Sve dok i jedna i druga strana ne shvate da je jedina veza između sportskog i ratnog natjecanja ta što na račun živaca, ali i života onih koji oba sraza promatraju iz pristojne udaljenosti zarađuju tek malobrojni pojedinci, mržnja će se u nas još dugo vremena imati koječime hraniti.
Evo nekoliko već sada antologijskih Vjesnikovih persiflaža. Vladi sklone šaljivčine, recimo, zadnje subote studenog pišu kako je Andrija Hebrang, najočitiji luzer predsjedničke kampanje, uvjerljivi favorit predsjedničkih izbora!
„Razloga za optimizam Hebrang ima na pretek", piše Zoran Milanović, „prije svega zbog činjenice da predsjednica te stranke i Vlade Jadranka Kosor po popularnosti tuče sve ostale stranačke čelnike..." Eto, jeste li u zadnje vrijeme na humornim stranama drugih novina pročitali išta smješnije? Andrija Hebrang je vidno očajan, čupa kosu s glave, od silne nervoze frkće brkove, a Vjesnik piše da čovjek ima razloga za optimizam „na pretek"!? 
Ovdje je humoristička poetika dosta jasna. Andrija Hebrang u Vjesniku je prikazan u poetskom ključu Charlesa Chaplina. On je mali čovjek u borbi sa silama zla u monstruoznoj zavjeri. Chaplin se, recimo, u Svjetlima velegrada kao boksač bori protiv neke mrcine, celuloidnog Maxa Baera, šakoubojice, kako bi pobjedom zaradio novac za ozdravljenje slijepe djevojke. Vidi se da on protiv Golijata nema šansi, ali Chaplin se skriva iza suca, skakuće, drma, skače, grize, udara, i cijela borba postaje izuzetno smiješna, a naše su simpatije na njegovoj strani. Jadranka Kosor moćna je kao sudbina u Chaplinovu filmu. Ona ispravlja nepravde! A Vjesnik daje duhovitu iluziju nade.
Nešto ranije, u vrijeme kada je Ivo Sanader zdimio sa ove nesretne hrvatske kariole, Vjesnik ga je okrutno ismijao. Kako? Pa prikazali su ga kao Prometeja! Napuhali su njegov lik do groteskno nestvarnih razmjera, kako bi satirički raskrinkali i izvrgnuli ruglu njegovu stvarnu bijedu. Evo pasusa:
„Sanaderova odluka o odlasku iz politike privilegij je rijetkih i odabranih ljudi koji su u svom vremenu i prostoru ostavili neizbrisiv pečat i za buduća neka pokoljenja. Ivo Sanader još je jednom demonstrirao da je rođeni pobjednik", napisao je Vjesnik nakon slavne bježanije, dodajući da je premijer „kopernikanskim obratom, odlukom o povlačenju iz politike, matirao sve svoje protivnike, a boksačkim rječnikom rečeno, nekima je zadao takav udarac u pleksus da bi im nakon odbrojavanja bila nužna hitna liječnička pomoć."
Sanader je, glasujući nogama o uspješnosti vlastite politike, „zadao najsnažniji udarac okorjelim predrasudama i dogmatiziranom stavu kako je biti hrvatskim premijerom najkomfornija i najluksuznija pozicija koju čovjek za života može doseći". Čovjek kojega već i vrapci na grani zamišljaju kao metu Bajićevih progona, piše Vjesnik, „antimakijavelističkim potezom demonstrirao je kako za njega politika nije bila sredstvo osobne promocije i probitka, nego više od svega toga služenje hrvatskim interesima." Taj i takav plemeniti lik stoga je radio „sizifovski posao" ali je shvatio da na toj fronti niti smije „niti može trošiti vitalnu političku i životnu energiju." Pa to je ravno „Okovanom patku"!
Takvog čoveka su našli da falsifikuju „oporbeni lideri sposobni samo za somnabulistička stremljenja i političke fiksacije"; ljudi koje odlikuje „izopačen društveni pogled"; „javni i medijski lešinari" i „razvikani kreatori javnog mnijenja" kojima je Ivo Sanader svojom povijesnom odlukom „zadao ozbiljan poraz" jer su dosad udobno „parazitirali na difamacijama" njegove ličnosti. Uopće, premijer je „politički kolos" koji je „otčitao najhumanističkiju lekciju" Gradu i svijetu. On je povukao potez poput Robertta Bobbyja Fischera, jedan od onih „velebnih poteza" koji se „opisuju s tri uskličnika" a u stanju su ih povući samo „šahovski genijalci", koji se - poput Fischera i Sanadera - povlače na vrhuncu moći pa se njegov potez može nazvati „prometejskim" jer je on upravo takvim potezom još jednom demonstrirao neugasivu unutarnju težnju za postignućem visokih političkih ciljeva i ljudskih ideala! E, to ni Feral Tribune ne bi mogao napisati. ![]()
To je dakle naš Vjesnik, Pravda naših dana, reliquiae reliquiarum jednog vremena koje upravo pruža žilav zadnji otpor vlastitom preseljenju u ropotarnicu hrvatskih povijesnih nesreća. Vjesnik je danas toliko daleko od kvalitetnog i slobodnog tiska kao što je to, recimo, ruski Kommersant, list blizak Kremlju, Putinu i Medvedevu, ili Izvjestija. Na Zapadu on nema uzora ni presedana.
Ova vlada ne zna što će s njim. U tom smislu dalo bi im se sugerirati jednu zdravorazumsku ideju. Neka odustanu od satire - tu je čak i Feral propao - i neka od tog lista konačno napravo neki ozbiljan, pa makar i „vladi blizak dnevnik". Jadranka Kosor i ljudi iz Vjesnika mogli bi se, recimo, ugledati na skandinavske zemlje, u kojima su čak i premijeri, u vladi bliskim dnevnicima, znali objavljivati kritike vladinih politika! Ako im je to predaleko, već naši sjeverni susjedi Slovenci imaju list Delo, tradicionalno sklon vladi, kojemu se nitko ne ismijava, a čija naklada - 60 000 primjeraka u zemlji s dvostruko manje stanovnka - izaziva strahopoštovanje. To bi u Hrvatskoj bilo 120 000 primjeraka, a toliku nakladu kod nas nemaju ni Večernji i Jutarnji list. Vjesnik je, inače, nakladu od 100 000 prodanih primjeraka „probio" još 1960. godine.
Japanski Yomiuri Shimbun, najnakladniji dnevnik na svijetu, izražava često stavove bliske japanskoj vladi, ali je riječ o ozbiljnim i profesionalnim novinama koje imaju dopisnika čak i u Hrvatskoj. Prodaje se u više od 12 milijuna primjeraka. Španjolski El Pais često se naziva listom bliskim vladi, ali predstavlja jednu od perjanica europskog tiska. New York Times bi, ako je suditi po stavovima oko iračkog rata, bilo pametnije tretirati kao vladi blizak dnevnik, nego kao radikalno kritičko glasilo. No, u svim tim novinama ipak se pojavljuju kritike oficijelnih politika i vlada šarenilo stavova. Ovdje toga nema.
Vjesnik - ovakav kakav jest - ideološki je logičan izdanak politike Đure Kladarina, Obrada Kosovca, Antuna Vrdoljaka, Vanje Sutlića i drugih zatiratelja medijskih sloboda - od kojih je bolji samo zato što je smiješniji, i što ima autore dostojne Berekina. To, međutim, nije i ne smije biti funkcija jedne tako skupe igračke. Još neko vrijeme Vjesnik će tavoriti na rubovima smisla, prezren i zaboravljen od svih, ali taj list vapi za radikalnom reformom, kao i cijela vlada čije stavove, navodno, izražava.
U Wikipediji piše: „Vjesnik, visokokvalitetni politički dnevni list, izlazi u Zagrebu. Također značajna izdavačka kuća, koja izdaje niz drugih izdanja, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije imala je osobito velik značaj."
Od svega napisanog, točno je jedino ovo zadnje.
Novinari Vjesnika traže ostavku Bojana Divjaka, predsjednika Uprave izdavača lista i Brune Lopandića, glavnog urednika, a zbog katastrofalne poslovne i uređivačke politike koja je dovela u pitanje opstanak tih novina
Članica Programskog vijeća HRT-a Viktorija Car podnijela je na 15. sjednici Programskog vijeća HRT-a ostavku na to mjesto
Medijska organizacija jugoistočne Evrope ocijenila je da je Vijeće za elektronske medije, tražeći prijevod sa srpskog na hrvatski jezik, narušilo vlastiti kredibilitet
Hloverka Novak-Srzić oduvijek je znala nepogrešivo namirisati gluposti i dovesti ih u Otvoreno.
Daleko najpoznatiji internetski aktivist, Julian Assange, pokreće svoj talkshow na postaji Russia Today
Jučer je u Zagrebu održan prvi dan konferencije Hrvatski mediji u borbi protiv korupcije
Nakon ponovljene glavne rasprave umirovljenik Ivo Šperanda proglašen je krivim za klevetanje novinara Željka Žutelije
dodaj komentar 19 komentara
"tako da se u njemu uglavnom, a zadnjih godina isključivo, reklamira partija na vlasti"
ovo "uglavnom" odnosi se na godine 1941- 1990, a ovo isključivo na godine 1990- do danas"
Kao prvo, od 1941. do 1990. niti nije bilo neke druge "partije" koju bi se uopće moglo, a kamoli smjelo, reklamirati, a kao drugo, oprosti mi što ne znam čitati tvoje uzvišene misli :-)
"tako da se u njemu uglavnom, a zadnjih godina isključivo, reklamira partija na vlasti"
ovo "uglavnom" odnosi se na godine 1941- 1990, a ovo isključivo na godine 1990- do danas
Koliko imaš godina? Vjesnik je *oduvijek* bio državna novina koja je stajalištima bila uz vladu, i u SRH, i za vrijeme Tuđmana, i za vrijeme Račana i ove kasnije sitnozube stoke. Meni to ne smeta, pa makar pisali i za vlast koja mi se ne sviđa, jer kako sam već rekao, jedini su zadržali neku pristojnu profesionalnu razinu.
Btw, najveća greška ikad im je bila promjena formata. Stari "plahta" Vjesnik je bio najbolji, to su bile prave poltičke novine, a ne kao ovo današnje tabloidno smeće smeća.
e za razliku od njih vjesnik se financira iz državnog proračuna tako da se u njemu uglavnom, a zadnjih godina isključivo, reklamira partija na vlasti, tj oni koje smo mi izabrali da nam uzimaju novce i daju ih onima kojima on, taj novac, treba... to su opet oni... ti kojima trebaju novci i mi smo ih izabrali
Matija: "radje cu citati novine koje pisu o tome senzacionalisticki nego novine koje to nijecu/opravdavaju sudionike. Jadne te novine koje su postale odvjetnik nasoj nacionalnoj mafiji."
Misliš da naša nacionalna mafija sjedi samo u vlasti? :-)
odlično ti je primjedba o zastupljenosti kulture i znanosti
analogija u izvještavanju na televizijama su npr izvještaji o sportu u dnevnicima: na komercijalnim televizijama imaš vijesti o udarnim natjecanjima u nogometu, tenisu ili ako se mamić prosrao negdje, međutim sportska takmičenja u manje atraktivnim sportovima i nižim ligama donosi se u sportskoj rubrici dnevnika na državnoj televiziji
Vjesnik je još zadnja oaza koja bi se mogla zvati KULTURA LJUDI i treba ju čuvati ko oko u glavi. Kad on nestane i s nama je kraj, bez obzira što ko mislio
Sto se tice tvog stava o Vjesniku kao uljudbenim i profesionalnim novinama, osim u stranicama o domacoj politici....po meni, domaca politika i njezino komentiranje privlaci 90% citatelja novina. To je najbitniji segmenet novinarstva u nasoj maloj zemlji. Uz sve te afere, nepotizme, korupciju...radje cu citati novine koje pisu o tome senzacionalisticki nego novine koje to nijecu/opravdavaju sudionike. Jadne te novine koje su postale odvjetnik nasoj nacionalnoj mafiji.
Drugim riječima, Vjesnik je zadnja oaza civilizacije u hrvatskoj medijskoj divljini i pustinji. Ja ga ponekad kupujem ne da bih ga čitao, nego samo zato da ne zaboravim što su to pristojne dnevne novine.
'Ajde-de, jer čitajući Jutarnji, Večernji, Slobodnu, Novi list itd, gledajući HTV, RTL, Novu i "ankete" već legendarnih Pulsa, GFK-a itd, i prateći ine naše strahovito "nezavisne" medije, izgleda da nam predsjednički izbori niti ne trebaju - 123% sigurno pobjeđuje Josipović, a s njim će u drugi krug, eventualno, još jedan SDP-ovac Mile Bandić, ili možda Mesićev intimus Vidošević.
U svemu tome postoji i jedna novina koja se, vidi ti to, usuđuje pisati drugačije, i koju, eto, nitko ne čita - ali autor članka se od nje ipak živ isprepadao. Tsk, tsk, ne boj se Marko, Puls kaže da će klavirist pobijediti.
Dodaj komentar