Za izraz post-mainstream ili, nezgrapno prevedeno, "ono što slijedi nakon glavnog toka", prvi puta sam čuo u kazalištu. To je prije nekoliko godina bila jedna od tema ili jedan od koncepata zagrebačkog Eurokaza. Evo kako je taj izraz opisan u jednom eseju o kazalištu: "Post-mainstream je mogući koncept kojim opisujemo situaciju u kojoj su pokreti mainstreama, kao i eksperimenti u njemu, iscrpljeni. Tada se pribjegava miješanju stilova i tradicija za koje se prije mislilo da ne mogu biti dijelovima istoga koncepta. Npr. teatar i metode Grotowskoga kombiniraju se sa vizualnim parformanceima ili sa slikovnim teatrom, sa realizmom ili sa elementima primitivnih rituala ili tradicijama pričanja priča." (Knut Ove Arntzen: Post-mainstream as a geocultural dimension for theatre).

Manje estetski zahtjevno, to se može reći i ovako: u evropskim i američkim umjetnostima mainstream je bio koncept za opisivanje općega razvoja nečega što je masovno konzumirano i što je onda mjera trenda. U tome, strogom smislu, mainsteam nije istoznačnica za komercijalno, za razliku od nekomercijalnog u umjetnosti. Konvencionalne, kao i eksperimentalne umjetnosti mogu imati svoj mainstream, kao i ono što od njega odstupa.

Na jednom drugom, no povezanom području, onome općenite klasne i grupne strukturacije društva, a ne samo umjetnosti, jedan poljski pisac, poznati aforističar Jirži Lec, rekao je da - tu možemo uvesti neku nategnutu analogiju između mainstreama i malograđanštine - "svaka klasa ima svoje malograđane." Slijedeći dalje to analoško mišljenje, mogli bismo spekulirati da ima neka tajna veza između nestajanja srednje klase i nestajanja mainstreama. Ili još smjelije: od kada nije tako jasno tko su buržuji, a tko proleteri, sve je manje jasno i što je mainstream, a što Od kada nije tako jasno tko su buržuji, a tko proleteri, sve je manje jasno i što je mainstream a što alternativaalternativa. I dalje: mnogi se trude dokazati da alternativa u umjetnosti, kao i npr. avangarda, više nije moguća. Kao i da više nije moguće stajati na stanovištu proletarijata.

Sve su to samo analogije, no vratimo se pitanju onoga nakon-post u fenomenu mainstreama-glavnoga toka. I prefokusirajmo se sa umjetnosti na jedno drugo kulturno područje - ono tzv. masovnih medija. Što bi tu značila vladavina post-mainstreama? Pa, to bi značilo da i tu sadržajno dominira proizvodnja sve do nedavno nespojivih kombinacija "visoke" i "niske" kulture, lokalnog i globalnog pogleda (s odgovarajućim „geokulturnim" preskocima ili kratkim spojevima u nivoima "prevođenja" konteksta). Te da se situacija svakodnevno intenzivira, u maniri ne više blage socijalističke ironije iz Kusturičina filma, po kojoj "svakoga dana u svakom pogledu, sve više napredujemo".

Za medije i nas radnike u njima to znači strukturalnu cenzuru, koja se ne sastoji u zabrani nekih konkretnih sadržaja, tabui su uglavnom pali, već u "prelijetanju" iznad i ispod adekvatnosti sadržaja i formi, kojima bi nešto moglo postati predmetom javne rasprave, pa i u medijima kao pozornicama za vođenje iste. Na djelu je, po analogiji sa stranačko-političkim poljem, "radikalizam centra". To znači da je prevladalo mišljenje, svom zaklinjanju u pluralizam mišljenja i opredjeljivanja, životnih stilova i pogleda na svijet (uključujući i etničku "raznolikost"), kako su podjele na npr. ljevicu i desnicu, visoko i nisko, elitizam i populizam, konformističko i subverzivno itd. u medijima koji žele biti post-mainstream ne samo zastarjele, nego i štetne. Naravno, za logiku proizvodnje javnog mnijenja kao stanja businessa as usual, makar i beskonačnim dotokom vijesti o poslovnom redovnom izvanrednom stanju. Najveća šteta od takvog kukavičkog pseudo-radikalizma post-mainstreama naravno nije u nekoliko spektakl-debakl proizvoda, u obliku "javnih" i "tajnih" televizijskih kanala ili "crno-bijelog u boji" uličnog kioska, već u "usputnom" uništavanju svake alternative takvom razvoju događaja. Tu "preventivnu kontra-revoluciju" situacija u koju kao igrači sada ulaze i nekada novi mediji, zajedno sa svojom digitalnom arhivom, modificira, ali ne dovodi bitno u pitanje. Dapače, pronalaženje stalno novih formi medijatizirane društvenosti, sa i bez navodnika, na internetu i drugdje, samo ubrzava igru pobjedničkog post-mainstreama. Borba između mačke-profita i miša-otpora tako tu postaje pokaznim poljem brzine kooptacije nekada individualne inicijative u današnje korporativno prisvajanje (primjera kako post-mainstream kooptira, od tzv. blogosfere do podcastinga i dalje, je beskonačno).

No, nas zanima nešto drugo. Zanima nas vrsta hegemonije koja se time u društvu postiže. Vladaju li post-mainstreamom neke, uvjetno rečeno, i same post-vladajuće ideje? Ideje koje možda zastarijevaju prije nego li uopće i uspiju biti vladajućima? Ili one više i ne žele biti u nekom starom smislu vladajućima, a onda možda čak niti nikakvim koherentnim idejama? Pa se onda o nekoj klasičnoj političkoj vladavini vladajućih u medijima i pomoću medija više i ne može govoriti? Ili, da li je ono što npr. Noam Chomsky zove medijskom proizvodnjom pristanka, privole, uopće još uvijek na djelu? Ili je ambicija današnjeg post-mainstreama postala ujedno puno manjom i puno većom? Točnije, bitno drugačijom? Očito je da sam koncept hegemonije, kao kulturne hegemonije, puca po šavovima. Za njega je karakteristično, osim činjenice da ga je razvio ljevičar Antonio Gramsci, u želji za mobilizacijom "povijesnog bloka" u borbi protiv s početka premoćnog fašizma, da su ga zadnjih Primjera kako post-mainstream kooptira, od tzv. blogosfere do podcastinga i dalje, je beskonačnodesetljeća bili prihvatili, i u mainstreamu razvili, neokonzervativci političke desnice svih vrsta. Od proto-fašista do neoliberala. Sada vidimo da se gimnastika takvog, naoko beskonačnog, sužavanja i širenja hegemonije primakla svome kraju.

Jer, za kulturnu hegemoniju još je potrebna, uz redovno nasilje, i neka doza interpelacije, zavođenja, pa onda i barem donekle svjesnog izbora, npr. za mainstream, medijski i politički. Hegemonija postoji samo kad dominantne društvene snage predstavljaju i utjelovljuju i realne materijalne interese podređenih grupa. Točnije, kada podređeni još u to vjeruju, jer realni uvjeti za socijalističku revoluciju u stvari postoje već stotinjak godina. Zato danas dominantne društvene grupe, one koje su zauzele mjesto onoga što je preostalo nakon propasti glavnog toka, gube aktivni pristanak stanovništva. I to na puno širim frontovima od pukog postotka (ne)izlaženja građana na izbore. Vlastodršci vladaju, pomoću kombinacije stranačkog i medijskog života, još samo pomoću raznih oblika dominacije, prisile i kooptacije, ali bez hegemonije. Kada nestaje vjera u "društveni ugovor", kojega realno niti nije bilo, kada nestaje, kako je to još 2002. napisao sociolog Josip Županov, starim rječnikom rečeno "vodeće uloge" tripartitnog dogovaranja starog mainstreama, koji su činili vlada, poslodavci i sindikati, a pomoć medijskog post-mainstreama također se bliži kraju, otvara se polje za čistinu. Na njoj sigurno vidimo nasilje i ono što je još osamdesetih prepoznato kao nova anatomija moći, neokapitalizam i izlazak iz njega.