H-Alter
trapped_by_law.jpgU Prištini je 15. prosinca održana kosovska premijera dokumentarnog filma Trapped by Law (Zatočeni zakonom) Samija Mustafe. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu mlade braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke "natrag" na Kosovo. Bili su među brojnim licima koja su na aerodromu u Prištini zbunjeno gledala novi krajolik, među uplakanima i onima koji nisu znali ni riječ albanskog i srpskog pa su se s taksistima sporazumijevali mlataranjem rukama.

O Kosovu nisu znali gotovo ništa – mlađi brat Selami rođen je krajem osamdesetih u Njemačkoj, gdje je proveo čitav život, a Kefaet je u Njemačkoj od 1988., kada su mu bile tek četiri godine. Odrasli su u Essenu, završili školu, radili razne poslove, živjeli urednim životom. Posebna im je strast bila glazba, prvenstveno repanje. Svojim su rimama već postali poznati u Essenu, gdje su često nastupali u raznim klubovima te na festivalima.

Njihov miran život u Njemačkoj u potpunosti se promijenio jedne noći, kada su im u četiri ujutro na vrata pokucali policajci i rekli im da se nabrzinu spreme jer idu u zatočenički centar iz kojega će biti ukrcani na avion za Kosovo. Na svom su savršenom njemačkom, materinjem jeziku, tražili objašnjenja i molili za milost, ali njihove molbe nitko nije čuo, niti im ponudio objašnjenje za "povratak" na Kosovo.

Takva iznenadne "akcije" događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, jer im je bilo stalo do dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih pet godina Human Rights Watch izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju s velikom diskriminacijom i siromaštvom, Nedostatak pomoći od međunarodnih donatora i kosovskih vlasti onima koji su deportirani znači da teret pomoći tim ljudima pada na leđa romskih, aškalijskih i egipćanskih zajednica na Kosovu, koje pretežno žive u velikom siromaštvuozbiljnim kršenjem osnovnih ljudskih prava.

"Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja", izjavila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije. "Ako su europski lideri ozbiljni u pogledu poboljšanja teške situacije u kojoj se Romi, Aškalije i Egipćani nalaze, trebaju obustaviti deportacije na Kosovo, te da osigurati odgovarajuću podršku onima koji su već poslani natrag", istaknula je Troszczynska-van Genderen.

Kefaet i Selami deportirani su jer je jedan od njih mjesec dana bio bez posla, što je odmah bilo signal za "neprimjereno vladanje" i "prevelik teret" za Njemačku. Najmanji prekršaji, iznenadni otkaz na poslu – sve to su rezultira brzinskom deportacijom. Za razliku od njihovih roditelja koji su u Njemačkoj uspjeli ostvariti status punopravnih građana, Kefaet i Selami u Njemačkoj su još uvijek imali privremeni status, unatoč tome što su ondje proveli čitav život, pa se njihovu deportaciju lako pravdalo. Iako su im policijaci upali u stanu usred noći, deportacija je opisana kao "dobrovoljni odlazak".

Organizacije za ljudska prava na Kosovu u početku su bilježile broj deportiranih, pa je ustanovljeno da je 2010. godine iz Njemačke stiglo oko dvije tisuće ljudi, no kasnije je postalo teže pratiti situaciju – zbog manjka pravovremenih informacija i usklađenog, obostranog informiranja.

Pri povratku na Kosovo braću Prizreni čekali su brojni problemi - pronalazak mjesta na kojem bi stanovali, nemogućnost pristupa zdravstvenoj Nakon četiri duge godine pukog preživljavanja na Kosovu i pokušaja da se na sve moguće legalne načine vrate u Njemačku, Kefaet i Selami odlučili su se na ilegalni prelazak – skupili su novac, platili krijumčare, provlačili se kroz šume i prelazili rijekenjezi i uslugama socijalne pomoći. Pokušali su pronaći posao, i zahvaljujući odličnom znanju njemačkog i engleskog, nakon duge potrage zaposlili su se u jednom call centru. Naporno su radili, ali plaću nikako nisu dobili, a onda su jednog dana pronašli vrata ureda zaključana i shvatili da posla više nema – bez da im je itko išta rekao. Nakon toga su pokušali otići u Srbiju, nabaviti novu putovnicu i nekako se ponovno domoći Njemačke. Nakon šest mjeseci čekanja u maloj sobi u Kruševcu, borbe s depresijom, dosadom i nemoći, viza je odbijena i vraćeni su natrag na Kosovo.

Razdvojenost od obitelji posebno im je teško padala, pogotovo Kefaetu, koji je u Njemačkoj ostavio dvoje djece i bivšu ženu. Djeca ga nisu mogla doći posjetiti na Kosovo zbog straha da ih se zauvijek tamo zadrži pa je tako pet godina bio osuđen na telefonske i skype razgovore, gledajući djecu kako odrastaju, mijenjaju se, postaju već tinejdžeri. Deportacije posebno teško pogađaju djecu, koja često odustaju od škole zbog manjka jezičkih vještina, razlika u nastavnom programu i siromaštva. Nitko nije htio riskirati da zbog posjete ocu djeca zaglave na Kosovu – pa je tako Kefaet gutao tugu i išao dalje, pisao rime, stvarao glazbu, pronašao u njoj svoje utočište.

Jedno vrijeme su Selami i on, poznati kao Gipsy K-Flow, nastupali diljem Kosova, organizirali hip-hop radionice za mlade Rome i Romkinje, ali taj period nije dugo potrajao. To im je pomoglo da privremeno zaborave na ispraznost novog života, ali im je i dalje glavu pritiskala činjenica da su na Kosovu, daleko do svega što je njihov dom. Kefaet u filmu ponekad jedva čujno uzdahne dok priča o povratku u Njemačku, ali upravo taj uzdah svjedoči o boli koja mu pritišće pluća, o nemogućnosti da je se riješi, o pokušaju da je ignorira i potisne.

Sami Mustafa u priču braće Prizreni upleten je kao redatelj, ali i kao prijatelj. "Nemoguće je bilo pet godina snimati film, a da naša priča ne postane više od samoga filma", rekao nam je nakon projekcije Mustafa. Njegova involviranost i povezanost s protagonistima podsjeća na putanju drugog dokumentarnog filma o kojem smo pisali ove godine - Seana McAllistera i Sirijske ljubavne priče.

Sami Mustafa (Foto: Ivana Perić)<br>
Sami Mustafa (Foto: Ivana Perić)

Mustafa se s režiranjem prvi puta upoznao 2003. godine, kada je sudjelovao u radionici Balkan Sunflowers, kroz koji se mlade Rome s Kosova poučavalo umijeću snimanja dokumentaraca. Zaljubio se u film i odlučio da će snimanje dokumentaraca biti njegov život, zbog čega je odustao od studiranja medicine. Štedio je novac, kupio prvu opremu i brzo počeo snimati svoje fimove.

Važno mu je da kroz fimove donosi priče o teškom životu Roma na Kosovu, ali i da pokuša očuvati na filmu elemente romske kulture koji lagano nestaju iz svakodnevnog života – primarno stare romske običaje i glazbu. Sretan je jer bi Trapped by Law uskoro trebao biti prikazan i u Essenu, rodnom gradu Kefaeta i Selamija. "Možda će to potaknuti nekakvu malu promjenu, barem svjesnost o tome kako deportacije izgledaju s druge strane", govori nam Mustafa.

Nakon četiri duge godine pukog preživljavanja na Kosovu i pokušaja da se na sve moguće legalne načine vrate u Njemačku, Kefaet i Selami odlučili su se na ilegalni prelazak – skupili su novac, platili krijumčare, provlačili se kroz šume i prelazili rijeke. "Kada si toliko očajan, i vraga bi ošaDeportacije posebno teško pogađaju djecu, koja često odustaju od škole zbog manjka jezičkih vještina, razlika u nastavnom programu i siromaštva. Nitko nije htio riskirati da zbog posjete ocu djeca zaglave na Kosovumario. Jednostavno se ničega više ne bojiš, nemaš što izgubiti", govori Selami.

U filmu ih vidimo kako su 2015. godine napokon natrag u Njemačkoj, sretni, ali nemirni. Sada imaju "toleriran" status i svakoga ih trenutka mogu ponovno deportirati. Njihov najstariji brat, koji je s roditeljima uspio ostati u Njemačkoj, sada je u zatočeničkom centru i čeka deportaciju na Kosovo. Tisuće Roma u Njemačkoj, ali i drugim europskim zemljama, i dalje se suočavaju s deportacijom, promjenom života preko noći. Nedostatak pomoći od međunarodnih donatora i kosovskih vlasti onima koji su deportirani znači da teret pomoći tim ljudima pada na leđa romskih, aškalijskih i egipćanskih zajednica na Kosovu, koje pretežno žive u velikom siromaštvu.

"Povratnici" su zatočeni zakonom, ali po zakonu sve štima. Biti dobar građanin, obrazovati se, raditi, voljeti i osjećati neko mjesto kao svoj dom – sve to postaje nebitno, pada u vodu potučeno činjenicom da život određuje rođenje u određenoj koži, na određenom mjestu, u određenoj zajednici. Zakon je jasan - kada si Rom, nemaš pravo na dom.


 

aem_copy94257.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

<
Vezane vijesti