Internistica Lidija Gajski: Obavezno cijepljenje primjenjuje se na djeci, i to već od dojenačke, štoviše novorođenačke dobi. O posljedicama koje bi ono moglo izazvati na imunološki i neurološki sustav koji je nezreo, odnosno tek u razvoju, a time vjerojatno i ranjiviji, možemo samo nagađati.

Zagovornici cjepiva u prvom su redu ljudi koji su financijski ili profesionalno vezani uz proizvodnju i primjenu cjepiva.

Kontroverze oko obaveznog cijepljenja traju već nekoliko godina. S jedne strane nalaze se zagovornici ove metode, prema čijem mišljenju vakcinacija predstavlja učinjkoviti način sprečavanja bolesti, a s druge protivnici, koji smatraju kako je propaganda cijepljenja dio farmaceutskog lobija. U Hrvatskoj se za preispitivanje kalendara obaveznih cjepiva zalaže doktorica Lidija Gajski, internistica u Domu zdravlja Centar i autorica knjige Lijekovi ili priča o obmani, koja je već  za H-Alter govorila o utjecaju farmaceutske industrije na zdravstvene sustave i korupciji  zdravstvene politike. Ovaj put, u tijeku sezone epidemija, za naš portal govori o tome zašto smatra da nisu sva obavezna cjepiva potrebna. Doktorica Gajski tvrdi kako izravnih dokaza o djelotvornosti cjepiva u sprečavanju bolesti nema, te upozorava kako broj odšteta zbog oštećenja uzrokovanih vakcinama raste. Smatra kako bi trebalo reducirati kalendar obaveznog cijepljenja koji se danas u Hrvatskoj primjenjuje za deset bolesti i to u 45 doza.

Koja cjepiva danas primaju djeca u Hrvatskoj i jesu li sva opravdana s obzirom na učestalost bolesti protiv kojih se vrši cijepljenje?

U sklopu kalendara obavezne vakcinacije djeca se u Hrvatskoj cijepe protiv tuberkuloze, hepatitisa B, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubeole i bolesti koje uzrokuje bakterija Haemophilus influenzae. Lobira se za uvrštavanje cijepljenja protiv humanog papiloma virusa (HPV), a govori se i o uvođenju cijepljenja protiv pneumokoka i rota virusa.

Je li potrebna tolika količina cjepiva?

Mnogi liječnici i imunolozi upozoravaju da ponavljano višekratno unošenje stranog biološkog materijala (antigena) može dovesti do pretjerane stimulacije imunosnog sustava i konačno proizvodnje protutijela na tkiva vlastita organizma

Masovno, neselektivno, rutinsko cijepljenje čitavih populacija djece tolikim cjepivima vrlo vjerojatno nije opravdano. Potrebu za svakim od njih, kao i njegovu djelotvornost i sigurnost, trebalo bi temeljito preispitati. Ona za koja bi se utvrdilo da su nepotrebna ili neučinkovita, valjalo bi isključiti ili ograničiti na rizične populacije.

Postoje li cjepiva za koja već sad možemo ustvrditi da su neučinkovita, a nalaze se na listi obaveznih cjepiva?

Za cijepljenje protiv hepatitisa B (koje se provodi već u rodilištu) sa sigurnošću se može reći da je nepotrebno. Isto vrijedi za vakcinu protiv HPV-a i onu protiv gripe. Kad je riječ o ospicama, zaušnjacima i rubeoli, te su bolesti zadnjih desetljeća dodatno reducirane i vakcinacija je u tome mogla imati određene zasluge. No ima li potrebe zbog dvije ili tri blage bolesti provoditi masovnu vakcinaciju s višekratnim uzastopnim inokulacijama kombiniranih cjepiva protiv desetak bolesti? Nije li neracionalno i opasno zbog bolesti koju djeca prebole za tjedan dana i čiji je značaj komplikacija minimalan, trošiti velika novčana sredstva i kadrovske resurse, te stvarati nove zdravstvene probleme?

Znači li to da bi zakonski obavezna cjepiva trebalo smanjiti?

Što se tiče zakonske obaveze cijepljenja u Hrvatskoj, i nju bi trebalo dobro razmotriti i po mogućnosti ukinuti, kao što je to slučaj u više drugih država (skandinavske zemlje, Njemačka, Austrija, Švicarska) gdje se cijepljenje preporučuje, ali nije obavezno. Dok se kalendar cijepljenja ne revidira i ne reducira kroz stručnu i javnu raspravu, odluku o cijepljenju valjalo bi prepustiti slobodnom izboru roditelja. Jer ovdje se ne radi o jasnoj i neupitnoj dobrobiti stanovništva i "višem", javnozdravstvenom interesu, već o predmetu, tj. postupku prepunom nejasnoća i kontroverzi, u kojem su znanstveni nalazi daleko preslabi da bi imali prioritet nad odlukom pacijenta, odnosno roditelja.    

U Liječničkim novinama nedavno ste objavili članak na temu Cijepljenje  -  spas od zaraznih bolesti ili nepotreban rizik u kojem problematizirate stavove koji zagovaraju metodu cijepljenja. Možete li nam za početak kazati koji bi bili glavni argumenti protiv cijepljenja i kad se u medicinskoj struci pojavljuju prvi protivnici ovakvog načina prevencije bolesti?

Masovno, neselektivno, rutinsko cijepljenje čitavih populacija djece tolikim cjepivima vrlo vjerojatno nije opravdano

Protivnici cijepljenja pojavili su ubrzo nakon njegova uvođenja, još u 19. stoljeću kad se širom Europe i SAD-a osnivaju antivakcinalne lige i organiziraju demonstracije protiv cijepljenja. Njihovi argumenti od tada do danas nisu se puno promijenili - toksičnost cjepiva, neučinkovitost, tj. nedostatak potrebe za cijepljenjem, financijski motivirana sprega proizvođača, medicinske struke i politike, te opasnost od društvene kontrole posredovane cijepljenjem.

Koja se oboljenja dovode u korelaciju sa cjepivima?

Cjepiva imaju dokazane nuspojave - lokalne reakcije poput bola i crvenila, do gnojenja na mjestu uboda, te sistemske reakcije kao što su febrilitet, osip, glavobolja, bolovi u zglobovima, ponekad slika bolesti protiv koje se cijepilo - u Hrvatskoj je 2010. godine 111 djece oboljelo od zaušnjaka nakon cijepljenja MoPaRu vakcinom. Cjepiva mogu uzrokovati alergijske reakcije, uključujući i anafilaktički šok sa smrtnim ishodom (iznimno rijetko). Većina proizvođača i medicinskih stručnjaka priznaje vrlo rijetku mogućnost upale ili oštećenja mozga i živaca s posljedičnim neurološkim simptomima (gubitak svijesti, grčevi, koma) i nekad trajnim motoričkim i intelektualnim oštećenjem.

Ono što stručni establišment i kompanije odbacuju su, među laicima i nekim liječnicima raširene sumnje u vezu vakcine i nagle smrti dojenčadi, hiperaktivnosti i autizma, stanjima čija se pojava poklapa s uvođenjem masovnom cijepljenja. Posebnu pozornost kritičara cijepljenja privlači i porast pojavnosti autoimunih bolesti - dijabetesa tipa I, multiple skleroze, reumatoidnog artritisa, sistemskog lupusa, Crohnove  bolesti i sl., kao i astme i alergija. Cjepiva su inkriminirana zbog sposobnosti utjecaja na funkciju imunosnog sustava. Mnogi liječnici i imunolozi upozoravaju da ponavljano višekratno unošenje stranog biološkog materijala (antigena) može dovesti do pretjerane stimulacije imunosnog sustava i konačno proizvodnje protutijela na tkiva vlastita organizma.

Države u kojima nije bilo cijepljenja imale su iste ili niže stope obolijevanja od onih u kojima je cijepljenje bilo obavezno

Osim oslabljenih uzročnika bolesti, cjepiva sadrže i druge sastojke - životinjska tkiva na kojema su uzročnici uzgajani, a u kojima se mogu naći životinjski virusi i bakterije, potom antibiotike, te čitav niz kemijskih tvari od kojih se neke smatraju otrovima (formaldehid, aluminij, fenol, glicerin, živa). Kad govorimo o mogućoj škodljivosti vakcina, treba naglasiti da se obavezno cijepljenje primjenjuje na djeci, i to već od dojenačke, štoviše novorođenačke dobi. O posljedicama koje bi ono moglo izazvati na imunološki i neurološki sustav koji je nezreo, odnosno tek u razvoju, a time vjerojatno i ranjiviji, možemo samo nagađati.

Usprkos argumentima protiv cijepljenja, djeca danas primaju sve više obaveznih cjepiva. Koliko je njihov broj u porastu?

Broj bolesti protiv kojih se cijepimo, kao i broj inokulacija u stalnom je porastu - u nas je u kalendar obavezne vakcinacije uključeno deset bolesti s ukupno 45 doza cjepiva. Djeca rođena u SAD 1948. godine cijepila su se protiv samo jedne bolesti; današnja i do 16 bolesti. Primjenjuju se kombinirana cjepiva (protiv tri do pet bolesti), pri čemu je nemoguće isključiti nepredviđene interakcije.

No, također, raste i broj odšteta koje korisnici cjepiva dobivaju zbog oštećenja.

Zbog velikog broja prijava u kojima se za oštećenje zdravlja okrivljuju cjepiva, neke države uspostavile su sustav obeštećenja. Američki sustav - VICP (Vaccine Injury Compensation Program) zaprima tisuće zahtjeva godišnje i ako se utvrdi da je riječ o težem oštećenju i da je ono povezano s cijepljenjem, dobiva se odšteta. Do 2008. godine isplaćeno je 1,7 milijarda dolara. To, naravno nije rješenje za ovaj problem, jer je oštećenicima novac slaba kompenzacija, a proizvođači vakcina su izuzeti od kazne jer se ona isplaćuje iz poreza, dakle nisu motivirani niti prisiljeni na unaprjeđenje sigurnosti cjepiva. Profitiraju jedino odvjetnici.

Na koji način se provode testiranja i istraživanja cjepiva te registracije nuspojava?

Cijepljenje je jedno od najslabije istraženih područja suvremene medicine. Primjerena ispitivanja nisu provedena kad se cijepljenje uvodilo, a kasnije je njegova korisnost uzeta zdravo za gotovo. Za dio cjepiva nema valjanih kliničkih pokusa na temelju kojih bi se moglo zaključivati o djelotvornosti, a tamo gdje istraživanja postoje, nisu dokazala učinkovitost cijepljenja. Toksični učinci vakcina također su vrlo slabo istraženi, pa nema osnove za tvrdnje o sigurnosti cijepljenja.

Pad pojavnosti infektivnih bolesti i smrtnosti od njih nije se dogodio zahvaljujući cijepljenju, već zbog poboljšanja životnih uvjeta - prehrambenih, sanitarnih, stambenih, radnih, kao i rasta prihoda i edukacije

Kad je riječ o prijavljivanju nuspojava cjepiva, ono je krajnje manjkavo. U Američkoj upravi za hranu i lijekove (FDA) smatraju da ih se registrira tek 10-15 posto. Nuspojave koje se javljaju s vremenskim odmakom teško je povezati s cjepivom, liječnici za taj problem nisu senzibilizirani, a za prijavu ozbiljnih oštećenja izrazito su demotivirani jer to povlači pitanje odgovornosti.

U subotnjem Jutarnjem listu dr. Vladimir Draženović, epidemiolog u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, tvrdi kako su nuspojave kod cijepljenja vrlo rijetke te da se javljaju u jednom od 100 tisuća cijepljenih.

To ne odgovara istini. Svi liječnici koji se u praksi bave cijepljenjem znaju da su nuspojave razmjerno česte. Srećom, većina njih je lakše naravi. Kad je riječ o ozbiljnim oštećenjima, znanstvenici koji su proučavali samo jednu kombinaciju vakcina (DiTePer) i samo jedan tip oštećenja (neurološka) došli su do zaključka da se trajno oštećenje mozga javlja u jednog od 62 000, a smrt u jednog od 71 600 djece. Učestalost težih poremećaja doista se na prvi pogled ne čini zabrinjavajuća. Međutim, u uvjetima masovne vakcinacije, kad je riječ o milijunima, i desetinama milijuna djece, to itekako dobivaju na značaju.

Kako se mjeri djelotvornost cjepiva?

Kad se proizvođači i medicinski stručnjaci izjašnjavaju o djelotvornosti vakcine, oslanjaju se uglavnom na laboratorijske nalaze - cjepivo je efikasno ako proizvede porast antitijela u primaoca. No količina protutijela ne mora biti u vezi s otpornošću na mikroorganizam; ljudi mogu biti imuni na neku bolest a da nemaju protutijela protiv uzročnika, ili su osjetljivi unatoč visokome titru. O učinkovitosti cjepiva možemo govoriti onda ako se pokaže da cijepljena populacija ima manju vjerojatnost obolijevanja od necijepljene. Takvih istraživanja, međutim, u pravilu nema. Znanstvenici koji su pokušali odgovoriti na pitanje o djelotvornosti i sigurnosti vakcine protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, primjerice, iz tog se razloga o tome nisu mogli izjasniti. 

Koje argumente koriste pristalice cijepljenja i zbog čega ih smatrate nevaljanim?

Osim proizvođača, glavnu odgovornost za promidžbu cjepiva imaju medicinski stručnjaci i autoriteti s područja pedijatrije, infektologije, epidemiologije i imnunologije. Oni svoja radna mjesta, plaće i dodatne honorare zahvaljuju vakcinama i svoje su profesionalne karijere izgradili na dogmi o njihovoj korisnosti

Zagovornici cijepljenja kao argument za njegovu učinkovitost obično nude neizravne retrospektivne epidemiološke pokazatelje - epidemije izbijaju među necijepljenom djecom, javljaju se kad procijepljenost padne, bivaju "uvezene" iz zemalja gdje vakcinacija nije obavezna, itd. Međutim, takvi "dokazi" ne zadovoljavaju striktne znanstvene standarde. Osim toga, ima i drugačijih primjera. Brojne epidemije javljale su se među cijepljenim osobama i u uvjetima visoke procijepljenosti (95 posto i više), a države u kojima nije bilo cijepljenja imale su iste ili niže stope obolijevanja od onih u kojima je cijepljenje bilo obavezno. Primjerice, pojavnost tuberkuloze jednaka je u Europi gdje je besežiranje obavezno i u SAD gdje ga nikad nije bilo.

Tvrdite da se pad pojavnosti i smrtnosti uzrokovan infektivnim bolestima nije dogodio zahvaljujući cijepljenju, već poboljšanju životnih uvjeta. Možete li dati primjere temeljem kojih to dokazujete?

Postoje brojni znanstveni radovi i knjige koji dokazuju da cijepljenje nije imalo značajniju ulogu u iskorjenjivanju zaraznih bolesti. Pad zaraznih bolesti poput boginja, difterije, dječje paralize i tuberkuloze započeo je još u 19. stoljeću i do sredine dvadesetog, kad je uvedena masovna vakcinacija smrtnost se već spustila na zanemarivu razinu, a pojavnost bolesti bila je značajno reducirana i nastavila je padati jednakim intenzitetom. Osim toga, cijepljena je tek manjina svjetskog pučanstva. U Švedskoj je difterija nestala bez ikakve vakcinacije. Značajna redukcija pobola od dječje paralize koja je zabilježena u pedesetim godinama posljedica je promjene u definiciji i klasifikaciji te bolesti koja se dogodila u to vrijeme. U osamdesetima, kad je polio-vakcina uvedena u zemlje u razvoju, nije zabilježen veći pad pojavnosti te bolesti. Najbolja postignuća u eradikaciji tuberkuloze bilježe se u zemljama gdje nije bilo cijepljenja protiv tuberkuloze - Nizozemskoj, Islandu i na Havajima. Epidemiologija bolesti protiv kojih se cijepimo poklapa se s epidemiologijom onih protiv kojih nema masovne vakcinacije - šarlah, reumatska vrućica, kolera, dizenterija, tifus. Pad pojavnosti i smrtnosti od infektivnih bolesti nije se dogodio zahvaljujući cijepljenju, već zbog poboljšanja životnih uvjeta - prehrambenih, sanitarnih, stambenih, radnih, kao i rasta prihoda i edukacije.

Slučaj sa cjepivom protiv svinjske gripe na svjetskoj je razini uzdrmao postojeću mrežu sprege farmaceutskih tvrtki i državnih zdravstvenih sustava. U Hrvatskoj je doktor Srećko Sladoljev nezakonito suspendiran jer se pobunio zbog potpisivanja ugovora Imunološkog zavoda s farmaceutskom kućom Novartis za neregistrirano cjepivo protiv virusa H1N1. Tko lobira za uvođenje cjepiva i na koji način?

Zagovornici cjepiva u prvom su redu ljudi koji su financijski ili profesionalno vezani uz proizvodnju i primjenu cjepiva. Osim proizvođača - farmaceutskih kompanija i imunoloških zavoda kojima je primarni interes prodati cjepivo, glavnu odgovornost za promidžbu cjepiva imaju medicinski stručnjaci i autoriteti s područja pedijatrije, infektologije, epidemiologije i imnunologije. Oni svoja radna mjesta i plaće, ali i dodatne honorare zahvaljuju vakcinama i svoje su profesionalne karijere izgradili na dogmi o njihovoj korisnosti. Stoga nisu, a to se pokazalo i u aferi s pandemijskom gripom, objektivan i vjerodostojan izvor informacija i preporuka u vezi s cijepljenjem. Zdravstvene vlasti, odnosno političari, također su u financijskoj vezi ili pod pritiskom farmaceutskih kompanija, pa se ni od njih ne može očekivati realno promišljanje i racionalizacija na ovom području. No, vjerujem da će osviješteni roditelji, odnosno javnost s vremenom napraviti pritisak na struku i politiku, i da će se stanje početi mijenjati.

gajski.jpg gajski.jpg

Možete li komentirati priopćenje Hrvatskog imunološkog društva i Hrvatskog epidemiološkog društva Hrvatskog liječničkog zbora koji smatraju protivnike cijepljenja šarlatanima?

Riječ je o priopćenju koje, kao i još neka iz redova pedijatara i infektologa, obiluje paušalnim postavkama i tvrdnjama bez argumenata. Ne postoje valjana znanstvena uporišta za bilo koju od iznesenih teza. Jednu jedinu šire obrazloženu, onu o djelotvornosti cjepiva protiv gripe (koje je navodno učinkovito u 30-90 posto cijepljenih), glatko će osporiti svatko tko prati stručnu literaturu i zna tumačiti nalaze istraživanja. Naime, znanstvenici Cochraneove istraživačke mreže (najvjerodostojnija i najuglednija baza podataka o učinkovitosti medicinskih postupaka) lani su objavili studiju koja je prikupila i analizirala sva valjana istraživanja s vakcinom protiv gripe provedena u zadnjih četrdesetak godina. Našli su da je u tipičnim okolnostima cjepivo protiv gripe efikasno u jednog od 100 cijepljenih, no to treba umanjiti zbog činjenice da je polovina istraživanja financirana od proizvođača i dokazano pristrana - po mojoj procjeni efekt treba prepoloviti, dakle korist u jednog od 200 cijepljenih. Autori su upozorili da učinak treba još dodatno smanjiti na račun štete od cjepiva koja je nepoznata, ali realna. I, ne manje važno, ovi se rezultati odnose na zdravu odraslu populaciju. Za ljude starije od 65 godina ovi znanstvenici nisu uopće našli metodološki ispravna istraživanja na temelju kojih bi se moglo zaključiti bilo što o djelotvornosti ili sigurnosti vakcine protiv gripe! U listopadu ove godine u vodećem medicinskom časopisu Lancet objavljen je sustavni pregled s istom temom čiji se rezultati u potpunosti poklapaju s Cochraneovim.

Kao obično kad su protuargumenti slabi ili ih nema, pozornost se u ovakvim osvrtima skreće na sporednu temu - kompetenciju neistomišljenika. S pozicije stručnog autoriteta monopolizira se pravo na znanje i uskraćuje kritika i poziv na preispitivanje uhodanih, uskim interesima vođenih koncepata i praksi. No zainteresirani čitatelji H-Altera o tome mogu dalje čitati u mojem odgovoru na reakcije establišmenta koji će uskoro biti objavljen u prosinačkom broju Liječničkih novina (Liječničke novine dostupne su na internetu; u listopadskom broju može se naći moj originalni članak o cijepljenju).  

<
Vezane vijesti