H-Alter
nasilje_zene2.jpgKad je bila "medijska heroina", Ana Magaš to herojstvo nikada nije mogla prisvojiti, a kad je bila kriva - sva krivica je bila njena i ničija druga, iako se, i u jednom i drugom slučaju, nju najmanje pitalo. Magaš je bila nedostojna kreiranja vlastitog narativa.

Malo je slučajeva koji su Zadar i malenu mu okolicu uzdrmali kao slučaj Ane Magaš, o kojoj se 2005. godine pričalo u gradskim i prigradskim busevima, u osnovnim i srednjim školama, na kolodvoru, ispred dućana, pod orasima. Bila sam tada srednjoškolka i prezime Magaš ostalo je trajno pohranjeno u mojoj memoriji, a okus koji ostavlja u ustima i dalje je gorak.

Jučer je Zadarski list objavio članak o odluci Općinskog suda u Zadru koji je u četvrtak objavio presudu kojom se Ani Magaš poriče pravo na nasljeđivanje polovine stana smatrajući je "nedostojnom za nasljeđivanje". Do parnice je došlo kada je Magaš zatražila pola stana navodeći da je ta nekretnina stečena u braku s pokojnim suprugom Lucijanom. Kako je stan nakon suprugovog ubojstva naslijedio njihov sin Lovre, Ana je pokrenula parnicu protiv njega kao zakonitog nasljednika.Sud je proglašava "nedostojnom za nasljeđivanje", a upravo je "nedostojna" pridjev koji dobro obuhvaća odnos medija (i društva) prema Ani Magaš

Ne želim uopće pisati o tome je li Ana Magaš 2005. godine ubila svog supruga namjerno ili u samoobrani, kao što ne želim ni ulaziti u "moralne procjene" spora za imovinu sa sinom. To nije predmet ovog teksta niti je nešto što većina nas može sa stopostotnom sigurnošću znati, tvrditi i procijenjivati. Ono o čemu želim napisati pokoju riječ jest medijsko praćenje slučaja Ane Magaš posljednjih deset godina.

Ana Magaš je, čak i onda kada se pridavalo prostora njenoj verziji priče (da je supruga ubila u činu samoobrane, jednim ubodom nožem, te da nije bila svjesna da može ubiti jednim udarcem), od samih početaka označena kao "egzotična", "krhka i ubojita", "fatalna", i "kriva" – ne samo na jedan, već na više načina. Kriva zato što je te noći, kada se dogodilo ubojstvo, bila vani dokasno, kriva zato što je plesala u noćnom klubu, kriva zato što je sve to radila kao majka, kriva zato što je u tri ujutro kucala na vrata svog stana, kriva zato što je podigla ruku (nož) na muža Lucijana koji ju je napao. O detaljima poput gore navedenih pisalo se "usputno", tvoreći iluziju da nisu toliko važan dio priče, dok su zapravo bili itekako bitni u formiranju narativa oko Ane Magaš.

U članku Tajna ljubav Ane Magaš, u Nacionalu iz lipnja 2008. godine, Magaš se tako opisuje na sljedeći način: "Onako nježna, lijepa i krhka, pogleda koji graniči između tuge i prkosa, postala je lijepa slika u novinama. U ljudima je izazivala osjećaj sućuti i simpatije". Magaš je, dakle, izazivala taj osjećaj, ali je upitno koliko ga je zapravo zaslužila.

Posebno se analizira Anina navodna veza s drugom zatvorenicom iz kaznionice u Požegi, iako je nejasno zašto bi ta veza trebala biti predmet ičijeg interesa. U članku tako stoji: "U tom zatvorenom svijetu izoliranom od javnosti utjehu je pronašla u ljubavi prema ženama. Prva vijest o tome do nas je došla prije tri mjeseca. Da je riječ o bilo kojoj drugoj zatvorenici, vjerojatno to nikom ne bi bilo zanimljivo, ali budući da je posrijedi najpoznatija zatvorenica u Hrvatskoj, od koje su mediji učinili heroinu, taj je trač prije ili poslije morao procuriti izvan zidova kaznionice. Da je to trač, bilo je prvo što smo pomislili". I tako "novinari" odlaze u Požegu "dokazati" kako trač nije trač nije trač nije trač.I kad je bila "medijska heroina", Ana Magaš to herojstvo nikada nije mogla prisvojiti, i kad je bila kriva – sva krivica je bila njena i ničija druga, iako se, i u jednom i drugom slučaju, nju najmanje pitalo

Zanimljivo je kako se u više članaka spominje da su mediji od Ane Magaš napravili heroinu, što je povezano s zadarskim odvjetnikom Markom Marinovićem koji je nakon godinu i pol dana otkako je preuzeo obranu Ane Magaš izjavio da je "svjesno obmanjivao javnost prikazujući je kao žrtvu". Rekao je tada: "Iako sam bio Anin branitelj, smeta mi kad mediji glorificiraju zlo, a od ubojica prave heroine i Ivane Orleanske te ih uspoređuju sa zlostavljanim osobama. Upravo sam ja uvelike pridonio stvaranju takve pogrešne slike u javnosti jer je to bilo u interesu obrane. Braneći Anu Magaš išao sam do samog ruba dopuštenog".

To ga je stajalo disciplinskog postupka pred Hrvatskom odvjetničkom komorom, koja ga je suspendirala. Što je pak dobio i kakav je ulog tada bio u igri za javno iznošenje grizodušja jednog odvjetnika – nitko još uvijek ne zna.

Poučak bi bio sljedeći - mediji prvo od Magaš rade heroinu, "okrestrirani" Marinovićem, a kasnije razotkrivaju njeno lažno herojstvo i svoje učestvovanje u njemu – također "okrestrirani" Marinovićem. Gdje je u svemu tome Magaš? Nebitna, eto gdje je.

U članku Ana Magaš: Majka koja se branila ili ubojica djetetova oca?Večernjem listu, iz rujna 2006. godine, navodi se obrazloženje sudskog vijeća pod predsjedanjem Branimira Zorice, kojima je provokacija bila to što je Ana nakon "uvrede u diskoteci" oko tri sata u noći još i kucala na vrata svoga stana. "'Kurvo, di si bila?', probudila je Lucijanova vika susjede, što je bila čak njegova 'umjerena reakcija na uvredu'. Drže da je Lucijanov napad sama skrivila. A u tom slučaju ne može se raditi o ubojstvu na mah i blažoj kazni", stoji u obrazloženju.Zanimljivo je kako se u više članaka spominje da su mediji od Ane Magaš napravili heroinu, što je povezano s zadarskim odvjetnikom Markom Marinovićem koji je nakon godinu i pol dana otkako je preuzeo obranu Ane Magaš izjavio da je "svjesno obmanjivao javnost prikazujući je kao žrtvu"

Nekritički se u brojnim člancima prenose i navodi prvostupanjskog suda koji je osudio Magaš zaključivši je da je bila napadnuta, ali da je taj napad bio "isprovociran njezinim ponašanjem". Magaš je najprije osuđena na devet i pol godina zatvora, na ponovljenom suđenju dobila je osam, a Vrhovni je sud na kraju kaznu smanjio na pet godina. Zbog dobrog vladanja tadašnji predsjednik Stjepan Mesić kaznu joj je smanjio na tri i pol godine.

Na suđenju je pak više svjedoka istaknulo kako se Lucijan prema Ani često ponašao agresivno – njena sestra istaknula je kako ju je "jednom pred njenim očima gađao pivskom bocom", a Anina majka rekla je  Lucijan jednom, u Vinjercu, gdje Magaševi imaju kuću, Ani pod vrat stavio pištolj. Ta su svjedočenja dobila manje medijske pozornosti, a kad se o njima pisalo – poslužila su za dovršavanje karikature, kao posljednji detalj na jednodimenzionalnom prikazu žene o kojoj se htjelo slušati - nad kojom se htjelo ili luđački zgražati ili bezglavo jecati, a nikada zapravo dubinski i potpuno razumjeti njen slučaj.

Nakon odslužene kazne i izlaska iz ženske kaznionice u Požegi, Magaš je otišla raditi u inozemstvo kako bi izbjegla neugodne susrete sa obitelji i prijateljima pokojnog supruga, ali i Zadrana općenito. Vrlo je vjerojatno da su Lucijanovi roditelji, Bruna i Josip Magaš, značajno doprinijeli atmosferi nepoželjnosti, kao i da su se pobrinuli da Ana ne bude u mogućnosti realizirati koliko-toliko normalan odnos s vlastitim sinom. Za ostatak su se pobrinuli patrijarhat i mediji. U čitavoj okolici Zadra, seoske babe i dalje znaju spomenuti Anu u svojim ćakulama, ali umjesto njenog punog imena koriste posebno skovano (i svima razumljivo) za ovakve prilike – "ona kurva". Kad pak nariču nad njenim odnosom sa sinom - uvijek je to s naglaskom na "jadno dite". Nakon izlaska iz zatvora Magaš, s razlogom, pod svaku cijenu izbjegava novinare.

"S obzirom na dosadašnje pravne poteze, čini se kako joj je jako stalo do vlasništva nad polovicom imovine pokojnog supruga, makar to "Nedostojna" je pridjev koji dobro obuhvaća odnos medija (i društva) prema Ani Magaš. Ona je bila nedostojna vlastite istine, nedostojna utjecaja na priču koja se o njoj servira, nedostojna kreiranja vlastitog narativaznačilo i sudsku tužbu protiv vlastitog sina", stoji u jučer objavljenom članku u Zadarskom listu. To je "ublažena" vezija sadržaja koji i dalje šalje istu poruku – nakon napada na vlastitog muža, Ana Magaš je u napadu na vlastitog sina.

Sud je proglašava "nedostojnom za nasljeđivanje", a upravo je "nedostojna" pridjev koji dobro obuhvaća odnos medija (i društva) prema Ani Magaš. Ona je bila nedostojna vlastite istine, nedostojna utjecaja na priču koja se o njoj servira, nedostojna kreiranja vlastitog narativa.

Za početak, o slučaju Magaš se uopće ne bi toliko pisalo da je muškarac ubojica ("navikli" smo da muškarci ubijaju žene, pa nam – umjesto da se zbog kontinuiteta još više zabrinemo - prestaje biti bitno). Nadalje, da je muškarac ubojica o ovom bi se slučaju pisalo znatno drugačije – romantiziralo bi se nasilje, bilo bi spomena "strasti",  "ispada iz ljubomore", i elaboracija o tome kako je ubiti nekoga maltene drugi način da mu/joj (po)kažeš koliko ga/je voliš. Pronašlo bi se tisuću načina da se skrene pozornost sa samoga čina ubojstva, te posljedično umanji njegov značaj.

I na kraju, ono što je srž svega - i kad je bila "medijska heroina", Ana Magaš to herojstvo nikada nije mogla prisvojiti, a kad je bila kriva – sva krivica je bila njena i ničija druga, iako se, i u jednom i drugom slučaju, nju najmanje pitalo.

__________________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alter trenutno radi volonterski. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
<
Vezane vijesti