Je li način na koji Hrvatska ulazi u EU u skladu sa najboljim europskim vrijednostima? Je li sama EU u skladu s njima? Ne smijemo se bojati vlastite skepse prema Europskoj uniji i prema ulasku Hrvatske u nju. Uhvatimo se radije smjelog promišljanja sebe i EU-a, u najboljoj europejskoj maniri, dok još nije kasno i nama i njoj.

Nije sporno priprema li se u ovom času privatizacija Hrvatske elektroprivrede, o kojoj se posljednjih tjedana intenzivno žamorilo; istinsko je problemsko pitanje ono koje se odnosi na ukupni način i kontekst te pripreme i prodaje. Bez ikakve sumnje, dakle, oni koji gospodare strateškim privrednim resursima u ovoj zemlji, namjerili su budzašto prodati i HEP, onako kao što su već štošta drugo, do čitavih sektora - banke, Inu, Plivu, HT, itd.

Bez obzira na raznorodnu motivaciju, od one "sira i vrhnja" do složene lijeve kritike ekonomske politike EU-a, bjelodano je kako ukupni tzv. euroskepticizam u Hrvatskoj neprestance raste. Toliko da je hrvatskim građanima referendum o ulasku u EU obećan za trenutak - nakon ulaska

U skladu s tom izvjesnošću, ovdje nećemo trošiti prostor dokazujući kako je studija jedne privatne tvrtke o "modelima restrukturiranja elektroenergetskog sustava u skladu sa zahtjevima EU-zakonodavstva" - tom je zamjenskom formulacijom, naime, Ministarstvo gospodarstva uznastojalo demantirati vijest o privatizaciji - znači upravo početak rasturanja još jednog prevrijednog javnog dobra, jer su to dosad sasvim podrobno i uvjerljivo napravili neki drugi mediji. Među ostalim, pokazano je kako se uz vlasničko razdvajanje dotičnog poduzeća na proizvodnju, distribuciju i opskrbu, a prema tzv. Trećem paketu energetskih direktiva EU-a, predviđa i prostor za dokapitalizaciju pojedinih od njih.

I to onih koji budu tržišno zanimljivi dokapitalizatoru, jasno, a taj će u svakom slučaju biti privatni subjekt. Ali, obratimo pažnju na jedan drugi vanjski faktor u ovoj priči o javnom interesu, već dvaput naznačen: Europska unija.

Utoliko primjer Hrvatske elektroprivrede krajnje mučno podsjeća na zacrtanu sudbinu - tek ćemo vidjeti hoće li biti i neminovna - hrvatske brodogradnje. Ta je krovna industrijska djelatnost u Hrvatskoj, dobro je poznato, u procesu ulaska Hrvatske u EU što ga eufemistički nazivamo pregovorima, ostala do dandanas nedjeljivim ostatkom (ob)računskog postupka. A pritom ova matematičko-merkantilna prispodoba, na nesreću, ipak nije tek metaforičkog karaktera: radi se o brutalnoj, neravnopravnoj političkoj trgovini.

Nedavni pokušaj riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela da, želeći spasiti "3. maj" - brodogradilište u kojem se generira najizrazitiji otpor likvidaciji branše - ukaže na mogućnost odgode ulaska Hrvatske u EU, dok sami malo bolje ne vidimo što bi to sve imalo značiti, međutim, izazvao je veoma indikativnu nervozu. Podjednako iz HDZ-a i HNS-a, te još nekih stranaka, Obersnel je proglašen eurofobom, no ista je etiketa usput zalijepljena čitavoj njegovoj stranci, SDP-u. Vesna Pusić je intenciju gradonačelnika Rijeke čak okrstila "zločinom" prema Europskoj uniji. Očigledno, Vojko Obersnel naprosto je dirnuo u ono što se već smatralo riješenim, jer Hrvatska treba stupiti u EU pod baš svaku cijenu.

Moderna Europa kao društveno progresivna pojava ipak nam je zaviještala baštinu drukčiju od onoga što nam se siledžijski natura u okviru pridruženja Hrvatske Europskoj uniji

Europska unija ispostavlja nam se tako već jako dugo kao viši interes o kojem nema zbora, izuzev ritualnog naklapanja afirmativne prirode. Dogma, riječju, a kakva se u svakoj prilici može potegnuti za svestrani i sveobuhvatni alibi te navodni rezon. Stvarnog rezoniranja tu nema, pa se protivljenje ulasku Hrvatske u EU bilježi već na posve neosviještenoj ravni, počev od često vulgarnih te natražnjačkih reakcija, ali se realizira i po zavidno sofisticiranim strukturama. Bez obzira na raznorodnu motivaciju, od one "sira i vrhnja" do složene lijeve kritike ekonomske politike EU-a, bjelodano je kako ukupni tzv. euroskepticizam u Hrvatskoj neprestance raste. Toliko da je hrvatskim građanima referendum o ulasku u EU obećan za trenutak - nakon ulaska.

Tragom spomenute kriminalističke dijagnoze: naziru se ovdje tako i konture jedne prave zločinačke organizacije, na razini čitavog hrvatskog društva. A s mijenom imaginarija, to je nešto nalik dojučerašnjoj nacionalnoj izdaji.

Pustimo sad naizgledni paradoks prema kojem zajednica većinski izdaje samu sebe; Europa je ionako oduvijek sva u aporijama. Mi time nipošto nismo manje europejskima, naprotiv, jedino je prethodno nužno kvalitetnije osvijetliti te raščlaniti taj pojam. U tom pogledu, funkcija ovog teksta jest poticaj za razvoj kronično oskudne društvene rasprave o Europi i nama, te ujedno za razradu europejstva kao ideje i, aktivnije pojmljeno, diskursa, iz općeg i specifičnog hrvatskog kuta. Samo poticaj, dakako, a već korak dalje ponudit će nam uz ovaj tekst Borislav Mikulić, čija smo ranija čitanja Europe mogli vidjeti u drugim publikacijama.

Da ne idemo do starih Grka: moderna Europa kao društveno progresivna pojava, u značenju humanizma, ipak nam je zaviještala baštinu drukčiju od onoga što nam se siledžijski natura u okviru pridruženja Hrvatske Europskoj uniji. Od jednog Immanuela Kanta, sve do suvremenika nam poput Jacquesa Derride, središnja emancipirajuća poluga te ljepak umnogome apstraktne europske zajednice, bio je i ostao zdravorazumski otpor samopodrazumijevajućem diktatu. Prosvjetiteljska, racionalna skepsa uključivala je svijest o takovoj vlastitoj avangardnosti, odmjeravanoj i naspram paralelnog eksploatirajućeg odnosa prema drugima i Drugom, klasnom i rasnom.

U protivnom, ideja moderne Europe se neprijeporno guši u vlastitim nemogućnostima, a naročito moramo to imati na umu u vrijeme dok se o sve nepristupačnije obale ovog kontinenta u dnevnom ritmu razbijaju prenatrpane splavi bjegunaca iz Afrike; o azijatskim nesretnicima u pregrađenim kamionskim karoserijama, da i ne govorimo. A da uzroke svedemo na bitno: oni su tamo uglavnom i nastali takvima uslijed zapadnjačkog profiterskog divljanja po svijetu.

Od jednog Immanuela Kanta, sve do suvremenika nam poput Jacquesa Derride, središnja emancipirajuća poluga te ljepak umnogome apstraktne europske zajednice, bio je i ostao zdravorazumski otpor samopodrazumijevajućem diktatu

U više nego znakovitoj mjeri, Europa tih sklonosti implodira - zamislimo taj glagol kao nesvršeni - i prema vlastitoj, unutarnjoj supstanci. Gorespomenuti francuski filozof nabrojao je, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, potaknut službenim formiranjem EU-a, deset pošasti suvremenog doba - odreda europskog, ili dalje nakalemljenog porijekla - koje su dvadesetak godina kasnije mahom ojačale, prijeteći definitivnom kataklizmom, a tiču se liberalno-ekonomskog te predstavničko-demokratskog uređenja svijeta. Derrida je to, inače, učinio pobijajući notornu fukuyamansku tezu o uspješno dovršenom aranžiranju naše civilizacije.

EU, nažalost, na ovaj način nema šansu biti voljenom, niti ju je odranije imala; tako je predodređena još otkako je npr. Margaret Thatcher nesmetano zgazila engleske rudare i rastočila državne željeznice za prodaju brojnim, na javnim resursima parazitirajućim, privatnim poduzećima. To je namijenjeno i HEP-u, rekosmo, a ne bi bilo ni pô jada kad se isto ne bi mrštilo ovdašnjim javnim poduzećima što upravljaju šumama, vodama, cestama i raznim drugim vrijednostima.

Zapravo, kad podvučemo crtu, sama Europska unija, taj pravni okvir za lakši protok i plođenje kapitala, naime, ona je po svojemu dominantnom određenju - antieuropejska. Ona negira zasade iz navedene tradicije, na koje se njezini projektanti ceremonijalno pozivaju, no koje pronose jedino buntovne mase iziritirane čeljadi u Grčkoj ili Francuskoj, te šire. Zbog toga zdravoga puntarskog refleksa, u strahu pred njim, Angela Merkel manipulira javnom pozornošću, prsta skretničarski uprtog na imigrante kao uzročnike krize u Njemačkoj.

I eto nam još jednog posve logičnog susreta kapitalizma s fašizmom, kao po špranci njihova srodstva i povremenih obiteljskih viđenja. Stoga se ne smijemo bojati vlastite skepse prema Europskoj uniji i ulasku Hrvatske u nju. Za nas je bitno da osvijestimo sav taj kauzalitet, i to prije negoli izrazimo površno zadovoljstvo rastućim euroskepticizmom, e da ne završimo u društvenom vakuumu koji doprinosi pribjegavanju potonjem rješenju, ultradesničarskom. Jer, veliki dio Europe stremi baš k tome - takve su krize, podmukle.

Nama samima, kao što znamo iz bliže i dalje povijesti, ta vrsta devijacije uopće nije jako nedohvatna. Uhvatimo se zato radije smjelog promišljanja sebe i EU-a, u najboljoj europejskoj maniri, dok još nije kasno i nama i njoj.



Strogo kontrolirani prijevodi

bm_m1.jpg

Pod "politikom" se u javnom diskursu uglavnom, a kod nas osobito, podrazumijevaju institucionalizirana politika, stranke i državni aparat. No, taj se vid politike u politički prosvijetljenoj društvenoj teoriji naziva točnije policy, tj. organizirani, "uredbeni" ili "redarstveni" oblik javnih, općih društveno-upravnih poslova i interesa. Upravo takav je svojim najvećim dijelom i hrvatski „diskurs Europe". On sadrži sve pokazatelje oktroiranog birokratskog projekta koji je hrvatska politička administracija i njezini kolaborateri iz redova akademske inteligencije još od "trećesiječanjskih izbora" 2000. forsirala i provodila odozgo, pukim preuzimanjem gotovih modela birokratske organizacije bez značajne kritičke suradnje društva. "Strategija, planiranje i taktika" isticani su kao provjerena metodologija nacionalnog spasenja, bez alternative.

Taj model "policizacije" društva počiva na propisujućem, pontifikalnom modelu širenja države i njezinog prava, kakav poznajemo iz karolinške, rano-zapadnoevropske povijesti. Za taj model ideološki jedinstvene, ali institucionalno podvojene vlasti na crkvu i državu, papu i cara, konstitutivan je model akulturacije manjih subjekata na veći, nad-nacionalni i organizacijski izomorfan sustav elemenata i funkcija, kakav je upravo "prevoditeljski", zapravo prepisivački model širenja Evropske unije koji depolitizira i desubjektivira sve svoje sudionike, pretvarajući se istovremeno u impersonalni birokratski aparat.

Na toj se pozadini aktualni proces "proširenja" Evrope sve više pokazuje u svojoj goloj istini, naime kao mehanizam nadzora demokratskog prostora u pukom smislu dominija ili administrativne oblasti koja se, premda se širi, zapravo stalno sužava kroz nove prstenove unutrašnjih bedema. Takva praktična redukcija politike na policiju regresivan je kulturološki proces: on sadrži s jedne strane implicitnu sakralizaciju demokracije kao političkog izuma, svođenje javnog prostora na zabran; s druge strane, to je sužavanje prostora za bilo koju rekonceptualizaciju osim apologetske utilitarističke pod vidom "koristi od Europe".

Trebalo bi pitanje što nam koristi Europa izokrenuti u pitanje što kandidati za Europsku uniju poput Hrvatske uopće unose u policijski poredak Europe: nakon što su napustili civilizacijske vrijednosti socijalizma i propali u divlji kapitalizam koji je zapravo eldorado za europske financijske pustolove, oni umjesto fantazme o svojoj „oduvijek već europskoj pripadnosti" mogu ponuditi još samo svoje građevinsko tlo. Stoga nije čudo da je reforma zemljišnih knjiga bila prvi uvjet za "prevođenje Hrvatske" u Europu. Završni će vjerojatno biti otpor birokratskom centralizmu, poput sadašnjih pokreta za direktnu demokraciju na različitim točkama Evrope.

Ključne riječi: europa, evropa, europska unija
<
Vezane vijesti