Maria Todorova u intervjuu za H-alter: Prije rata na Kosovu, dominantna paradigma primjenjivana na Balkan u principu je značila getoiziranje regije. "Prije-kosovski" vizni režim Europske Unije riješio je viza Srednju Europu, ali ne istočnu Europu i Balkan, gdje su na slobodni protok populacije stavljena ograničenja. To je bio balkanizam na djelu.

Interview with Maria Todorova - English version

Kakav je odnos Balkana, Europske Unije i NATO-a, što nam je ostavilo socijalističko naslijeđe, zašto je rat na Kosovu bio presedan u politici zapada prema ovoj regiji, o plinskoj krizi, o vlastitoj inferiorizaciji Istočne Europe, o odnosu ovdašnjih društava prema seksualnim i nacionalnim manjinama, razgovarali smo s Mariom Todorovom, poznatom bugarskom povjesničarkom koja se specijalizirala za povijest Balkana u modernom periodu. Njena knjiga iz 1997. godine pod nazivom "Imaginarni Balkan" snažno je utjecala na znanstvenu percepciju Balkana. Maria Todorova je zaposlena u SAD-u kao profesorica povijesti na University of Illinois at Urbana-Champaign.

Danas je Balkan u prilično drukčijoj situaciji nego li prije dvanaest godina kada ste objavili poznato djelo Imaginarni Balkan - umjesto nekoliko ratova, autoritarnih režima i getoizacije, sada je u čitavoj regiji na djelu euroatlantistička "normalizacija". Ipak, imamo nekoliko protektorata i zamrznutih konflikata. Koja je perspektiva balkanskih zemalja?

Predviđanja su omiljena među politolozima, političarima i novinarima, i uglavnom su u krivu - čak i ako nekim slučajem pogode krajnji ishod. Na sreću, povijest je daleko prekompleksan proces, s neočekivanim obratima i nepredvidljivim slučajnostima.

Kada sam 1997. godine izdala Imaginarni Balkan , nisam mogla predvidjeti "regionalne perspektive". Zaista, 1997. godine, nakon što su tri bivše članice Varšavskog pakta - Poljska, Mađarska i Češka - pozvane u NATO (postale su članice 1999.), Tony Judt je napisao da će to stvoriti "vrstu depresivnog euro-susjedstva iza kojeg se nalazi 'Bizantska Europa' koja će biti prepuštena sebi, preblizu Rusiji da bi se Zapad agresivno angažirao ili je absorbirao".

S raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. i raspadom Sovjetskog Saveza u 1992., NATO-ovi glavni neprijatelji i ciljevi prestali su postojati, i s njima je prestala njegova svrha postojanja

Situacija se 1997. promijenila skoro preko noći, s početkom NATO-ovog širenja. Od 1989, pitanje o misiji nikada nije prestalo biti aktualno, kako u Americi, tako i u Europi. S raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. i raspadom Sovjetskog Saveza u 1992., NATO-ovi glavni neprijatelji i ciljevi prestali su postojati, i s njima je prestala njegova svrha postojanja. Bilo je ozbiljnih planova u Europi da se NATO raspusti, te da se izgrade alternativni sustavi sigurnosti ograničeni na kontinent. Ali NATO je ostao jedina transatlantska institucija u kojoj SAD nastavljaju igrati ulogu velike europske sile, i Amerika se opirala gubljenju te pozicije. Sjedinjene Države su bile i nastavile su biti glavni zagovarač širenja NATO-a, unatoč obećanju iz 1990. godine da se savez neće širiti preko njemačkih granica. Nakon što su Poljska, Mađarska i Češka postale članice, 2002. u članstvo su pozvane Litva, Estonija, Latvija, Slovenija, Slovačka, Bugarska i Rumunjska. 2004. sve ove zemlje postale su dio NATO-a. Tokom 2008. godine još dvije balkanske zemlje - Hrvatska i Albanija - su pozvane u Savez, a uskoro će istim stopama krenuti i Makedonija.

Što se promijenilo sa širenjem NATO-a?

Putanja NATO-ovog razvoja je zajedno s događajima koji su doveli do raspada Jugoslavije dovela do nepredviđenog međudjelovanja dva procesa. Do 1999., međunarodna zajednica ograničila je svoj pritisak i uplitanje u Jugoslaviju skoro ekskluzivno na Ujedinjene narode. Dogodilo se par manjih NATO-ovih operacija nakon pada Srebrenice i prije Daytonskog sporazuma, uključujući provođenje embarga na oružje pomoću pomorske blokade i kratko bombardiranje Republike Srpske u Bosni tokom 1995. Obje operacije odobrili su Ujedinjeni narodi. Međutim, ova intervencija, kao i istovremeni događaji u Somaliji, pa čak i u prvom Zaljevskom ratu, bili su usmjereni na obnovu ili očuvanje statusa quo. Tromjesečno bombardiranje Jugoslavije tokom 1999. godine je - s druge strane - bilo presedan, uzimajući u obzir namjere i ciljeve SAD-a.

Tromjesečno bombardiranje Jugoslavije tokom 1999. godine je bilo presedan, uzimajući u obzir namjere i ciljeve SAD-a

Snažno su se poduprli secesionistički zahtjevi manjine i pripremio se teren za punu nezavisnost Kosova devet godina kasnije. To je još jedan presedan, čije se zloslutne posljedice danas vide na Kavkazu. Riječ je o fundamentalnom odmaku od načina na koji su tretirani slični sukobi (između Palestinaca i Židova u Izraelu, Kurda i Turaka u Turskoj, Kurda i Arapa u Prvom Zaljevskom ratu, itd.); naime, od Drugog svjetskog rata suverenitet i teritorijalni integritet bili su dominantni princip. U drugom pogledu, rat na Kosovu označio je početak onog što je jedan promatrač nazvao "uspon humanitarnih jastrebova". Osim toga, bio je generalna proba za američki unilateralizam koji je kulminirao u Drugom Zaljevskom ratu. U tom smislu Balkan je opet postao laboratorij za provođenje pokusa s novim pristupima i rješenjima.

Bombardiranje Srbije označilo je prekretnicu u odnosu prema ovoj regiji?

Bilo je mnoštvo političkih i moralnih razloga za intervenciju 1999. godine, a želja da se oživi posljednja europska organizacija u kojoj Sjedinjene Države igraju ključnu ulogu svakako nije bila najmanji od tih razloga. Koja god motivacija stajala iza bombardiranja, jasno je da je ono imalo neplanirane posljedice. Prije rata na Kosovu, dominantna paradigma primjenjivana na Balkan u principu je značila getoiziranje regije. "Prije-kosovski" vizni režim Europske Unije riješio je viza Srednju Europu, ali ne istočnu Europu i Balkan, gdje su na slobodni protok populacije stavljena ograničenja. To je bio balkanizam na djelu. Retorička legitimizacija intervencije iz 1999. godine kao obrane univerzalnih ljudskih prava učinkovito je vratila Balkan u sferu zapadne politike. Bombardiranje i njegov rezultat blisko je - čak nerazdvojno - povezalo Europljane i Amerikance s Balkanom. Preko KFOR-a (trupa vođenih od NATO-a, pod UN-ovim mandatom), Amerikanci i Europljani počeli su voditi dva službena protektorata (Kosovo te Bosnu i Hercegovinu). Tada se među eurokratima po prvi put pojavio značajan lobi koji je vjerovao da je u najboljem interesu Europe da uključi Balkan u svoju sferu, umjesto getoizacije. Vizna ograničenja bila su suspendirana za dvije balkanske države - Bugarsku i Rumunjsku, i 2007. one su primljene u Uniju. Iako se Unija generalno umorila od proširenja, za očekivat je da će Hrvatska - jedna od triju balkanskih zemalja - službenih kandidata, zajedno s Makedonijom i Turskom - uskoro biti primljena. Albanija i ostale jugoslavenske krhotine također su priznate kao potencijalni kandidati. Sve ovo popraćeno je zanimljivim, ali očekivanim povlačenjem balkanističke retorike, iako je u novinarstvu i književnosti ona još snažno prisutna, kao i u znanosti. Čak se i glasni i često pakosni prigovori turskom priključenju EU usredotočuju na islam, bliskoistočnu kulturu, ljudska prava ili prava žena, ali nisu zaodjenuti balkanističkom retorikom. Imam jaka stajališta o pitanju Turske, i izrazito sam za njen prijem u Uniju - iako, naravno, pažljivo pripreman ali ne beskonačno odgađan.

Međusobno nepovjerenje i sitno-pakosni nacionalizmi još uvijek su obilježje regije. Koliko je to balkanska posebnost, a koliko je to samo inačica onog što imamo u Europi, na primjer, u Sjevernoj Irskoj ili Baskiji?

Rat na Kosovu označio je početak onog što je jedan promatrač nazvao "uspon humanitarnih jastreba"

Gledajući mapu Europe, ne mislim da se najobilniji ili najuvredljiviji primjeri "međusobnog nepovjerenja i sitno-pakosnog nacionalizma" nalaze na Balkanu. Čak ne mislim da su Sjeverna Irska ili Baskija dobri primjeri ove prilično bezazlene formule - tamo smo imali, odnosno imamo žestoki nacionalizam i nasilje (u Sjevernoj Irskoj do 1988., u Španjolskoj i danas). Ali obilni su primjeri "međusobnog nepovjerenja i sitno-pakosnog nacionalizma": između Poljske i Njemačke, Rusije i Ukrajine, Češke i Njemačke, žučni sukob u Belgiji između Flamanaca i Valonaca, zatim prepirke između Mađarske i Slovačke. Tu su čak i zaista beznačajni sukobi - poput Lihtenštajna koji ne priznaje Češku i Slovačku. Za razliku od toga, na Balkanu je prisutna rastuća suradnja. Čak i oštri sukob Grčke i Makedonije pokazuje znakove popuštanja. Samo je nepovjerenje u zemljama bivše Jugoslavije - odnosno na području koje je danas komično nazvano Zapadnim Balkanom - ozbiljno, ali očekivano s obzirom na nedavni rat. Samo razmislite koliko je napora i vremena trebalo Njemačkoj i Francuskoj da nakon Drugog svjetskog rata nadiđu vlastito nasljeđe gorkih sukoba kako bi postigle harmonične odnose (makar su oni sve više testirani unutar područja ekonomskog i političkog rivalstva).

Uzimajući u obzir etničke probleme u svim postsocijalističkim zemljama (Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, bivša Jugoslavija, Moldavija...) - koja je veza između socijalističkog nasljeđa i neriješenih nacionalnih i manjinskih pitanja? Postoje teorije o tome kako je komunizam zapravo zamrznuo etničke odnose, koji su eksplodirali onog momenta kad je propao?

Vjerujem da su "zamrznuti etnički odnosi" neprimjeren kliše. Istina je da socijalizam (ili komunizam) nije riješio nacionalna ili manjinska pitanja, unatoč nekim pokušajima i tvrdnjama da se to pitanje riješilo. U nekim slučajevima u prvih par desetljeća komunističke uprave postojala su određena rješenja manjinskih pitanja (na primjer, kulturna prava za Mađare u Rumunjskoj, Turke u Bugarskoj, itd.) koja su opozvana tokom šezdesetih, zajedno s novim valom komunističkog nacionalizma. U slučaju Bugarske, daleko od "zamrzavanja" etničkih odnosa, žaljenja vrijedna politika prema etničkim Turcima tokom osamdesetih zapravo je pogoršala međuetničke odnose do usijanja. S druge strane, pošto je komunizam službeno nenacionalistička, čak antinacionalistička ideologija, a povrh toga sustav koji je cenzurirao izražavanje, u retoričkom pogledu nije bilo mogućnosti za ekstremni nacionalizam (ponovno, s iznimkama, od kojih je najzloglasnija bila Ceauşescuova Rumunjska). Upravo to je omogućilo legitimaciju i pozicioniranje nacionalista kao antikomunističkih heroja u periodu nakon 1989., a to traje i danas.

Mnogo se pričalo o preranom ulasku Bugarske i Rumunjske u EU. Unija je zbog korupcije čak zamrznula neke fondove namijenjene Bugarskoj. Kakvo je bugarsko iskustvo s EU, sada kada je unutra, ali na poziciji europske periferije?

Nemam brojeve pri ruci, ali moj dojam je - usprkos postojećem euroskepticizmu - kako među Bugarima postoji konsenzus da je bolje biti u EU nego izvan nje

Tokom svake političke promjene postoje dobitnici i gubitnici. Nemam brojeve pri ruci, ali moj dojam je - usprkos postojećem euroskepticizmu - kako postoji konsenzus među Bugarima da je na kraju bolje biti unutra nego van.
Različite društvene grupe podupiru taj konsenzus iz vrlo različitih razloga: za neke, to je vjerovanje da će se pobješnjela korupcija morati prilagoditi nekoj vrsti vladavine prava, ili u najmanju ruku da će izvan okvira Unije biti još nepodnošljivija. Drugi shvaćaju kako otvaranje ekonomije prema svjetskom tržištu polagano nosi dobit unatoč društvenoj cijeni nejednakosti i nepravedne raspodjele. Za većinu, riječ je o povećanim mogućnostima kretanja i komunikacija. Što se perifernog statusa tiče, bivanje van Unije nas ne bi približilo središtu...

Bugarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, nešto manje Hrvatska, samo su neke od žrtava nedavne plinske krize. Zanimljivo je da većina velikih zemalja Unije ili ne ovisi u potpunosti o Rusiji, ili ima zalihe plina. Neke su čak profitirale prodavajući plin po povišenim cijenama ugroženim zemljama. Možemo reći kako u određenoj mjeri Zapad upotrebljava manje zemlje kao pijune unutar svog odnosa s Rusijom?

Ne vjerujem da je to tako. Spomenute male zemlje jesu najgore osjetile krizu, ali problem plinske ovisnosti o Rusiji je opći. Kriza između Rusije i Ukrajine se već dugo pripremala i bila je očekivana.

S druge strane, skandal se nalazi drugdje: u neprestanom pritisku EU na nove pristupnice da zatvore svoje nuklearne elektrane, što se postavlja kako uvjet primanja u Uniju. To je neugodno pogodilo najviše Bugarsku, Litvu i Slovačku, između ostalih. U bugarskom slučaju, ne samo da je zemlja postala potpuno ovisna o plinu, nego je izgubila jedan od rijetkih izvora prihoda - izvoz energije. Sve se to događa u svjetlu, uglavnom francuskih, pokušaja da se monopolizira nuklearna industrija u Europskoj Uniji.

Na stranu Bosna i Kosovo koji i nemaju pravu državnost, ostatak Balkana jest ili će kroz neko vrijeme biti u EU. Ali, superiorni pogled Zapada sada je zamijenjen eksploatacijom od strane superiornih ekonomija. Da li EU zaista ima namjeru razviti regiju, ili zapravo stvara vrstu "unutrašnjih kolonija", kao tržišta za svoje proizvode i izvoru jeftine radne snage?

Što znači "prava državnost"? Priznanje od strane svih zemalja? Članstvo u UN-u? Bosna to ima. S druge strane, Tajvan - kojeg Narodna Republika Kina smatra vlastitom pokrajinom - nema (priznat je od strane 23 države, dok Kosovo priznaju 54 zemlje). Ipak, pretpostavljam da je za vas Tajvan "prava država". Da li je onda riječ o više ili manje stabilnoj administraciji i ekonomskom bogatstvu? Da li se onda nekoliko "promašenih država" u Africi broji među "ne-prave" države? Da li su početne državne formacije na Balkanu tokom 19. stoljeća posjedovale "pravu državnost"?

Iako mogu prilično kritizirati EU, iskreno ne vjerujem da je konačni cilj stvaranje "unutrašnjih kolonija". Model "tržište / jeftini izvor radne snage" više nije u igri. Primanje Balkana u Uniju je - prema meni - bio i bit će primarno vođen političkim motivima. To važi ne samo za Bugarsku i Rumunjsku, nego i za Grčku tokom sedamdesetih. Zato mislim da će proces na kraju obuhvatiti i Bosnu i Kosovo.

Što se tiče drugorazrednog ekonomskog položaja regije, to će nastaviti biti problem, upravo kao što je tako u cijeloj Istočnoj Europi, a ne samo u Balkanu (njenom siromašnijem dijelu). Taj tip nejednakosti nedvojbeno će imati posljedice u političkom i kulturnom smislu. Isto je istinito ne samo vis-a-vis istočne Europe, nego i vis-a-vis južne Europe. Suprotnost sjevera i juga tek je nedavno postala manje ozbiljna nego li suprotnost zapada i istoka.

Istočnu Europu zapadni turisti masovno otkrivaju kao "egzotičnu" destinaciju - da li je tu riječ o ostacima balkanističkog pristupa u novom obliku?

Svaki ljudski susret, a turizam je samo jedan od njih, funkcionira na principu stereotipova. Toliko dugo dok postoje bitne nejednakosti u bogatstvu i snažne razlike u kulturi, ti stereotipovi su osuđeni na asimetričnost i hijerarhičnost na štetu onog koji je socijalno slabiji. Naravno, "balkanizam" (ili "orijentalizam" ili "egzoticiranje") će biti prisutan u mnogima od tih susreta. S druge strane, jedino česti i ponovljeni susreti (osim, naravno, obrazovanja) mogu donijeti toleranciju i osjetljivost prema drugima.

S ekonomskom krizom na horizontu, možemo li očekivati uspon radikalnih nacionalističkih stranaka i desnog populizma? U Bugarskoj je ekstremna Ataka prilično jaka, u Rumunjskoj to je Stranka Velike Rumunjske, zemlje bivše Jugoslavije još imaju snažan emocionalni naboj kao posljedicu ratova devedesetih?

Ekonomska kriza će svakako biti iskorištavana, ali ne samo od strane desničara ili nacionalista. Ne mislim da Ataka ima velike izborne izglede za sada; također, to je prilično rasut pokret. Isto važi za Rumunjsku. Područje bivše Jugoslavije pripada drugoj kategoriji: osim emocionalnog naboja iz devedesetih, tu su još uvijek neriješeni nacionalni problemi.

U većini ovih zemalja vladajuće elite deklarativno su prihvatile liberalno-demokratski svjetonazor. Ali, država je uglavnom slaba i neefikasna, a drugi problem je u tome što su društva ostala fundamentalno ksenofobična i konzervativna. Tipični primjer je odnos društva prema seksualnim manjinama. Kako je moguće promijeniti društva, što je mnogo teži zadatak nego formalno donošenje zakona?

Suzdržala bih se od karakteriziranja ovih društava kao "fundamentalno ksenofobičnih i konzervativnih". Neka od ovih društava pokazuju ksenofobne stavove prema određenim grupama (naročito Romima), ali dobrodošlo primaju ili su neutralna prema drugim grupama (na primjer, zamjetan dolazak Istočnoazijaca); isto važi i za konzervativizam. Transformacija seksualnih običaja je zloglasno težak problem, ne samo u ovim društvima. U zapadnoj Europi i SAD-u proces se potvrđivao polagano i postepeno, uz borbu, i to samo tokom posljednjih pedesetak godina. To nije dugo vrijeme, i još uvijek traju debate. Istina je da se društva mijenjaju mnogo sporije nego samo donošenje zakona, ali to je još uvijek prvi korak. Ako se zadrži aktivni protok populacije i komunikacijska razmjena - kao što se čini da je tendencija - to će se neminovno desiti. Usporedite to sa stajalištima prema ženama u proteklih 100 - 150 godina.

Ne umanjujući potrebu za učenjem od Zapada, možemo reći da su vođe istočnoeuropskih zemalja spremno prezentirali vlastite zemlje kao inferiorne. Nakon komunističkog iskustva i još uvijek prisutnog straha od Rusije, većina istočnih zemalja nekritički je prihvatila zapadni model. Da li je bilo alternative za NATO i EU?

Prvo, ne postoji tako nešto kao holistički "zapadni model". Ono što je većina istočnih zemalja prihvatila - dijelom zbog snažnih ideoloških uvjerenja njihovih novih liberalnih elita, dijelom pod pritiskom ili savjetima, dijelom oponašajući jedna drugu - bio je rigidni i često dogmatični neoliberalni model - mnogo rigidniji nego u bilo kojoj "zaista postojećoj" zapadnoj državi. Što se alternativa tiče, ne mislim da je bilo ikakvih razgovora ili primisli o alternativama ulasku u EU. NATO je druga priča. Riječ je o vjerovanju da je članstvo u NATO-u garant i prvi korak prema ulasku u EU; upravo to je povelo istočnoeuropske države prema paktu. Iako je to do sada u praksi bio slučaj, mislim da je tu više riječ o slučajnosti nego apsolutnoj korelaciji.

U osnovi, NATO je transatlantska organizacija u kojoj je SAD dominantna poluga, ali ne nužno odgovarajuća interesima Unije. Nekim istočnoeuropskim državama - izdvojila bih Poljsku - to je dalo dobrodošao manevarski prostor. Nisu sve članice EU (ili nisu bile) članice NATO-a. I nisu sve članice NATO-a (ili neće biti) članice Unije. Najpoznatiji primjer je Turska, dugogodišnja članica NATO-a. Drugi primjeri su Ukrajina i Gruzija, koje su kandidati za oba udruženja.

Ključne riječi: nato, Balkan, balkanizacija, Maria Todorova
<
Vezane vijesti