Jeste li ikad pomislili na mogućnost da neka stvarno velika svjetska korporacija pojede samu sebe? Da se posve financijski iscrpi i na kraju možda čak i samoukine? I da sve to skupa zakuha vaša mala akcija? Ok, takav scenarij puno lakše možemo zamisliti u slovenskim prilikama, već zato što smo zadnjih godina svjedočili tajkunskim pričama s financijskim iscrpljivanjima poduzeća, menadžerskim otkupima i na kraju čak nekoliko upečatljivih policijskih akcija. Ali svejedno - zašto ne bismo razmišljali šire? Zašto se ne bismo namjerili na neko globalno poduzeće, recimo na internetskog diva Google koji ima, prema podacima Net Market Sharea, samo u internetskom pretraživanju u svjetskim razmjerima više nego 80-postotni tržišni udio? Bismo li se uopće usudili napasti Google, postepeno ga preuzimati i na kraju potpuno ukinuti?

O sličnim pitanjima je 2004. godinu razmišljao poznati austrijski (net)artistički dvojac simboličkog imena Übermorgen. Tandem koji traži "dan iza sutra" ili "supersutra" čine Hans Bernhard i Maria Hass, poznatija kao Lizvlx. I privatno su par, imaju dvoje male djece, a skupa su počeli raditi prije deset godina, nakon što je Lizvlx, inače poslovnu ženu, do očaja doveo posao u reklamnoj agenciji, a Hans je napustio korporativnu umjetničku grupu etoy, koja je stekla naziv "prve ulične bande informacijske autoceste". I Übermorgen zanima ta informacijska autocesta, nove tehnologije, događaji oko nas, kontroverznost, avangarda, performansi, aktivizam, gerilske akcije i hakerstvo, pa ne čudi to što su se njegovi članovi okomili na korporaciju Google. "Već onda je imao najveći tržišni udio na globalnom tržištu, a s druge strane, ja sam ludio zbog umjetničkih djela koja su koristila Googleove tehnologije, a uopće ne promišljaju to što rade. Obično nemam problema s djelima drugih umjetnika. Ako mi se ne sviđaju, ne gledam ih i nije me briga za njih. Ali bilo ih je previše", prisjeća se Hans. Pitanje, dakle, nije bilo prihvatiti se Googlea ili ne, već kako ga se prihvatiti.

Zajedno s još dva umjetnika, Alessandrom Ludovicom i Paolom Ciriom, odlučili su provesti akciju Google Will Eat Itself (Google će pojesti samoga sebe). Usredotočili su se na Googleov sistem oglašavanja i počeli ga iskorištavati tako da su Googleu stavili na raspolaganje cijelo more (skrivenih) internetskih stranica i prepustili mu njihovo oglašavanje. Sve skupa se ne čini ništa posebno. Vlasnici internetskih stranica koje se oglašavaju preko Googlea znaju da on šalje linkove na njih na brojne druge internetske stranice, i kad netko klikne na te linkove, vlasnici od Googlea dobiju neki manji prihod. Ali Übermorgenovih internetskih stranica bilo je cijelo more, a i klikova na njih, pa su im se na bankovnom računu u Švicarskoj počele gomilati veće svote novca. Trenutno ga je oko 400.000 ili 500.000 eura. Tim novcem su odmah kupovali Googleove dionice, pa je Google tako žderao samoga sebe.

Hans je inače realističan, svjestan je da nemaju šanse da sami ikad postanu većinski ili čak jedini vlasnici Googlea, jer bi im za to trebalo 202.345.117 godina. Ali ako im se pridruži 10 milijuna istomišljenika, to bi im zajedničkim snagama moglo uspjeti u trenutku. "Za revoluciju trebaš samo jednog čovjeka. Jednu ideju. Ali većina ljudi zapravo nije zainteresirana za to da rasturi korporaciju. Upravo suprotno, žele koristiti njene usluge. A ni u životu nisu aktivni, kao ovce su. Naša poanta je ionako bila nešto drugo. Uspjeli smo dokazati da je i tako veliku korporaciju moguće postepeno preuzeti, i to s minimalnim sredstvima", zaključuje Hans. Sredstva i dalje stižu na račun, dionice se i dalje kupuju. A što će s njima? Hoće li ih prodati, a novac upotrijebiti za druge projekte? "Naravno da nećemo, to je prljav novac. Nismo kriminalci, mi smo umjetnici. Time što ne diramo novac ni dionice, pokazujemo da nam nije stalo do zarade."

Korporacija Google njihovim akcijama, naravno, nije bila oduševljena. Upravo suprotno, zaprijetila im je tužbom. Ali oni su se u međuvremenu već bacili na drugi projekt sa sličnom metom.

Ovaj put su se, ponovno uz pomoć skromnih alata i s još skromnijim proračunom, prihvatili drugog diva e-biznisa, Amazona, koji je sredinom 90-ih započeo kao knjižara na internetu, a danas je najveći prodavač internetskih sadržaja. Amazon korisnicima među ostalim omogućuje pretraživanje po ključnim riječima u cijelom tekstu 250.000 knjiga u njihovu katalogu. Ali pokazalo se da ta usluga ima podosta manjkavosti, pa su Übermorgen između srpnja i listopada 2006., u okviru projekta Amazon Noir - The Big Book Crime (Zločin velike knjige) iz njegove baze uspjeli "ukrasti" 3000 knjiga. Knjige inače nisu baš cijele i u njihovu čitanju fali pokoja stranica, ali su bez obzira na to preuzeli veći dio njihova sadržaja i počeli ga  besplatno rasparčavati. Ali zanimljivo je da je Amazon reagirao sasvim drukčije od Googlea. Na stol su stavili ugovor, peteroznamenkasti iznos, i otkupili program pomoću kojega su "ukrali" knjige.

Übermorgen su se preklani prihvatili još jednog diva e-biznisa, internetske stranice za dražbe i kupnju eBay. Tada su se odlučili za glazbeni projekt The Sound of eBay (Zvuk eBaya), u kojem su u note pretvorili svaki unos korisničkog imena ili mejla, a te unikatne, ali jednolične pjesme mogle su se poslušati na internetskoj stranici koja je po izgledu podsjećala na one stranice teleteksta koje mame na nazivanje vruće linije. Digitalna rasprodaja dragocjenih osobnih podataka s porno filingom upozoravala je prije svega na problematiku nadzora u današnjem društvu. A upravo taj projekt je njihov višegodišnji rad povezao u konceptualnu cjelinu jer su tri projekta sa sličnim metama prerasla u neplaniranu trilogiju s kraticom EKMRZ koja označava e-biznis. Njeni dijelovi donedavno su se mogli razgledati i u ljubljanskoj galeriji Vžigalica gdje se mogao vidjeti, recimo, ček kojim su 25. studenoga 2004. kupili prvu Googleovu dionicu, mogle su se prolistati nepotpune Amazonove knjige i poslušati eBayeve pjesme.

Na poziv Aksiome Ljubljanu je posjetila muška polovica tandema Übermorgen i sve izložene predmete povezala u smislenu priču. "Za mene su predavanja o našim projektima zapravo najbolji način da ih predstavim. Naš rad sadrži raznolike komponente kao što su tehnologija, vizualni elementi, glazba i ekspresija projekta na svim razinama, u medijima, na blogovima, telefonima..., a priča sve to kompresira. S druge strane me veseli što je jasno da je tu riječ i o zabavi. Ako ništa drugo, time privlačimo pozornost. Prije nam je bilo jako važno da privučemo publiku", kaže Hans i dodaje da mu danas to više ne treba. "Ne niječem, još uvijek se zabavno obraćati globalnoj publici, ali to više ne moram raditi. Ako u to uložiš previše energije, gubiš na drugoj strani. Naš fokus se zato promijenio... Od lova na publiku prema istraživanju. Sad mi je važno da čitam, produciram, radim stvari koje me zanimaju."

Hardcore i radikalni

Unatoč tome što Übermorgen nije više usmjeren na publiku, ona je, a s njom i masovni mediji, važan dio njihovih prijašnjih projekata. Već svojim prvijencem [V]ote-Auction, koji su započeli 2000. godine, obraćali su se stotinama tisuća ljudi. Radilo se o američkim glasačima o kojima je tada ovisila sudbina političke bitke između kasnijeg predsjednika Georgea W. Busha i njegovog demokratskog protukandidata Ala Gorea. Bitka je bila tijesna i oni su željeli provjeriti kako bi reagirali američki glasači kad bi neko poduzeće na dražbi počelo kupovati njihove glasove i onda ih nudilo najbolje ponuđaču. Kupovanje glasova je u SAD-u, naravno, zabranjeno pa je akcija naletjela na burne reakcije. O prodaji biračkih glasova na dražbi nastalo je čak oko 3000 članaka, njih dvoje su davali po 40 intervjua dnevno. Najgore je pritom bilo to što su mediji nekritički preuzimali sve što su izjavili, čak i recimo Hansovu dosjetku da njihovo poduzeće dolazi iz Bugarske, a pritom su glatko previdjeli da uopće nisu istočnoeuropski biznismeni već umjetnici. Do tih podataka bi inače mogli doći već i samo da su provjerili tko je vlasnik internetske stranice na kojoj se odvijala dražba biračkih glasova. Još je gore to što organi gonjenja nisu shvatili da je najavljena dražba obična podvala pa su Übermorgen dobili 13 sudskih zabrana koje su zajedno težile čak 700 kg, a koje su kasnije, kad su konačno shvatili da gone umjetnički projekt, potpuno odbacili. Bio im je zabranjen i ulazak u SAD. Je li to još na snazi? "Ne znam. Nakon tog projekta deset godina nismo bili u SAD-u. Ja sam tamo otišao prošlog ljeta i nisam imao problema, ali nikad ne znaš bi li se, da ostanem malo dulje, u nekom nadzornom organu, u nekoj bazi podataka, kraj mog imena upalila crvena lampica", kaže Hans. Policija i tužiteljstvo su besmislenim progonom Übermorgena, prema Hansovim izračunima, američku javnu blagajnu oštetili za oko pet milijuna dolara, pa to smatra njihovim najskupljim projektom.

Übermorgen su se kao umjetnici koji su ujedno i istraživači, aktivisti, poslovni ljudi i pokretači podvala bavili i brojnim drugim temama povezanim s pravima, demokracijom, globalnom komunikacijom te nadzorom i transparentnošću u informacijskom društvu. U prvih deset godina njihova zajedničkog stvaranja primili su i hrpu uglednih nagrada, a francuski filozof Jean Baudrillard je o tandemu zapisao da su "hardcore i radikalni u svojim akcijama te jako neobične i inteligentne osobe". Sami skromno dodaju da su oni samo umjetnici. Prije svega umjetnici. Ne zagovaraju stajalište da umjetnici nužno moraju biti društveno angažirani. Ali istina je, kaže Hans, da ga djela koja su samo lijepa, ne zanimaju. Iako su veliki korisnici novih tehnologija, ne nameću ih drugima. "Sve ovisi o tome što želiš napraviti, otkud polaziš, kome se obraćaš, želiš li se uopće kome obratiti, ali i o tome razumiješ li nove tehnologije. Sam ne razumijem ljude koje tehnologija ne zanima. Ali takvo razmišljanje temelji se na predrasudama pa radije kažem: tko sam ja da o tome sudim."

Prije su teme za svoje projekte birali skupa s drugim umjetnicima, sada ih biraju sami. Kad im nešto privuče pažnju, odreagiraju. Prihvatili su se, recimo, europske (ne)politike u vezi s azilantima. "O toj temi smo čitali u časopisima, ali zapravo nismo znali puno o tome. Zato smo za početak napisali potpuno ludi tekst o tome što bi se, ako se nastavi sadašnja politika, moglo dogoditi na tom području. Pomislili smo na privatizaciju granica i nadzora nad granicama. Zvučalo je apsurdno... Ali kad smo počeli istraživati, zaključili smo da je realnost nadmašila fikciju. Najgore noćne more koje smo stavili na papir, smiješne su u usporedbi s onim što se u Europi stvarno događa. A za većinu toga uopće ne znamo. Cijeli sistem je katastrofalan", kaže Hans. Projekt su na koncu zamislili kao pravi ured za osobe koje traže azil sa svom opremom, uključujući obrasce, fikuse, kalendare, oznake za zabranu pušenja, kavu koja se kuha i smrad cigareta. Kad je nedavno došlo do naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu, prihvatili su se i toga, s time da su goruće more uzeli za veliko platno. Trenutno se u Norveškoj bave i projektom u kojem nafti žele dati status luksuznog proizvoda. Sve skupa će biti rimejk reklamne kampanje Be Stupid, s tom razlikom što će se u reklamama umjesto "hip ljudi" koji nose Dieselovu odjeću postaviti benzinske pumpe.

Iako bismo mogli očekivati da će se u nekom od sljedećih projekata prihvatiti i trenutno iznimno popularnih socijalnih mreža, kao što su Facebook i Twitter, to ih uopće ne privlači. Ali planiraju projekt o poduzeću IBM koje sljedeće godine slavi 100 godina postojanja. Globalne korporacije ih se, izgleda, neće tako lako riješiti...