H-Alter
U globalnom medijskom selu, HTV je najzabitiji zaseok
Od subote, 27. prosinca, kad su izraelske snage počele intenzivno bombardirati pojas Gaze, do ulaska prvih kopnenih snaga, 3. siječnja, eskalacija krize na Bliskom Istoku politička je tema broj jedan. Lokalno, regionalno i globalno. Svjetski mediji prate razvoj situacije iz sata u sat, izmjenjuju se vijesti, analize, komentari. Agencije, redakcije i servisi mobilizirali su svoje glavne snage, razmatra se povijest sukoba, njegova trenutna vojna, politička i humanitarna dimenzija.
Tako je valjda bilo i u proverbijalnoj Tunguziji. Jedino je HTV uporno odolijevao informativnoj globalizaciji. Dakako, ne baš doslovno. U prvom, drugom, ili trećem Dnevniku, između prazničkih statistika, (koliko kobasica, koliko šampanjca, koliko petardi) i događaja dana poput vjenčanja Mirka Norca, Tončica Ćeljuska, Đurica Drobac, ili tko sve već zatekao na dežurstvu, na trenutak bi namjestili zabrinuti izraz lica i najavili kompilaciju slika i tekstova pristiglih iz svjetskih agencija.
Tijekom devet dana krize HTV nije uspjela poslati svog izvjestitelja na lice mjesta, niti pripremiti jednu jedinu posebnu informativnu emisiju o konfliktu koji već šezdeset godina destabilizira svijet. Vanjskopolitička redakcija nije uspjela sklepati vlastit politički komentar, niti dovesti u studio žive sugovornike koji bi prokomentirali situaciju. Mogli su to, i trebali, biti i predstavnici hrvatske diplomacije, i eksperti za to područje kojih u Hrvatskoj ima, a zacijelo je bilo moguće pronaći i Palestince i Izraelce koji bi gledateljstvu prenijeli svoja znanja i iskustvo. Nije bilo in depth istraživanja, suočavanja različitih mišljenja i opcija, niti bilo čega što u ovakvim situacijama mediji čine. Napose javni, jer osim za prijenos vijesti služe i tome da objašnjavaju, predviđaju i cjelovito informiraju javnost. Činilo se da je sa zatvaranjem trgovina nedjeljom i praznicima ukinut i rad vanjskopolitičke redakcije HTV-a.
HRT u službi hrvatske vanjske politike
Istini za volju, hrvatska javna televizija i u ovom je segmentu samo dobro sinkronizirana s anemičnom hrvatskom vanjskom politikom. Kao što je u jednom momentu objasnio ambasador pri UN-u, Neven Jurica, principijelna je u tome da se rukovodi isključivo vlastitim interesima. Osim što im se ne radi praznicima, sudeći po ponašanju i politike i javne televizije, taj se interes prvenstveno prepoznaje kao interesi Bushove administracije na zalasku. Činjenica da je u trenutku eskalacije krize Hrvatska predsjedala Vijećem sigurnosti, samo je proširila prostor lakejske diplomacije. Bez iluzija da bi jednomjesečno predsjedanje jedne nestalne članice Vijeća moglo bilo što izmijeniti u globalnom odnosu snaga, svjetska je javnost ipak uočila da je ambasador Jurica uspio sastaviti dovoljno neobveznu izjavu kojom se sve strane pozivaju na trenutačno zaustavljanje svih neprijateljstava i tako demonstrirati shvaćanje diplomacije u njenom krajnje ciničnom i sarkastičnom smislu. U međuvremenu, broj žrtava na palestinskoj strani rastao je otprilike stotinu dnevno, a u gusto naseljenom području zavladala je humanitarna kriza. Žrtve su velikim dijelom civili, a kopnena intervencija izraelskih snaga i dalje uništava osnovnu infrastrukturu. Ako se nastavi, uskoro u pojasu Gaze neće biti ni ovo malo, struje i vode, niti hrane što je još preostalo. Izrael, ali i Egipat, onemogućavaju i humanitarnu intervenciju, što im zamjera čitav svijet, uključujući tradicionalne prijatelje Izraela.
Iako većina promatrača prihvaća da je neposredan povodu vojnoj intervenciji pretežno Hamasovo kršenje primirja i višekratno raketiranje izraelskih gradova, to ipak nije i uzrok dugotrajne i naizgled nerješive krize u tom području. Dovoljno je podsjetiti na jedan detalj: Gazu nastanjuju izbjeglice s teritorija države Izrael, a stotine tisuća Izraelaca i dan danas živi u kućama koje su do 1948. godine izgradili i nastanjivali Palestinci i za koje im nikada nije plaćena odšteta. Niti najmiroljubivija varijanta izraelske politike 8dvije odvojene države) ne predviđala povratak Palestinaca u njihove domove. Taj podatak osobno su mi potvrdili Izraelci Židovi kad sam prije nekoliko godina boravila u Jeruzalemu.
O tome da HTV možda ipak nije samo praznički lijeno i rastreseno odradio posao, već da je riječ i o tendenciji, svjedoči i način na koji se izvještavalo o prosvjedu koji je u petak, 2 siječnja održan pred zagrebačkom džamijom. Možda džamija stvarno nije najbolje odabrano mjesto za protestni skup, jer sugerira vjersko-kulturalni karakter sukoba, a trajna kriza na Bliskom Istoku to zacijelo nije, već je riješ o teritorijalno-političkom sporu. Takvim ga, a ne vjerskim, smatra čak i zlosretni Hamas, iako ne prihvaća postojanje države Izrael. U organizaciji protestnog skupa, uz Islamsku zajednicu sudjelovali su i Društvo hrvatsko-palestinskog prijateljstva i udruga Crvena akcija, a priključili su im se građani Zagreba koji niti su muslimani, niti članovi Islamske zajednice. HTV je, i to tek u trećem Dnevniku, o tom skupu izvijestio doslovno ovako: Nekoliko stotina pripadnika Islamske zajednice protestiralo je pred zagrebačkom džamijom…Na izgled male, ali tendenciozne greške, otkrivaju nešto više od obične površnosti, a potkradale su se i u drugim HTV-ovim prilozima. Vijesti o protestnim skupovima širom svijetam pa tako i onima koji su bili jasno usmjereni protiv izraelske vojne akcije, HTV-ovi novinari prevodili su u Juričin jezik poziva na prekid svih neprijateljstava. Baš se pitam što bi na to rekla Annie Lennox? U nedjelju navečer, drugog dana kopnenog napada, o svim svjetskim događanjima povezanim s krizom, uključujući proteste ili pozive na mir širom Evrope, izvijestila je, izravno iz Washingtona, HTV-ova Branka Slavica. U paketu sa vijestima iz SAD-a, bolje rečeno washingtonske smjene vlasti. Ni taj detalj nije bez svoje simbolične težine.
Povijesni spektakl u funkciji političkog komentara
Pa se tako desilo da je jedini komentar, bliskoistočne situacije na HTV-u bio epsko-povijesni spektakl Ridleya Scotta Kraljevstvo nebesko, emitiran u petak, 2. siječnja. No kako film prikazuje zbivanja samo do anno domini tisuću i neke, možda je filmska redakcija mogla još malo spasiti situaciju i u neki izvanredni termin ubaciti Spielberogov Minhen iz 2005. film koji uvjerljivo i kompleksno opisuje izraelsku politiku nakon masakra kojeg su nad izraelskim sportašima na minhenskim Olimpijskim igrama 1972. izvršili Fatahovi teroristi.
Intervencija je ipak je uslijedila devetog dana krize, kad su na Prvom programu konačno prikazane Paralele, novi HTV-ov vanjskopolitički magazin. No, kako je ispalo, možda bi bilo bolje da i nisu prikazane. Urednik Goran Rotim u nekoliko je minuta rekapitulirao razvoj događaja iz već viđenog materijala, a jedini originalni prilog bio je nekoliko dana star i u tom trenutku već zastarjeli intervju s izraelskim veleposlanikom Shmuelom Meiromom koji, dakako, nije imao obvezu iznijeti bilo što drugo osim službenog izraelskog stava i odgovoriti na nekoliko irelevantnih Rotimovih pitanja. Cijeli prilog trajao je desetak minuta, a onda su nam Paralele, kao kontra-informaciju pokazale isječke iz nekakve ljubavne priče u palestinskoj produkciji, koja je 2002. godine osvojila nagradu Emmy.
U McLuhanovom, elektronički premreženom globalnom svijetu, Hrvatska je definitivno ostala bez lokalnog neuronskog čvorišta, vlastite pameti i stava i tako potvrdila svoj status zaseoka u globalnom selu.
Za više informacija vidi:
Zlatko Dizdarević Gaženje Gaze, Novi list, 3.01. 2009
Blog Ambient Palestine
Tako je valjda bilo i u proverbijalnoj Tunguziji. Jedino je HTV uporno odolijevao informativnoj globalizaciji. Dakako, ne baš doslovno. U prvom, drugom, ili trećem Dnevniku, između prazničkih statistika, (koliko kobasica, koliko šampanjca, koliko petardi) i događaja dana poput vjenčanja Mirka Norca, Tončica Ćeljuska, Đurica Drobac, ili tko sve već zatekao na dežurstvu, na trenutak bi namjestili zabrinuti izraz lica i najavili kompilaciju slika i tekstova pristiglih iz svjetskih agencija.
Tijekom devet dana krize HTV nije uspjela poslati svog izvjestitelja na lice mjesta, niti pripremiti jednu jedinu posebnu informativnu emisiju o konfliktu koji već šezdeset godina destabilizira svijet. Vanjskopolitička redakcija nije uspjela sklepati vlastit politički komentar, niti dovesti u studio žive sugovornike koji bi prokomentirali situaciju. Mogli su to, i trebali, biti i predstavnici hrvatske diplomacije, i eksperti za to područje kojih u Hrvatskoj ima, a zacijelo je bilo moguće pronaći i Palestince i Izraelce koji bi gledateljstvu prenijeli svoja znanja i iskustvo. Nije bilo in depth istraživanja, suočavanja različitih mišljenja i opcija, niti bilo čega što u ovakvim situacijama mediji čine. Napose javni, jer osim za prijenos vijesti služe i tome da objašnjavaju, predviđaju i cjelovito informiraju javnost. Činilo se da je sa zatvaranjem trgovina nedjeljom i praznicima ukinut i rad vanjskopolitičke redakcije HTV-a.
HRT u službi hrvatske vanjske politike
Istini za volju, hrvatska javna televizija i u ovom je segmentu samo dobro sinkronizirana s anemičnom hrvatskom vanjskom politikom. Kao što je u jednom momentu objasnio ambasador pri UN-u, Neven Jurica, principijelna je u tome da se rukovodi isključivo vlastitim interesima. Osim što im se ne radi praznicima, sudeći po ponašanju i politike i javne televizije, taj se interes prvenstveno prepoznaje kao interesi Bushove administracije na zalasku. Činjenica da je u trenutku eskalacije krize Hrvatska predsjedala Vijećem sigurnosti, samo je proširila prostor lakejske diplomacije. Bez iluzija da bi jednomjesečno predsjedanje jedne nestalne članice Vijeća moglo bilo što izmijeniti u globalnom odnosu snaga, svjetska je javnost ipak uočila da je ambasador Jurica uspio sastaviti dovoljno neobveznu izjavu kojom se sve strane pozivaju na trenutačno zaustavljanje svih neprijateljstava i tako demonstrirati shvaćanje diplomacije u njenom krajnje ciničnom i sarkastičnom smislu. U međuvremenu, broj žrtava na palestinskoj strani rastao je otprilike stotinu dnevno, a u gusto naseljenom području zavladala je humanitarna kriza. Žrtve su velikim dijelom civili, a kopnena intervencija izraelskih snaga i dalje uništava osnovnu infrastrukturu. Ako se nastavi, uskoro u pojasu Gaze neće biti ni ovo malo, struje i vode, niti hrane što je još preostalo. Izrael, ali i Egipat, onemogućavaju i humanitarnu intervenciju, što im zamjera čitav svijet, uključujući tradicionalne prijatelje Izraela.
Iako većina promatrača prihvaća da je neposredan povodu vojnoj intervenciji pretežno Hamasovo kršenje primirja i višekratno raketiranje izraelskih gradova, to ipak nije i uzrok dugotrajne i naizgled nerješive krize u tom području. Dovoljno je podsjetiti na jedan detalj: Gazu nastanjuju izbjeglice s teritorija države Izrael, a stotine tisuća Izraelaca i dan danas živi u kućama koje su do 1948. godine izgradili i nastanjivali Palestinci i za koje im nikada nije plaćena odšteta. Niti najmiroljubivija varijanta izraelske politike 8dvije odvojene države) ne predviđala povratak Palestinaca u njihove domove. Taj podatak osobno su mi potvrdili Izraelci Židovi kad sam prije nekoliko godina boravila u Jeruzalemu.
O tome da HTV možda ipak nije samo praznički lijeno i rastreseno odradio posao, već da je riječ i o tendenciji, svjedoči i način na koji se izvještavalo o prosvjedu koji je u petak, 2 siječnja održan pred zagrebačkom džamijom. Možda džamija stvarno nije najbolje odabrano mjesto za protestni skup, jer sugerira vjersko-kulturalni karakter sukoba, a trajna kriza na Bliskom Istoku to zacijelo nije, već je riješ o teritorijalno-političkom sporu. Takvim ga, a ne vjerskim, smatra čak i zlosretni Hamas, iako ne prihvaća postojanje države Izrael. U organizaciji protestnog skupa, uz Islamsku zajednicu sudjelovali su i Društvo hrvatsko-palestinskog prijateljstva i udruga Crvena akcija, a priključili su im se građani Zagreba koji niti su muslimani, niti članovi Islamske zajednice. HTV je, i to tek u trećem Dnevniku, o tom skupu izvijestio doslovno ovako: Nekoliko stotina pripadnika Islamske zajednice protestiralo je pred zagrebačkom džamijom…Na izgled male, ali tendenciozne greške, otkrivaju nešto više od obične površnosti, a potkradale su se i u drugim HTV-ovim prilozima. Vijesti o protestnim skupovima širom svijetam pa tako i onima koji su bili jasno usmjereni protiv izraelske vojne akcije, HTV-ovi novinari prevodili su u Juričin jezik poziva na prekid svih neprijateljstava. Baš se pitam što bi na to rekla Annie Lennox? U nedjelju navečer, drugog dana kopnenog napada, o svim svjetskim događanjima povezanim s krizom, uključujući proteste ili pozive na mir širom Evrope, izvijestila je, izravno iz Washingtona, HTV-ova Branka Slavica. U paketu sa vijestima iz SAD-a, bolje rečeno washingtonske smjene vlasti. Ni taj detalj nije bez svoje simbolične težine.
Povijesni spektakl u funkciji političkog komentara
Pa se tako desilo da je jedini komentar, bliskoistočne situacije na HTV-u bio epsko-povijesni spektakl Ridleya Scotta Kraljevstvo nebesko, emitiran u petak, 2. siječnja. No kako film prikazuje zbivanja samo do anno domini tisuću i neke, možda je filmska redakcija mogla još malo spasiti situaciju i u neki izvanredni termin ubaciti Spielberogov Minhen iz 2005. film koji uvjerljivo i kompleksno opisuje izraelsku politiku nakon masakra kojeg su nad izraelskim sportašima na minhenskim Olimpijskim igrama 1972. izvršili Fatahovi teroristi.
Intervencija je ipak je uslijedila devetog dana krize, kad su na Prvom programu konačno prikazane Paralele, novi HTV-ov vanjskopolitički magazin. No, kako je ispalo, možda bi bilo bolje da i nisu prikazane. Urednik Goran Rotim u nekoliko je minuta rekapitulirao razvoj događaja iz već viđenog materijala, a jedini originalni prilog bio je nekoliko dana star i u tom trenutku već zastarjeli intervju s izraelskim veleposlanikom Shmuelom Meiromom koji, dakako, nije imao obvezu iznijeti bilo što drugo osim službenog izraelskog stava i odgovoriti na nekoliko irelevantnih Rotimovih pitanja. Cijeli prilog trajao je desetak minuta, a onda su nam Paralele, kao kontra-informaciju pokazale isječke iz nekakve ljubavne priče u palestinskoj produkciji, koja je 2002. godine osvojila nagradu Emmy.
U McLuhanovom, elektronički premreženom globalnom svijetu, Hrvatska je definitivno ostala bez lokalnog neuronskog čvorišta, vlastite pameti i stava i tako potvrdila svoj status zaseoka u globalnom selu.
Za više informacija vidi:
Zlatko Dizdarević Gaženje Gaze, Novi list, 3.01. 2009
Blog Ambient Palestine
prethodno1
Vezane vijesti
Izrael kažnjava Palestinu
Izrael je najavio gradnju 2.000 kuća u ilegalnim židovskim naseljima na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu kao odgovor na primanje…
Objavljeno: 02.11.2011.
Turskoj dosta Izraela
Turski premijer Redžep Tajip Erdogan priopćio je jučer da Turska potpuno prekida vojne i trgovačke odnose s Izraelom i najavio moguću…
Objavljeno: 07.09.2011.
Ratni dnevnik s Bliskog Istoka - 4. dio
Amputacijom Istočnog Jeruzalema, Zidom razdvajanja, sustavom odvojenih zona, širenjem „legalnih" i „ilegalnih" naselja, mrežom…
Objavljeno: 03.03.2009.
Ratni dnevnik s Bliskog Istoka - 3. dio
Stručnjaci FAO-a procjenjuju da je 65 posto poljoprivrednih površina onesposobljeno za proizvodnju. Polja su zasijavana kazetnim i…
Objavljeno: 24.02.2009.
Ratni dnevnik s Bliskog Istoka - 2. dio
"Churchillova se banda skrivala među londonskim stanovništvom, koristeći milijune građana kao živi štit. Nijemci su bili prisiljeni…
Objavljeno: 18.02.2009.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 18 komentara
Fantastican komentar!
ali samo za one s dobrim zelucem
http://online.wsj.com/article/
SB123137495711862883.html
op-ed u The Wall Street Journal, autor je član Wiesenthal centra, direktor Muzeja tolerancije. I oni priznaju da su protesti zbog izraelske invazije u Gazu masovni, po cijelom svijetu. ali kao i svi zapaljeni zagovornici bilo čega (pro i kontra thompson, npr.) na drugoj strani nisu u stanju vidjeti ništa osim poziva na mržnju i prijetnju vlastitom opstanku. kao da nikada nitko nije čitao o projektivnim strahovima, ili Canettijevu Masu i moć….a i Canetti je Židov, zar ne?
http://www.jutarnji.hr/komentari/kolumne/clanak/art-2008,12,29,,146664.jl
Po toj logici mediji bi na kraju izvještavali samo o dodjeli Emmyja i sličnim"neproblematičnim" stvarima. O svemu se može razmišljati kao o nečijoj "režiji", ziher postoji i formula po kojoj nerede u Grčkoj izazivaju i podupiru islamisti da bi destabilizirali rubove EU.
Razmišljati o svjetskim krizama na hijerarhijski način - ova je važna, ova nije, ili kroatocentrično - ovo nas se tiče, a ovo ne, nije baš u skladu s filozofijom ljudskih prava.
Sukob na Bliskom Istoku je samo na izgled nerješiv, jer postoji mnogo scenarija po kojima je on ipak rješiv: dvije suverene države, s otvorenim granicama;jedna država s ravnopravnim građanima, Jeruzalem kao zajednički gl. grad...hm. I Južnoafrička Republika je nekada izgledala nerješivo.
Problem nije u administrativnom rješenju, nego u interesima, resursima, globalnom odnosu moći. U međuvremenu, svijet bi se barem trebao pobrinuti da se izbjegnu humanitarne katastrofe. Niti jedan problem se ne rješava dok se ne akumulira dovoljna količina svjetskog javnog mijenja i pritisaka.
Hrvatska je trenutno članica Vijeća sigurnosti i civilno društvo trebalo bi pokazati nekakvu inicijativu, zahtijevati da vlada zauzme energičniji i jasniji stav, a ne da tamo muljaju i podilaze SAd-u.
devet, odnosno deset dana trebalo je da HRT posveti ozbiljnu pažnju krizi na Blistoku. Otvoreno nisam gledao, a Paralele su bile shit!
Dodaj komentar