Svetlana Ražnatović, poznata i popularna estradna umjetnica, izjavila je poodavno u jednom od svojih brojnih intervjua kako "voli gledati filmove s tužnim hepiendom". Dežurni podrugljivci su se, naravno, sp­rdali sa očitim oksimoronom, no neki su pametni ljudi i onomad primijetili da je oksimoron u praksi samo prividan jer - kako znaju svi filmofili - zbilja postoje filmovi koji zajedno sa odjavnom špicom gledaocu ostavljaju gorko-sladak okus u ustima, filmovi za koje baš i nije pogrešno kazati da imaju "tužan hepiend".

Jedan takav "film" bliži se kraju u cijelom svijetu, a u našim će se krajevima, slutim, okončati tužnim hepiendom. "Film" o kojemu je riječ otvara se motom s Hegelovim potpisom, onom famoznom rečenicom o čitanju novina kao jutarnjoj molitvi modernog čovjeka, a zove se, recimo, "Epoha štampe". Film je ovdje, naravno, samo metafora; priča o svršetku epohe štampe i novina ne događa se (nažalost?) na celuloidnoj vrpci, nego u stvarnosti. Svakim danom stižu vijesti o krizi u najvećim svjetskim novinskim institucijama: od New York Timesa do Boston Globea. Globalna ekonomska kriza potpomognuta besplatnom internetskom konkurencijom ne tako polako ali prilično sigurno ispisuje epitaf "pravim" novinama. Zloguki proroci tvrde da će već za koju godinu novim generacijama trebati puno mašte da zamisle vrijeme u kojemu su ljudi na kioscima kupovali nekakve buntove papira sa otisnutim tekstovima pa ih listali i čit(uck)ali uz štetnu kafu i pogubnu cigaretu. Neće to vrijeme nikom pretjerano nedostajati, nikom osim šačici neizlječivih nazadnjaka i konzervativaca.

Zašto bi nekome nedostajalo vrijeme u kojemu su novine bile "sedma sila", u kojem su se diktatori bojali novina, u kojima su novinari svoju hrabrost znali i glavom platiti (kao Slavko Ćuruvija prije tačno deset godina)? Zašto bi nekome nedostajalo zlo nedemokratsko vrijeme u kojem nije bilo dovoljno nešto o nečem "misliti" nego se tražila i pismenost i nekakav nesretni stil i barem tračak originalnosti da bi to mišljenje bilo relevantno? Zašto bi neko preferirao vrijeme u kojem su se ugledne institucije zabrinuto pitale "Šta će pisci u kolumnama?", u odnosu na vrijeme u kojem svi nesmetano kolumniraju na svojim blogovima i fejsbuk profilima? Zašto bi neko preferirao vrijeme u kojem se ni pismo čitalaca nije moglo objaviti bez punog imena i prezimena, adrese i kontakt telefona, u odnosu na vrijeme kad u anonimnim komentarima možeš voditi polemiku sa samim sobom služeći se različitim "nikovima"? Zašto bi se neko nostalgično sjećao vremena u kojem su se riječi i rečenice potpisivale s punom odgovornošću, sa sviješću o mogućim posljedicama, kad je došlo vrijeme u kojem se može slobodno, nekažnjeno i neodgovorno trućati o svemu i svačemu bez bilo kakvih posljedica? Zašto bi se neko nostalgično sjećao vremena u kojem su tekstovi imali autora sa imenom i prezimenom, u vremenu kad se ostvarila demokratska utopija tankoćutnih uglednika koji su i in illo tempore tvrdili da su najveća tekovina demokratije tajno glasanje i anonimnost? Zašto bi neko žalio za vremenom kad je važnije bilo biti pametan nego glasan, kad je došlo vrijeme u kojem postoji svijest da je lakše i bolje biti glasan nego pametan? Zašto bi neko žalio za vremenom u kojem se tekst nije mogao objaviti bez nekoliko "kontrola", kad je došlo vrijeme u kojem je moguće objaviti sve što ti srce želi i to potpuno nekontrolirano? Zašto bi neko mislio da je bilo bolje vrijeme u kojem je postojala neka hijerarhija vrijednosti, kad je stiglo vrijeme sveopće uravnilovke? Zašto bi neko mislio da je bolje vrijeme u kojem su postojale vrlo vidne razlike, kad je stiglo vrijeme u kojem svi znamo da su svi (oni) - isti?

Ma, ti su si nazadnjaci i konzervativci ionako sami krivi, kad se već nisu mogli prilagoditi i aklimatizirati! Pa i dinosauri su zbog toga izumrli, zar ne? Ko im je kriv što nisu znali prepoznati duh vremena?! Nešto bi oni insistirali na nekom moralu i nekakvim principima, a u vremenu kad se sve može relativizirati; postmoderna je to, bato, anything goes!

Korifeji distopijske književnosti pribojavali su se vremena u kojem će produkte "Gutenbergove galaksije" uništiti plamen. Takva je bojazan bila neosnovana. Kako bi rekao pjesnik iz onog zlog vremena kad je i pisanje poezije podrazumijevalo talenat i obrazovanje - svjetovi ne propadaju uz prasak, nego uz cviljenje.

I propast "epohe štampe" zbiva se, evo, uz cviljenje različitih dušebrižnika, političkih aktivista koji mimikrijski glume borce za opće dobro, lažnih ekologa, samoproglašenih eksperata, akademskih titulara "znanja", osupnutih sekretarica i ostalih malograđana. Cvile oni tako zbog političke nekorektnosti, cvile zbog tobožnje neuljudnosti, cvile jer se neko usuđuje misliti svojom glavom bez da traži njihov imprimatur, cvile jer neko zdravorazumski prosuđuje, a ne filtrira svoj sud kroz pomodne "izme"; cvile, a istovremeno likuju jer se nadaju kraju jedne epohe.

Njihovoj nadi, međutim, nedostaje izvjesnost, ali nada ipak, kako dobro znaju fanovi herc-romana, umire posljednja. Pravi tužni hepiend