H-Alter
Foto: Tamara Opačić<br>Foto: Tamara Opačić
Koliko DORH godišnje zaprimi prijava kaznenih djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja? U 2013. godini zaprimio je: dvije zbog protuzakonitog zapošljavanja, tri zbog povrede prava iz socijalnog osiguranja, trideset zbog zlostavljanja na radu, 97 prijava neisplata plaća i 12 zbog povrede prava na rad. Za počinjenje navedenih kaznenih djela optuženo je 17 osoba, a sudovi su donijeli trideset i jednu presudu. Niti jednom počinitelju nije izrečena kazna zatvora.

Prema izvješću DORH-a, u 2013. godini ukupno je bilo ovoliko prijava kaznenih djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja: dva slučaja protuzakonitog zapošljavanja, tri slučaja povrede prava iz socijalnog osiguranja, trideset slučajeva zlostavljanja na radu, 97 slučajeva neisplata plaća i dvanaest slučajeva povrede prava na rad. Ovakve bismo vrijednosti možda dobili ukoliko bismo istražili za koliko počinjenih navedenih kaznenih djela pojedinac zna iz vlastitog ili tuđeg iskustva, a ne navodno opće stanje stvari. Jer ono nije ovako dobro. Za počinjenje navedenih Mnogi radnici potpisuju ugovore pod kakvima zapravo ne rade, potpisuju da su dobili dnevnice koje nikada ne dobiju, prijavljeni su na minimalac, a ostatak dobiju na ruke, rade na tuđi ugovor ili jednostavno rade neprijavljeni, te su kao takvi još ranjiviji kada je riječ o sudskoj borbi za svoja prava kaznenih djela optuženo je sedamnaest osoba, a sudovi su donijeli 31 presudu. Od toga su 22 osuđujuće, šest oslobađajućih i tri odbijajuće. Niti jednom počinitelju nije izrečena kazna zatvora.

“Prema stavku 3. nema kaznenog djela iz neisplate plaće kada je do neisplate došlo zbog nemogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka financijskih sredstava na računu poslodavca koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. U svim takvim slučajevima na kraju kao jedina mogućnost ostaje pokretanje stečajnog postupka. Kod toga treba napomenuti kako može postojati kaznena odgovornost odgovorne osobe za nepokretanje stečaja,” stoji u izvješću Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2013. godinu.

Iz popisa neplatiša Porezne uprave RH o neplaćenom nadničkom radu od siječnja do rujna ove godine jasno je da su prave brojke povreda radničkih prava mnogo veće: 8 965 poslodavaca, od kojih 7170 pravnih osoba i 1795 privatnih osoba, nije isplatilo 36 043 radnika. O kojem je broju plaća koje nisu isplaćene pojedinim radnicima riječ, te o kojim se novčanim iznosima radi nije navedeno. Statistike o neplaćenom radu na crno, naravno, ne postoje. Kršenje Zakona o radu od strane poslodavaca često prolazi nekažnjeno. Radnici su zastrašeni smanjenjem broja radnih mjesta, neisplatama plaća, političkim malverzacijama i trajanjem sudskih sporova, tako da je prijaviti poslodavca ili se upustiti u privatni sudski spor s istim danas "herojski" čin, a ne uobičajena društvena praksa, što Zakon o radu pretpostavlja.

Tome svjedoči i medijski popraćen slučaj Magdalene Udjbinac, koja je pobijedila u sporu protiv Hrvatske pošte.

Tužila je poslodavca za povredu dostojanstva, uznemiravanje na radu. Kako je sama kazala u intervjuima, javila se pravnicima, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, sindikatu i našla dobrog odvjetnika. Osim toga, savjetovala je svima koji se nađu u situaciji da moraju na sud s poslodavcem da ne prepuste sve u ruke odvjetnika, nego da i sami prate zakone i sudski proces. To podrazumijeva da obespravljeni radnik ima novca i vremena, što je rijetko slučaj jer je radnik koji, primjerice, tuži poslodavca za neisplatu plaće, potrošio mjesec ili više na rad za koji na kraju nije bio plaćen, te je u ozbiljnim egzistencijalnim problemima.

Teoretski, radnik može sam pokrenuti ovrhu poslodavca preko Fine ukoliko ima potvrdu o neisplati plaća. Koju bi mu trebao izdati upravo poslodavac koji nije isplatio plaću, što je vrlo neozbiljna odredba. Obespravljeni radnik poslodavca može prijaviti državnom inspektoratu, te ukoliko on potvrdi protuzakonite radnje poslodavca može se pokrenuti prekršajni ili kazneni postupak. Ukoliko poslodavac bude osuđen za Teoretski, radnik može sam pokrenuti ovrhu poslodavca preko Fine ukoliko ima potvrdu o neisplati plaća. Koju bi mu trebao izdati upravo poslodavac koji nije isplatio plaću, što je vrlo neozbiljna odredba prekršaj platit će kaznu, a ukoliko ga optuži i za kazneno djelo, radnik ima pravo postaviti imovinsko-pravni zahtjev i tražiti isplatu svih plaća. Radnik može i sam pokrenuti privatnu tužbu, no ako uzme odvjetnika, morat će ga platiti. Prema izjavama radnika koji su se našli u navedenom procesu, za tražbinu veću od 10 000 kuna, oko 1 000 kuna po svakoj njegovoj poduzetoj radnji. Ukoliko sud presudi u korist radnika, neplaćenom je radniku period nakon kojega dobije neisplaćene plaće predug, što je priča o neefikasnosti sudova kao takvih. Ukoliko radnik nije adekvatno prijavljen cijeli se slučaj s pravnog aspekta komplicira. Mnogi radnici potpisuju ugovore pod kakvima zapravo ne rade, potpisuju da su dobili dnevnice koje nikada ne dobiju, prijavljeni su na minimalac, a ostatak dobiju na ruke, rade na tuđi ugovor ili jednostavno rade neprijavljeni, te su kao takvi još ranjiviji kada je riječ o sudskoj borbi za svoja prava.

Prema podacima koje nam je ustupilo Ministarstvo pravosuđa, od 1. siječnja do 30. rujna ove godine primljeno je 4 817 novih radnih sporova, a riješeno ih je 18 180. U prethodnoj godini primljeno je 19 546 novih radnih sporova, a riješen je 17 831 spor. U 2012. godini primljeno je 11 563 nova radna spora, a riješeno 12 690. Podataka o tome u čiju su korist riješeni i jesu li se radnici na kraju spora naplatili od poslodavaca, jesu li poslodavcima naplaćene kazne, tko je snosio sudske troškove, te jesu li poslodavci u slučaju osude snosili troškove odvjetnika oštećenog radnika nema. "Prosječno trajanje svih radnih sporova (od datuma početka procesa do datuma rješavanja) riješenih od 1. siječnja 2013. - 30. rujna 2014. iznosi 512 dana", stoji u izjavi Ministarstva pravosuđa. Iz ovako šturih podataka ne može se izvesti analiza o položaju radnika naspram poslodavca pred sudom. Za neplaćenog radnika sudski je spor apstraktan proces birokratskog aparata koji govori nekim svojim jezikom.

Za neplaćenog radnika sudski je spor apstraktan proces birokratskog aparata koji govori nekim svojim jezikom Naravno, ovo nije slučaj samo u Hrvatskoj. Evo primjerice, Predsjednica Općinskog suda u Sarajevu Janja Jovanović je za Abrašmedia kazala: "Radi smanjenja priliva predmeta potrebno je povećati obaveznu sudsku taksu, te osmisliti neki od načina alternativnog rješavanja postupaka prije nego što dođu do suda", jer, kako stoji u tekstu: "Mišljenja je da se opće stanje u društvu, odnosno teška situacija u državi, opterećena ekonomskim, socijalnim i drugim problemima, prelama preko pravosuđa." Također dodaje, kako stoji u tekstu: "Da se u posljednje vrijeme bilježi sve veći broj tužbi koje se odnose na radne sporove, pokrenute usljed gubitka radnog mjesta, neisplaćenih plaća, regresa i drugih naknada." Iz toga zaključujemo da dotična smatra kako bi radnicima koji nisu dobili plaće trebalo "nabiti" visoku taksu pa da ne mogu niti posuditi sredstva kako bi na sudu izborili zarađenu plaću. A sve to kako bi se rasteretio Sud, jer ona ne misli da se teška situacija u državi opterećenoj ekonomskim problemima prelama ipak preko radničkih leđa.

Radnice pljačkom uništenog Kamenskog od 2010. godine čekaju pravdu pred sudom. "Nije normalno da čekamo četiri godine na zarađene plaće i dio otpremnina. Na prvostupanjskim sudovima mi smo dobile presude u našu korist, no sad se oni žale i stalno izviru neka nova potraživanja. O stečajnom postupku koji je pokrenut informacije dobivamo na kapaljku. Iako smo opunomoćile vjerovnika on nas skoro ništa ne obavještava. Pravna država mora stvoriti zakon po kojemu radnik ne bi trebao ići na sud, nego država treba odmah reagirati. Oni nama nisu platili tri i pol godine doprinose i porez, zašto na to pravna država nije reagirala? Privatnu tužbu nismo dizale jer nemamo novaca, neke od nas nemaju niti za kartu za doći na sud, a kamoli za odvjetnika", kazala nam je Đurđa Grozaj iz Udruge Kamensko, te dodala: "Zato pripremamo tužbu za Strasbourg, tužit ćemo državu za sporost pravosuđa, za povredu ljudskih, ženskih, ma svih mogućih prava".

lora_vidovic_foto_tamara_opacic_copy46617.jpg

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović u izjavi za H-Alter upozorava: "Svakodnevno svjedočimo višegodišnjem trajanju parnica iz radnih odnosa, na što pučka pravobraniteljica u svojim izvješćima upozorava Hrvatski sabor kako za 2013. godinu tako i ranijih godina, a o tom problemu pisat ćemo i upozoriti i u ovogodišnjem izvješću. Unatoč tomu što je zakonskim odredbama propisano da će u postupku u parnicama iz radnog odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, kao i na to da se parnicama iz radnih odnosa postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u roku od šest mjeseci od dana podnošenja tužbe, po nama dostupnim informacijama postupanje nadležnih sudova ipak je drugačije."

Čak i pojedinci koji čvrsto vjeruju kako je država ta koja treba rješavati sporove između radnika koji eksploatiraju svoj rad za nadnicu i poslodavaca koji posjeduje sredstva za proizvodnju, mogu vidjeti kako ona nema efikasne mehanizme za to.

varsavska_kamensko_008.jpg

Uspješan primjer radničkog samoorganiziranja svakako su radnice Kamenskog koje kroz Udrugu Kamensko pokušavaju najugroženijim radnicama osigurati egzistenciju. "Još dok smo radile bez plaća mi smo išle kucati redom na vrata državnih institucija, na sve inspekcije, ali vidjele smo da ništa neće biti od toga. Zato smo osnovale udrugu Kamensko i kroz nju i dalje radimo, održavamo edukacije, radionice, revije i tribine. To što smo se same organizirale puno nam je više pomoglo od državnog aparata. Ne možemo se osloniti na državu koja nas je bacila na cestu“, kazala nam je Đurđa Grozaj. "Neke od nas su već umrle, oni misle da će nas se tako riješiti, da smo mi već u tim nekim godinama. Ali mi nećemo umrijeti iz inata njima, dat će nam te plaće!“


 Katarina Perković, pravna savjetnica: Sudovi u bitnim stvarima nisu zauzeli stav za zaštitu radnika

 U razgovoru za H-Alter pravna savjetnica Novog sindikata Katarina Perković govori o štrajku kao metodi radničke borbe, o neusklađenoj sudskoj praksi kada je riječ o radnim sporovima, te o prijepornim točkama novog Zakona o radu.

 Koja su najčešća kršenja radničkih prava s kojima se susrećete?

U sudskim parnicama to su nedopušteni otkazi, parnice radi isplate kao što su razlika plaća, prekovremeni rad i neisplaćene materijalne naknade, te utvrđenje postojanja radnog odnosa.

Mislite li da Zakon o radu primjereno štiti radnika, a problem je u njegovu kršenju ili je već sam zakon sporan?

Zakon o radu koji je u kolovozu stupio na snagu legalizirao je većinu nezakonitih radnji poslodavaca, osobito u dijelu radnog vremena. U Hrvatskoj je uobičajen neplaćeni prekovremeni rad, a prema novom ZOR-u osnažen je rad u sustavu nejednakog radnog vremena, pa u slučaju Iz perspektive pravnice vjerujem da je nužno stvaranje ujednačene sudske prakse, kako bi se smanjio rizik pravne nesigurnosti  inspekcije poslodavci obrazlažu kako se ne radi o prekovremenom radu, nego o radu u sustavu nejednakog radnog vremena. Time se de facto izbjegava plaćanje prekovremenog rada.

Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata dodatno onemogućava sindikalno organiziranje, jer se ono svodi na administriranje, dok se sindikatima koji nisu reprezentativni ograničava pravo na štrajk (osim štrajka kod neisplate plaće). Također, sindikalni povjerenik koji ne okupi pet članova ne uživa više zaštitu, što je posebno problematično kod malog poslodavca koji zapošljava do dvadeset radnika. Uz spomenuto, temeljeni je problem osnaživanje nesigurnih oblika rada - rada na određeno, agencijskog rada i outsourcinga.

Izbore li se, iz vašeg iskustva radnici, na kraju spora za svoja prava?

Ustrajnost se isplati, većina radnika se izbori. Radnici koji imaju uredan radni odnos često ne razumiju i ne vjeruju da se radni odnos može poremetiti do te mjere da radnik nije kriv. Tu izostaje solidarnost nevjernih, a puno je takvih. Pod teretom dugotrajnih radnih sporova radnici Priroda radnog odnosa sama po sebi nije ravnopravna. Nesporno je da je radnik slabija stranka tog odnosa i ako mu sam Zakon o radu kao temeljni propis ne omogući poziciju "ravnopravnosti", tada sigurno otvaramo put dubokoj pravnoj nesigurnosti nemaju volje za borbu, što se posebno vidi u sporovima zbog diskriminacije i zlostavljanja na radnom mjestu. Ipak, bitno je da ljudi znaju da se može! 

Kako biste prokomentirali trajanje sporova, zbog čega radnici godinama čekaju na punomoćne presude?

Prosječno trajanje radnog spora radi nedopuštenog otkaza, ako se uzme cijeli pravni put od prvog stupnja do Ustavnog suda, iznosi oko šest godina. Naravno da to nije poticajno. Pogrešno su postavljeni sustavi inspekcije. Ukoliko je zaštita radničkih prava upućena samo na sudove, to je za radnika frustrirajuće radi dugotrajnosti i neusklađene sudske prakse, pa u konačnici u sporu u kojem "sigurno" pobjeđujete u zaštiti svojih prava možete izgubiti, ili će se u međuvremenu tvrtka prodati, ili će otići u stečaj, ili biti likvidirana, pa se nećete moći vratiti na rad jer tvrtka više ne postoji, ili nećete moći naplatiti svoja potraživanja. Bezbrojne su kombinacije kojima poslodavci izbjegavaju svoje ugovorene obveze prema radnicima.

Smatrate li da su radnici i poslodavci pred zakonom ravnopravni?

Priroda radnog odnosa sama po sebi nije ravnopravna. Nesporno je da je radnik slabija stranka tog odnosa i ako mu sam Zakon o radu kao temeljni propis ne omogući poziciju "ravnopravnosti", tada sigurno otvaramo put dubokoj pravnoj nesigurnosti, otvaramo smjer društvenog razvoja u kojem je poslodavcima sve dopušteno, a radnik postaje roba.

Što mislite o efikasnosti drugih načina borbe, poput štrajka, naspram borbe na sudovima?

Iz perspektive pravnice vjerujem da je nužno stvaranje ujednačene sudske prakse, kako bi se smanjio rizik pravne nesigurnosti uslijed čestih izmjena propisa, ali iz sindikalne prespektive smatram da ima velikih problema u temeljnim postavkama. U bitnim stvarima poput utvrđenja radnog odnosa sudovi nisu zauzeli stav u zaštiti radnika kao slabije strane. Radnici koji su sada u postupku protiv HRT-a, deset i više Prosječno trajanje radnog spora radi nedopuštenog otkaza, ako se uzme cijeli pravni put od prvog stupnja do Ustavnog suda, iznosi oko šest godina godina radili su temeljem ugovora o djelu. Sudovi su utvrdili da radnog odnosa nije bilo, odnosno da ugovori o djelu ne podliježu pod Zakon o radu, nego pod Zakon o obveznim odnosima. Dakle, nisu sankcionirali ponašanje poslodavca koji je godinama zlorabio poziciju jačega i iskorištavao ljudski rad koji je bio manje plaćen, bez prava na dodatke, bez prava na godišnji, bolovanje i slično. Poruka sudova jest da je poslodavcima sve dopušteno. Stvar u ovom slučaju dodatno pogoršava činjenica da se radi o javnoj instituciji koja godinama nije poštovala zakon, a pravosuđe je potom legaliziralo takvo ponašanje i tumačilo da su ugovori o djelu sklapani suglasnošću radnika i poslodavca. Na tom primjeru vidimo neravnopravnost jer radnici su bili prisiljeni prihvaćati ponude ugovora o djelu. Da su se kojim slučajem udružili i organizirali, uz pomoć radnika koji rade na neodređeno vrijeme, te proveli industrijsku akciju, vjerujem da bi danas svi radili na neodređeno vrijeme. No, ishod je takav da je tristotinjak radnika HRT-a koji su preko deset godina neprekidno radili na kraju dobilo otkaze, a njihove poslove sada rade agencijski radnici.


 

masa_copy44916.png

 Mreža anarhosindikalista: Znak defenzive i nemoći radnika

Kako biste komentirali Zakon o radu i njegovu ulogu u borbi za radnička prava?

Radnici trebaju koristiti zakon o radu gdje god ih štiti, jer on je rezultat borbe prošlih generacija naše klase, iz koje se kapital izvukao ustupcima u radnom zakonodavstvu. Poboljšanje našeg položaja, a kamoli oslobođenje od sustava najamnog ropstva, ipak ne možemo očekivati od zakonodavca. Prava su izborena, a ne udijeljena. Zato je u sukobu s gazdom korištenje suda, iako legitimno i razumljivo, zapravo znak defenzive i nemoći radnika.

Može li se, prema vašem iskustvu, radništvo osloniti na državne institucije kada je u pitanju zaštita radničkih prava?

Država nije nepristran akter, štoviše kapitalistička eksploatacija radništva nije moguća bez postojanja države. Ma koliko socijalnih, redistributivnih i prosvjetiteljskih funkcija država preuzela, u njezinoj jezgri je nasilje kojim štiti privatno (ili partijsko!) vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ono što je efikasno su metode koje počivaju na radničkoj solidarnosti i direktnoj ekonomskoj akciji, dakle akciji koju provode oni kojih se to izravno tiče i oni koji su s njima solidarni, da poboljšaju svoj položaj, iskorištavajući svoju nezamjenjivost u gazdinom profitu i funkcioniranju države, bez posredovanja predstavljačkih socijalnopartnerskih sindikalnih svodnika, parlamentarnih oportunista i sigurnosnih ventila legalne procedure. Direktna akcija je zbog toga osnažujuća i oslobađajuća. To je osim štrajka i tihi štrajk usporavanjem rada ili striktnim radom po pravilima, bolovanje, kolektivna viroza, odavanje prljavih tajni gazdinog poslovanja, sabotaža, bojkot, fizička ili informacijska blokada, hakiranje i sl. Što je veća klasna svijest i solidarnost nekog radničkog kolektiva ili klase općenito, to je više mogućnosti za organiziranje šire i snažnije direktne akcije.


 

aem_copy65394.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

<
Vezane vijesti