Borut Šeparović, ravnatelj Montažstroja, povodom nove izvedbe predstave "Vatrotehna": Čini mi se da je u temelje ove zemlje ugrađena gomila laži, kao i da je postavljena na kriminalnim osnovama. I tu ne mislim samo na HDZ kao na "stranku opasnih namjera" ili "zločinačku organizaciju", već na potpuni rasap svih mogućih vrijednosti.

Kada je krajem 1989. godine izvedena prva javna akcija "Montažstroja" - a bio je to performans "Kopačka u galeriji" - izvedena za otvorenje izložbe Kazimira Maljeviča u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, Borut Šeparović (1967.), pokretač toga istraživačkog i društveno-angažiranog kazališta, nije bio znatno stariji od tinejdžera s kojima je nedavno u Zagrebačkom kazalištu mladih obnovio "Vatrotehnu", prvu cjelovitu predstavu "Montažstroja" koja je izvorno igrala u napuštenom tvornici "Badel" prije ravno dvadeset godina. Tvrtka "Vatrotehna" više nije što je bila, "Badel" i dalje propada, ali se "Montažstroj" sasvim dobro drži.

U zadnjih je par godina pod tim brendom, kako ga Šeparović zna nazivati, izvedeno nekoliko intrigantnih predstava s temama koje se svih tiču, a izvedbenim postupcima djeluju izravno na publiku. Tako da je uzbune, iznerviraju, zamisle, u svakom slučaju izazovu reakcije bitno jače od par rečenica kojima se obično apsolviraju predstave. Bilo je to "Kazalište vaše i naše mladosti" u kojem se korporativnim metodama manipulira publikom pokušavajući izazivati opor, kao i u "T-formanceu", posvećenom terorizmu i proizvodnji Drugoga. U višesatnoj vožnji Zagrebom publiku su pak proveli rutom mafijaških  ubojstava i sumnjivih investicija u sklopu performansa "!ZAGREBNOĆU!" u koprodukciji s "Banana Gerile", da bi u "Timbuktu" glavni protagonisti bili napušteni psi i beskućnici, oni stvarni, s ulice, kao što su stvarne i žene sa zavoda za zapošljavanje koje su u plesno-kazališnoj koprodukciju s Plesnim centrom "Tala", nazvanoj "Srce moje kuca za nju", na pozornicama nacionalnih kazališta u Zagrebu i Rijeci bile predstavljene kao stvarna reprezentacija pokradene Hrvatske, uz zvučnu pozadinu utakmice iz 2007., kad je Hrvatska na Wembleyu pobijedila Englesku.

Jedina predstava Boruta Šeparovića koja je na redovitom repertoaru nekog kazališta - ZKM-a - jest "Generacija 91 - 95", dijelom temeljena na romanu Borisa Dežulovića "Jebo sad hiljadu dinara", a u kojoj mladići rođeni upravo u okviru tih godina odigravaju besmisleni hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni i Hercegovini, ali i preispituju svoja znanja o ratu, naciji, vjeri, kao i izvore tih saznanja koja su mogli dobiti jedino posredno jer su u vrijeme rata rođeni.

S Borutom Šeparovićem smo razgovarali nakon što su ti isti mladi ljudi iz "Generacije 91 - 95" izveli njegovu najnoviju predstavu "Vatrotehna", kojom se dovodi u pitanje sve što se dogodilo otkako je ona izvedena prije dva desetljeća.  

U nedavnom intervjuu časopisu za kulturu Kupusov list izjavili ste da vam danas, dakle 2010. godine, pojam Hrvatske, citiram "koju (nažalost) jako volim, izaziva osjećaj čiste strave". Možete li objasniti što to i zašto volite i, s druge strane, što vas prestravljuje?

To je vrlo teško ukratko objasniti. Počnimo od toga da sam dosta dugo živio u Nizozemskoj gdje je većina građana ponosna na činjenicu da su Nizozemci i sasvim im

generacija_91.jpg generacija_91.jpg

je normalno da vješaju nacionalne zastave na državne praznike ili kada igra njihova nogometna reprezentacija. Često su sa Zapada sve nas na Balkanu smatrali nacionalističkom primitivnom gamadi, ali im je njihov  - nazovimo ga - patriotizam neupitan i nitko vješanje nizozemske zastave ne interpretira kao čin nacionalizma. Istina je da se u Hrvatskoj previše mahalo trobojnicom i da se u ime te zastave štošta radilo, ali ne možemo reći da se u i ime Nizozemske tijekom stoljeća nije isto tako svašta radilo. Prvo, jedni su od rodonačelnika kolonijalizma. Ukratko, osjećaj pripadnosti nekom nacionalnom korpusu uopće ne mora značiti da druge mrziš ili da si isključiv. U tom smislu ja nisam anacionalan i nije mi problem reći da sam Hrvat. A što to volim? Mislim da se zapravo radi o osjećaju pripadnosti koji sam razvio za mjesta na kojima sam odrastao - bila to ulica, kvart, grad ili u konačnici zemlja - i taj mi je osjećaj bitan, kao što su mi bitna pitanja koja muče ljude oko mene i s kojima se mogu identificirati onako kako se nisam  nikad uspio identificirati u Nizozemskoj, bez obzira na godine koje sam tamo proveo i na to što imam dvojno državljanstvo. Vjerojatno upravo zbog toga što volim ovu zemlju, nalazim toliko toga što mi smeta. Uzmimo nogomet, na primjer. Obožavam nogomet i odrastao sam navijajući za Dinamo. Iako znam što se sve događa u nogometu, kako se manipulira tim fenomenom i svjestan sam da bi za mene  bilo podnošljivije da nemam taj zanos ili identifikaciju, i dalje iskreno i uporno  navijam za hrvatsku reprezentaciju. Ili za Dinamo, iako Mamića uopće ne mogu provariti i po toj logici bih trebao željeti da Dinamo izgubi svaku utakmicu. To mi teško uspijeva makar se svjesno trudim ne veseliti se kada dobiju, jer znam da to Mamića ostavlja na poziciji. Moglo bi se reći da je ta ljubav prema gradu, zemlji ili klubu iracionalna, ali ju svejedno osjećam, ne mogu je negirati.

A što vas užasava?

Sve me prestravljuje. Možemo pogledati Dnevnik, na primjer, hrvatske javne televizije zajedno, kao što smo to napravili u nedavnoj akciji B.D.L. 2.0 u prostoru napuštenog pogona stare destilerije Badel koji se potpuno raspada, pa se možemo zajedno užasavati na svaku vijest. Čini mi se da je u temelje ove zemlje ugrađena gomila laži, kao i da je postavljena na kriminalnim osnovama. I tu ne mislim samo na HDZ kao na "stranku opasnih namjera" ili "zločinačku  organizaciju", već  na potpuni rasap svih mogućih vrijednosti na koji se barem čini da smo svi mi pristali i pretvorili našu stvarnost u laž. Možda me ipak najviše od svega užasavaju mediji koji odrađuju zaborav prošlosti i koji promoviraju ideju da će kapitalizam riješiti bilo koju vrstu društvene traume, zaboravljajući da je nepravda ugrađena u suštinu tog sustava.

borut_separovic5.jpg.jpg borut_separovic5.jpg.jpg

Kazalište nema veliki doseg, ali može nešto napraviti na simboličkoj razini. Ako na sceni imamo 12 napuštenih pasa iz Skloništa za napuštene životinje, kao što je to u projektu Timbuktu, ne očekujemo da će posljedica predstave biti udomljenje svih njih, ali ako se udomi i samo jedan, onda znači da smo učinak predstave izmjestili u stvarni život. To je onda kazalište koje nije određeno trajanjem predstave. Ne živimo više u realsocijalizmu, kada smo postavljali klasike na inventivan način, pa je publika mogla čitati političke poruke između redova. Ne vidim zašto ne bismo danas otišli dalje od metafore, izravno apelirajući na svijest gledatelja. Isto tako mislim da se nakon događaja poput 11. rujna više ne možemo u kazalištu baviti osobnim pričama, našim rasutim identitetima i svakodnevicom. Ta me vrsta intimnih ispovijedi ne zanima. Živimo u novom mileniju koji je obilježen medijskim zagađenjem pa zašto bi onda kazalište ponavljalo iste geste umjesto da bude enklava otpora? Zašto ne bih iskoristio tih sat i pol kako bih se obratio gledateljima i vrlo izravno rekao što mislim? Problem je što se utjecaj kazališta, ionako manjinskog medija, ograničava. Dovoljno je da nadležni ne financiraju ili nedostatno financiraju određene projekte te time onemoguće njihov razvoj. Također, lako se manipulira mogućnošću njihove izvedbe te njenom vidljivošću. U slučaju predstave Srce moje kuca za nju, koja je imala dvije izvedbe u prepunom zagrebačkom HNK, intedantica Ana Lederer nam je izjavila da više ne možemo igrati pod izlikom da kazalište nema slobodnih termina, neovisno o velikom interesu javnosti. Nemam nikakvih iluzija da bi kazalište moglo potaknuti pobunu. Koliko god mi se taj napor može činiti uzaludnim i besmislenim, osjećam da je moja odgovornost kao umjetnika i kao čovjeka biti društveno angažiran u svom javnom djelovanju.   

U predstavama ne amnestirate nikoga od odgovornosti -  odgovornosti za to što smo, kako kažete, pristali na laž - štoviše, prozivate i samu publiku, ali mi se čini da amnestirate stvarne ljude čije priče kao primjere te naše "prestravljujuće" stvarnosti iznosite na pozornici. Može li se, recimo, nezaposlenim ženama, od kojih su neke kao glasačice na izborima podržavale politiku devedesetih, dokinuti svaka odgovornost? Ne mislim na direktnu odgovornost za njihovu sudbinu, ali dijele li odgovornost za situaciju do koje smo se ili su nas doveli?

Moglo bi se i tome razgovarati, ali mi se činilo da je bilo važnije ukazati na sustav koji je do toga doveo, nego nezaposlene žene pojedinačno prozivati zbog njihove vlastite letargije i pasivnosti. U nekom radikalnijem kazališnom konceptu moglo se i to pitanje otvoriti. S obzirom na situaciju u kojem trenutno živimo, nisam uvjeren da bi takav pristup bio učinkovitiji. Ne isključujem da bi bio još i hrabriji, ali za njega nisam imao niti muda niti želudac. Pitanje je da li bi i te žene imale hrabrosti prokazivati same sebe kao odgovoran dio cijele mašinerije. No, ostao sam na konceptu da se prozivaju oni koji su nekim dogovorom, recimo spregom Vlade i Agrokora, odlučili da se plaćaju prazne boce kako bi se amortizirala masa ljudi koji su stradali kroz sve ove procese i koji bi ustvari trebali osjećati zahvalnost što im je dana mogućnost da kopaju po kantama i na taj način pune svoje nedostatne kućne budžete. Nadležne strukture to koriste kao neki socijalni minimum. Ta nas slika ljudi može podsjetiti na činjenicu da je ova naša mala država velika hrpa smeća. Ne služi li u kapitalizmu upravo masa nezaposlenih da bi se svi osjećali zamjenjivima, potrošivima, da bi živjeli u velikom strahu i bavili se vlastitim dupetom, a ne mogućim sumnjama u sustav ili ne daj bože općim dobrom? Opće dobro i socijalna pravda valjda su privilegija bogatih društava.

borut_separovic2.jpg.jpg borut_separovic2.jpg.jpg

Nemam osjećaj da ih eksploatiram niti imam moralnih dvojbi oko toga. Naravno da možemo reći da je svatko tko se nađe na sceni u neku ruku instrumentaliziran, ali sam se višekratno uvjerio da se ljudi s kojima sam radio dobro osjećaju sudjelujući u projektima. Beskućnicima, za koje možemo reći da su najbeznadnija skupina u našem društvu, bio je bitan već i sam razgovor u kojem ih se tretira kao ravnopravne subjekte, a ne kao gubitnike. Nezaposlene žene su bile ponosne što mogu javno izreći svoje priče, a taj im je ponos upravo bio oduzet kada su ostale bez posla. Puno više od toga, na žalost, kazalište ne može, jer nemamo načina da trajno riješimo njihove probleme. Što se honorara tiče, u izdanjima EPH - Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji - bio sam prozvan zbog ekonomske eksploatacije nezaposlenih žena. Tomislav Čadež je čak tvrdio da te žene nisu bile plaćene, već da su volontirale. To nije istina, sve su dobile honorar, kao i beskućnici. Posebno je zanimljivo da takva prozivanja dolaze iz EPH, medijske kuće unutar koje se upravo konstruiraju priče o ljudima s burze i vrlo otvoreno se brane interesi Hrvatske udruge poslodavaca, prokazujući zaposlene kao neradnike, a nezaposlene kao one koji žive na račun države.     

Zašto inzistirate na paroli "Kazalište laže", koja se izvikuje ili ispisuje u Vatrotehni i Srce moje kuca za nju, kada zapravo sustavno uvodite dokumentarizam, stvarnost - iako režiranu, naravno - u kazališni prostor?

Kada kažem da kazalište laže, time ukazujem na prirodu kazališta kao medija. Zbog toga podsjećam ljude da kazalište laže kada djeluje vrlo realistično i dokumentarno


Vatrotehnajednako kao kada se na sceni izgovaraju neki tekstovi nastali prije par stotina godina. Dokumentarni pristup i montažni postupak nisu manje pošteđeni zloupotrebe od onih do kojih može dovesti naša fantazija. Svaki je medij, naravno, diskurzivan pa je onda i svaka obrada dokumentarizma pseudodokumentarizam. Čak i dokumentarni film laže. Zar su filmovi Michaela Moorea "istiniti"?

vatrotehna.jpg vatrotehna.jpg

 

U Srce moje kuca za nju ste radili isključivo sa ženama kojima je u društvenoj i kazališnoj podjeli uloga dodijeljena burza rada, a u Generaciji 91-95 s muškim tinejdžerima koji su pak ratnici. Zbog čega rodno isključive predstave i može li se to čitati kao kritika patrijarhata?

Ne bih rekao da mi je u startu bila ideja kritizirati patrijarhat, ali implicitno je to vjerojatno upisano, pogotovo u predstavi Srce moje kuca za nju. Kada govorimo o hrvatskoj reprezentaciji, vjerojatno ćemo svi prvo pomisliti na nogometnu reprezentaciju. U svakom slučaju mislimo na muškarce, a ne na žene. Nogomet se smatra nečim što izrazito pripada muškarcima i što adekvatno reprezentira naciju. Tu sam činjenicu kontrapunktirao nezaposlenim ženama koje su navukle dresove igrača, mitoloških veličina u Hrvatskoj, i predstavio ih kao stvarnu reprezentaciju Hrvatske. A to jest, naravno, i kritika rodnih uloga. 

Zanimljivo je da se u Generaciji 91-95 tek jedan od dvanaestorice tih mladih ljudi izjašnjava kao Bošnjak, svi ostali kao Hrvati, mada se nekima od njih u predstavi dovodi u pitanje istinitost takvog etničkog određenja. Desetorica kažu da vjeruju u Boga, a tek dvojica se izjašnjavaju kao agnostici. Jesu li ti podaci autentični i je li vam kod okupljanja glumačke ekipe bila važna njihova etnička i religijska homogenost kako bi prezentirali Hrvatsku u kojoj je jedino prihvatljivo biti Hrvat i katolik?

Na audiciji ih nismo pitali tko je što po nacionalnosti, već koga bi radije igrali - vojnika HVO-a ili Armije BiH. Dvije trećine svih onih koji su se prijavili na audiciju opredijelili su se za vojnike HVO-a. To nije ništa neobično s obzirom da većina njih nije znala gotovo ništa o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, a i o Domovinskom ratu im je znanje bilo oskudno jer se o njemu uči na samom kraju osmog razreda osnovne škole i četvrtog razreda srednje škole pa se obično to gradivo niti ne stigne detaljno obraditi. Njihovo se znanje o ratu temelji na onome što su čuli kod kuće ili saznali iz medija. Oni zapravo nemaju svoj stav. Posljedica toga je i da su se na početku rada na predstavi svi deklarirali kao Hrvati, pa i taj jedan Bošnjak. Tek kada smo pustili pjesmu od Baje Malog Knindže s refrenom "Ne volim te, Alija, zato što si balija, srušio si miran san, nosila ti Drina sto mudžahedina svaki dan", rekao je da mu ta pjesma smeta, jer je Bošnjak. Svejedno se nije htio deklarirati kao musliman, mada je vjernik. Među njima je i jedan Srbin, ali su ga odgojili tako da to prešućuje i da se izjašnjava kao Hrvat. Kada sam im na audiciji rekao da otpjevaju nešto što žele, upravo je taj mladić zapjevao Čavoglave. Vjerojatno je naučio da ga takav odabir može zaštiti od sumnji u njegovo porijeklo. Uspjeli smo stvoriti zemlju u kojoj se i 20 godina nakon rata pripadnici sasvim mlade generacije ne mogu deklarirati kao nešto drugo osim  Hrvata. Kada nam je za jednu scenu u predstavi bio potreban netko tko će glumiti Srbina, nitko se nije htio dobrovoljno javiti. Vrlo se teško u ovoj zemlji suočiti čak i s tim da biste možda mogli biti Srbin.

Koliko bi vam bilo važno da se ta predstava, Generacija 91 - 95, igra u sredinama kao što su Vukovar, Knin, Gospić, Osijek, koje su bile poprišta ratnih zločina?

Naravno da bi mi bilo važno, ali nisam ja taj koji bi to trebao inicirati. Apsurdno je da smo dobili poziv za Wiener Festwochen u Beču, a da se predstava nije maknula iz Zagreba. Ne mislim da bi ovu predstavu trebali igrati isključivo na ovim prostorima, ali izuzetno mi je bitno da ovu predstavu vidi što više građana Hrvatske. Tim više što je predstava tehnički relativno jednostavna i lako je izvedivo da gostuje. Na sreću, predstava je pozvana na Međunarodni teatarski  festival MESS u Sarajevo, a zahvaljujući REKOM-u će mladići odigrati u dvadeset mjesta u regiji. No, mene bi još više od toga zanimalo da se u drugim zemljama u regiji postave slične predstave u kojima bi njihove mlade generacije suočavale sebe i publiku s vlastitom prošlošću.

Ključne riječi: montažstroj, borut šeparović
<
Vezane vijesti