ivona_juka.jpgTi mene nosiš, film Ivone Juka, sjajno je ostvarenje. Sa svojom dva i pol sata dugom lirsko epskom dramom, trenutačno sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinuti.

Napokon! Imamo film!!! Nakon više od dvadeset godina te, unatoč tvrdnjama o nedovoljnoj brojnosti, zapravo premnogo nepotrebno snimljenih (igranih) uradaka, hrvatska kinematografija konačno je dobila punokrvno, širokopotezno, hrabro i osupnjujuće filmsko djelo, koje plijeni i autorskom snagom, i iznimno aktualnom, univerzalnom lokalnom temom, i majstorskom izvedbom, te spaja neprijepornu autentičnost i gotovo eksperimentalnu originalnost s vrlo atraktivnom, ali nepodilazećom dramaturgijom; dakle, film koji bi, da su neka druga vremena i prilike, zasigurno u kina privukao mnoštvo gledatelja i nadmašio sve dosadašnje domaće rekorde.

Riječ je o Ti mene nosiš, dugo očekivanom prvom dugometražnom igranom filmu Ivone Juka, autorice također izvrsnog Što sa sobom preko dana, dokumentarnog debitantskog ostvarenja iz 2006. godine, koje je odmah pokazalo o koliko se talentiranoj redateljici radi i osvojilo brojne nagrade.

Najkraće rečeno, sa svojom dva i pol sata dugom, lirsko epskom dramom Ti mene nosiš, Ivona Juka (trenutačno) sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinuti, budući da se radi o nečemu što je postignuto vlastitim snagama, uz najveći mogući otpor (filmske) sredine. (Naravno, i ona je za svoj film dobila neki novac od financijske hrvatske filmske organizacije, ali, kako i zašto - to je tema za poseban tekst, u kojemu će biti razjašnjeno i što je to što Ti mene nosiš izdvaja od nekolicine više-manje jednako vrijednih autorskih ostvarenja realiziranih u Hrvatskoj u proteklih desetak ili više godina. )

Najavljivan pod primjerenim motom "Nema izdaje. Nema predaje", Jukin film - koji je u okviru prigodnog programa Kino mreže Obiteljsko filmovanje u nedjelju pretpremijerno prikazan u zagrebačkom Kinu Europa i u još osamnaest nezavisnih hrvatskih kina - obično se opisuje kao tripTi mene nosiš je najdosljedniji hrvatski "urbani" film, kao i jedan od rijetkih koji ne podilazi euro-atlantskoj (grizodušnoj) slabosti na ratne, "međunacionalne", te teme iz Bosne ili s Bosancimatih, no radi se o djelu više nalik onomu što je u Nakon vjenčanja i U boljem svijetu postizala sjajna Dankinja Susanne Bier, nego onomu što su slagali Robert Altman u svojim Kratkim rezovima ili Alejandro González Iñárritu u Babilonu, makar je energija neodložnog razrješenja koja struji kroz sve te filmove umnogome slična.

Kod Ivone Juka (i Susanne Bier) riječ je, naime, o jednoj, cjelovitoj, a ne o nizu odvojenih priča koje se „slučajno“ sreću i isprepliću, samo što to u Ti mene nosiš nije ni baš odmah, ni neprestano razvidno, budući da okvir, odnosno svijet iz kojega "iskaču" junaci Jukina filma - za razliku od brodvejskog Iñárrituova Birdmana, s kojim se također može usporediti - sam po sebi nije vrijedan nekog veće umjetničkog napora, pa i nije vremenski proporcionalno zastupljen u filmu. Riječ je o setu sapunice, odnosno o činjenici da svi glavni likovi, ili osobno, ili preko nekoga iz familije imaju veze sa snimanjem hrvatskih Zatočenika sreće, koji, svakodnevno i dugotrajno, filmskoj ekipi troše gomilu živaca i energije, a svojim (vjerojatno brojnim) televizijskim gledateljima - svijesti i volje, no koje baš svi odreda smatraju krajnje bezvrijednima, što je jaz koji, u trenucima kada nam ih se predstavlja, kulminira raspadom sistema i katarzom (za neke od njih).

Činjenica da je središte priče TV-sapunica nije, međutim, ni slučajna, niti je samo posljedica toga što sapunice čine "egzistenciju" mnogih Jukin film značajan je zbog toga što prvi u hrvatskoj kinematografiji ozbiljno, nesablaznuto ukazuje na to kolika je anesteziranost narkoticima ne samo filmskog miljea nego i čitavog društvahrvatskih filmaša, nego, s jedne strane, ima snažan simbolički potencijal oslikavanja svakog isfabriciranog mozgoispiračkog komercijalno-propagandnog mehanizma, a s druge vrlo živopisno ukazuje na konkretne, "stvarnosne" posljedice tog "spektakla" koji se već neko vrijeme uzima uglavnom zdravo za gotovo, da ne kažemo kao neumitan. Osim toga, sapuničarski okvir poslužio je autorici za raznolike unutarnje eksperimente, među kojima je onaj temeljni - neviđeno dosljedno provedeni "kod" potpune režijske slobode ( s, ipak, najčešćim "dogma95" sekvencama), i to u realizaciji "sapuničarskog" scenarija sa stalnim promjenama, iznenadnim zapletima i nemogućim rješenjima.      

Ti mene nosiš, osim redateljice i scenaristice Ivone Juka te producentice Anite Juka, gotovo podjednako zadivljujuće nose i tri, svaka na svoj način, grandiozne glavne glumice – Nataša Dorčić, Lana Barić i mlada, ali pred kamerama iskusna djevojčica Helena Beljan; četvrtoj protagonistici, Nataši Janjić, ovo je najbolja uloga do sada, iako se na momente ipak čini kako bi mogla biti još uvjerljivija (što se može opravdati i površnošću njezina lika - uvijek (muškarcima) podređene i nerealizirane šminkerice na setu). Njezina "doslovna adekvatnost" kao da je i inače neko (sporedno) pravilo u Ti mene nosiš: kad god biste imali nešto za prigovoriti nekom glumcu ili glumici – primjerice "sapuničavost" ili "sirovost", uvijek je to u skladu s likom koje igra - glumca u sapunici ili ostarijeg delikventa.

Što se glavnih glumaca tiče, Vojislav Voja Brajović nezaboravan je u ulozi bolesnoga oca, a naturščik Goran Hajduković Čupko, poznati nekadašnji vođa navijača Dinama Bad Blue Boysa, višestruko suđen za pokušaje ubojstva, vlada platnom sve dok ne progovori; no, kao što smo Ono doista fascinantno u filmu su redateljičini neuobičajeni krupni, "unosim ti se u facu" planovi, koji čas kao da ne mogu vjerovati onomu što vide, čas mu se dive, čas su zaprepašteni, čas ljutiti i spremni na napad..., kao i pomaknuti, precizno nahereni kutovi i rakursi već napomenuli, od njega se u ulozi narko-dilera i nasilnika (kojeg zasićenost "otpadništvom" i očinstvo polako ali sigurno mijenjaju) ništa drugo i ne očekuje. Ostali muški likovi, uz iznimku Filipa Križana u kratkoj ali slatkoj ulozi izgubljenog i napaljenog posinka trudne producentice sapunice (Dorčić), samo su (kao što je to uostalom i najčešće u emotivnom životu ovih krajeva) ambiciozni epizodisti čija neautentičnost redateljicu samo potiče da ih transformira u sve bolja i bolja režijska rješenja. (Kada je pak u pitanju ozloglašeni zagrebački nogometni diler koji u filmu igra samoga sebe, činjenica da ga se redovito ističe u naslovima internetskih i novinskih tekstova te da mu se pridaje bilo kakvo veće značenje od zapravo fino isparodiranog, originalno oslikanog društvenog simptoma, posljedica je ne njegove bitne (cameo) "uloge", nego jednako parodičnog stanja ovdašnjih medija i tinejdžerske fasciniranosti mnogih novinara "lošim dečkima".)

Iz svega navedenog jasno je da se radi o ženskom filmu, bez obzira što tu odrednicu većina, pa vjerojatno ni sama autorica, u posljednje vrijeme ne voli isticati; no, Ti mene nosiš ne polazi od neke ideološke ili političke platforme, niti ju zagovara, odnosno ne pokušava žene oslikati kao "manjinu", žrtvu i/li nekoga za čiju se slobodu (tek) treba (iz)boriti; naprotiv, ono što se, pogotovu u kvazimačo kulturama poput balkanske, obično smatra nepoželjnim "ženskim ludilom", "histerijom" ili "iracionalnošću", a u najboljem se slučaju naziva "intuicijom", u Ti mene nosiš je posve prirodno i legitimno, pa i prevladavajuće (ne samo) emotivno stanje, koje može biti i opasno i nepragmatično, ali je često nužno za razvoj i pojedinke i njezine okoline, a životu/filmu daje intenzitet neophodan ne samo za raščišćavanje nego i za rađanje nekog/nečeg novog.

(Za razliku od navođenja kako se radi o jakim osobnostima, "antijunakinjama koje o sebi ne gaje iluzije, ali ni ne odustaju od svojih snova i ne Ono što se, pogotovu u kvazimačo kulturama poput balkanske, obično smatra nepoželjnim "ženskim ludilom", "histerijom" ili "iracionalnošću", a u najboljem se slučaju naziva "intuicijom", u "Ti mene nosiš" je posve prirodno i legitimno predaju se", isticanje u promotivnim materijalima filma da su protagonistice filma upravo usred "istraživanja ženskog identiteta" kroz "ulogu kćeri", može pozornost gledatelja samo odvući u nepotrebnom smjeru.)    

Posve u skladu sa žestokim ritmom filma su i frenetična, vrludajuća kamera (iz ruke) Marija Oljače i izvrsna montaža Vladimira Gojuna, a nije zanemariv ni utjecaj "melankolijskog" i "millenniumskog" kolorista Normana Nisbeta te glazbe Teha Tearda, no ono doista fascinantno u njemu su redateljičini neuobičajeni krupni, "unosim ti se u facu" planovi, koji čas kao da ne mogu vjerovati onomu što vide, čas mu se dive, čas su zaprepašteni, čas ljutiti i spremni na napad..., kao i pomaknuti, precizno nahereni kutovi i rakursi, te neviđena sposobnost uvjerljivog (intuitivnog) stapanja naizgled nespojivih registara. U Ti mene nosiš ima naime i nadrealnih, gotovo samostalnih konceptualnih dijelova, poput dirljivog, izdvojenog "sna" o djetinjstvu te elegantno uklopljenih, fascinantnih prizora naslaganih kamenih oblutaka, a tu su i jedna "misli pozitivno" "pauza", koja kao da je snimana za neku (obiteljsku) reklamu, te poneki sapuničarski neuvjerljivi i sasvim suprotan, vinterbergovski obezglavljeno nabrijani društveni krajolik...

Kada smo kod ovog potonjeg, Jukin film značajan je i zbog toga što prvi u hrvatskoj kinematografiji ozbiljno, nesablaznuto ukazuje na to kolika je anesteziranost narkoticima ne samo filmskog miljea nego i čitavog društva, lijevog i desnog, "gornjeg" i "donjeg"..., a Ti mene nosiš je i najdosljedniji hrvatski "urbani" film, kao i jedan od rijetkih koji ne podilazi euro-atlantskoj (grizodušnoj) slabosti na ratne, "međunacionalne", te teme iz Bosne ili s Bosancima.      

Po svemu tomu, kao i po velikoj zrcalnoj snazi, Ivonu Juka bi se moglo usporediti i s njezinim srpskim kolegom Srđanom Dragojevićem, odnosno dvama njegovim najboljim i najpopularnijim filmovima – Ranama i Lepa sela lepo gore, no, kao i uvijek kada su u pitanju novi rukopisi Ivona Juka (trenutačno) sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinutikoje nije jednostavno opisati "iznutra", za Ti mene nosiš može se reći da imaju nešto i od Carlosa Reygadasa, Cristija Puiua..., ali to neće ni blizu iscrpiti, a možda ni naznačiti svu osebujnost tog filma.

U svakom slučaju, Ti mene nosiš treba gledati (ne samo jednom), te bi doista bilo značajno i korisno i za gledatelje i za filmsku umjetnost kada bi se, usprkos lošim navikama sjedenja i čekanja pred televizorom, nakon službene premijera filma 25. svibnja, zaputili u neko od hrvatskih i regionalnih (nezavisnih) kina. (U jednom trenutku pretpremijerne projekcije, za scene čije rekonstruiranje traži drugo gledanje filma, jasno se "vidjela" praznina u dvorani (gotovo kao da su likovi - slično davnom filmu Woodya Allena, iz vremena dok se još nije bio prepustio regresiji u pubertet – s ekrana pogledali/sišli u publiku), što je ostavilo osjećaj da je za "energiju" koja dolazi s platna, da bi bila potpuna, itekako bitna prisutnost punog gledališta.)  

Ključne riječi: Ivona Juka, film
<
Vezane vijesti