Među tim dugoročnim projektima dosad je jedini bio - kupovina poslovnog prostora u zagrebačkoj Jagićevoj ulici.

Agencija za elektroničke medije (AEM), jedan od kotačića nabujale hrvatske javne uprave, od sljedeće će godine ubirati 0,5 posto bruto prihoda elektroničkih publikacija. Taj će novac koristiti u svrhu njihova monitoringa, kako nam je u telefonskom razgovoru objasnio Ernest Strika, zamjenik predsjednika Vijeća za elektroničke medije.

Vjerojatno niste ni završili čitati ovu rečenicu, a upitnici iznad vaših glava počeli su se množiti u obliku pitanja kojima se ne može zamisliti suvisao odgovor - što bi to bile elektroničke publikacije, na temelju čega hrvatska država ima pravo nadgledati internet portale, koji su kriteriji razlikovanja internet portala, jesu li to samo portali s hrvatskim domenama i tako redom. Stoga nije ni čudno što je naš sugovornik, Ante Magzan, predsjednik uprave Adriatic Media d.o.o. koja je nakladnik portala  Net.hr, na upit da komentira ovaj potez AEM jezgrovito i lucidno izjavio: „Moj službeni stav i komentar je da je to apsolutno umobolno."

Stoga krenimo redom vidjeti što je to apsolutno umobolno ili koje se sve nelogičnosti i prijevare kriju iza ove gotovo pa samosvrhovite Agencije.

Agencija za elektroničke medije je tijelo javne vlasti koje se dosad financiralo od 0,5 Preko šest milijuna kuna otišlo je na plaće dvanaest osoba: pet zaposlenih u Agenciji i sedam članova Vijeća za elektroničke medije posto bruto prihoda televizija i radija kojima izdaje koncesiju, što je, može se zlobno primijetiti, jedan od malobrojnih poslova koje obavlja. Prošlogodišnjom promjenom Zakona o elektroničkim medijima, država je odlučila da će joj podebljati blagajnu i za namet elektroničkim publikacijama.

A ta blagajna nije baš siromašna. Prema podacima iz njihovog Izvješća o radu za 2009. godinu (kojeg je nedavno blagoslovio i pohvalio saborski Odbor za informatiku, informatizaciju i medije), prošle su godine uprihodili preko 13 milijuna kuna. Gotovo polovica te svote (47 posto) otišla je na plaće dvanaest osoba: pet zaposlenika i sedam članova Vijeća za elektroničke medije koje upravlja Agencijom. Iz Agencije nam nisu željeli precizirati pojedine iznose plaća, no Zdenko Ljevak, predsjednik Vijeća je na već spomenutoj sjednici Odbora rekao da su one u visini državnih tajnika.

Za te novce Agencija i Vijeće rade na sjednicama, nadziru provedbu odredbi o programskim načelima i obvezama, međunarodno surađuju, dodjeljuju koncesije te raspodjeljuju sredstva Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ono što im ostane troše za dugoročne projekte. Prošle godine to je bilo rješavanje njihovog stambenog pitanja  tj. kupnja poslovnog prostora u vrijednosti od oko 2 milijuna kuna.

I nakon što su namirili svoje plaće i skućili se u novom, samo njihovom prostoru, ostalo im je 5 milijuna kuna. U kakve dugoročne projekte su ih utrošili ne zna se, pošto odbijaju dati na uvid proračun za ovu godinu (iako im zakonska obaveza to nalaže).

Jedini projekt koji bi se mogao „nategnuti" kao dugoročni, je Fond za pluralizam koji funkcionira na način da televizijama i radijima daje novčane poticaje u svrhu ostvarivanje prava građana na javno informiranje, nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, poticanje posebnih programa na područjima od posebne državne skrbi, Jelena Berković: "Nisam sigurna koliko se može imati povjerenja u instituciju koja je prije godinu-dvije priznala da je dodijelila sredstva jednoj lokalnoj radio-stanici za koju je, tek kasnije i to na temelju anonimne dojave, utvrdila da zapravo ne postoji" poticanje kulturnog stvaralaštva, razvoj obrazovanja, znanosti i umjetnosti, promicanje stvaralaštva na narječjima hrvatskog jezika te poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova. Po kojem kriteriju u to spadaju emisije poput Dnevnika ili Natječaja za gradonačelnika, koje su proteklih godina financirali, teško je dokučiti. O samom Fondu, Jelena Berković, predstavnica medija u saborskom Odboru, kaže: „Nisam sigurna koliko se može imati povjerenja u instituciju koja je prije godinu-dvije priznala da je dodijelila sredstva jednoj lokalnoj radio-stanici za koju je, tek kasnije i to na temelju anonimne dojave, utvrdila da zapravo ne postoji, te da je novac iz Fonda jednostavno razvrstan u nepoznatom smjeru, za što nitko nije odgovarao, čak ni disciplinski. Bojim se da nitko neovisan o Agenciji ne može tvrditi da je ona ispunila svrhu prilikom raspodjele sredstava iz Fonda jer jednostavno javnosti nisu dostupni svi podaci na temelju kojih bi se moglo analizirati: npr. kako se ostvaruju ciljevi zbog kojih je Fond osnovan i kako se to mjeri, kakvo je zadovoljstvo korisnika Fonda, koliki je stvarnu utjecaj tih ulaganja?"

Nakon što smo dali kratak pregled rada AEM, možemo se vratiti na pitanja s početka teksta koja se mogu sažeti u jednom - kakvo mrtvo popisivanje i nadziranje interneta?  Doduše u Zakonu o elektroničkim medijima stoji da Vijeće vodi upisnik elektroničkih publikacija (članak 80). Na pitanje što su to elektroničke publikacije, iz Agencije za medije odgovaraju da se one određuju pojmovnikom iz Zakona o elektroničkim medijima. „Elektroničke publikacije su urednički oblikovane inačice tiska i/ili informacije iz medija na način da su dostupni širokoj javnosti bez obzira na njihov opseg". Možda dobro za Zakon, ali prilično floskulativno za kontekst šarolikog internetskog svijeta unutar kojeg tu definiciju treba primijeniti. „Ova namjera je u najmanju ruku smiješna i neozbiljna. Pitanje je i što će oni proglasiti elektroničkom publikacijom, gdje povući razliku između portala i bloga, da li je, primjerice, Coolinarka portal, itd.", komentira cijelu situaciju Marko Rakar, poznati informatički stručnjak i bloger.

Nepotpuni upisnik objavljen na stranicama AEM naslućuje da ni u Agenciji nisu baš sigurni što i kako rade. Od četrdesetak portala (navodno već imaju njih tristotinjak), na  Upisu pružatelja elektroničkih publikacija se nalaze i, primjerice, službene stranice Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Hoće li sve udruge koje imaju Marko Rakar: Ljudi koji u ovakvim odlukama sudjeluju, nemaju temeljno razumijevanje što je internet, kako on funkcionira, a još manje o slobodi i nereguliranosti interneta kao temeljnoj vrednoti na kojoj je izrastao svoje službene stranice biti proglašene predmetom monitoringa AEM-a? A ako krenemo tom logikom onda bi i državne institucije poput ministarstva i drugih agencija  mogle davati namet od 0,5 posto. A nije ni jasno kako će se oporezivati tvrtke kojima portali nisu primarna djelatnost, poput Hrvatskih telekomunikacija, kao ni one što već plaćaju tu pristojbu za televiziju poput NOVAtv. "Treba biti oprezan s time, jer su sada odlučili prikupljati nekakve konkretne novce i za pretpostaviti je da će krenuti sami redefinirati koji su to obveznici plaćanja bez obzira na to da li ste se kao vlasnik portala odlučili prijaviti u Upisnik ili ne", upozorava Marko Rakar.

No i da se ustanove neki kriteriji o tome što su elektroničke publikacije, još uvijek ostaje pitanje zakonske osnove prema kojoj AEM može ubirati namet za monitoring. „To je i pitanje jurisdikcije jer se na internetu malo toga odvija unutar Republike Hrvatske. Meni nije jasno što će oni nadgledati i zašto. Ono što su dosad nadgledali su bili mediji, koji su imali koncesije, i ima smisla promatrati drže li se takvi mediji koncesijskog ugovora, ali za internet tako nešto ne postoji. Kao ni obveza da morate prijaviti i dobiti nekakvo dopuštenje od bilo koga da biste objavili bilo što (pa makar i novi portal).  Ova namjera je u najmanju ruku smiješna i neozbiljna", kaže Rakar.

U AEM uvjeravaju da se monitoring elektroničkih publikacija  ove godine „vršio na temelju pritužaba korisnika i kroz pojedina tematska izvješća kao što je objava osobnih podataka o maloljetnicima". I nastavljaju: „ Njegova svrha je provjera poštivanja odredbi Zakona o elektroničkim medijima koji se odnose na elektroničke publikacije i to prvenstveno odredbi iz čl. 12, 15, 26 i 27". 

Ti članci odnose se na televiziju i radio te audio i audiovizualne usluge (sve usluge televizijskog tipa, poput emitiranja televizijskog programa putem interneta, u što ne spadaju privatne internetske stranice, kao i usluge „na zahtjev"). A tiču se zaštite maloljetnika, nacionalne sigurnosti, nediskriminirajućih sadržaja, obvezu objavljivanja državnih proglasa u slučajevima kao što su ratovi i elementarne nepogode, zabranu objavljivanja osobito pornografskih sadržaja te rok za čuvanje objavljenih materijala. U Zakonu stoji da se ovi članci na elektroničke publikacije „primjenjuju na odgovarajući način" (članak 80,1). Što u Agenciji podrazumijevaju pod „odgovarajući način" tek ćemo vidjeti nakon što „se utvrde detalji", kako nam objašnjavaju.

Stoga Rakar zaključuje: "Više je nego očito da u toj agenciji vlada mentalitet iz davnina, te da ljudi, koji u ovakvim odlukama sudjeluju, nemaju temeljno razumijevanje što je to internet, kako on funkcionira, a još manje o slobodi i nereguliranosti interneta kao temeljnoj vrednoti na kojoj je internet izrastao. Ako Agencija ustraje na provođenju ove odluke, to će biti još samo jedan dodatni faktor koji će otežati razvoj hrvatskog interneta i osramotiti ovu zemlju pred međunarodnom javnošću".