H-Alter
Foto: N.N.Foto: N.N.Voljela sam nakon faksa, posla ili pive reći "idem doma" i uspedalirati do Nazorove 53, otvoriti široka vrata i biti kući. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam. Ali izmicao mi je politički smisao našeg skvotiranja. Kao kolektiv nismo se uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao anarhističkog i antifašističkog, što je meni bilo izrazito važno, a neki su to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje". Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora, a svaki novi put može biti bolji pokušaj.

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.

Prvi u seriji tekstova tekst je Anje Vladisavljević 'Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše', koja nas vodi u Dubravu, među pale heroje i pale industrije, ali i nove, spontane spomenike kvartovske solidarnosti.

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića 'Uspavana ljepotica Blata', koji nas vodi u kompleks nikada dovršene Sveučilišne bolnice na kraju grada, promišljajući značaj takvog pothvata gradnje i vrijednost sanjarskog javnoga zdravstva.

Treći u seriji tekstova tekst je Tikvice Kapulić 'Mjesto po mjeri utopije', koja piše o nadahnućima i problemima skvotiranja, sudjelovanju u pokretanju zagrebačkog BEK-a, ali i svjedočenju posrnuća i lekcijama za dalje.

S mješavinom nostalgije i veselja se prisjećam prvih lutanja po napuštenim prostorima u svom rodnom gradu u kojem sam provela život do svoje punoljetnosti. Pri kraju osnovne škole prijateljica i ja smo većinu vremena provodile otkrivajući skrivene zakutke napuštenih ruševina.Skupljali su se tamo sumnjivi likovi i lokalni đaneri i na kraju je izgorio, pa je u sjećanju ostao kao Jadranplamen. Danas te zgrade više uopće nema, kao da je nikada nije ni bilo

Bilo je nešto neodoljivo privlačno u lutanju tim prostorima. Davalo nam je to slobodu da same smišljamo priče tko je sve kročio tim hodnicima i što pamte ti oguljeni zidovi. Kao da su nam ti zaboravljeni prostori pričali, a mi smo ih slušale i maštale kako ćemo udahnuti novi život u tihe sobe. Imale smo veliku želju da barem jedna od tih soba bude naša i da ćemo tamo uvijek moći pobjeći i skriti se kad to bude potrebno.

Uživanje u posjećivanju napuštenih prostora nastavljalo se iz godine u godinu i ideje o njihovoj okupaciji i pretvaranju takvih prostora u nešto novo i društveno korisno postajalo mi je sve privlačnije mada se činilo još dalekim od mene. Tokom srednje škole sam se s grupicom prijatelja po Splitu muvala oko skvotiranog prostora Jadrankamena koji, doduše, nije dugo potrajao niti bio pretjerano društveno koristan, osim za nas par koji smo se tamo napušavali, nacugavali i seksali kad nismo imali to gdje drugdje raditi.

Skupljali su se tamo sumnjivi likovi i lokalni đaneri i na kraju je izgorio, pa je u sjećanju ostao kao Jadranplamen. Danas te zgrade više uopće nema, kao da je nikada nije ni bilo. Ideja o skvotiranju nekako mi je prirodno došla s pankom i smatrala sam je dijelom te supkulture, te višim ciljem kojeg jednom u pank karijeri moraš ostvariti.

20190505_192241.jpg

Kad je u Zagrebu krenula priča oko Reci:Klaonice, koja opstaje još i danas, znala sam da se što prije moram tamo nacrtati kako bi iz prve ruke vidjela kako jedan skvot u nastajanju funkcionira i možda čak bila i dijelom te atmosfere. Bila sam apsolutno fascinirana s činjenicom da su se neki ljudi samoinicijativno organizirali i željeli svojim rukama podignuti autonomni dom, a uz to i prostor za različite inicijative i organizaciju Prostor smo očistile, donijele par komada namještaja, s Hrelića smo donijele lanac i katanac te osigurale vrata, složile to da barem liči na nekakvu kuću, nabavile alat, zasadile rajčice, ali većinu vremena smo tamo samo visile i družile se te maštale kako bi nešto ovakvo moglo funkcionirati, ali nismo imale ni znanja ni vještina ni socijalnog kapitala da to bude nešto ozbiljnijedogađaja.

Neke mi stvari nisu bile potpuno jasne, što zakonski, što politički, ali iz takvih situacija i posebice susreta s različitim ljudima sam učila i upijala znanje i iskustvo o takvom načinu života i uvijek mi je bilo drago prisustvovati ili sudjelovati u tada uzbudljivom živom primjeru anarhističke prakse. Maštanje o osnivanju skvota kojeg bih mogla smatrati vlastitim domom i domom ljudi koji dijele slične ideje o životu i djelovanju se nastavilo s ulaskom u svaku primamljivu ruinu.

Miris vlage i ustajalosti, zidova prikrivenih gljivicama i prastarom prašinom u zraku, sa svakim su me skokom kroz prozor ili upadanjem kroz vrata koja je trebalo jače odgurnuti učinili prikovanom za taj trenutak koji je zastao u takvim mjestima. Uvijek bih se pitala što je ljude natjeralo da odu iz te kuće i ostave sve kao da nisu imali izbora nego žurno nestati, kao da su još jučer bili tu.

Novine i šalica na stolu. Obavezno pogledam iz koje godine su novine. Bočica parfema i britvica u ormariću u kupaoni. Posteri omiljenih bendova na zidovima sobe. Uvijek bih tražila odgovore u obliku telefonskih imenika, računa za struju ili osobnih dokumenata. U Zagrebu je bilo dovoljno da frend ili frendica dojave za neki zanimljiv napušteni prostor (a Zagreb ih je prepun!) i već bi se dogovorili za obilazak prostora.

Nekad bi i cijeli dan znali bauljati od jednog do drugog i imati osjećaj da radimo nešto supertajno i superopasno. Dio otkrivanja svakog prostora je obavezno kopanje po internetu i odlasci u katastar, a svako novo saznanje o prostoru, o nekim ljudima koji su tu obitavali budilo je uzbuđenje. 

bek_ak3.jpg

S dvije prijateljice s kojima ću par godina kasnije pokrenuti BEK (skvot u zagrebačkoj Nazorovoj) upala sam u jedan prostor u Savskoj. Bio je to kompleks malih kućica s dvorištem (koje i danas još tamo stoje) od kojih smo odlučile skvotirati jednu kućicu i pokrenuti grupicu ljudi da se aktivira oko tog mjesta.Maštanje o osnivanju skvota kojeg bih mogla smatrati vlastitim domom i domom ljudi koji dijele slične ideje o životu i djelovanju se nastavilo s ulaskom u svaku primamljivu ruinu

Prostor smo očistile, donijele par komada namještaja, s Hrelića smo donijele lanac i katanac te osigurale vrata, složile to da barem liči na nekakvu kuću, nabavile alat, zasadile rajčice, ali većinu vremena smo tamo samo visile i družile se te maštale kako bi nešto ovakvo moglo funkcionirati, ali nismo imale ni znanja ni vještina ni socijalnog kapitala da to bude nešto ozbiljnije.

Skvot smo nazvale Mengara, kako i priliči nabrijanim feministkinjama. Imale smo i susjede skvotere u tom kompleksu koji su atmosferu činili posebno nepredvidivom, a radilo se tu o par beskućnika koji su boravili na tavanu ili u drugim kućicama. Prespavale smo u toj kući samo jednu noć i sjećam se kako smo bile ponosne na sebe što smo to uspjele.Ono što se kasnije kada je BEK krenuo iskristaliziralo od strane kritike izvana (jer BEK je bio dosta medijski razvikan) je to pitanje i osporavanje legalnosti i legitimiteta skvotera kao "uzurpatora privatnog vlasništva". Komentari su se s te strane kretali u smjeru negativne percepcije u kojoj je vlasništvo predstavljalo nedodirljivi oblik koji je uvijek iznad društvenih potreba

Iskreno, bilo je grozno, nismo imale nikakav namještaj za spavanje i ležale smo na podu na vrećama za smeće jer je sve bilo prašnjavo, a soba u kojoj smo odlučile provesti noć bila je odmah na cesti i buka s ceste miješala se s jezivim pričama kojima smo se hranile i koje smo vezivale za taj prostor.

Bio je to više kao neki jednokratni skvoterski pidžama parti s prijateljicama s kojima volim diskutirati o mogućnostima anarhističkog društvenog uređenja nego neki ozbiljan projekt, a uskoro nakon toga zaštitarska firma koja je bila zadužena za tu adresu nam je provalila u "kuću" i upozorili su nas da se ne smijemo više zadržavati u tom prostoru.

U tim željama za pokretanjem kolektiva i nekog autonomnog prostora miješala se dječja radoznalost i želja za traganjem i igrom, a s druge strane bilo je tu već ozbiljnih političkih stavova i ideja i bilo mi je jasno da skvotiranje može biti snažan odgovor na goruće društvene probleme. Nakon upoznavanja skvotiranja kroz raznu literaturu i nakon što sam i po Europi vidjela dobre primjere funkcioniranja skvotiranih prostora, dodatno sam se nabrijala.

img_20190505_200342_117.jpg

Ljudi s kojima sam se družila na razne su načine bili društveno aktivni i često bi u razgovorima zaključili kako Zagrebu unutar alternativne scene fali političke nabrijanosti i prostora koji će akumulirati subverzivne političke ideje i biti platforma društvene kritike. Željela sam da primjerom pokažemo kako skvotiranjem stvaramo prostor za sebe i druge govoreći na vrlo direktan način kako je sistem manjkav, a kako su ljudi kada se udruže u mogućnosti stvarati promjenu.U tim željama za pokretanjem kolektiva i nekog autonomnog prostora miješala se dječja radoznalost i želja za traganjem i igrom, a s druge strane bilo je tu već ozbiljnih političkih stavova i ideja i bilo mi je jasno da skvotiranje može biti snažan odgovor na goruće društvene probleme

Ono što se kasnije kada je BEK krenuo iskristaliziralo od strane kritike izvana (jer BEK je bio dosta medijski razvikan) je to pitanje i osporavanje legalnosti i legitimiteta skvotera kao "uzurpatora privatnog vlasništva". Komentari su se s te strane kretali u smjeru negativne percepcije u kojoj je vlasništvo predstavljalo nedodirljivi oblik koji je uvijek iznad društvenih potreba, čak i kada smo jasno predočili sve pozitivne strane našeg djelovanja tamo.

Voljela bih kada bi ljudi to sagledali iz jedne drugačije perspektive, primjerice skvotirani prostori ili potencijalni skvotovi koji su napuštene tvornice, zgrade, kuće, škole, "državna" imovina zapravo pripada svima nama. To je ostavština, ako ne socijalizma, onda nekog drugog perioda u kojem su naše sugrađanke i sugrađani, bake i djedovi svojim radom gradili nešto što je kasnije u lošem državnom upravljanju i pretvorbi ostavljeno da propada.

Ljudi su ostali bez posla i bez mogućnosti pristojnog stanovanja, a država i institucije bi se trebale pobrinuti za kolateralne žrtve svog nemara. Ono što se skvotiranjem želi reći je da mi samo uzimamo svoje natrag i otvaramo vrata svima onima koji žele van sistema pokušati stvarati jedno novo društvo. I još najvažnije od svega je da svojim primjerom potaknemo i one koji nemaju izbora i one kojima je to upravo politički izbor da otvore vrata iduće napuštene zgrade i nastane se tamo jer to je upravo povratak kući, a ne krađa tuđega.

dsc_2764.jpg

Ideja oko BEK-a se kuhala par mjeseci prije nego smo početkom 2018. ušli u prostor. Skupilo se tu nas par od kojih se samo nekoliko poznavalo malo bolje od prije, a većina se u stvari nije poznavala i nismo znali ništa jedni o drugima. S obzirom na to da smo smatrali da svatko tko želi nekako doprinijeti može, isprva ovo nismo vidjeli kao problem. Tek kasnije će se ispostaviti da nemamo iste vizije, ni set vrijednosti koji se vezivao uz ideju slobodarskog društva.U svemu tome mi je često izmicao politički smisao našeg skvotiranja, prvo jer se kao kolektiv nismo uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao političkog, odnosno anarhističkog i antifašističkog što je meni bilo izrazito važno, a onda i zato jer su neki to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje" ili zato jer "deklariranje je nepotrebno etiketiranje"

U svakom slučaju, pošto poto smo htjeli da ovaj projekt uspije pa se nismo toliko zamarali zapravo bazičnim stvarima – našim međusobnim odnosima u nastajućem kolektivu. Za zgradu smo doznali na dojavu frendice od frendice koja je simpatizirala ideju otvaranja društvenog centra.

Ta zgrada sa svojim dvorištem, igralištem, šumom i samom lokacijom ispod šume Tuškanac je očaravajuće prekrasna, a jedna od fascinantnijih stvari bio je veliki krov s kojeg pogled puca na cijeli Zagreb. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi vi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam. Zgrada BEK-a je bila škola za slijepu i slabovidnu djecu i zgrada je arhitektonski zanimljivo izvedena kako bi se djeci olakšalo kretanje po prostoru.

Bilo mi je sjajno tamo otkrivati sitnice koje su toj djeci pomagale u radu i učenju (primjerice tipkaće mašine za brajicu, sportski rekviziti koji su proizvodili zvukove npr. lopta koja zvecka kako bi djeca znala gdje se u prostoru nalazi, prilagođene knjige, tandem bicikl, taktilna geometrijska tijela...) i otkrivati što je sve tu školu činilo njihovim domom iz kojeg su 2015. nažalost iseljeni, a zgrada je i prije nego su ih iselili ostavljena da sustavno propada. Bilo je tu i boli i gorčine i nakon što sam si priznala da je sveopća atmosfera tog mjesta koje je trebalo biti utopija apatija, apolitičnost, lijenost, nerazumijevanje, a modus operandi "trebalo bi" i "netko će drugi", počela sam smišljati izlaznu strategiju iz te iscrpljujuće situacije

Dati novi život tom prostoru činio mi se sasvim logičnim planom i krenuli smo s ozbiljnom megalomanskom idejom o stvaranju otvorenog prostora koji će zajednici dati priliku da se uključi u rad i stvaranje istog. Početak je bio doista uzbudljiv i razni inspirativni ljudi su se tamo motali i stalno se raspravljalo i žustro razgovaralo o idejama i planovima, o načinu organizacije rasporeda, aktivnosti i obaveza i mnogima je to davalo poticaj da se napokon izraze.

Medijski smo bili dosta popraćeni i Facebook stranica je bila popularna što mi se sad čini kao početnička greška jer je to privuklo i dosta neželjene pažnje te ljudi koji su samo htjeli uzimati od ostalih i od samog prostora.

U svemu tome mi je često izmicao politički smisao našeg skvotiranja, prvo jer se kao kolektiv nismo uspjeli dogovoriti oko deklariranja prostora kao političkog, odnosno anarhističkog i antifašističkog što je meni bilo izrazito važno, a onda i zato jer su neki to sabotirali iz razloga što "takav stav stvara neprijatelje" ili zato jer "deklariranje je nepotrebno etiketiranje", a "ideologije su izmišljotina koja stvara dodatne prepirke". To je na koncu vodilo i do toga da i "fašisti mogu biti dobri ljudi". Ako im se pruži prilika, je l'...

dsc_0177.jpg

Ispostavilo se da je pojam slobode i anarhije i dalje fleksibilan i da ga ljudi iznimno različito shvaćaju i interpretiraju. Tako nam se ispriječio i drugi problem koji prati vjerojatno sve skvotove, pitanje otvorenosti i zatvorenosti, odnosno sigurnosti prostora i ljudi koji su unutra.Ta zgrada sa svojim dvorištem, igralištem, šumom i samom lokacijom ispod šume Tuškanac je očaravajuće prekrasna, a jedna od fascinantnijih stvari bio je veliki krov s kojeg pogled puca na cijeli Zagreb. Tamo sam provela jedna od ljepših jutara i još ljepših zalazaka sunca i svi vi koji ste imali priliku biti tamo znate o čemu pričam

Bilo je to dosta kaotično i stresno jer nismo imali čvrst sustav vrijednosti i pravila koji bi pravedno filtrirao ljude jer odjednom je mnoštvo ljudi htjelo useliti u prostor u kojem smo živjeli. Tada sam iz prve ruke shvatila koliko ljudi je imalo problem sa stanovanjem, odnosno koliko ljudi nije imalo riješeno vlastito pitanje stanovanja i to me strašno pogađalo jer nismo mogli riješiti svačiji problem ni postati institucija za takve slučajeve.

To prvo ljeto u jednom trenutku nas je s gostima bilo 34 u kući i veličina prostora se također pokazala kao manjkavost jer su ljudi bez ikakvih pitanja useljavali gdje su htjeli i kako su htjeli, tako da je i sam prostor bio kaotičan za osiguravanje i kontroliranje tko, kada i kako ulazi i kreće se prostorom. Naravno da je bilo sjajnih gostiju iz cijelog svijeta s kojima smo se nauživali i u radu i u zabavi, ali vjerujte, bilo je i loših ljudi kojima cilj nije bio doprinijeti ni nama, ni zajednici.

Ključna mjesta samoorganizacije kolektiva bi trebali biti sastanci koji služe dogovaranju narednih obaveza, rezimiranju prošlih aktivnosti, obraćanje pozornosti na međuljudske odnose i donošenje važnih odluka i smjernica. U BEK-u su sastanci bili toliko mučni i jasno mi je da je u ovom slučaju ono sjećanje na loše potuklo sjećanje na dobro.Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora. Prostori i grad pripadaju nama i važno je znati da ih možemo mijenjati i formirati u ideje utopije

Sve što pamtim od tih sastanaka je nefunkcionalnost, nasilje, urlanje, nepoštivanje drugih, kršenje dogovora, česta manipulacija, nerješavanje sukoba i ignoriranje stvarnih problema. Često bi se svakim sastankom vraćali unatrag, nešto se dogovori, a već sljedeći tjedan se dogovori krše ili jednostavno odbace.

Nemam neki recept kako bi sastanke trebalo organizirati da oni budu funkcionalni ako je kolektiv nefunkcionalan, a to je bio problem iz kojeg su proizlazili i drugi problemi. Bilo je tu i boli i gorčine i nakon što sam si priznala da je sveopća atmosfera tog mjesta koje je trebalo biti utopija - apatija, apolitičnost, lijenost, nerazumijevanje, a modus operandi "trebalo bi" i "netko će drugi" - počela sam smišljati izlaznu strategiju iz te iscrpljujuće situacije.

(Fotografije: N.N. & A.K.) (Fotografije: N.N. & A.K.)

Koliko god gorčine bilo u svemu tome, ja sam voljela to mjesto. Voljela sam nakon faksa, nakon posla ili pive u gradu reći "idem doma" i Ključna mjesta samoorganizacije kolektiva bi trebali biti sastanci koji služe dogovaranju narednih obaveza, rezimiranju prošlih aktivnosti, obraćanje pozornosti na međuljudske odnose i donošenje važnih odluka i smjernicauspedalirati do Nazorove 53, otvoriti široka vrata i biti kući. Voljela sam se osjećati korisnom među ljudima, organizirati događaje, biti u stresu hoće li sve ispasti kako treba, hoću li sve uspjeti na vrijeme, bojati se da neću moći sve odraditi, a onda shvatiti da nisam sama i da možemo sve zajedničkim snagama.

Puno ljudi je podržalo BEK i puno ljudi je smatralo da vrijedi uložiti svoj angažman u takvu ideju i silno sam zahvalna što su ljudi pokušavali. Bilo je sjajno vidjeti da ljudi dolaze kuhati, jesti, družiti se, donirati, ponuditi svoje znanje i resurse, reći potrebne riječi podrške. Sjećam se da su par puta bivši učenici i učenice škole nakon što su načuli da su se u BEK naselili neki ljudi, došli ponovno osjetiti prostor u kojem su proveli lijepe dane. Hodali su od prostorije do prostorije i prisjećali se.Nemam neki recept kako bi sastanke trebalo organizirati da oni budu funkcionalni ako je kolektiv nefunkcionalan, a to je bio problem iz kojeg su proizlazili i drugi problemi

Iako mi je žao da nismo uspjeli jer je BEK nakon godinu i nešto sitno propao, ipak je ideja ona koja opstaje iznad prostora. Prostori i grad pripadaju nama i važno je znati da ih možemo mijenjati i formirati u ideje utopije.

Subverzija nikad ne može biti potpuna, a utopija nikad ne može biti ostvarena i tako bi i trebalo ostati jer je to ono što nas gura da pokušavamo i dalje. I u idući prostor u koji uđem i kad me zapljusne miris vlage i ustajalosti, nadam se da ću hodati od prostorije do prostorije i prisjećati se jer svaki novi put može biti bolji pokušaj.

aem_copy27163.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti