Pobornici ekonomske doktrine stalnog rasta moraju prestati vjerovati da ćemo u budućnosti biti u stanju i dalje koristiti sve više energije, da obnovljivi izvori zbog svojih mana nisu sposobni postati energetska osnova naše civilizacije, i da su rizici kod obnovljivih izvora energije jednaki ili čak veći nego kod neobnovljivih.

Nedavni tekst objavljen na ovom portalu pod nazivom Mitovi o upotrebi električne energije, ukazao mi je na potrebu razbijanja tih mitova o obnovljivim izvorima energije koji se kroz medije intenzivno šire u javnosti, pa mnogi vjerojatno nehotice prihvate takvu argumentaciju i način razmišljanja, koji se tada dalje perpetuira. Baražna vatra iskrivljene argumentacije prisutne po hrvatskim ali i svjetskim medijima posebice je intenzivirana nakon nuklearne katastrofe u Japanu, kada su po tko zna koji puta na vidjelo iskočile sve mane neobnovljivih izvora energije, a posebice nuklearne energije, pa jedino što još mogu upotrijebiti u svoju obranu je intenziviranje diskreditacije konkurencije, odnosno obnovljivih izvora energije, koji su već i prije ove katastrofe pokazivali veliku žilavost u rušenju mitova koji im se pripisuju.

Pobornici sadašnje ekonomske doktrine stalnog rasta, suočeni su s tri mita u pogledu upotrebe energije u budućnosti.

S pojavom vrhunca proizvodnje svih neobnovljivih energenata, vrlo je malo vjerojatno da će i proizvodnja električne energije nastaviti rasti u nedogled

Prvo, moraju prestati vjerovati da ćemo u budućnosti biti u stanju i dalje koristiti sve više i više energije. Vrhunac proizvodnje svih neobnovljivih oblika energije vrlo vjerojatno će se dogoditi između 2020. i 2030., a čak i da su te prognoze pogrešne, ne postavlja se pitanje da li će se to dogoditi, već samo kada će se to doista dogoditi. Od sredine 2004. godine do danas svjetska proizvodnja nafte varirala je u rasponu od svega 4 posto, što ukazuje da se već vrlo vjerojatno nalazimo na tzv. platou proizvodnje tog energenta te da su daljnja povećanja proizvodnje malo izgledna, a trenutak pada proizvodnje nafte postaje sve izglednija bliska budućnost. Procjene početka pada svjetske proizvodnje nafte kreću se u rasponima od 2011. do 2015. godine. Vrlo rijetke studije daju neke duže procjene. Vrhunac svjetske proizvodnje ugljena vjerojatno će se dogoditi između 2011. i 2025. godine. Vrhunac svjetske proizvodnje plina vjerojatno će se dogoditi između 2019. i 2030. godine, a vrhunac proizvodnje urana vjerojatno će se pojaviti između 2015. i 2030. godine. S pojavom vrhunca proizvodnje svih neobnovljivih energenata, vrlo je malo vjerojatno da će i proizvodnja električne energije nastaviti rasti u nedogled. S pojavom vrhunca proizvodnje nafte, rokovi procjena vrhunca proizvodnje ostalih neobnovljivih energenata mogu se i dodatno skratiti, jer proizvodnja tih energenata jako ovisi o dostupnosti nafte.

Nerazumijevanje eksponencijalne krivulje rasta, koja se događa u raznim segmentima ljudske aktivnosti, a ne samo u energetici, predstavlja jednu od najvećih tragedija

mis.jpg mis.jpg

Drugo, da obnovljivi izvori zbog svojih mana nisu sposobni postati energetska osnova naše civilizacije. Jedan od najčešćih pokušaja diskreditacije obnovljivih izvora energije sažima se u izjavama poput: "Svi obnovljivi izvori imaju jednu (obično dodaju i riječi poput nepremostivu ili neizbježnu) manu, jer ovise o hirovitosti prirode." Ovu tvrdnju koja je inače jako popularna i među energetičarima (pogotovo nuklearnim) na FER-u, proanalizirat ću iz više aspekata. Argumentacija koja će biti iznesena odnosi se na globalnu razinu primjene obnovljivih izvora energije, jer regionalne i lokalne specifičnosti nije moguće uklopiti u kratak tekst. Uostalom, izrečene diskreditacije obnovljivih izvora energije su također gotovo uvijek paušalne i generalizirane.

1. Rade li svi obnovljivi izvori nepredvidivo zbog hirova prirode?

U svjetskom energetskom miksu, obnovljivi izvori već danas sudjeluju s preko 18 posto. Tradicionalna biomasa, sama, trenutno namiruje preko 13 posto udjela u svjetskoj potrošnji energije, što je otprilike 4-5 puta veći udio od primjerice nuklearne energije. Biomasa općenito, u što osim tradicionalne biomase, dodatno spada bioplin, neprerađeno biljnoulje, biodizel i bioetanol, svakako ne spada u izvore energije koji ovise o hirovima prirode. Barem ne više od toga koliko o hirovima prirode ovise i neobnovljivi izvori energije, ali o tome malo kasnije. Hrvatska upravo u razvoju potencijala biomase ima priličan neiskorišteni kapacitet. Geotermalna energija, bilo da se radi o iskorištavanju energije podzemnih fluida ili suhih stijena, također može funkcionirati prilično pouzdano i stalno.  Stalni rad, također imaju, OTEC (Ocean Thermal Energy Conversion) koji koristi razlike u temperaturi između površine i dubljih dijelova mora za proizvodnju električne energije, iskorištavanje energije plime i

Nerazumijevanje eksponencijalne krivulje rasta, koja se događa u raznim segmentima ljudske aktivnosti, a ne samo u energetici, predstavlja jednu od najvećih tragedija ljudskoga roda

oseke, morskih struja i slično. Akumulacione hidroelektrane imaju problema samo kada hirovi prirode izađu iz uobičajenih okvira, a solarne termalne elektrane koje imaju mogućnost akumulacije topline također već mogu premostiti i dobar dio noćnog rada. Čak postoje i vjetroelektrane, doduše malih snaga, koje se poput balona mogu smjestiti na veće visine te rade vrlo stabilno i neovisno o prizemnim varijacijama snage vjetra, ali za sada spadaju u egzotiku bez većeg potencijala, iako su već našle svoje mjesto za primjene u praksi.

2. Jesu li neobnovljivi izvori energije otporni na hirove prirode?

Kada se obnovljive izvore energije dikreditira time što im se pripisuje da su ovisni o hirovima prirode, indirektno se sugerira da su neobnovljivi izvori na njih imuni. Da vidimo da li je to stvarno tako. Recimo, da krene velika suša pa rijeke i akumulacije presuše, te energija iz hidroelektrana više nije na raspolaganju. Tada bi, slijedeći tu logiku, manjak trebale popuniti termoelektrane s naročitim naglaskom na "pouzdane" nuklearne elektrane. Međutim, gle čuda, termoelektrane i nuklearke također ne mogu raditi, jer u rijekama nema dovoljno vode za hlađenje, pa rade smanjenim kapacitetom ili čak ispadaju iz upotrebe, pa moraju imati višestruke rezervne kapacitete za takve situacije što jako poskupljuje cijeli sustav. Znači u vremenima ekstremnih suša izlazni energetski rezultat iz hidroelektrana i nuklearki može biti ravan nuli. Čak što više, ono što je široj javnosti postalo poznato s aktualnom katastrofom u nuklearki Fukushimi Daiichi, je to, da nuklearka ne smije ostati bez hlađenja ni kada ne radi, jer tada nastaje kaos. To predstavlja dodatni problem i nuklearku pretvara u nepredviđenog potrošača električne energije u trenucima energetske oskudice. Takav scenarij nije nepoznat, jer se već višekratno ponavljao u Europi i SAD-u. Francuska, koja je posebno osjetljiva na takve hirove prirode, bila je često u velikim problemima. Samo unazad jednog desetljeća to se velikim intenzitetom ponovilo 2003., 2006. i 2009. godine. Primjerice 2009. godine Francuskoj je iz upotrebe ispalo 20GW instalirane snage nuklearki od ukupno 63GW, pa su, između ostalog, uvozili struju proizvedenu iz vjetroelektrana u Njemačkoj. Dakle, u vremenima velikih suša, koje su najčešće popraćene visokim temperaturama i povećanom potrošnjom električne energije za klima uređaje, hidroelektrane mogu samo zaštekati, a nuklearke čak postaju potrošači energije uz povećanu opasnost havarije zbog otežanog hlađenja. Francuzi su tako 2003. godine čak bili prisiljeni polijevati reaktore vodom koristeći gumena crijeva.

solar_array_by_adampaquette.jpg solar_array_by_adampaquette.jpg

 

Nagradno pitanje glasi: Kako u opisanim uvjetima hirovitosti prirode rade elektrane na biomasu, solarne elektrane, vjetroelektrane i još neki obnovljivi izvori energije? Hirovi prirode u obliku poplava također mogu izbaciti iz upotrebe razne neobnovljive energetske objekte, pogotovo one koji se moraju graditi u blizini rijeka ili mora zbog hlađenja, što također nisu nepoznati događaji. Jedan od takvih slučajeva koji nam je geografski bio blizu, a ima puno sličnosti s uzrocima aktualne katastrofe u Fukushimi Daiichi (srećom je ostao bez takvih posljedica), možete pogledati ovdje. U situacijama poplava, obnovljivi izvori poput hidroelektrana čak moraju ispuštati viškove vode, a vjetroelektrane koje se često rade na povišenim mjestima zbog stabilnijeg i jačeg vjetra na takvim lokacijama, također ostaju zaštićene.

Kada se uspoređuju obnovljivi i neobnovljivi izvori energije, veću težinu pri odlukama u budućnosti trebala bi imati njihova ovisnost o ljudskoj hirovitosti

Hirovitost prirode u svojoj punoj snazi pokazala se i tijekom nedavnog razornog potresa u Japanu, koji je bio popraćen tsunamijem. Neobnovljivi izvori energije u formi nuklearnih elektrana pokazali su ponovo svu svoju ranjivost na hirove prirode. Reaktori nuklearnih elektrana na zahvaćenom području, ne samo da su ispali iz upotrebe stvarajući dugoročnu veliku gospodarsku štetu Japanu, već su dodatno napravili ekološku katastrofu koja već ima regionalne, a može poprimiti i globalne razmjere. Mogućnost da neki od tih reaktora više nikada neće ni proraditi, više je nego izgledna. Kao zanimljivost, ovdje ću istaknuti da su vjetroelektrane, na potresom zahvaćenom području Japana, preživjele bez kvarova te su i dalje u funkciji, dajući svoj doprinos da japanski elektroenergetski sustav ne kolabira u potpunosti. Svega par vjetroelektrana nije bilo odmah nakon potresa u funkciji, ali ne zbog vlastitog kvara već zbog kvarova na elektrodistributivnoj mreži izvan područja elektrana. Slična stvar se dogodila i 2007. godine. Neki tada oštećeni reaktori nisu godinama osposobljeni za rad, a neki nisu proradili ni do današnjih dana i tko zna kad će.

Dodatni aspekt je sama sigurnost dobave neobnovljivih energenata, koja je također osjetljiva na hirove prirode. Primjerice, samo unazad godinu dana imali smo velike suše i poplave u Australiji. Svaka od tih prirodnih nepogoda, na svoj način, utjecala je na proizvodnju ugljena i urana koji se tamo eksploatira. Možemo još dodati i uragane koji remete proizvodnju nafte iz bušotina na moru. Naravno, ovdje bi već netko mogao uskočiti s primjedbom da uvijek postoje uskladištene rezerve neobnovljivih energenata koji mogu premostiti kratkotrajne poremećaje u njihovoj proizvodnji, a za obnovljive to nije slučaj, pa će iduće pitanje biti:

3. Da li je moguće skladištiti energiju iz obnovljivih izvora?

Naravno da je moguće. Svi oblici biomase koji zasada imaju i najveći udio u obnovljivim izvorima energije, skladište se otprilike kao i neobnovljivi energenti. Neke oblike obnovljive energije, poput sunčeve, možemo skladištiti kao toplinsku energiju. Druge vidove obnovljive energije koja kao izlaz ima električnu energiju, također ima više načina skladištenje. Spomenut ću samo neke. Skladištenje u obliku hidroenergije korištenjem pumpi i reverzibilnih hidroelektrana, skladištenje u obliku komprimiranog zraka ili proizvodnjom vodika, a to nisu jedini načini koji su na raspolaganju. Naravno takvo skladištenje energije donosi i gubitke energije tijekom transformacija koji nisu zanemarivi pa ih treba izbjegavati koliko je moguće. Zato se uz obnovljive izvore radije pribjegava upravljanju proizvodnjom i potrošnjom električne energije kroz novi koncept pametnih mreža.

vjetrenjaca_2_52f.jpg

Treće. Izjava da niti jedan oblik proizvodnje energije ne dolazi bez rizika po okoliš je, naravno, u potpunosti točna, ali zastupnici koncepta stalnog rasta, vještim formulacijama te tvrdnje, diskretno sugeriraju da su ti rizici po jedinici proizvedene energije jednaki ili čak veći kod obnovljivih izvora energije, nego kod neobnovljivih, a taj dio svakako nije točan. Taj dio zaslužuje malo dužu analizu, ali ne u ovom trenutku. Spomenut ću tek da je cijeli ciklus proizvodnje goriva za nuklearke opterećen emisijama raznih stakleničkih plinova i radioaktivnih supstanci, a nuklearke se reklamira kako predstavljaju čisti izvor energije bez emisija stakleničkih plinova, ukoliko rade bez većih kvarova. Čak i kada ne uračunamo katastrofe izazvane nuklearkama koje se, kako vidimo, ipak prečesto događaju, one nisu ni približno tako čisti izvor energije kako ga želi prikazati nuklearna industrija.

Vrijeme neobnovljivih energenata, a time i civilizacije kakvu poznajemo, nemilosrdno istječe. Na ono što nas čeka u budućnosti sigurno jednim dijelom možemo sami utjecati, pa tu mogućnost barem trebamo pokušati iskoristiti

Kao što ne postoji izvor energije bez utjecaja na okoliš, tako ne postoji niti izvor energije koji je imun na hirove prirode. No u oba slučaja, dobro odabrani obnovljivi izvori energije, dugoročno imaju bolje karakteristike. Kada se uspoređuju obnovljivi i neobnovljivi izvori energije, veću težinu pri odlukama u budućnosti trebala bi imati njihova ovisnost o ljudskoj hirovitosti. Plinovodi i naftovodi lako se zatvore iz čistog hira neke osobe na vlasti, a obustava isporuka ugljena ili nuklearnog goriva itekako je podložna toj vrsti hirovitosti, a kao što nas povijest uči, žrtve hirovitosti prirode jedino nadmašuju žrtve hirovitosti ljudi. Obnovljivi izvori energije, za razliku od neobnovljivih, prema toj vrsti hirovitosti pokazuju iznenađujuću žilavost, a u bliskoj budućnosti to će biti njihova sve cjenjenija karakteristika. Sa stanovišta SAD-a, koji vojnom silom može osigurati dotok neobnovljivih energenata za svoje potrebe, iz raznih krajeva svijeta, oslanjanje na njih možda im daje neki privid logičnosti, ali za sve ostale to predstavlja dodatni rizik. Na žalost, osobno mislim da se s razvojem obnovljivih izvora energije i transformacijom prema nisko energetskoj civilizaciji, na svjetskoj razini već prilično kasni. Ukoliko vrhunac proizvodnje svih neobnovljivih energenata doista uslijedi u narednih 10 do 20 godina, na što ukazuje sve veći broj studija, ovakve rasprave o neminovnosti korištenja neobnovljivih energenata bit će bespredmetne, jer će uslijediti nezadrživi pad količine raspoložive energije za potrošnju. Nije uopće upitno da li će se taj trenutak dogoditi, već je samo upitno, kada će se dogoditi.

Zeleni mitovi o energiji na žalost ne postoje, već njihova upozorenja koja, bez idealiziranja situacije u kojoj se nalazimo, predstavljaju grubu realnost koju ljudi još nisu spremni sami sebi priznati. Vrijeme neobnovljivih energenata, a time i civilizacije kakvu poznajemo, nemilosrdno istječe. Na ono što nas čeka u budućnosti sigurno jednim dijelom možemo sami utjecati, pa tu mogućnost barem trebamo pokušati iskoristiti. Ako ne zbog sebe, barem zbog generacija koje dolaze iza nas.

<
Vezane vijesti