Pravda je spora ali dostižna, a poštanske usluge u Hrvata još sporije od onih u Poljskoj, no dobro je da je presuda stara nešto više od četiri godine konačno stigla i do Globusove rubrike u čijem zaglavlju jasno piše da uredništvo zadržava pravo kraćenja pisama. Doduše, ni traga zakonskoj obvezi da se tekst presude objavi na istom, ili sličnom mjestu i u istoj zapremini prostora na kojoj je objavljen inkriminirani tekst, ali nema veze. Djelomična je pravda ponekad ipak bolja od nikakve.

Najsramniji tekst

H-alterov investigativni tim neslužbeno saznaje i da je ovo prva objavljena presuda u slučaju Vještica iz Rija, Globusovog teksta koji i dan danas, nacionalno i internacionalno, slovi kao jedan od najsramnijih tekstova u povijesti hrvatskog novinarstva, a i šire. U međuvremenu su donesene još dvije presude (u korist Vesne Kesić i Jelene Lovrić) i obje su već odavno pravomoćne. Sudski postupci koje istim povodom protiv Globusa vode Rada Iveković i Dubravka Ugrešić su još u toku, iliti tijeku.


_{Foto: Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Rada Iveković - žrtve jednog od najsramnijih tekstova u hrvatskom novinarstvu devedesetih godina}

H-alterov investigativni tim pokušao je saznati zašto Globus d.o.o. diskriminira sudske presude Općinskog suda u Zagrebu, dakako, pod uvjetom da su one na vrijeme dostavljene rubrici Pisma uredništvu. Pouzdano znamo da u Globusu nikada nije objavljena presuda povodom istovjetne tužbe H-alterove suradnice Vesne Kesić. Iako je pravomoćna presuda donesena i šteta djelomično isplaćena još 1998. godine, zbog brojnih, što legalnih (smislenih i besmislenih žalbi Globusove odvjetnice Vesne Alaburić), što nelegalnih intervencija (mijenjanje korporacijske adrese, registracije i broja žiro računa), godinama nije bilo moguće izvršiti postupak ovrhe za ostatak naknade. Nakon što su još 2004. godine iscrpljena sva sredstva, do isplate se čekalo još dvije godine. Od našeg izvora pri Općinskom sudu u Zagrebu također saznajemo da je, vjerojatno pukom slučajnošću, nadležna sudska savjetnica za izdavanje konačne odluke o provedbi sudskog rješenja, bila kćer jednog od vječnih Globusovih urednika, modnog komentatora, socialita, promotora luksuznih potrošnih dobara, već što ga zapadne, koji je svojedobno i sam dodavao malo ulja na vatru potpaljenu pod Vješticama iz Rija. Identitet sudske savjetnice ćemo zaštiti, vjerujući našem izvoru da je riječ o pukoj slučajnosti.

Uvjetovani intervju

Javnosti je poznato da je u slučaju Lovrić 2004. godine došlo do nagodbe između tužiteljice i tuženoga, po kojoj će se njoj dio naknade štete isplaćivati u vidu autorskih honorara za tekstove u Globusu. Iz izvora bliskih Ninoslavu Paviću, većinskom vlasniku EPH-a, a koji su željeli ostati neimenovani, saznajemo da je tom prigodom dogovoren i transfer novinarke Jelene Lovrić iz Novog Lista, sa plaće od oko 25 000 kuna, u tjednik Globus na plaću od oko 60 000 kuna. Tajni anex ugovora o transferu navodno sadrži i trajno odustajanje tužiteljice od zakonom propisanog objavljivanja sudske presude. Nažalost, nismo uspjeli pronaći pravnog stručnjaka koji bi nam objasnio što o slučajevima odustajanja od zakonom pripisanih obveza, što zakon uopće ne predviđa, misli hrvatsko pravosuđe. Unatoč nastojanjima da od nekoga iz uprave Europa Press Holdinga i službeno saznamo koji su bili ključni razlozi za ekskluzivno objavljivanje presude Slavenki Drakulić, tu informaciju nismo uspjeli dobiti. Mobiteli članova uprave cijelo su vrijeme bili isključeni. No iz javno dostupnih činjenica zaključujemo da je gđa. Drakulić intervju koji je dala Globusu od 16. siječnja 2008. uvjetovala objavom presude. Kod nas se ipak sve dade nekako dogovoriti, pa i izvršavanje sudskih presuda. Odvjetnicima dvije Vještice čiji sudski postupak još nije priveden kraju, ipak preporučamo da provjere tko su sudske savjetnice u njihovima slučajevima.

Sudbina glavnih aktera

Potaknut obnovljenim interesom hrvatske javnosti za slučaj Vještica iz Rija, H-alterov investigativni tim krenuo je u potragu za informacijama što se je u međuvremenu događalo s glavnim akterima opskurnog incidenta iz 1992. koji se je pretvorio u veliki nacionalni lov na vještice, a što je Hrvatsku svrstalo u red geografsko-političkih pojmova zajedno sa Salemom, američkim gradićem in the middle of nowhere, kojeg je američki klasik Arthur Miller upotrijebio da bi ludilo iz ranog sedamnaestog stoljeća opisao kao paradigmu onoga što je pedesetih godina dvadesetog stoljeća postalo poznato kao lov na komunističke vještice.


_{Foto: SP Novak, predsjednik hrvatskog PEN-a iz ranih devedesetih, inicirao je hajku na Vještice}

Na internetskim stranicama i iz drugih izvora saznajemo da je, kao poticaj za Globusov članak, poslužio dopis tadašnjeg predsjednika hrvatskog PEN-a Slobodana P. Novaka, iz Rio de Janeira. U obrambeno-domoljubnom zanosu (u ono je vrijeme, kako je to izjavljivala SPN-ova bliska suradnica, Hrvatsku trebalo braniti u Neumu) P. Novak je pet žena optužio za protudržavnu djelatnost sprečavanja održavanja PEN-ova kongresa u Dubrovniku. Tadašnja novinarka Večernjeg lista, Branka Kamenski, još je malo potpirila vatricu, pa je ispalo da hrvatske feministkinje osobno jurcaju po Copacabani i do promuklosti se deru protiv Hrvatske kao takve (Ćorak u Riu i Lobistice promuklog glasa, Večernji list, 5. prosinac. 1992.) Kao što je javnosti više-manje znano, lik i djelo Slobodana P. Novaka u međuvremenu su prošli žrvanj transformacija, u kojima se on iz inkvizitora i sam prometnuo u ulogu mučenika Tuđmanovog režima. Trenutno se, uz književnost, bavi i ugostiteljstvom, a protiv njega se vode i neki sudski sporovi zbog uzurpiranja tuđeg vlasništva. Branka Kamenski danas je urednica kulturnog programa HTV-a i voditeljica mediokritetske emisije Pola ure kulture u kojoj nerijetko zagovara žensko pismo. Jedino ju još pomalo smetaju povijesne činjenice po kojima bi jedan Srbin mogao biti autor hrvatske himne.

Stvarni autor

No bio je to tek početak hrvatskog Salema. Uslijedio je tekst Vještice iz Rija koji se je neko vrijeme krio pod krinkom Globusovog investigativnog tima. Trajalo je to sve dok u jednom trenutku film nije pukao Tanji Torbarini, brižnoj zaštitnici svih EPH-ovih uglednika, koja se je sažalila nad tadašnjim glavnim urednikom Globusa Denisom Kuljišem, koji se je, po liniji zapovjedne odgovornosti, navodno ni kriv ni dužan, svako malo znojio pred zagrebačkim Općinskim sudom braneći korporativne interese. U navali istinoljubivosti, negdje 1993. TT je razotkrila stvarnog autora teksta, a bio je to, predvidljivi sveprisutni lik svekolike hrvatske zbilje, prof. dr. Slaven Letica.


_{Foto: Slaven Letica, hodajući dokaz da ridikulizacija svega postojećega može biti vraški opasan hobi}

Čovjek velikih ambicija i niskog praga realizacije, Letica je prvi korak prema politici napravio kasnih osamdesetih prošlog stoljeća, nudeći javno, u tjedniku Danas svoje savjetničke usluge Slobodanu Miloševiću. No, kako je ovaj na tu nemoralnu ponudu ostao mrtav-ladan, nakon izbora u Hrvatskoj, ponudu je prihvatio Franjo Tuđman, pa je Letica neko vrijeme igrao s njime tenis, a sa savjetničkog posla je izletio kad je povjerljive državne fonograme počeo dilati po medijima. Neki od likova iz ove afere dosita su bili pioniri hrvatskog novinarskog folklora, to treba priznati. Notorni je Letica potom iskušavao sreću na kojekakvim izborima, dok mu na kraju nije uspjelo ući u Sabor kao nezavisni kandidat na listi HSP-a, ali ni taj suživot nije dugo potrajao. Posljednji, ali vjerojatno ne i zadnji puta, politički je krahirao na prošlim izborima za Hrvatski sabor, kad su za njega glasali uglavnom susjedi i kućni prijatelji.

Humanitarno pregnuće

Feminističkoj populaciji nastojao se svidjeti najavom da će se boriti za prava žena koje su danas potplaćeno moderno roblje. Unatoč nekim skretanjima, Letica je uvijek bio svjestan kapaciteta i profila svoje potencijalne publike, pa se, za razliku od nekih drugih protagonista afere nikada nije odrekao teksta Vještice iz Rija, jedino je tvrdio da su naslov i oprema teksta bili redakcijski. Dapače, tekst je ponovo objavio u svim izdanjima svoje knjige, interpretirajući ga kao humanitarno pregnuće. Tim jadnim, nesretnim i besperspektivnim ženama on je pomogao da naprave svjetske karijere, poznate i prevođene postale su upravo zahvaljujući njegovom tekstu. Na stranu činjenica da su one među Vješticama koje su se uopće oprobale u svjetskim literarnim i sveučilišnim krugovima imale više objavljenih knjiga i veće uspjehe nego što će to ikada njemu poći za rukom i to mnogo prije njegove humanitarne intervencije.

Letičin je argument zanimljiva analogija teze jednog neo-fašista po kojoj Židovi ne bi nikada postigli takve uspjehe u američkoj kulturi i biznisu da prethodno nisu bili proganjani i izlagani pogromima u Evropi.

Ninoslav Pavić, o čijim se poslovima dnevno može pronaći gomile podataka, a najzanimljiviji su oni na blogovima i web portalima (npr Pollitka ili Peratovićev blog krenuo je u ona šuplja, ali perspektivna vremena u biznisom sa uvozom nekakvih sokova i do sada, osim što je ostvario zavidno poslovno carstvo, postigao je ono za što je njegovim literarnim prototipovima, Glembajevima i Budenbrookovima trebalo nekoliko generacija. Postao je prijatelj i partner političarima i uglednicima, jedan je od moćnijih ljudi u Hrvatskoj, a u međuvremenu je i on naučio igrati tenis. Njegove medijske perjanice pretvorile su se iz žutog smeća, kakav je u Kuljiševo vrijeme bio Globus, u političke tjednike i dnevnike koji zapošljavaju i ugošćavaju kremu hrvatske inteligencije i kulture. Tranzicija na hrvatski način zbrzala je procese koji inače traju desetljećima, pa i stoljećima.

_{Foto: Nino Pavić, brži od svojih literarnih uzora}

Na putu od novinara aparatčika, kakav je bio u vrijeme nenarodnog socijalističkog režima, do medijskog tajkuna, Pavić je stekao nekakav šlif i shvatio da je krimen prvobitne akumulacije inteligentnije izglancati priznanjem, negoli poput Letica farbati, peglati i šmirglati. O slučaju Vještica progovorio je samo jednom, i to u intervjuu kojeg je povodom izlaska 500. broja dao vlastitom tjedniku. Intervjuiran od vlastitih djelatnika (iz pouzdanih izvora bliskih Globusu saznajemo da su novinari pisali i pitanja i odgovore), tekst Vještice iz Rija tom je prilikom proglasio veeeelikim uredničkim promašajem, u kojem on nije osobno sudjelovao, ali mu je ipak žao, naročito što je tekst naudio i nekim dragim mu osobama (tj. Vješticama) i što su mu se time pokvarila i neka dugogodišnja prijateljstva. Da bi demonstrirao temeljitu preobrazbu Globusa, u intervjuu je naglasio da su isplaćeni svi pravomoćni odštetni zahtjevi i objavljene isprike, što je bila stopostotna laž.

Tabor tajkunskih odvjetnika

Vesna Alaburić, odvjetnica koja se je, ranih devedesetih, uz pomoć Sorosevih resursa doeducirala i afirmirala kao zaštitnica ljudskih prava i novinarskih sloboda, dobitnica prestižne američke nagrade za ljudska prava, u to je vrijeme upravo prelazila u mnogo unosniji tabor odvjetnika tajkuna i optuženika za ratne zločine (što je legitimno, pitanje je samo profesionalnog integriteta) i tako postala i EPH-ova pravna zastupnica. Ona i Denis Kuljiš još su uvijek pred zagrebačkim Općinskim sudom vodili bitku protiv Vještica svim legalnim i manje legalnim sredstvima. Godine 2003. podnijeli su Ustavnom sudu tužbu protiv tada važećeg Zakona o medijima koju je Sud i usvojio, a Sabor je 2004. ponovo izglasao Zakon u ispravnoj proceduri. No u međuvremenu, odvjetnica Alaburić potrudila se strankama u postupku Vještice obznaniti da je njihovo slučaj izgubljen, jer je pokrenut po ukinutom Zakonu, što se je, dakako, pokazalo kao obična tlapnja.

Kad je preuzela slučaj Vještica, pišući dodatna obrazloženja na tužbu Dubravke Ugrešić, Alaburić je, između ostaloga, iz rukava izvukla sljedeći argument: Tužiteljica - koja je imala pristup inozemnim medijima - nije pridonijela informiranju inozemne javnosti o srpskim silovanjima Muslimanki i Hrvatica. Kako je tužiteljica zasigurno bila upoznata s činjenicom masovnih srpskih silovanja i kako je mogla o tome informirati inozemnu javnost i ranije uzbuniti tu javnost, a to nije učinila, tuženik smatra da je nečinjenjem, zapravo, počinila djelo skrivanja srpskih zločina.

Početak prave karijere

Ukratko, činjenično, niti jedna odšteta nije bila u potpunosti isplaćena do 2004. kad je dogovoren transfer Jelene Lovrić. Cjelokupna suma odštete Vesni Kesić isplaćena je tek 2006. godine, nakon iscrpljivanja svih pravnih i izvanpravnih sredstava opstrukcije pravde.

H-alterov je investigativni tim nepobitno utvrdio da prava Kuljiševa novinarska karijera počinje tek s tuđmanizmom i lansiranjem visokotiražnog nacionalističkog žutog tiska, po ugledu na Slobodni tjednik. U prvom broju Globusa, na naslovnoj je stranici, objavljen snimak rasutog mozga Johna Kennedyja. Potom su uslijedili denuncijantski spiskovi hrvatskih Srba, navodnih KOS-ovaca, u Sisku, Osijeku i širom Lijepe naše koji su, prema tim tekstovima i bez ikakvih stvarnih dokaza, ugrožavali hrvatsku državnost. Kad ga je u nekakvoj improviziranoj OTV-ovoj emisiji koju je vodio njegov pulen Mate Bašić, beogradski novinar Miloš Vasić upozorio da bi prozvani ljudi mogli početi nestajati, Kuljiš je samo odmahnuo rukom i zaključio da je dinamičan razvoj novinarstva važniji od takvih tlapnji. O sudbini ponekih od tih ljudi ni do danas se nije sve saznalo, neki se vode kao nestali, a neki su pronađeni mrtvi. Vještice iz Rija samo je vrhunac hajke na nedomoljubne novinarke i spisateljice, prije toga objavljen je pravi mali serijal napada na neke od njih, što su počeli prenositi i nadograđivali i drugi mediji.


_{Foto: Denis Kuljiš - tek nakon Vještica njegova novinarska karijera počela je dobivati na težini}

U jednom od prvih brojeva Nacionala, kojeg je Kuljiš pokrenuo s Ivom Pukanićem i boktepitaj čijim kapitalom, objavljen je afirmativni intervju, bez ikakvih novinarskih ograda s Tutom Naletilićem, zapovjednikom kažnjeničke bojne. Tekst je treštao od govora mržnje i prijetnji Bošnjacima, muslimanima. Ako preskočimo dugo razdoblje raznih transformacija i samomitologizacije kojom je Kuljiš sebe promovirao u najvećeg antituđmanovca svih vremena, i uopće žrtvu svih režima kojima je služio, čak i kad je to radio pomalo ekscentrično, dolazimo do njegovog najnovijeg novinarskog angažmana na sustavnom veličanju lika i djela predsjednika Republike Srpske, Milana Dodika. Istodobno, H-alterov investigativni tim iz izvora bliskih Dodiku saznaje da Denis Kuljiš predaje u Banja Luci na nekakvoj školi novinarstva. Banja Luka je time postala vjerojatno jedino mjesto na svijetu koje zapošljava profesorski kadar bez sveučilišne diplome. O interesima EPH-a koje Kuljiš tamo usput promovira, još istražujemo.

No vratimo se slučaju Vještica iz Rija. U javnom komentiranju tog slučaja Denis Kuljiš kretao se je stopama svog vječnog poslodavca, Nine Pavića. Dugi je niz godina izjavljivao da osobno nema ništa s tekstom, jer se je u vrijeme njegova objavljivanja nalazio u Londonu - a mi iz Kuljišu bliskog izvora koji, dakako, želi ostati anoniman, saznajemo da je opremu i naslov, kojih se Letica odriče, diktirao telefonom iz Londona - te da je čim je vidio Globus shvatio o kakvom je strašnom uredničkom propustu riječ, uz povremene lamentacije nad pokvarenim prijateljstvima, Kuljiš je sve to vrijeme, paralelno, na sudu (pod budnom paskom i stručnim vodstvom Vesne Alaburić) urednički postupak branio argumentima istovjetnim onima u samom tekstu. Kuljiš je tek je nedavno, reklo bi se, doživio potpuno prosvjetljenje i u jednom internetskom intervjuu izgovorio svoje Je me acquise. Kriv sam! H-alter ekskluzivno donosi isječak iz tog intervjua:

---

O Vješticama iz Rija



Denis Kuljiš: Kao grijeh iz one treće kategorije u koju, osim djelom i mišlju, upadneš nečinjenjem, mene je ta velika nepogoda u karijeri zadesila u griješnoj odustnosti. Bio sam u Londonu, baš sam se spremao u novootvoreni Conranov restoran Le Pont de la Tour, kad su mi iz redakcije javili da će objaviti vrlo kontroverzan tekst o ženskim aktivisticama koje imaju velike primjedbe na hrvatsku politiku, no da mogu i počekati dok se ja ne vratim - pa sam izrekao riječi koje te vrlo često znaju vrlo skupo koštati: Ma, samo vi to objavite, na moju odgovornost! Tekst je bio neukusan, zločest, neukusno naslovljen, pa smo bili izloženi napadu cijele liberalne fronte i nevladinih udruga, kojima je, uostalom, bilo stalo da nas odrinu na državotvornu stranu političke pozornice i delegitimiraju kako s nama ne bi morali dijeliti prostor opozicijskog djelovanja. U deset parnica oko slučaja Vještica, bio sam na sudu najmanje pedeset puta, svaki put izjasnio sam se krivim, kao i u svakoj narednoj instanciji, kad je o tome bilo govora - a ne sjećam se da sam ikad dao intervju u kojem o tome ne bi bilo riječi. Pa, evo, i u ovoj prilici, ponavljam - kriv sam. Nema veze što sam bio u Londonu. Ja sam bio glavni i odgovorni urednik. Pet kartica toga teksta kao da je zasjenilo pet godina antirežimskog djelovanja Globusa, kad su nas Tuđman i njegova kamarila, smatrali najopasnijim protivnicima poretka. Prilično smo zbog toga postradali - udesili su nas, ovako ili onako, izašli su s nama na kraj... A još nedavno susreo sam na nekom javnom skupu jednu od Vještica, Vesnu Kesić. Razgovaralo se o nečem desetom, a onda je na mene povikala: Ma što ima tu govoriti taj Kuljiš, koji je objavio tekst o Vješticama iz Rija! U međuvremenu, ja sam u proteklih točno petnaest godina uredio i prodao na milijune primjeraka novina, napisao i objavio tisuću članaka i nekoliko knjiga, a ona, možda jedan ili dva članka, ali njen je argument zvučao uvjerljivo... Ne znam, ne znam. Ali znam da sam kriv, to znam.

---

Pomnim čitanjem tog priznanja, međutim, H-alterov investigativni tim, uočava da, eto ni jedno obično mea culpa s mnogo ograda ne može u Kuljiševom slučaju proći bez, više ili manje suptilnih, falsifikata. Iz pouzdanih izvora, naime, saznajemo da, quod erat demonstrandum, Denis Kuljiš nikada na sudu nije prihvatio nikakvu odgovornost, a kamoli krivicu za tekst o Vješticama. A ni skup kojeg ovdje spominje kao mjesto susreta s jednom od njih, Vesnom Kesić, nije bio, kao što tvrdi skup o nečem desetom, ili boktepitaj čemu. Bio je to skup na kojem je Kuljiš s još nekim članovima svoje inicijative Article X, u Novinarskom domu, 2006. godine debatirao upravo o stanju u hrvatskom novinarstvu. Kao što je javnosti poznato iz niza za sada nedemantiranih izvora, Article X je Društvo autora u medijima sa sjedištem u hotelu Esplanade, osnovano da bi se u Hrvatskoj bavilo beskompromisnom obranom najizloženijih pripadnika novinarske profesije, ljudi koji se bave investigacijom, teškim i opasnim poslom koji je za struku od prvorazredne važnosti, dakle profesionalnom, institucionalnom i etičkom dimenzijom novinarske djelatnosti, pa je i pitanje o njegovim vlastitim doprinosima u toj sferi bilo sasvim legitimno, pače poželjno. Razloge i temeljni motiv za osnivanje Articla X , paralelnog i konkurentskog udruženja HND-u, Kuljiš na jednom drugom mjestu objašnjava ovako: Kad sam imao probleme uvijek sam se osjećao bez zaštite novinarske profesije, što je autor intervjua i vlasnik bloga komentirao slijedećom opaskom: Naime, kad se pogleda popis ljudi kojima ste uputili ovaj dopis (poziv na sudjelovanje u inicijativi, op. HIT-a) čovjek se ne može oteti dojmu da tim ljudima opasnost prijeti eventualno pri izboru hrane sa švedskog stola, da ne bi izabrali štogod pokvareno.

Prema njegovim vlastitim izvorima, Denis Kuljiš danas respektabilno živi u Zagrebu prekoputa hotela Esplanade, gdje redovito ispija kavice sa dr. Ivom Bancem, mr. Andreom Feldman i drugim akademski tituliranim građanima, također članovima inicijative Article X . To mu, pretpostavljamo, daje zamjenske kvalifikacije za sveučilišnu karijeru u Banja Luci. Iz Općinskog suda u Zagrebu, pak, saznajemo da je Kuljiš pravomoćno osuđen za neovlašteno dilanje nekretninama Jadran filma čiji je predsjednik uprave, stanoviti Vinko Grubišić, još jedan od likova iz živopisne hrvatske tranzicije. O tome u izdanjima EPH-a nikada ništa nije objavljeno, čak ni u pismima čitatelja.

---

<sub>Napomena redakcije: Nalazi H-alterovog istraživačkog tima nisu nužno i stavovi redakcije H-altera koji će svejedno nastaviti objavljivati rezultate istraga koje HIT provodi.

Dodatna literatura: http://www.lupiga.com</sub>

Tagovi: ninoslav pavić, globus d.o.o., Denis Kuljiš