U jeku brzopletih usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije na red za "šminkanje" je došao i Zakon o HRT-u. Iako Unija zahtjeva tek usklađivanje na području regulacije tržišnog natjecanja, odnosno rješavanje pitanja dvostrukog financiranja, vladajuće elite tu su priliku očito odlučile iskoristiti za sveobuhvatnu rekonstrukciju aktualnog stanja. Osim mogućnosti zabrane štrajka zaposlenima, prijedlog novog zakona sadrži i sporni članak o osnutku Nadzornog odbora koji bi osim za nadziranje financijskog poslovanja bio zadužen i za izbor Glavnog ravnatelja. A kako članove Odbora izabire Sabor, većinu bi izabrala vladajuća politička garnitura pa bi samim time ona neizravno izabrala i ravnatelja. Tim bi tim potezom HRT zapravo ponovno bio vraćen pod izravnu domenu državnog utjecaja. Iako je u zemljama razvijene demokracije sasvim uobičajeno da upravo vlada postavlja upravljačku strukturu javnih servisa, u Hrvatskoj je takav prijedlog zbog političke kulture zapravo znak za uzbunu. Toga su svjesni i članovi i članice novo nastale Grupe za slobodne i odgovorne medije (SOM) koja okuplja stručnjake i stručnjakinje iz različitih područja, a osim nadzora programskog sadržaja jedna od smjernica grupe je i poticanje donošenja kvalitetnih zakona koji reguliraju medijsku djelatnost.

Sanja Sarnavka, jedna od osnivačica, naglašava kako će se SOM  svim sredstvima truditi da se ovako loša varijanta prijedloga zakona ne usvoji. "Javni mediji ni danas nisu onakvi kakvi bi trebali biti jer se u njihovom programskom sadržaju jasno vidi da Sanja Sarnavka: Svi postupci oko donošenja novog Zakona o HRT-u ukazuju na to da stranka na vlasti želi da opet imamo isključivo državne medije su oni poludržavni. Izglasavanjem ovakvog zakona situacija bi se dodatno pogoršala  jer svi postupci oko njegovog donošenja ukazuju na to da stranka na vlasti želi da opet imamo isključivo državne medije. Budući da se javni servis financira putem pristojbe, mi ga kao javnost imam pravo kritizirati i kontrolirati te govoriti kakav bi program trebao emitirati".

Budući da je nacrtom zakona predviđeno da bi vladin miljenik zadržao velike ovlasti, teoretičarka medija sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Viktorija Car upozorava kako se ne smije dozvoliti da na čelo HRT-a dođe osoba koja će zloupotrijebiti svoj položaj. "Pozicija Glavnog ravnatelja jedno je od najatraktivnijih radnih mjesta u Hrvatskoj koje se može usporediti s čelnim pozicijama u HAC-u, HEP-u ili HŽ-u. Poučeni iskustvom i malverzacijama koje su se uz političku zaštitu događale u svim tim državnim tvrtkama, ne smijemo dozvoliti da na čelo HRT-a    dođe osoba koja će zloupotrijebiti materijalni potencijal kuće, ali i potencijal televizije kao medija koji ima moć. Na HRT-u radi velik broj odličnih profesionalaca, ali uvijek je problem kako na upravljačka mjesta dovesti ljude koji će znati raspodijeliti posao najsposobnijim pojedincima. Zakon bi na najbolji način trebao odrediti tko će sjediti u tim tijelima koja će imati moć da postavljaju ljude koji će dalje birati urednike".

A spomenuta su tijela oduvijek bila predmet brojnih rasprava i uzrok problema. Tako je zbog pomne političke računice kojom se izabiru članovi Programskog vijeća, HRT doveden u situaciju da trenutno niti nakon drugog kruga glasovanja nema imenovanog glavnog ravnatelja. Kako ponovno ne bi došlo do takvog stanja, Car predlaže da se novim zakonom omogući da Programsko vijeće i dalje bira glavnog ravnatelja, ali uz uvjet da članove Vijeća izabiru predstavnici civilnog društva i to uz trostruko vrednovanje djelovanja i sposobnosti tih pojedinaca.

Predstavnici civilnog društva su prema zakonu iz 2001. godine imali šansu sudjelovati Viktorija Car: Civilnom društvu treba ponovno dati šansu, ali na način da ga se ovaj put natjera da izabere najkvalitetnije ljude koji u svom svjetonazoru djeluju kao aktivisti u članstvu Vijeća, no ono je zbog svoje prekobrojnosti i neprovjeravanja kredibiliteta udruga i institucija iz kojih su dolazili članovi bilo nefunkcionalno. Taj neuspjeh danas se koristi kao argument da je civilno društvo palo na testu, a takav stav potvrdio je i predsjednik saborskog Odbora za informatizaciju i medije Nenad Stazić na okruglom stolu "Hrvatska ne smije ostati bez javnog medijskog servisa".

Kao kontraargument tome Sanja Sarnavka za primjer daje nedavno održane izbore za članove i članice Savjeta za razvoj civilnog društva kojima su, kako kaže, predstavnici civilnog društva pristupili ozbiljno te su izabrali svoje najbolje moguće predstavnike.

"Mislim da treba ponovno dati šansu civilnom društvu, ali na način da ga se ovaj put natjera da izabere najkvalitetnije ljude koji u svom svjetonazoru djeluju kao aktivisti, odnosno pojedince koji su spremni potrošiti svoje vrijeme i znanje za nešto što će rezultirati boljitkom za čitavu zajednicu. To moraju biti osviješteni građani koji svoj posao rade zbog nekih viših motiva i odgovornosti prema društvu jer je trenutni način izbora Vijeća pokazao kako se sve svodi na političko prebrojavanje glasova, a iza te politike čak se više ne krije ni ideologija ni opće konzervativne ili liberalne vrijednosti, već uski ekonomski interesi", kaže Viktorija Car.

A zbog kojekakvih ekonomskih i političkih interesa, te zbog tržišne utakmice s komercijalnim televizijama, u recentno vrijeme vidljivo kako HRT na programskoj razini ostaje daleko od zamišljenog ideala javnog servisa. "Kriza u kojoj se već duže vrijeme nalazi HRT postaje sve vidljivija na produkcijskoj razini i evidentna već na prvi Hajrudin Hromadžić: Kao model informativno-političkog programa serviraju se programi, poput Otvorenog, koji to niti izbliza nisu, ili se uvode komercijalne programske trivije ispod svake kvalitativne razine pogled. Pritom se ne radi samo o činjenici da su uklonjeni ponajbolji uraci te kuće kao što je na primjer Latinica, koja bi trebala biti primjer javnog medijskog servisa, ili su transformirani na lošije do neprepoznatljivosti, poput emisije Dossier.hr, već se kao model informativno-političkog programa serviraju programi, poput Otvorenog, koji to niti izbliza nisu, ili se uvode komercijalne programske trivije ispod svake kvalitativne razine kao što je emisija Država, selo, grad", smatra Hajrudin Hromadžić, docent na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nastavnik predmeta Mediji i društvo.

Docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić  također ističe kako sve veći udio u programu imaju komercijalni sadržaji u vidu priglupe zabave i gladijatorskih sportova uz kojih logično ide ekonomski i politički marketing. No kako kaže, ovaj javni medij treba spasiti angažmanom oko novog zakona jer HRT još uvijek ima potencijal da ostvari zadaće javnoga medijskog servisa. "Pri tome prvenstveno mislim na programe i emisije posvećene kulturi, znanosti, obrazovanju, zaštiti okoliša, religiji, nacionalnim manjinama, civilnom društvu i tako dalje. Naravno, drugo je pitanje kvantitete i kvalitete tih sadržaja. A ne smijemo zaboraviti niti  to da HRT ima Treći program Hrvatskog radija, koji je medijska oaza duhovnosti u najširem smislu, ali kako često čujemo, ni njegovo održavanje više nije samorazumljivo jer se nekako 'ne uklapa' ili se naprosto 'ne isplati'".

Viktorija Car upozorava da je javni medijski servis zapravo odraz našeg društva, a program i sadržaj HRT-a da proizvode upravo pripadnici tog istog društva. Ne možemo stoga očekivati, kaže, da postoje nadinstitucije koje će nas podučavati kako bi se trebali ponašati. "Pomaci u Hrvatskoj su se počeli događati tek onda kada je društvo počelo reagirati, a najnoviji primjer takvog djelovanja su studentske blokade i akcije za očuvanje pješačke zone u Varšavskoj. Takve akcije su pokazale da civilno društvo, kada se organizira, kada zna što hoće i dobro argumentira ono za što se bori, može stvoriti pozitivne učinke koji možda nisu revolucionarni, ali su ipak vrijedni. Ipak, ne možemo imati prevelika očekivanja jer živimo u zemlji koja je prije petnaest godina izašla iz rata".

Kako bi HRT kao javni servis upravo trebao posvećivati više pažnje aktivnostima građanskih inicijativa koje artikuliraju interese građana kao što su spomenute civilne akcije, na pitanje na koji je način HRT informirao o njima Jurić odgovara kako je toj temi pristupljeno kao i prema bilo kojoj drugog: ili površno, nekritički i nerefleksivno, tretirajući te događaje pod vidom entertainmenta i infotainmenta, ili pod utjecajem određenih interesnih političkih i ekonomskih grupacija, ili pak oboje. "U tom slučaju Hrvoje Jurić: Ne smijemo zaboraviti niti  to da HRT ima Treći program Hrvatskog radija, koji je medijska oaza duhovnosti u najširem smislu, ali kako često čujemo, ni njegovo održavanje više nije samorazumljivo jer se nekako 'ne uklapa' HRT nije bio mnogo bolji od EPH-ovih medija, koji su ipak u određenom smislu 'bolji' jer gotovo da nisu ni skrivali da su upregnuti u bandićevsko-horvatinčićevska kola, a kod HRT je to ipak sve uvijek upakirano kao objektivno izvještavanje. Studentski ustanak poseban je slučaj, jer su naši studenti osviješteni, među ostalim, i u medijskom smislu. Oni su svojom medijskom strategijom zapravo subvertirali medijski sistem, uključujući i HRT. Kada su se mediji snašli, kad su se pomalo navikli na čudnovatost ove inicijative, primijenili su svoju ustaljenu taktiku: ako ideš u rubrike 'zabava', 'zanimljivosti' ili 'crna kronika', onda ćemo informirati o tebi, a ako ne ideš, onda ćemo te ignorirati".

Osim sve većeg udjela zabavnog programa, HRT je pao i na testu opskrbljivanja građana nepristranim i točnim informacijama što je posebice vidljivo u televizijskom informativnom programu. "Iz uređivačke politike informativnog programa ponovno su se počeli iščitavati osobno mišljenje i stavovi urednika, a to je nedopustivo. Takav informativni program je na HTV-u postojao do 2000. godine kada je bilo apsolutno jasno koju političku opciju i koje vrijednosti zagovaraju urednici. Od 2001. godine je takvo stanje polagano nestajalo iako je i u to vrijeme postojala autocenzura, ali se ipak nije moglo tako očito iščitati što urednici misle i koju političku opciju zagovaraju. Posljednje dvije godine ponovno smo postali svjedoci naginjanja na jednu političku stranu, a smanjila se i novinarska kvaliteta izvještavanja. No Dnevnik HTV-a je još uvijek bolji od konkurencije iz razloga što su u njemu i dalje zastupljeni i kulturni sadržaji i ostale teme od šireg društvenog i manjinskog interesa te za razliku od središnjih informativnih emisija komercijalnih televizija ima puno manje infotainmenta", kaže Car.

Budući da je dobro organizirani javni servis privilegija kakvu treba njegovati, njegova temeljna reorganizacija ne bi se trebala odvijati navrat-nanos, i to na inicijativu političkih elita koje u ovom najjačem i najutjecajnijem mediju vide dobru priliku za iskorištavanjem svojih partikularnih interesa. U nadi da će do kraja ustrajati u svojoj namjeri da se takav poguban zakon ne izglasa te da će osim oštrih kritika ponuditi što više konkretnih prijedlog rješenja, civilne inicijative bi se napokon mogle izboriti za uvođenje javnog servisa u pravom smislu riječi, kakvog Hrvatska praktički nikada nije niti imala.