Takva, neviđena, nerežirana drama, u kojoj kroz eter i doslovce cure krv, znoj i suze bacila bi u zasjenak i Big Brother, i Željka Malnara, i Novu TV, sve odreda komercijalne predatore na čijem terenu je Hloverka doživjela krah na 2,3 posto gledanosti, i čiji se takozvani brend u rekordnom roku razbio u paramparčad, pa sada sniva osvetu ne birajući sredstva.

Ta vrsta proračunatog senzacionalističkog lešinarenja, koje usput ima za cilj i zaštititi aktualnu vladu od glasačkog nezadovoljstva - Lučićeva bi priča raspršila sumnje o zavjeri šutnje državnog vrha, koji navodno skriva detalje iz kojih je vidljiva odgovornost MORH-a - nije zastranjivanje Hloverkine zrele faze.

Ona i njeni jurišnici na rubu pameti mogli bi prirediti cijeli tečaj praktičnih vještina cijeđenja iskaza od ljudi kojima se nalaze na rubu smrti.



Dijana Čuljak Šelebaj, još jedna Hloverkina profesionalna akvizicija, ostat će, tako, u hrvatskoj medijskoj povijesti zauvijek upisana kao novinarka koja je zadnja snimila dvanest bošnjačkih vojnika koje je HVO uhitio 10. svibnja 1993. godine u napadu HV i HVO BiH na komandu Četvrtog korpusa Armije BiH u Mostaru.

Dijana Čuljak javila se sa crte bojišnice obrane od muslimanske agresije. Ono što se na snimku sasvim jasno vidi jesu - zarobljenici. Kamera ih, jednog po jednog, hvata u totalu i oni, s rukama iznad glave, razgovjetno izgovaraju svoja imena: Hasan Balić, Alija Ćamo, Senad Ćehić, Dževad Ćolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Ševko Pobrić, Nazif Šarančić i Fedža Husković.

Potom, gledamo, zarobljeni borci u pratnji bojovnika ulaze u plavi kombi. Ti su nesretnici, prema svemu što danas znamo, nakon Dijane Čuljak preselili ravno na ahiret. Dijanu Čuljak Šelebaj nije previše uznemirilo to što je, osim božijh zakona, prekršila i Ženevske konvencije koje izrijekom zabranjuju snimanje zarobljenika. Ne znam šta se dogodilo sa zarobljenim. Ne prozivajte mene, no one koji su odgovorni. A odgovorni su oni koji su ih uhapsili u Vranici i odveli, rekla je novinarima Dijana Čuljak.

Supruga zarobljenog Fahira Penave Azra Penava, koja inače zastupa porodice nestalih, vjeruje kako HRT nije pustio cijelu snimku. Vjeruje kako je snimljen i neobjavljen dio u kojem zarobljene ispituju pripadnici hrvatske obavještajne službe. Dijana Čuljak nije joj pomogla rasprišiti sumnje te vrste, iako nesumnjivo zna odgovor.

Profesionalka Šelebaj možda bi još i danas mogla pomoći i reći istinu - jer tako rade profesionalci.

Možda bi se mogla prisjetiti i onog nesretnog Bošnjaka, starca, snimljenog pred zgarištem džamije u Stolcu, s kojeg se još pušilo. Dijana Čuljak pitala ga je što misli o tvrdnjama da je tu srušena džamija, na što joj je starac odgovorio - znajući što se od njega očekuje, a možda i uz poneku sugestiju boraca HVO-a - da tu džamije nikad nije bilo.

Hloverka je, dakako, priča za sebe. Početkom devedesetih širila je kroz eter histeričnu mržnju prema svemu što nije hadezeovsko; zabranjivala je svaku emisiju u kojoj je bilo i samih naznaka profesionalizma (tu je naviku zadržala do danas: Otvoreno će očito ići u porno terminu a u formuli Jedan na Jedan dosegnu će njenu gledanost s Nove TV) da bi sredinom osamdesetih, prema nekim indicijama, sudjelovala u obavještajnim akcijama iseljavanja Srba nakon Oluje. Navodno je Hloverka bila dio tima koji je spremao lažne radijske emisije kojima su krajiški Srbi upućivani na pravce evakuacije. Te su emisije puštane na frekvencijama srpskih radija. Ostat će za antologiju i njeno pitanje upućeno Miloradu Pupovcu, kad je rekla da su spomenik na Petrovoj gori oštetili ovi vaši. Kao i legendarna odjava emisije... I sretan dan antifašizma svima koji ga slave...

Od Freuda nadalje znamo da omaška nikad nije samo omaška. Hloverka svakako nije slučajno čestitala taj dan onima koji ga slave, ali se, okretna i na sve spremna, odmah ispričala.

U cijelom prisavakom ludilu ostaje posve nejasna jedna jedina stvar. Zašto je predsjednik Mesić blagoslovio njen povratak na Prisavlje? Navodno je, zauzvrat, dobio obećanje Vanje Sutlića da će dobiti jednog novinara koji će pratiti njegov rad i dizati, na dnevnoj bazi, spomenike njegovoj državničkoj mudrosti. U toj neprincipijelnoj koaliciji predsjednik je izigran kao zadnji pacer. Možda će mu Hloverka dodijeliti jednog novinara za glancanje spomeničke taštine, ali je već prvog dana mandata ukinula emisiju koja je radila na Mesićevoj valnoj dužini, onu Merlićevu.

U čemu ima nekog profesionalizma: baš je Merlić urednik koji je, u Slikom na sliku, pustio one zastrašujuće kadrove Dijane Čuljak Šelebaj i dvanaest šehida.

Ali, Hloverka nije maknula Merlića zbog profesionalizma, nego zbog jala.