Jacques Rancière, u intervjuu za H-alter: Demokracija je paradoksalno stanje svake političke moći jer mora biti utemeljena upravo na nedostatku utemeljenja, kao moć bilo koga. Sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati, na određenom nivou, upravo na osnovu moći bilo koga, i tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda.

Ako komunizam uopće treba postojati, treba biti mišljen kao početna točka; jednakost nije cilj koji treba ostvariti, nego pretpostavka održive demokratske prakse; svi oblici države su forme oligarhijske moći i privatizacije moći naroda; narod ne može biti reprezentiran; podjela na državu i civilno društvo je potpun sustav državne dominacije; za imigrante Pariz je neprijateljski teritorij; Europska Unija kao „europska sekcija Kapitalističke Internacionale"; Sarkozy kao zakašnjela francuska verzija Margaret Thatcher - ovo su neke od teza koje u ovom intervjuu iznosi Jacques Rancière, jedan od najutjecajnih suvremenih francuskih filozofa i profesor emeritus na Sveučilištu Paris-VIII.


knjiga_ranciere.jpg

U jednoj od vaših knjiga napisali ste da demokraciju ne može garantirati nikakva institucionalna forma, odnosno da demokracija u sebi ima nešto vulkansko. Možete li reći nešto više o tome, naročito u kontekstu prevladavajućeg konsenzusa parlamentarne demokracije?

Moramo jasno razlikovati demokraciju od države, naime, demokraciju kao formu političke prakse. Moja ideja je da je demokracija moć naroda, a ta moć ne može biti izjednačena sa specifičnom formom države. Zato se trudim elaborirati vrlo specifičan odnos između koncepta politike i koncepta demokracije. Pokušavam reći da, ako politička moć uopće nešto znači, onda znači upravo formu moći koja nije utemeljena u posjedovanju ikakvih posebnih kvaliteta. Politička moć mora biti promišljana kao moć koja je utemeljena sama u sebi, a ne, na primjer, u moći znanosti ili novca. Dakle, demokracija je paradoksalno stanje svake političke moći, ona mora biti utemeljena upravo na nedostatku utemeljenja, kao moć bilo koga. Sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati - na određenom nivou - upravo na osnovu moći bilo koga, i tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda. Inače, svaki državni oblik je aproprijacija, odnosno privatizacija moći naroda. Demokracija može postojati i uspijevati samo u onoj razini u kojoj ima vlastite organe, forme i instrumente, i na to sam mislio u rečenici na koju se pozivate. Demokracija mora postojati kao autonomna organizacija moći naroda, kad kažem autonomna, mislim na "izvanjska državnoj moći". U suprotnom će biti apsorbirana i nestati. Demokratska država je kontradikcija, a demokracija je pokušaj da se ta kontradikcija riješi osiguravanjem autonomne moći naroda van državnih institucija.

Zašto reprezentacija naroda u parlamentu nikako nije dovoljna da osigura demokraciju?

Demokratska država je kontradikcija, a demokracija je pokušaj da se ta kontradikcija riješi osiguravanjem autonomne moći naroda van državnih institucija

Volja naroda nešto je drukčije od njegove reprezentacije, a reprezentacija je po sebi proturječan sistem, oligarhijska institucija koja je potpuno integrirana u državnu formu. U početku smo imali plemstvo, zatim, u devetnaestom stoljeću držalo se da samo ljudi koji prelaze određeni imovinski cenzus mogu glasati. S vremenom je sistem morao integrirati ideju "moći bilo koga". Bitno je reći da kad kažem "volja naroda" ne ciljam na povremene, epizodne pojave poput pokreta koncentriranih na točno određena pitanja, poput ekologije, radnih mjesta ili obrazovnog sustava.

Dakle, demokracija ne postoji u okviru niti jedne države na svijetu? Država po sebi ne može biti demokratska?

Riječ je o vrlo zamršenom pitanju. Forma države uvijek je oligarhijska, no u isto vrijeme oligarhija pokušava postići neku formu ideje jednakosti. Izbori jesu način reprodukcije dominantne elite, no ipak se i ova reprodukcija elita mora legitimirati temeljem "moći bilo koga", koja je izražena preko glasanja. Glasanje tako ima dvostruku funkciju. Niti jedna država nije demokratska, no neke oligarhije su prisiljene nositi se s postojanjem demokracije, i to na dva nivoa. Prvi nivo je nivo legitimacije, no također, oligarhija je prisiljena i osigurati određeni prostor za autonomnu moć naroda koja nije inkorporirana u državne forme.

Koji su to prostori u kojima danas možemo vidjeti moć naroda, autonomnu od države? Većina revolucionarnih pokreta stvaranih na tom načelu su ili razvili vlastite oligarhije ili nestali?

Ne mogu ukazati na jasnu autonomnu moć naroda na nekom određenom mjestu, no to što kažete o razvijanju oligarhijskih tendencija, svakako je točno. Posvuda imamo javne sukobe oko različitih pitanja - obrazovanja, zdravstva, imigranata, rada, i u takvim momentima na djelu je politička afirmacija moći naroda. Problem je što se određeni pokreti integriraju u stranke čija je jedina svrha osvojiti državnu moć. Osamdesetih su u Francuskoj postojale razne forme afirmacije moći naroda poput pokreta mladih imigranata koji je služio kao način afirmacije njihove javne egzistencije. Svi ti pokreti integrirali su se u socijalističku partiju. Prije par godina desio se veliki protest studenata oko novih ugovora o otpuštanju. Bitno je napomenuti da je taj zakon izglasan u parlamentu, što znači da je pokret mladih prisilio vladu da povuče zakon - vlada je bila prisiljena povući se pred voljom javnosti. Znači, demokracija je moguća, ali van institucionalnih formi. Ako demokratska politika uopće nešto znači, znači utemeljenje kolektivne organizacije koja jasno ne želi osvojiti državnu moć, odnosno javnu demonstraciju moći nezavisne od institucionalnog aparata. Riječ je o vrsti kontra-moći u odnosu na moć države, i ako hoćete- antagonističke moći.

Imam dojam da govorite o nečem potpuno različitom od prevladavajućeg koncepta civilnog društva i nevladinih organizacija? Kako bi pokret koji bi predstavljao "moć naroda" trebao biti organiziran?

Trenutačno je Europa prije svega oligarhijska ustanova, koja organizira zajedničku dominaciju državnih i ekonomskih oligarhija, nešto poput "Europske sekcije Kapitalističke Internacionale". Ne postoji opozicija između europske "vlade" i moći nacija - država

Upravo tako, podjela na državu i civilno društvo zapravo je u potpunosti sustav državne dominacije. Kad kažem "narod", ne mislim na ljude koji se okupljaju oko specifičnih problema, nego na narod kao univerzalnost. Pretpostavljam da bi trebalo biti nekog oblika organizacije, ali ja nemam rješenje za to. U svakom slučaju, mislim da je puno lakše stvoriti egalitarnu organizaciju ako nemate za cilj osvajanje državne moći, naime, nema tog pritiska efikasnosti koja je nužna za preuzimanje moći. Ne bi trebalo biti riječi samo o korektivnom mehanizmu, treba uzeti u obzir mogućnost nepredvidljivog razvoja. Ne treba biti uhvaćen u zamku integracije, u kontekstu komunizma možemo se prisjetiti kako je to završilo s partijom i "avangardom revolucije".

Svi su bili šokirani činjenicom da su Francuzi odbili europski ustav. U tom slučaju, od naroda se očekivalo samo da potvrdi volju političara?

Da, očekivala se potvrda onog što je odlučila državna moć. No čak i glasanje može biti loše s točke gledišta naših elita. Naima, sama ideja konsenzusa znači da postoji samo jedna stvar koju je moguće učiniti, a ako je ne napravite, to je znak bolesti ili ludila. U slučajevima u kojima narod ne posluša političare, na djelu je patologizacija javnog mijenja.

Postoji li ikakva smislena alternativa Europskoj Uniji? Često se širenje i jačanje EU provodi protiv volje velikog dijela stanovništva, koje ponekad zauzima konzervativan stav po tom pitanju?

Nisam siguran da bismo trebali razmišljati o "protu- Europi". Trenutačno je Europa prije svega oligarhijska ustanova, koja organizira zajedničku dominaciju državnih i ekonomskih oligarhija, nešto poput "Europske sekcije Kapitalističke Internacionale". Ne postoji opozicija između europske "vlade" i moći nacija - država. Nacije - države prenose dio svoje moći kako bi nas uspješnije spriječila da ostvarujemo ikakvu kolektivnu moć. Dakle, nema razloga da prihvatimo intelektualnu ucjenu koja kaže da Europa znači kraj nacije - države, da je to put u socijalističku budućnost, i - ako ste protiv toga - automatski ste staromodni nacionalist. Ako alternativa uopće postoji, ona je u (re)konstrukciji anti-kapitalističke Internacionale, koja ne treba biti specifično "europska". Naravno, svi oblici saveza među onima koji se u Europi bore protiv sadašnje dominacije su poželjni.

Kako biste komentirali pobunu imigranata u francuskim predgrađima 2005. godine? Da li je to bilo pitanje klase, rase, ili oboje? Većina komentatora fokusirala se na činjenicu da pobunjenici nisu formulirali nikakve jasne političke zahtjeve, da se radilo o slijepom nasilju?

Teško je reći što se zaista desilo ili kakva je bila priroda pokreta. Nije bilo formuliranih političkih zahtjeva niti su pobunjenici univerzalizirali svoju pobunu. To nije pitanje samo jasnih političkih zahtjeva, jer je recimo i pobuna u svibnju 1968. bila politički pokret bez jasnih zahtjeva. I '68. i 2005. su počele iz vrlo lokalnih incidenata. 2005. godine radilo se o ubojstvu dva mladića. No '68. bilo je moguće vidjeti kako pokret može postati moment univerzalne afirmacije, dakle, ne samo afirmacije studenata, nego kolektivne subjektivnosti otvorene za svih. Prije četiri godine pobunjenici su zapravo branili vlastiti teritorij, po mom mišljenju, radilo se o vrsti rata. Riječ je bila o sukobu, odnosno odnosu između imigranta i policije, dok je '68 u pitanju bio odnos naroda i države po sebi. Politiku od rata razlikuje upravo okupiranje ili obrana nekog teritorija, a o tome se radilo 2005. godine, o ratu za predgrađa. Bez izražene želje mladih za afirmacijom u koju bi se mogle uključiti sve kategorije populacije, dakle, nije došlo do univezalizacije pobune.

Ako se policija bori za teritorij, a riječ je o instituciji koja bi po definiciji trebala vršiti suverenitet, to implicira da francuska država uopće nema kontrolu nad predgrađima, odnosno da su predgrađa "eksteritorijalna državi" i da imigranti uopće nisu integrirani?

Politiku od rata razlikuje upravo okupiranje ili obrana nekog teritorija, a o tome se radilo 2005. godine, o ratu za predgrađa

Upravo tako. Prisutne su brojne forme isključivanja, iako je riječ je o ljudima koji su, po državnim institucijama, navodno Francuzi. Bitno je reći da oni uglavnom jesu Francuzi, rođeni su u Francuskoj, često su im i roditelji imali francusko državljanstvo ili su bili Francuzi iz kolonija. No, primjerice, ako ste imigrant, vrlo je teško dobiti posao, postoje snažna diskriminacija i rasizam, tako da u praksi oni ne uživaju normalna prava francuskih državljana. Osim toga, i činjenica da žive u predgrađima predstavlja vrstu getoizacije, odnosno izopćenje. Oni o Parizu razmišljaju kao o neprijateljskom gradu, to je naravno pretjerivanje, ali u tome ima istine!

Što bi, po vašem mišljenju bilo, kako Alain Badiou kaže, „značenje Sarkozya"? Da li je riječ o pragmatistu praznom od ikakve ideologije, ili konzervativno - pompoznoj figuri, kao što je to npr. bio Napoleon III?

Ne mislim da Sarkozyevoj osobnosti treba davati previše pažnje, a nisam ni uvjeren da je ispravna Badiouva analiza po kojoj je Sarkozy predstavnik francuske „petainističke" tradicije. Sarkozy je prije svega bio kandidat industrijalističke i financijske oligarhije. Za razliku od svojih desničarskih prethodnika, on je imao potporu čitave vladajuće oligarhije. On je bio njihov kandidat za provođenje definiranog programa: završiti s „francuskim izuzetkom" i primijeniti u Francuskoj tačerovski ili reganovski program koji je implementiran u nizu europskih zemalja. Sarkozya je njima sama sudbina poslala kako bi uništio „arhaične" oblike radnog prava, socijalne sigurnosti, itd., i kako bi organizirao sve sfere društvenog života prema zakonu tržišta. Prvo i najvažnije postignuće njegovog predsjedništva bile su porezne olakšice bogatim slojevima. Tada je nastupila financijska kriza i zajedno s njom kraj kapitalističke utopije koje je značila trijumf tržišta na svim životnim poljima. Ukratko, Sarkozy je došao prekasno da bi igrao ulogu „francuske Thatcherice".

Kakva je, dakle, politička atmosfera danas u Francuskoj?

Treba dodati i da je Sarkozy došao prekasno zato jer su u Francuskoj prisutne snažne snage otpora ovim pokušajima: sjetite se velikih prosvjeda protiv reforme mirovinskog sustava u 1995. godini, ili protiv novih „liberalnih" radnih ugovora u 2006. To je osobitost francuske situacije: u isto vrijeme imamo snažan potencijal za borbu protiv pokušaja širenja dominacije tržište, i nedostatak vizije budućnosti koja bi mogla nositi globalni anti-kapitalistički pokret.

Liberalna demokracija je u krizi legitimacije, i mogli bismo reći da je to iz razloga što se sve važne odluke donose na globalnoj razini, dok pojedini parlamenti više nemaju bitnog utjecaja? „Socijalizam u jednoj državi" je bio osuđen na propast, da li su sada okolnosti povoljnije?

Bojim se da je to priželjkivanje, bazirano na površnom zaključivanju: "s obzirom da nismo sposobni za manje, sposobni smo za više". S obzirom da se ne možemo boriti lokalno, to znači da smo spremni za revoluciju koja se sada odvija kao globalna svjetska revolucija. Ali, globalni svijet je svijet organiziran od strane koalicije oligarhija nacija-država. Zbog toga je ideja specifičnog "anti-globalizacijskog" pokreta problematična. Postoji rizik zasnivanja tog pokreta kao specijaliziranog za specifične intervencije, kada se svjetski moćnici okupljaju, jednom ili dvaput godišnje. To ne predstavlja stvaranje međunarodne protumoći, suprotstavljene oligarhijskoj Internacionali. Međunarodna protu-moć nema osnovu, osim onih koji se tu i tamo bore protiv „svoje države" i lokalne sekcije Kapitalističke Internacionale. Moramo prestati suprotstavljati globalno i lokalno, politika se uvijek sastoji u univerzalizaciji lokalnog.

Ako politiku u pravom smislu riječi provode isključene grupe, koje onda nastoje na univerzalizaciji svojih zahtjeva, tko bi danas na Zapadu mogao predstavljati "revolucionarnu klasu", možda imigranti? Ako ona i postoji, zašto je kapitalizam ne bi integrirao u sistem, kao što je prethodno bio slučaj?

Nisam rekao da politika pripada samo isključenim grupama. Oni "bez udjela" nisu isključeni ljudi, nego oni koji su bore protiv distribucije - imigranti kao takvi su dio sistema, upravo kao što su to bili i radnici. Nisam siguran da kapitalizam trenutno može mnogo ponuditi po pitanju njihove inkluzije. Ali, istina je da je posljednjih desetljeća uspio u stvaranju dubokih jazova između radnika, između sjedilačkih i migrantskih radnika, između zapadnoeuropskih radnika i radnika iz istočnih zemalja, itd. Ne zamišljam bilo kakav brz razvoj nove političke snage i o tome sam prethodno govorio. U jednu ruku kapitalizam je dokazao svoju nemogućnost organiziranja svjetskog poretka na osnovu kapitalističkog profita. U drugu ruku, uspio je u činjenju nemoćnim subjektivnih snaga koje bi mogle iskoristiti njegovu nemoć. Ako se sposobnosti integracije smanje, kapitalizam će možda morati pojačati svoju "vidljivu ruku", i moguće je da se pojave novi oblici pobune. No, u ovom momentu svjedočimo i objektivnim granicama kapitalističkih mogućnosti integracije, i subjektivnoj slabosti anti-kapitalističkih snaga.

Po vašem mišljenju, da li je komunizam utopija, vrijedna težnje ka ostvarenju?Ili je utopija realno, moguće rješenje?

Kapitalizam je dokazao svoju nemogućnost organiziranja svjetskog poretka na osnovu kapitalističkog profita

Sve od Marxa komunizam je bio suprotstavljen utopiji, s obzirom da je komunizam postavljen, ne kao ideal koji treba ostvariti, nego kao dovršetak povijesnog procesa. Komunizam je na djelu unutar kapitalizma: to je bio anti-utopijski princip . Ali nema komunizma bez kapitalizma. Dakle, moramo slučaj postaviti drukčije. Komunizam nije ni ideal koji zahtjeva ostvarenje, ni kretanje povijesnog procesa. Ako komunizam uopće mora postojati, treba biti promišljen kao početka točka: afirmacija kolektivnih mogućnosti koja znači provedbu jednakih mogućnosti za sve. To je ono mišljeno s konceptom emancipacije: jednakost nije cilj koji treba ostvariti, nego pretpostavka koja mora biti potvrđena lokalnim i preciznim afirmacijama. Danas nigdje ne vidim globalni projekt ekonomske i društvene organizacije, sposoban da završi s kapitalizmom. Ali, vidim mogućnost osvajanja novih prostora za potvrdu "moći bilo koga". Iz ove točke gledišta, "komunizam" može biti mišljen kao pretpostavka koja održava demokratsku praksu.

 

<
Vezane vijesti