Zagrepčanka Mirela i Iranac Ali već mjesecima bezuspješno pokušavaju sklopiti brak. Republika Hrvatska im ne priznaje pravo na građansko vjenčanje, Iran pak dopušta samo vjerski brak. Život im protječe u utrci za dokumentima koje ne mogu dobiti, a Islamska zajednica proglasila je svoju nezainteresiranost za čitav slučaj.

"U mjesec dana možete obaviti sve što želite", riječi su koje je hrvatski konzul u Iranu uputio Aliju Sheikhaleslamiju, dvadesetsedmogodišnjem fotografu, pri davanju vize za Lijepu našu. Nakon višemjesečnih provjera MUP-a, SOA-e i Ministarstva vanjskih poslova, Ali je ishodio dozvolu za boravak od tek trideset dana - iako je tražio najdužu, od tri mjeseca - pošto je u Hrvatsku želio doći da napokon počne zajednički život sa Mirelom Pinđak, Zagrepčankom u koju se zaljubio. Nakon što su se upoznali preko interneta i nastavili viđati u drugim zemljama, za koje im nije bila potrebna viza, mladi par je odlučio da se skrasi u Zagrebu i vjenča.

"Hrvatska država nam ne omogućuje da sklopimo građanski brak, a Iran dopušta samo vjerski brak. Da bismo sklopili vjerski brak, moramo ispunjavati preduvjete za građanski brak"

Nisu ni sanjali da će se ta odluka, koja je trebala biti jedna lijepa prekretnica u njihovom životu, pretvoriti u višemjesečni birokratsko-proceduralni košmar. Umjesto da je po svom dolasku u Zagreb Ali u društvu sa svojom zaručnicom Mirelom upoznao znamenitosti glavnog grada, zajedno su se našli u svakodnevnoj trci po različitim uredima javne uprave od kojih su tražili potrebnu dokumentaciju za sklapanje braka. No, ni to nije urodilo plodom jer službenici hrvatske javne uprave prilikom susreta s nepoznatim problemom reagiraju  već dobro uigranom taktikom prebacivanja loptice na drugu službu. "Hrvatska država nam ne omogućuje da sklopimo građanski brak, a Iran dopušta samo vjerski brak. Da bismo sklopili vjerski brak, moramo ispunjavati preduvjete za građanski brak", ukratko objašnjava svoju Kvaku 22 tridesettrogodišnja Mirela Pinđak.

Krenimo redom vidjeti kako je borba s birokratsko - upravnim vjetrenjačama usporila želje ovog za hrvatske javne službe enigmatičnog i, čini se, bračno nespojivog dvojca.

Prva postaja je bio Matični ured Trešnjevka, gdje su se prijavili kao par, koji se želi vjenčati. I tu su se, u samom startu, javili problemi. "Tamošnji službenici su nam objasnili kako ne možemo sklopiti brak prije nego što dobiju, između ostalih dokumenata, potvrdu od Irana da će taj brak biti priznat u njegovoj državi", priča Mirela. Naime, da bi hrvatski državljanin mogao sklopiti brak sa strancem potrebni su im slijedeći dokumenti: izvadak iz matice rođenih, potvrda o slobodnom bračnom stanju stranca izdana sukladno međunarodnim ugovorima i konvencijama uz prijevod na hrvatski jezik, potvrda da nema zapreka za sklapanje braka stranog državljanina u Republici Hrvatskoj i da će taj brak biti priznat u državi čiji je državljanin, uz prijevod na hrvatski jezik (ova potvrda može biti sastavni dio potvrde o slobodnom bračnom stanju), identifikacijska isprava (sa slikom) i dokaz o državljanstvu (putovnica).

Pribavivši skoro svu potrebnu dokumentaciju, koju su, dakako, morali ovjeravati kod bilježnika i dati prevesti, nedostajala im je tek, pokazat će se - sudbonosna i tajanstvena - potvrda Irana da će priznati njihov brak. Još uvijek entuzijastični, otišli su u Iransku ambasadu gdje su im objasnili kako oni ne mogu izdati takvu potvrdu jer njihova država priznaje samo vjerski, no ne i građanski brak. "Kad smo ponovo došli u Matični ured, objasnili su nam da im treba barem nekakav dokument Irana, te smo se ponovo obratili iranskoj ambasadi koja nam je izdala potvrdu o neizdavanju takve potvrde", priča Mirela. To, dakako, Matičnom uredu Trešnjevka nije bilo dovoljno, kao ni onom na Medveščaku, u  kojem su ih također glatko odbili.

story_of_us_photo_by_thy_mournia.jpg

"Moj život se sveo na zvanje različitih ureda, odvjetnika, jurcanje taksijem po gradu da bismo pribavili jednu potvrdu, a onda nas traže drugu. Uza sve, otvoreni račun sa pozamašnim iznosom, za koji sam digla kredit, jer su mi u Ministarstvu vanjskih poslova rekli da je Aliju potreban za dobivanje vize, i za koji se na kraju ispostavilo da nije potreban, sada smo potrošili na puste papire, prijevode i ovjere, od kojih izgleda da opet nemamo koristi. I iako bi mnogi do sada već odustali, nastojimo ostati pribrani", objašnjava Mirela.

Kako im je, nakon višetjednih prikupljanja i plaćanja potvrda, nedostajalo sve osim famozne potvrde o tome da će sklopljeni brak biti priznat u matičnoj državi stranog državljanina, slijedeći korak je bio da saznaju kako bi taj dokument trebao izgledati. "Nitko mi nije znao reći što mi točno treba. Vozali su nas s jedne strane na drugu", žali se Mirela. Jedino što su uspjeli iscijediti iz Matičnog ureda čija je funkcija da bude na usluzi građanima bilo je da se taj dokument zove "nulla osta".

Ni H-Alteru nije bilo ništa lakše. Nakon šturog odgovora Ministarstva uprave, u kojem nam je objašnjeno da je "'nulla osta' međunarodni izraz za ispravu koja potvrđuje da nema zakonskih zapreka za sklapanje braka neke osobe te da će brak kojeg sklopi biti priznat u matičnoj zemlji te da svaka država svojim zakonodavstvom propisuje izgled i sadržaj te isprave", na dodatne upite zbog čega ne može vrijediti iranska potvrda da se taj dokument ne izdaje, dva tjedna nisu odgovarali.

"Moj život sveo se na zvanje različitih ureda, odvjetnika, jurcanje taksijem po gradu da bismo pribavili jednu potvrdu, a onda nas traže drugu"

Tek nakon upozorenja na Zakon o pravu na pristup informacijama i na moguću tužbu, iz Ministarstva uprave se javila stanovita gospođa Lidija Mikac koja je objasnila da o konkretnom slučaju ne može govoriti jer da nema dovoljno saznanja. No, na hipotetskoj ravni, rekla je kako je "nulla osta" dokument koji uređuje svaka država za sebe, te da Hrvatska ne uvjetuje kako će on izgledati, već da samo treba sadržavati dvije važne stvari: potvrdu o slobodnom bračnom stanju i potvrdu da će brak biti priznat u zemlji stranog državljana. Iako to, prema raspoloživim informacijama nije točno, jer "nulla osta" bi trebala samo sadržavati ovu drugu stavku, gospđa Mikac nije htjela, ili nije znala, uputiti nas na zakone i uredbe koji to reguliraju. No, zato je odgovorila da ukoliko imaju potrebne potvrde mogu biti vjenčani, te da bi se i potvrda o neizdavanju "nulla oste" uzela u obzir. A kako Mirela i Ali imaju i jedno i drugo, ostaje nejasno zašto ni matični uredi nisu reagirali po rečenom, te zašto gospođa iz gradske uprave tvrdi da su joj u Ministarstvu rekli da njih dvoje ne mogu sklopiti brak.

Uza sve to nije zanemariv ni pokušaj da prvo sklope vjerski brak, koji bi Iran priznao i dao im "nulla ostu", s kojim bi sklopili građanski brak valjan u Hrvatskoj. No, i u Islamskoj zajednici su naišli na zatvorena vrata. Iako je gospođa Bramberg u odgovoru H-Alteru naznačila kako "ženik i nevjesta mogu sklopiti i brak u vjerskom obliku bez građanskog učinka, sukladno propisima vjerske zajednice, no međutim, sklapanjem braka u tom obliku ne nastaju pravni učinci braka u smislu odredbi Obiteljskog zakona", u Islamskoj zajednici nisu baš bili zabrinuti za svoje vjernike. "U Republici Hrvatskoj brak po šerijatskim propisima priznat je kao građanski brak i Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja priznaje šerijatski brak. Da bi brak bio odgovoran mladenci moraju biti državljani Hrvatske. Vjerski brak u Hrvatskoj traži iste uvjete kao i građanski. Osoba stranog državljanstva mora ispunjavati uvjete koje propisuje zakon. Upućujemo Vas na matični ured gdje ćete dobiti uvjete. Islamska zajednica vjenčava uz šerijatske propise i po zakonu o braku", pohvalili su se u pismu H-Alteru.

Tako da ni u Islamskoj vjerskoj zajednici nisu naišli na razumijevanje. No, za razliku od vjerske zajednice, koja ima moralnu odgovornost, uredi javne uprave imaju zakonsku dužnost  pomoći. Oni su tu radi svojih građana i način na koji pokazuju svoju nesposobnost prebacivanjem loptica s jedne nadležne institucije na drugu, već je odavno dio grube hrvatske stvarnosti. No, u ovom slučaju, njihova nebriga izravno utječe na životni tijek mladog para koji jedino želi biti zajedno. "Ja samo želim živjeti sa bračnim partnerom kojeg sam izabrala. Ne mogu shvatiti da mi država u kojoj živim to onemogućava", kaže Mirela.

Tako da nakon izgubljenih dana, potrošenih živaca i novaca, Mirela i Ali još uvijek vode borbu s nesposobnim birokratskim aparatom sastavljenim od nekompetentnih i bezosjećajnih službenika koji u vlastitom neznanju daju kontradiktorne informacije.

Ključne riječi: Iran, brak
<
Vezane vijesti