honorarci koji ne mogu dobiti stalni posao iako godinama rade u ovisnom radnom odnosu.

Kolega Marko Milosavljević i ja utvrdili smo da se u novinarskom zanimanju uspostavio pravi kastinski sistem koji je hijerarhijski strukturiran. U njemu postoji manji broj jako dobro plaćenih zvijezda koje se sele iz jednog medija u drugi i masa novinara koji rade u nemogućim uvjetima, koji nemaju nikakvu socijalnu sigurnost i koje - što je po mom mišljenju najvažnije - oni s vrha uopće ne razumiju. Ali to je trend. Ne znam podatke za Europu, ali u SAD-u su danas novinari koji najčešće gube posao oni stari do 35 godine, što znači da je novinarsko zanimanje potpuno očišćeno od mladih ljudi. Mnogi se više nikad neće baviti novinarstvom, što je velika šteta. Pritom ne mogu razumjeti kako mediji mogu pisati o tome kakva je razlika između plaće uprave Gorenja i plaće radnika, a nisu pisali o tome kakva je razlika između plaće predsjednika uprave Dela, Večeri, Dnevnika ili POP TV-a i plaće onog novinara kojeg možemo pratiti svaki dan i vrlo vjerojatno ima iznimno nisku plaću. Mislim da je danas za brojne novinare i minimalna plaća visoka.

Kolega Marko Milosavljević i ja utvrdili smo da se u novinarskom zanimanju uspostavio pravi kastinski sistem koji je hijerarhijski strukturiran. U njemu postoji manji broj jako dobro plaćenih zvijezda koje se sele iz jednog medija u drugi i masa novinara koji rade u nemogućim uvjetima, koji nemaju nikakvu socijalnu sigurnost i koje - što je po mom mišljenju najvažnije - oni s vrha uopće ne razumiju

Danas o nedaćama radnica u tekstilnim poduzećima izvještavaju mladi, fakultetski obrazovani novinari koji imaju još niži mjesečni honorar od njihovih plaća.

I sama sam još prije godinu i pol zaključila da je novinarstvo jako slično propadajućoj tekstilnoj industriji. Ali zašto se taj isti radnik u medijskoj industriji, za razliku od radnice u tekstilnoj industriji, nije spreman boriti za svoja prava? Ako nije prihvatljivo da imamo slabo plaćene i iskorištavane radnike u tekstilnoj, metalskoj i drugim industrijama, zašto bi onda to bilo prihvatljivo u novinarstvu? Ili novinari možda očekuju da će radnice Mure štrajkati i za to da se sredi situacija i u njihovoj branši? Za mene je to ponižavajuće. Industrija koja je u takvom stanju ne može obavljati svoju funkciju, a posebno ne svoju kritičku funkciju.

Situacija u medijskoj industriji je i globalno gledano trenutno jako problematična. Svjedočimo padu naklada časopisa, čemu pridonosi i procvat interneta, padaju i prihodi od oglašavanja. U SAD-u izvještavaju o propadanju brojnih časopisa, čak i jedinih preostalih lokalnih dnevnika, kriza je udarila i po najvećim novinskim kućama... Koliko je loša prognoza za tu novinsku industriju?

U čitanje novina treba uložiti vrijeme i napor. Čitati novine nije isto kao uključiti televizor i pogledati vijesti koje traju pet ili deset minuta. Ali novine su iznimno važne. Neću zaboraviti kako je prije godinu i pol jedan od novinara propalog časopisa napisao jako potresan članak u kojem se pitao koliko ćemo pasa čuvara koji bdiju nad onima koji imaju moć još uopće čuti i za koliko priča nikad nećemo saznati jer o njima nitko neće izvještavati. Mediji će se svakako preoblikovati. Neki će nestati. Medijska industrija bila je u zadnjem desetljeću najprofitabilnija industrija, koja je u SAD-u donosila 30-postotne ili 40-postotne dobiti. I što je javnost imala od toga. Ništa. Sve je išlo vlasnicima medija. Oni su godinama živjeli u svetom uvjerenju da će biti moguće prodavati medijske sadržaje na internetu. A to neće biti moguće. Dolazi, naime, generacija koja takve informacije nije spremna posebno plaćati. To je generacija koja vjeruje da svatko može biti kreator vijesti i da je svaka informacija jednako vrijedna. Na internetu nema strasnog zagovaranja nekih tema koje su ključne za opstanak i razvoj društva. Na internetu sva mišljenja imaju jednaku težinu. Ali ako sva mišljenja imaju istu težinu, onda nitko ni za što nije odgovoran i nijedno mišljenje nije problematično jer o njima ne dvojimo. A sva mišljenja ne mogu imati istu težinu.

Unatoč masovnom gašenju časopisa i otpuštanju novinara, zanimljivo je da vijesti iz dana u dan nije sve manje.

 Ne, naravno. Sve više ih je.

Problem je u tome što su sve sličnije. Proizvode ih novinske agencije, a drugi mediji ih onda samo kopiraju. A proizvode ih i službe za odnose s javnošću koje nisu u službi javnosti, već naručitelja.

Mediji će se svakako preoblikovati. Neki će nestati. Medijska industrija bila je u zadnjem desetljeću najprofitabilnija industrija, koja je u SAD-u donosila 30-postotne ili 40-postotne dobiti. I što je javnost imala od toga. Ništa

Odnosi s javnošću po svojoj formi nalikuju novinarstvu, ali riječ je o komunikaciji u interesu naručitelja. To je u redu, ali moramo biti svjesni da taj naručitelj može imati odnos s javnošću koji je...

Obmanjivanje javnosti?

Obmanjivanje. Dodvoravanje. To može biti i jako nasilan ili sadomazohističan odnos. U svakom slučaju to je odnos koji je u interesu naručitelja. A novinarstvo djeluje u interesu javnosti. Slažem se s vama. Ljudi su uvjereni da danas imamo nevjerojatno velik izbor informacija, ali to jednostavno nije istina. Informacije su sve standardiziranije i ključni izvori sve više postaju tiskovne agencije, službe za odnose s javnošću i službeni izvori koji često uopće nisu navedeni kao izvori. Informacija koje su novinari sami otkrili, sve je manje.

Još jedan trend je komuniciranje s javnošću preko internetskih stranica. SDS recimo redovito objavljuje kvazinovinarske tekstove u kojima iznosi svoj pogled na aktualne događaje...

Tu se možemo upitati zašto novinari ne preuzmu odgovornost jer su sami pripomogli u stvaranju takvih pseudodogađaja. Novinarske konferencije su postale novinarska tema zato što su novinari dopustili da političari određuju mjesto, temu i uvjete komunikacije. Slično je i s internetom. S jedne strane omogućuje otvorenost i dvosmjernost komunikacije, ali omogućuje i veći nadzor nad komunikacijom. Za političare je internet često iznimno važan način da izbjegnu novinare. Ključni problem je u tome da sve više ljudi internetske stranice političnih stranaka doživljava kao važan izvor informacija o političkim događajima u zemlji.

Druga krajnost su vjerojatno vijesti iz svijeta zabave koje na internetskim stranicama ozbiljnih medija imaju sve veću težinu. Vijest o tome da je Manca Špik šopingirala u Portorožu često je istaknutija od ozbiljnih vijesti. U zabavnim programima naših televizija razmahale su se licencne emisije.

To je jeftino. I to je epitom kapitalističkog načina funkcioniranja medija. Ako prošaramo po televizijskim programima, svuda su reality showovi, koji u prvi plan izvlače plitke, neduhovite i neobrazovane pojedince koji 24 sata na dan izlažu svoje živote i prave se da su važni.

Ali su gledani. A oglašivači ulažu u gledane emisije.

Tako je. A na drugoj strani imamo ljude koji to gledaju. I novinari su prihvatili zvijezde reality showova i zovu ih u druge zabavne emisije. I opet smo kod onoga da danas svatko govori o svemu. Ljudi iz svijeta zabave komentiraju politiku, političari se ponašaju kao zabavljači. Imamo putujuće političke analitičare koji se sele iz medija u medij i komentiraju sve moguće teme. A mediji su se odrekli toga da imaju vlastito mišljenje. Time novinari izbjegavaju svoju odgovornost.

Čini li vam se da je danas važnije naći dva gosta sa dva suprotna pola, nego čuti što gosti imaju za reći? Ili u informativne emisije pozivati goste s ekstremnim stavovima?

To je taj gladijatorski moment koji je suprotan uvjerenju da živimo u harmoničnom društvu gdje raspravljamo s argumentima i na kraju dođemo do suglasnosti. To što spominjete uopće nije rasprava, već politički show u kojem sadržaj nije važan. Na suočavanja pozivaju političare koji znaju nastupati i koji znaju u pravom trenutku upotrijebiti šale, dosjetke, doskočice. Jednog od ministara su mediji učinili doslovno zabavljačem i pozivali su ga zato jer je pričao šale. Za mene je politika jako ozbiljna stvar. A danas su u politici ljudi koji politiku ne shvaćaju ozbiljno.

Kad smo već kod reality showova, koliko je problematično to što u talent-showu nastupa šestogodišnja djevojčica?

Za mene je to nešto neprihvatljivo. Naše društvo je sposobno moralizirati o pitanjima pedofilije, zlostavljanja djece i zaštite prava djeteta, a u ovom konkretnom primjeru su ljudi zvali i plaćali za to da bi šestogodišnje dijete bilo zloupotrijebljeno za potrebe emisije koja je vlasniku donijela nevjerojatne prihode. Riječ je o potpunom gubitku svih kriterija odgovornosti prema javnoj komunikaciji. Pomislite zašto su voditelji samo tu djevojčicu upitali što bi napravila s novcem od nagrade i hoće li si njime kupiti dečka? Sve za veću gledanost.

Bitka za sve veću gledanost je već godinama karakteristična i za informativne emisije, posebno za Dnevnik i 24 ur, kojima se kasnije pridružio i Svet na Kanalu A. Jesmo li zbog te konkurencije dobili bolje ili lošije vijesti?

Paradoksalno je da se u Americi, koja je jedno od najkomercijalnijih medijskih okružja i kojoj je bila odbojna bilo kakva pomisao o državnoj pomoći medijima, danas vode najozbiljnije rasprave o tome kako poduprijeti i zasnovati javne medije, kako osigurati tiskane medije i kako novinarstvo učiniti predmetom odgoja državljana jer je tako važna vještina

Javnost bi morala znati da je bitka za veću gledanost komercijalna bitka za oglašivački prostor. Bitka za gledanost nije ništa drugo nego to da priče postaju sve kraće i nalik oglasima. Grozno je to što se u tu priču upliće i RTV Slovenija, koja bi morala apsolutno postavljati standarde novinarskog izvještavanja i koja ni u kojem slučaju ne bi smjela slijediti agendu koju postavljaju komercijalne televizije. Očito je da je novac postao taj koji odlučuje što će biti vijest te kad će i kako biti predstavljena. Svet na Kanalu A je po mom mišljenju ogledalo slovenskog novinarstva i točka na kojoj bi se ono moralo upitati što radi. Kriteriji koje postavlja ta emisija polako postaju kriteriji koji se sele u druge emisije i programe. Budućnost informativnog programa tako postaje bljeskajuće, ležerno izmjenjivanje grafika, priča koje nemaju nikakve dubine, velikih afera i pravedne pobjede maloga čovjeka nad sistemom...

U SAD-u se trenutno intenzivno bave budućnošću medija. Kakva će ona biti?

Paradoksalno je da se u Americi, koja je jedno od najkomercijalnijih medijskih okružja i kojoj je bila odbojna bilo kakva pomisao o državnoj pomoći medijima, danas vode najozbiljnije rasprave o tome kako poduprijeti i zasnovati javne medije, kako osigurati tiskane medije i kako novinarstvo učiniti predmetom odgoja državljana jer je tako važna vještina. A čime se bavimo kod nas? Time kako ograničiti politiku, kako razdijeliti politički utjecaj lijevih i desnih na jednake udjele, kako liberalizirati oglašavanje... Još jedan paradoks. Europa je u ovom trenutku najveći zagovornik komercijalnog medijskog prostora i to unatoč tome što je sama izumila nešto za što se vrijedno boriti - a to su, naravno, javni mediji. Umjesto da štitimo vrednotu javnih medija i borimo se za njih, trenutno se bavimo potpuno potrošenim medijskim modelima. Prije ili kasnije naći ćemo se u trenutku kad će SAD stvoriti novi medijski ekosistem, a mi ćemo propadati u postojećem. Trenutno klizimo u komercijalni medijski model koji je Amerika sada zapravo odbacila.

U protekloj godini jako su ojačala razmišljanja o tome da mediji ne bi trebali biti samo profitna poduzeća, podređena što većoj čitanosti, gledanosti i slušanosti, već bi trebali djelovati kao javno dobro. Možda u obliku zavoda koji bi sve prihode ulagali natrag u časopis.

Amerikanci se trenutno ozbiljno bave time kako omogućiti medijima da postanu javno dobro, dakle neprofitne organizacije. U SAD-u postoje primjeri medija u koje su novac uložili bogati filantropi i tako ih pretvorili u neprofitna poduzeća. Neka poduzeća već sad funkcioniraju tako, recimo britanska novinska kuća Guardian. Budućnost je u medijima koji će djelovati u javnom interesu, čiji glavni cilj neće biti stvaranje profita i koji će ono što stvore vraćati u okolinu - podupirat će lokalne projekte, lokalne priče, dobro će plaćati novinare, obrazovati ih... Uopće nije nužno da to budu zavodi. Mogle bi to biti i zadruge. Meni se jako sviđa ideja da stvorimo medijske zadruge u koje bismo ulagali skupa, kao kolektiv. I država bi nam mogla omogućiti da dio svojih poreznih olakšica ulažemo u medije koje želimo podupirati. A tih rasprava, vizija, kod nas nema. Uvijek iznova reguliramo medijsko zakonodavstvo, uklanjamo anomalije koje su nastale kod prijašnjih promjena i ne razmišljamo što će biti za pet godina. Ali za pet godina nećemo trebati medijski zakon jer neće više imati što regulirati.

Unatoč svemu, sad ćemo dobiti novo medijsko zakonodavstvo. I sami ste članica skupine stručnjaka koja je svojim prijedlozima sudjelovala u njegovu nastajanju. Prije ste spomenuli da bi država morala i financijski poticati medije, ali postojeći medijski fond je bio katastrofa. Pravila za podjelu sredstava bila su labava, nadzora nije bilo. Hoće li sada biti drukčije?

Pitanje državnog subvencioniranja medija činilo mi se jako važno. Država je stalno subvencionirala medije. Počelo je time da su velike komercijalne televizijske i radijske postaje dobile radijske i televizijske frekvencije. Frekvencije su javno dobro, isto kao što su javno dobro voda ili zrak, ali radijske i televizijske postaje frekvencije su koristile u komercijalne svrhe od čega mi, državljani nismo imali ništa. U Sloveniji imamo mali broj medijskih vlasnika koji već desetljećima crpe državni novac za projekte sporne po pitanju profesionalnih standarda. Paradoks je da u parlamentu sjede zastupnici koji su i gradonačelnici, a time i vlasnici lokalnih medija. Možete li zamisliti koja je koncentracija njihove moći? Gradonačelnike zato treba ukloniti iz parlamenta. O tom incestuoznom odnosu, nažalost, nitko ne izvještava. Ti mediji svake godine dobiju milijun eura državne pomoći. Ali koliko su novih novinara zaposlili zbog toga? Kakvu dodanu vrijednost su stvorili u lokalnoj zajednici? To ne znamo.

Kako bi država, dakle, mogla pomoći medijima?

Medijske politike kod nas nema. Već 20 godina govorimo o medijima isključivo kroz optiku regulacije, a nikad nismo raspravljali o medijima kao o važnom instrumentu osiguravanja demokracije. Ali ni na europskoj razini nema nikakve vizije. To je nacionalno pitanje za koje je odgovorna država

Po mom mišljenju državna pomoć bi morala biti usmjerena na potporu kvalitetnim projektima, na obrazovanje i zapošljavanju novina, istraživačko novinarstvo, plaćanje troškova distribucije koji su za časopise koji se plaćaju jako visoke. Vremenu kad je kvalitetan dnevni časopis čitalo 100.000 čitatelja, došao je kraj. Moramo se pomiriti s time da će čitatelja biti sve manje. Ali zar preostalih 50 tisuća čitatelja nije vrijedno da se ulaže u njih? I zar onih 5 tisuća čitatelja koji čitaju neki dobar časopis posvećen kulturi i kulturnim pitanjima nije važno? I kad bi se neki od medija našao u financijskim poteškoćama, država bi mu mogla u određenim slučajevima pomoći. Morala bi također podupirati inovativne projekte u medijskom prostoru. Na RTV Slovenija su, recimo, osmislili jako važan projekt audiodeskripcije za slijepe i slabovidne, a istodobno nisu napravili ništa da bi ga promovirali i pokazali što je sve moguće napraviti za ranjive manjinske grupe u društvu. Kad smo već kod toga, zašto recimo nijedan tiskani mediji, uključujući Mladinu, ne razmišlja o tome da napravi govorno izdanje za slijepe ljude?

Vjerojatno zbog troškova. Kad je već u branši takva kriza...

To stoji. Ali ranjive grupe ne mogu biti samo trošak. I oni su državljani i važno im je omogućiti da mogu pratiti medije. Zalažem se za to da konačno prestanemo govoriti o nekakvom uravnoteženom medijskom prostoru, jer je uravnoteženost zapravo značila samo ravnotežu između lijevog i desnog bloka. Između lijevog i desnog bloka postoje brojni drugi interesi koji nemaju nikakvu potporu. Čini mi se da je važno naglasiti i to da Ministarstvo  kulture, koje je odgovorno za medije, dosad nije pripremilo nikakav strateški dokument o medijima. Medijske politike kod nas nema. Već 20 godina govorimo o medijima isključivo kroz optiku regulacije, a nikad nismo raspravljali o medijima kao o važnom instrumentu osiguravanja demokracije. Ali ni na europskoj razini nema nikakve vizije. To je nacionalno pitanje za koje je odgovorna država.

Krajnje je vrijeme da novinari sami osnuju neki mediji u kojem bi radili istraživačke priče i gdje bi za pomoć zamolili svoje čitatelje. Sama bih recimo bila spremna financijski poduprijeti takav medij. Ali za to je potrebna hrabrost, a novinari su jako strašljiva sorta ljudi, barem što se tiče sređivanja vlastitog položaja

Hoće li novo zakonodavstvo biti bolje od postojećeg? Ovoga puta za pripremu zakona pozvana je struka, ali čuli smo neke prigovore na račun konačnih odredbi...

Mislim da se ministarstvu u vezi toga nema što prigovoriti. Bilo je jako puno dijaloga, i iako je teško sazivati tijelo od 25 ljudi, svatko je izrazio svoje mišljenje, a ona su ponekad bila dijametralno suprotna. Ali zašto bismo se morali složiti? Neka ministarstvo preuzme odgovornost za zakon i to je to. I sama sam imala puno prigovora na predlagane promjene zakona o RTV-u i nisu svi uzeti u obzir. Ali, kao što sam rekla, zakon je odgovornost ministarstva.

S druge strane, javnost je očekivala da će medijsko zakonodavstvo biti prioritet, osobito u vezi s RTV-om gdje su mjere prijašnje vlade jako umanjile prihode, a sadašnje vodstvo je donijelo brojne sporne odluke, od snimanja skupih serija koje su odmah propale do navodnog sklapanja spornih ugovora s visokim otpremninama.

I sama sam očekivala da će to biti prioritet. Ali ne zato jer sam mislila da su ljudi koji sada vode RTV politički neprikladni, već zato što bi moralo biti doneseno zakonodavstvo koje bi tom zavodu konačno omogućilo razvoj. U 2010. godini smo, a opet govorimo o istim pitanjima kao 1992.  Kao da je stalo vrijeme, zapeli smo u mentalitetu totalitarnog medijskog sistema u kojem je važno samo to tko će imati moć te voditi i nadzirati RTV. Zašto državljani ne bi imali moć?

Istodobno je utopijski očekivati da će zakon riješiti probleme RTV-a ili da će mu vratiti ugled.

Hoće li u zakonu biti zapisana važna odredba da vodeća mjesta na RTV-u dobiju najbolje stručno osposobljeni i najprofesionalniji ljudi? To zakon ne može regulirati jer je to stvar političke kulture. A mi smo politički nekulturna država koja nije sposobna za samorefleksiju.

Jako ste kritični prema situaciji na području medija. Koje medije i medijske sadržaje unatoč tome najradije pratite?

Ja sam posve netipični korisnik medija. Prije sam čitala i gledala praktički sve u nevjerojatnom uvjerenju da je moguće dobiti što više informacija. Sad sam otišla u drugu krajnost i slovenske medije gotovo da ne koristim. Imam mrežu ljudi s kojima dijelim slične medijske navike i jedan drugoga upozoravamo na zanimljive teme, članke, autore u domaćim i stranim medijima i međusobno puno debatiramo o tome što bi trebalo napraviti. Trenutno me zanima kako bi se moglo iskoristiti to zajedničko djelovanje za stvaranje posve drukčijih medijskih pristupa.

Možete li biti konkretniji?

Krajnje je vrijeme da novinari sami osnuju neki mediji u kojem bi radili istraživačke priče i gdje bi za pomoć zamolili svoje čitatelje. Sama bih recimo bila spremna financijski poduprijeti takav medij. Ali za to je potrebna hrabrost, a novinari su jako strašljiva sorta ljudi, barem što se tiče sređivanja vlastitog položaja.