Vesna Pusić, predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, govori o skrivenosti tih pregovora od javnosti i opasnosti od lakirovke, o potrebi reforme pravosuđa na kojoj EU ne insistira dovoljno, o skidanju brodogradilišta s državnih poticaja, o "diktatu" usmjerenom na smanjivanje radničkih prava, te o klijentilističkom mentalitetu kojim Hrvatska pristupa EU-integraciji.

Lijepo je što još uvijek smijem zapaliti cigaretu u vašem uredu, tko zna kako će biti s tim kad jednom uđemo u EU.

Pa, ja osobno ni tada sasvim sigurno neću imati ništa protiv, ali možda ćemo ipak tada intervju morati snimati u, recimo, predsoblju...

Dobro, lako ćemo za pušenje ili sir i vrhnje, veći problem je ukupna neprovidnost aktualnih hrvatskih pregovora s EU-om. Za H-alter ste već izjavili da ste načelno ipak skloni objavljivanju detalja toga postupka sa strane Vlade RH. A što je točno djelokrug saborskog odbora kojem ste na čelu?

U poslovniku piše da je to praćenje pregovora od strane Sabora te verifikacija, odnosno rasprava i odobravanje pregovaračkih stajališta za sva poglavlja. Argument za zatvaranje sjednica, koji se donekle može shvatiti, bio je to da mi u stajalištima tražimo od EU-a pojedine odgode koje vjerojatno nećemo dobiti u toj formi... Logično je da bi to izazvalo razočaranost kod javnosti, osjećaj da postupak baš i ne ide dobro. Kažem, donekle mogu razumjeti takav stav vlade, iako se sama ne bih brinula zbog ove ili one moguće reakcije javnosti, koja ima pravo da ju se upozna sa svim fazama pregovora. A s druge strane, sve i ako je briga vlade dosad bila opravdana, oni bi već morali uvidjeti kako se postupak bliži zaključenju.

No javnost i dalje uglavnom nema pojma što je dogovoreno.

Točno, i ne bi se slika pregovora baš smjela pretvoriti u neku lakirovku. Mi se jesmo odlučili da idemo u Europsku uniju, ali moramo dobiti informaciju kakav je modus toga članstva dosad utvrđen. U odboru smo zato organizirali okrugle stolove koji su otvoreni za javnost, no dosta nam još preostaje za obaviti. Primjerice, tek nas čeka priprema za korištenje europskih fondova, naročito iz omotnice za 2012. i 2013. godinu.

Koliko sam odbor ima uvida u nijanse pregovora, koliko je vlada kao hrvatski pregovarač uopće otvorena prema vama?

Pregovarači EU-a ne razumiju u potpunosti. Ne razmišljaju o tome da su kriteriji koji su korišteni za ulazak novih sudaca u profesiju, te za napredovanje, bili politički

Trebalo bi da jest. Sva pregovaračka stajališta dobivamo na pregled i diskusiju, a dobivamo i podatke za privremeno zatvorena poglavlja, o svemu što je tokom pregovora ispalo drukčije negoli smo na početku smjerali. To je ono za što se i moramo najviše pripremati. Javnosti bi se trebalo pojasniti koje se zadaće od nas očekuju do kraja pregovora, pa smo pozvali voditelje pregovaračkih radnih skupina po pojedinim nezatvorenim poglavljima da naprave spisak onoga što utoliko smatraju ključnim. Dodatno, povremeno direktno razgovaramo s povjerenikom komisije za proširenje, jer je za odbor bitno da vidi situaciju s dvije strane. Iz njihove perspektive, recimo, još uvijek je ključna suradnja Hrvatske s Haškim sudom.

Dok naše pravosuđe na domaćem terenu može raditi svašta.

Da, i pritom je pravosuđe novo poglavlje, Hrvatska je prva koja pregovara i o njemu. Drugo, mi smo tranziciju prošli za vrijeme rata, što samo po sebi uništava pravosuđe, toga se sjećate... Takvu situaciju oni doista nisu imali priliku vidjeti. Neovisnost pravosuđa ionako nije lako zaštititi od izvršne vlasti, a pogotovo kad je ono loše.

Ali, što ako izvjesnim centrima ekonomske i financijske moći u Europskoj uniji odgovara zavisnost hrvatskog pravosuđa o izvršnoj vlasti, kako bi lakše realizirali svoj interes ovdje?

Mislim da to nije slučaj. Mislim da tu ne prevladava tako nešto, nego činjenica da pregovarači EU-a ne razumiju u potpunosti i ne vide što se ovdje događa. Oni inzistiraju na racionalizaciji mreže sudova, tj. smanjenju njihova broja, na informatizaciji itd.

Na tehničkim pitanjima?

Uglavnom. A ne razmišljaju o tome, čini mi se, da su kriteriji koji su korišteni za ulazak novih sudaca u profesiju te za napredovanje, bili politički. Ili to da su ključni ljudi tamo bili upleteni u sumnjive procese i odluke devedesetih. Za nas je ključna neovisnost sudaca i kvaliteta suđenja, a to ćemo ipak morati sami. Moramo za početak uspostaviti objektivne kriterije za ulazak novih sudaca u posao, i jako mi je drago što sam inzistirala i uspjela ishoditi to da ne zatvorimo poglavlje dok se u obzir ne počne uzimati isključivo prosjek ocjena na fakultetu, uspjeh na pravosudnom ispitu i, što se tiče nove državne pravosudne škole koja počinje raditi najesen, testiranje na ulasku i izlasku. To su ukupno četiri ocjene za nove suce i državne odvjetnike, a zbroj ocjena objavljivat će se na internetu i bit će obvezujući kriterij.

Vratimo se opet na vladu, molim vas. Htio bih dodati kako i ja razumijem njenu bojazan da se javnost ne razočara pregovorima, jer mislim da razloga za nezadovoljstvo itekako ima... Sjetimo se otkrivanja pozadine dogovora o brodogradilištima koja su od krucijalnog značaja za poglavlje nazvano Tržišno natjecanje.

U raspravi o brodogradilištima se od strane komisije pojavio termin 'likvidacija'. Toga u pregovaračkom stajalištu nema, pa sam se podrobnije informirala i saznala da je hrvatska strana govorila o stečaju, a druga strana je u jednom pismu odgovora spomenula likvidaciju, i to kao da smo mi već to i sami spominjali umjesto stečaja. Likvidacije nema u stajalištima, niti je bilo, i mislim da se radi o nepažnji u komunikaciji

U pregovaračkom stajalištu za Tržišno natjecanje stoji doslovce da, ukoliko ne uspije privatizacija nekog od naših brodogradilišta, predviđa se i mogućnost stečaja. To samo po sebi ne bi ništa loše značilo, jer je stečaj samo drukčija mogućnost restrukturiranja. Ali, ono što se zatim pojavilo u raspravi od strane komisije, nije termin 'stečaj', nego - 'likvidacija'. Toga u pregovaračkom stajalištu nema, pa sam se podrobnije informirala i saznala da je hrvatska strana govorila o stečaju, a druga strana je u jednom pismu odgovora spomenula likvidaciju, i to kao da smo mi već to i sami spominjali umjesto stečaja. 'Likvidacije' nema u stajalištima niti je bilo, i mislim da se radi o nepažnji u komunikaciji.

Bilo bi dobro da se radi tek o nesporazumu, no bojim se da nije tako... Već i činjenica da se kod nas inzistira na privatizaciji nije korektna, budući da neke velike članice EU-a danas ispravljaju istu grešku te vraćaju brodogradilišta u državno vlasništvo. A mi im predstavljamo samo konkurenciju.

Istina je, to se i općenito promijenilo. Samo je pitanje kad mi to možemo početi primjenjivati. Razlikuje se pozicija države koja ulazi u EU s određenim problemima, i pozicija članice koja može mirnije izrađivati programe gospodarskog restrukturiranja, promjene politike itd. U svemu tome pojavio se i izraz „proaktivna država", što znači mogućnost države da više toga regulira i da pomogne određenom sektoru koji se nađe u teškoćama. Jedan takav primjer je američki državni ulazak u General Motors, kada je vlada u nekom trenutku odlučila ući u vlasništvo tvrtke, da bi ga kasnije opet napustila, a javni interes sastojao se u očuvanju velikog broja radnih mjesta. Država jednostavno mora imati neki plan što činiti s pojedinim sektorima svojega gospodarstva, i kako reagirati u krizi.

Bilo bi ljepše da su vlasništvo podijelili onima koji koriste ta radna mjesta. Što mislite o prijedlogu radnika „3. maja" da im vlada u slučaju neuspjele privatizacije brodogradilišta, prepusti poduzeće na petogodišnje upravljanje?

To je veoma osjetljiv projekt, sve bi ovisilo o kvaliteti menadžmenta koji bi se s njihove strane angažirao. I to, nadam se, iz međunarodnog konteksta. Ne znam jesu li konkretni radnici to u stanju napraviti, država bi to morala ozbiljno razmotriti pa donijeti svoj sud. Postoje inače modeli restrukturiranja koji su rađeni za sva naša brodogradilišta, a to su naručivale i koalicijska i Sanaderova vlada. Od nas se ne traži da nužno privatiziramo brodogradilišta, nego da ih skinemo s tolikih državnih poticaja. To se u ovom trenutku čini nemogućim bez privatizacije, ali ja osobno doista ne bih napamet tvrdila da je tako. S druge strane, ono što ide u prilog vašoj tezi da je pregovore s EU-om trebalo davno otvoriti za javnost i da ne možemo biti sigurni što se zbiva, je to što je vlada jako dugo tvrdila da nitko neće izgubiti posao. Međutim, u okviru EU-fondova i sada za nas postoji preko milijardu eura za saniranje gubitka radnih mjesta. Ako znate da ćete u nekom sektoru izgubiti puno radnih mjesta, a valjda znate čim se upuštate u velike zahvate, onda morate uzeti taj novac i pokrenuti projekte prekvalifikacije.

Mi nemamo razloga vjerovati vladi, čak naprotiv. Novinari portala H-alter nailaze na zid pokušavajući saznati što se događa s, na primjer, poglavljem Okoliš. A znamo kako je vlada bila spremna pogodovati ekološki problematičnim investitorima poput Rockwoola u Istri.

Od nas se ne traži da nužno privatiziramo brodogradilišta, nego da ih skinemo s tolikih državnih poticaja

Vjerujem, no baš to je poglavlje veoma karakteristično, na što su nas mnogi upozoravali. Moguće je tražiti dugačke rokove za usklađivanje zakonodavstva, ili to prepoznati kao područje new new deala, odnosno ono u kojem država sve može tretirati kao strateški interes i pokrenuti čitavu industriju vezanu za ekologiju i ekološke standarde. Naši neposredni susjedi, ali i dalje zemlje koje će to morati prihvatiti nakon nas, već nam garantiraju tržište kao neku gospodarsku nišu koja nam se sama nudi. Nije problem samo zatvorenost vlade prema javnosti, dakle, nego i izoliranost tretmana te materije u odnosu na strategiju razvoja zemlje. Jasno, velikim dijelom i zato što ne postoji nikakva strategija rezvoja zemlje. Sami pregovori tako mogu biti šansa za gradnju jednog razvojnog ambijenta, no mi na njih gledamo gotovo isključivo kao na način da postanemo članica EU-a.

Politički, ovdje se članstvo postavlja kao svrha samom sebi.

Ne bih željela biti krivo shvaćena, ja doista i mislim da je jako važno da Hrvatska uđe u EU. Vjerujem da pitanje naše stabilnosti direktno ovisi o tome. Naše države ovdje traju manje od jednog ljudskog vijeka, a i ne znam kako bismo drukčije uspjeli razviti normalne institucije. Ali, uzalud nam pristupanje članstvu ako kao član ne budemo znali iskoristiti mogućnosti koje nam nudi kontekst EU-a. Utjecaj na druge, recimo, trebao bi biti u skladu s modernom definicijom po kojoj drugi moraju prepoznati korist koju imaju od tebe. A ne da se sve bazira na tuđmanovskoj ili miloševićevskoj doktrini koja se sastoji u tome da drugome digneš neki teritorij...

S druge strane, EU ima problem realiziranja sebe kao ambijenta veoma pogodnog za financijsko poslovanje i kretanje kapitala, a nauštrb radničkih prava, javnih vrijednosti itd. Ovdje se o tome jako malo govori, pa nam s ovakvom vlašću prijeti sudbina lakog plijena na otvorenom tržištu EU-a.

Što se tiče socijalnih prava i standarda, bez obzira na ujednačenost nekih pravila u EU, tu postoje ogromne razlike. Ako usporedimo npr. skandinavske i mediteranske zemlje, to je više nego upadljiv jaz. Ali, ostaje puno prostora da sami regulirate vlastiti profil, ako imate viziju razvoja svoje ekonomije i viziju razvoja institucionalne infrastrukture države. Mi pojam Europske unije koristimo kao neku kraticu koja podrazumijeva ovo ili ono, no većina toga ovisi o samoj dotičnoj zemlji. Ona kao okvir nudi mnogo, premda ništa nije zagarantirano samo po sebi, i to nam mora biti jasno. Naša veličina jest limitirajući faktor, dok je s druge strane to i određena prednost, jer je s četiri i pol milijuna ljudi moguće uz relativno maleni pomak napraviti mnogo. Treba obratiti pažnju na činjenice poput one da je npr. željeznička prometna mreža strateška orijentacija EU-a, i početi raditi na pripremi da iskoristimo svoj izuzetni geografski položaj u tom smislu.

Kod nas je učinjeno sve da se željeznice u najvećoj mogućoj mjeri zapuste, valjda kako bi se lakše privatizirale. To je uopće slučaj s javnim sektorom, i mnogo šta ukazuje na barem generalnu intenciju koja upravlja takvom politikom.

Moje iskustvo bavljenja politikom ukazuje mi na to da rijetko postoje jasni, dugoročni negativni ciljevi. Naš je problem da master plan uglavnom ne postoji, bio pozitivan ili negativan. Postoji kombinacija nekih individualnih, konkretnih interesa da se nešto ukrade, postoji odsustvo ozbiljnog interesa da se sagleda kamo idemo, i kamo uopće želimo ići. Izostaje zrelo sagledavanje situacije, tako i socijalne politike u smislu pitanja kakva mi želimo biti država i društvo. Zdravstvena zaštita, primjerice, stvar je političke odluke, pa tako i ostatak javnog sektora. Ali, iza te odluke treba stati, a ne svake tri-četiri godine mijenjati orijentaciju.

Koliko smo uopće u poziciji, nakon stečene ovisnosti o tolikim kreditima, samostalno odlučivati o svojoj politici?

Mi pojam Europske unije koristimo kao neku kraticu koja podrazumijeva ovo ili ono, no većina toga ovisi o samoj dotičnoj zemlji. Ona kao okvir nudi mnogo, premda ništa nije zagarantirano samo po sebi, i to nam mora biti jasno

Jesmo, i dalje u velikoj mjeri, ukoliko paralelno sami imamo jasan plan kako ćemo zaraditi novac. U protivnom moramo slušati naloge onih koji nam ga posudili. A mi se mučimo i s dugoročnim i s kratkoročnim planovima. Sve segmente mogućih planova, međutim, naša vlada tretira odvojeno, mimo ikakve suvisle strategije. Uvodi se "harač", recimo, a da nitko ne zna zašto, osim filozofije "drži vodu dok majstori odu"... Pa se djelomično ukida, ali ni tad se ne zna ništa objasniti. Za to vrijeme se pregovori s EU-om tretiraju kao vanjskopolitička tema, mada je riječ o prvenstveno unutarnjopolitičkim temama. No, teško je na međunarodnom planu funkcionirati bez temeljne vjerodostojnosti, a mi toga još uvijek nemamo dovoljno.

Ima li to EU u odnosu na nas? Jer, paralelno s pregovorima, događaju se iz toga smjera određene ekonomsko-političke uzurpacije hrvatske privrede u kriminalnim okolnostima, ali malo tko obraća pažnju na slabljenje hrvatske pozicije time. Poglavlja Sloboda kretanja kapitala i Tržišno natjecanje, recimo, uvjetovana su našim sređivanjem stanja oko HT-a, odnosno brodogradnje, pri čemu nipošto nismo samostalni...

To nema veze s EU-om, bez obzira što u kontekst ulaze pojedini faktori koji djeluju u okviru EU-a. To je prije svega pitanje naše sposobnosti da prepoznamo svoje interese i da nas pritom mali, partikularni interesi pojedinaca ne koštaju velikih sustava kao što je HT ili INA. Ali, za to nam nije kriva EU, nego naša vlast i razni pojedinci kojima ona pogoduje na štetu javnog interesa.

Ali, napadno lako prelazi se preko činjenice da naše slabosti maksimalno iskorištavaju pojedine jake državne tvrtke pojedinih jakih država EU-a, kao što je njemački Telekom. Mi tako ulazimo u savez dodatno ugroženi, pa je pomoć EU-a Hrvatskoj tokom pregovora utoliko posve relativna stvar.

Uvijek će se naći netko takav, za to ne moramo ni biti članica EU-a da bismo bili na udaru takvim interesima. Imamo bilateralne sporazume s većinom zemalja EU-a, a tvrtke iz tih zemalja imaju svoj interes koji poslovno nastoje realizirati kao što to čine i tvrtke iz Hrvatske. I nema govora da će druge članice EU-a pojedinačno imati obzira prema našim državnim interesima, pa bi bilo dobro da odustanemo od takvoga klijentelističkog mentaliteta. Ili ćemo, dakle, sami čuvati svoj interes, ili će nam ga svatko zloupotrebljavati po volji.

Da spomenemo i poglavlje Socijalna politika i zapošljavanje: Marina Kasunić Peris iz SSSH-a, članica pripadajuće radne skupine te jedna od dvoje radničkih predstavnika od 22 člana te skupine, rekla je za H-alter da je bila gotovo sasvim isključena iz postupka. A radnička prava izgledat će nam u EU tako da, primjerice, prvih nekoliko godina naši ljudi uopće neće imati pravo legalno raditi u drugim zemljama-članicama.

Postoji univerzalno pravilo EU-a o trajanju početnog ograničenja slobode kretanja radnika, a može trajati od dvije do sedam godina. Svaka zemlja odlučuje o tome za sebe u odnosu na novu članicu. Što se tiče naših radnika, mislim da bi veći problem bio sam odljev nego nemogućnost hrvatskih radnika da se zaposle u nekoj drugoj članici EU-a.

Nema govora da će druge članice EU-a pojedinačno imati obzira prema našim državnim interesima, pa bi bilo dobro da odustanemo od takvoga klijentelističkog mentaliteta. Ili ćemo sami čuvati svoj interes, ili će nam ga svatko zloupotrebljavati po volji

To sam naveo samo za ilustraciju. U Hrvatskoj imamo velikih problema već i sa novim Zakonom o radu. Radnička prava ugrožena su po više raznih parametara, dok sam kapital nema posebnih ograničenja u vezi svoje mobilnosti.

Problema ima, ali sloboda kretanja radnika nije jedan od većih. Sve ovisi o tome kako se pojedina zemlja postavi, kao što sam već navela. Danci su neke stvari riješili modelom fleksi-sigurnosti koji ne garantira određeno radno mjesto, ali garantira zaposlenost općenito, pod određenim uvjetima kao što je npr. prekvalifikacija o trošku države. Oni jako dobro funkcioniraju po tome modelu, no to su sami tako riješili.

Socijalni dijalog i socijalno partnerstvo, međutim, kod nas se više negoli drugdje ispostavlja kao floskula, budući da predstavnici radnika - naveo sam slučaj jedne sindikalistkinje - ne mogu niti doći u poziciju da suodlučuju o sudbini radničkih prava u procesu pregovora Hrvatske s EU-om.

To je svakako jako loše, jer je početna ideja pregovora takva da bi svi trebali imati pristup kreiranju ukupnog stajališta. No jednom kad se uskladi pravna stečevina, ne zatvara se manevarski prostor za daljnje rješavanje svih tih tema. Često se čuje da nešto "EU traži od nas"... Ali, u stvarnosti EU postavlja još uvijek vrlo široke okvire unutar kojih su moguće velike razlike. Fleksibilnost tržišta rada jest jedan od tih zahtjeva, ali ona postoji već i u samoj Hrvatskoj. Uopće nije točno da nam EU diktira sve ono s čime imamo poteškoća. Do prije nekoliko godina u većini zemalja-članica gledalo se na proizvodnju načinom, otprilike, "to će sve Kina". Danas se oni vraćaju proizvodnji, a mi to pitanje još nismo ni uzeli u razmatranje. I neće nam valjda opet EU biti kriva za naše probleme, kad konačno jednom shvatimo da smo i tu zakasnili.

Jedan od velikih problema EU-a je i sustav odlučivanja koji se po krovnoj vlasti dodatno odmaknuo od volje naroda, potisnute već u nacionalnim parlamentima. O notornoj eurobirokraciji, dakle, već dugo se zbog toga govori uglavnom pejorativno...

To je ozbiljan problem koji se donekle smanjio Lisabonskim sporazumom, pa se smatra da je parlament jedini njegov pobjednik. Nacionalni parlamenti su dobili nešto više utjecaja na odlučivanje, dok Europsko vijeće ima najviše operativnog prostora. Kad postanemo članicom EU-a, nakon sljedećih izbora za Europski parlament nas će tamo predstavljati zastupnici koji neće biti članovi našeg parlamenta. Hrvatske interese u europskim institucijama predstavljat će izvršna vlast, i zbog toga je najvažnije pitanje kako ćemo regulirati odnose između Sabora i Vlade u području odnosa s EU-om. U ovom trenu je Nacionalni odbor jedina veza između njih u tim pitanjima, a to nipošto nije dovoljno, pa nam predstoji ozbiljan posao na osnaživanju utjecaja nacionalnog parlamenta na izvršnu vlast. To smo inače jako zapustili, što je krajnje opasna situacija zbog očekivano autoritarnih tendencija svake izvršne vlasti naspram građana.

<
Vezane vijesti