curica.jpgNovogradiški slučaj dodatno je otvorio Pandorinu kutiju sustava socijalne skrbi: Aladrovićevo je ministarstvo "reagiralo odmah": poslalo inspekciju u novogradiški Centar za socijalnu skrb, smijenilo ravnatelja Branka Medunića i dovelo v. d. šeficu iz Slavonskog Broda Mariju Jugović koja će navodno uvesti red.

"Stručnjaci koji su odgovorni i pred zakonom, i pred etikom i pred svojom strukom zaista trebaju odgovarati za propuste u slučaju da nisu zaštitili djecu i da su okrenuli glavu od dječje patnje", kazala je novinarima ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Gordana Buljan-Flander u povodu novog, jezivog skandala u socijalnom sustavu: dvoipolgodišnja djevojčica iz Nove Gradiške umrla je u Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici u Zagrebu zbog teških ozljeda glave u roditeljskom domu disfunkcionalne mlade obitelji (troje male djece) koja očito nije bila pod odgovarajućim nadzorom stručnog osoblja Centra za socijalnu skrb. Da jest, posljedice jamačno ne bi bile stravične kao što jesu i ne bi dijareja vladajuće politike, oporbe, medija, tzv. struke i najšire javnosti toliko već zagadila javni prostor opetovanjem istog retoričkog pitanja: tko je kriv za tragediju, odnosno je li se mogla spriječiti? Glavnom pak generalu poslije bitke Josipu Aladroviću - resorno zaduženu ministru za socijalnu  Pokvareni/sramotan "šlag na tortu" su dva-tri dana nakon smrti novogradiške djevojčice namazali premijer Andrej Plenković, njegov ministar Aladrović i nekolicina HDZ-ovih čelnika institucija u području socijalne skrbi guranjem novogradiške tragedije u "individualni, a ne sustavni slučaj"politiku u asocijalnoj (osim načelno, demokratskog reda radi u Ustavu RH) tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj - ni u snu ne pada na um podnijeti neopozivu ostavku zbog još jednog dokaza nereda u sustavu za koji se prihvatio odgovornosti.

Ostavku iz moralnih razloga, po tzv, zapovjednoj odgovornosti ne samo u ovom tragičnom slučaju. Kao što je red i običaj u civiliziranom svijetu, gdje skandinavska ministrica daje ostavku jer si je službenom karticom kupila čarape budući da trenutno nije imala gotovine, a sutradan vratila tu svotu državnom proračunu, odnosno, gdje japanski ministar prometa podnosi ostavku kad Shinkansen možebitno zabilježi zakasni više od minute. U Bijednoj Našoj je "demokratska svijest" daleko nadmašila, je li, i skandinavsku i japansku, pa (ne)odgovornost i ostavke ni nisu u opisu preplaćenog posla čak znatno važnijih od ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. I zašto bi onda Aladrović trčao gazdi u Banske dvore s kuvertiranom neopozivom ostavkom samo zato što je nekoj sirotoj dvoipolgodišnjakinji rođena majka zdrobila lubanju kada je jasno urbi et orbi dao znati: "Reagirali smo odmah".

I što bi tu još netko želio više!? Aladrovićevo je ministarstvo "reagiralo odmah": poslalo inspekciju u novogradiški Centar za socijalnu skrb, smijenilo ravnatelja Branka Medunića i dovelo v. d. šeficu iz Slavonskog Broda Mariju Jugović koja će navodno uvesti red. "U izmjene Zakona o socijalnoj skrbi krenuli smo već ranije", dodat će ministar Josip Aladrović. "Priznajem da imamo strukturne probleme, ali se mogu obvezati da ćemo te probleme ukloniti." Komu se on to i po kojim uvjetima obvezuje da će "ukloniti probleme"? Kao što su se "obvezivali" i "uklanjali" njegovi prethodnici? Među kojima i smijenjena zbog nesposobnosti i afera Nada Murganić (HDZ). Ništa Aladrović neće ukloniti, jer je socijala ovoj vladi zadnja rupa na svirali. I organizacijska, i programska i proračunska rupa, pa je samo pitanje (kraćeg? vremena kada će nastradati sljedeće dijete kao izravna žrtva svojih roditelja i cijeloga državnog sustava. Socijala je samo preslika općeg trulog stanja u disfunkcionalnoj tzv. državi za koju su još prvomandatni premijer Andrej Plenković i bivša istostranačka mu (HDZ) gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović hiperbolizirali da je "primjerno/izvrsno pozicionirna u međunarodnoj zajednici" (sic transit).

Aladrovićev iskaz o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi najbolji je dokaz da taj Plenkovićev ministar neće ništa poboljšati, jer ne zna, nema viziju i u biti - ne želi. Uopće nije stvar u zakonu, problem je u ljudima: od premijera i resornog ministra do zadnjeg djelatnika u sustavu socijalne skrbi. Kad se u Bijednoj Našoj nešto ne zna, ne može i ne želi promijeniti nabolje, osnivaju se povjerenstva, mijenjaju zakoni i pravilnici, što je dokaz vladajuće impotencije. Na riječima i na djelu. Ministar koji je zadužen - pazi sad širine odgovornosti i pretpostavke sposobnosti - i za rad (cca 1,5 milijuna zaposlenih), i za mirovinski sustav (cca 1,2 milijuna penzića), i za obitelj (1,215.865 po popisu iza 2011. godine, ili 220 obitelji po socijalnom djelatniku, jednostano nije kapacitiran za korektno obaviti taj pregolem posao i za samoga Svevišnjeg. Poigravanje zakonom stoga je znak nemoći, verblni salto mortale, alkarski: ne pogodak uništa, nego - promašio. Tako se ne "uklanja probleme".

Prije dvije godine, psihički nestabilan otac u isto tako disfunkcionalnoj obitelji na Pagu pobacao je četvero svoje male djece kroz prozor te su teško ozlijeđena, a nered u obitelji trajao je duže vrijeme. I tu je sustav socijalne skrbi kritično zatajio od prevencije do popravljanja štete. Isto se Zašto pritvorenoj majci i ocu osimnjičenima za teško nedjelo nije odmah oduzeto pravo roditeljstva te imenovan skrbnik za posebne prilike/potrebe, s pravo odlučivanja i o doniranju organa, nije nikomu jasnodogodilo u Đakovu, gdje je nezadovoljni korisnik socijalne skrbi upucao dvoje djelatnika. Prije koju pak godinu, za vrijeme SDP-ove koalicijske vlade i ministrovanja obitelji i socijalom Milanke Opačić, kada je Obiteljski zakon tragikomično nabujao na cca 500 stranica manje-više nesuvisla i stručno neobjašnjiva teksta, troje male djece izuzete iz disfunkcionalne obitelji "stručno" je "zbrinuto" u tri udomiteljske obitelji na tri kraja Bijedne Naše. Unatoč zdravorazumskom pravilu o tomu da se sestre i braća te dobi ne smiju razdvajati. Bio je to javni skandal na kojemu su mediji danima brusili jezike i nabijali si čitanost/slušanost/gledanost.

Na medijsko pitanje Gordani Buljan-Flander što se u praksi socijalne skrbi promijenilo od paške tragedije do novogradiške, i kakve su pouke vladajućima došle do pameti, odgovorila je kratko i zabrinjavajuće: "Ništa se nije promijenilo i nikakve pouke nisu osvijestile praksu socijalne skrbi".  Do dana je današnjeg sustav ostao nepromijenjen, iste ga boljke muče, isti ljudi čine iste pogreške, ponavljaju se iste skandalozne stvari iz istih razloga, a mediji i javnost opetuju ista pitanja: tko je kriv i je li se to moglo spriječiti? Krivci se mogu significirati poimence i puno se dječjih patnjâ i tragedija moglo spriječiti da je sruštvo humanije i socijalnije, da se vlasti vode sviješću i savješću u odnosu na one "na kojima svijet ostaje", a ne strančarenjem, populizmom i demagogijom tipa "uklonit ćemo probleme". Vraga će ukloniti; politikantski larpurlartizam u leru. Opačić, Murganić, Aladrović... Tko je slijedeći? Rekosmo - dajbože, pak, da nismo u pravu! - samo je pitanje vremena kada će neko drugo dijete biti žrtva nezrelih, nedostojnih roditelja, bliskih rođaka ili obiteljskih prijatelja, je li, pohotnog "pastira" u polumraku sakristije ili naprosto pedofila sa strane. Za kojega ni rođena majka ne bi povjerovala da jest takav. A jest.

Najmanje je važno to da je Aladrovićevo ministarstvo "reagiralo odmah", jer to "reagiranje odmah" naprosto je proceduralno oktroirana rutina koja ni za jotu ne ublažava počinjenu štetu. Ni preventivno niti posljedično nije nešto bez čega se uopće moglo postupiti u tim tragičnim okolnostima, ne rješava problem ni u jednoj ključnoj sastavnici niti eskulpira državu od pune odgovornosti za činjenicu da - po srednjovjekovnu obrascu vjerske braće i sestara - apsolutizira instituciju obitelji, a djecu drži vlasništvom roditelja. A kada dođe do obiteljske frke (svaki treći čak i crkveni brak se raspada, a djeca postaju ubilačko oružje u obračunu bivših supružnika), djeca se u više od 90 posto slučajeva dodjeljuju - majci. Sic transit. Pa otuda socijalni nesporazumi tzv. treće vrsti koji nužno vode u svakovrsne dječje tragedije zbog kojih je muka svakomu s makar dva zrna soli u glavi. Uopće nije u pitanju, niti se itko ima pravo vaditi na to kako je, eto, ministarstvo "reagiralo odmah", smijenjen ravnatelj centra, "suspendirano dok traje istraga" dvoje socijalnih djelatnika, policija pak privela roditelje (u novogradiškom slučaju: majka u dobi od 24, otac 27 godina), a istražni sudac im odredio jednomjesečni pritvor.

Riječ je prije i iznad svega o dječjim životima, ali i fenomenu vrlo spornog funkcioniranja sustava socijalne skrbi. To nije od jučer, to ima tendenciju pogoršanja u dužem roku. Aktualna koronakriza, tvrdi statistika, povećala je obiteljsko nasilje za cca 40 posto - uključivo ono na štetu malodobne djece - a inertni, neučinkovit sustav socijalne skrbi ni u godini dana nije se trgnuo iz birokratske anemičnosti. Zapravo, nije ključni Tko je, kada i na osnovi kojih stručnih i inih uvjerljivih parametara odlučio vratiti djecu takvoj majci i takvom ocu? Smijenjeni ravnatelj Centra pak tvrdi da su postupili striktno po pravilima strukeproblem, ili nije uopće, u zakonu i nižim propisima, nego jest itekakav problem u njegovoj primjeni, u provođenju ozakonjenoga. Dok se tu ne nađe rješenje, ni novi paragrafi ne mogu i neće biti djelotvorniji od starih. Problemi pak struke i etike, o kojima zbori psihijatrica Buljan-Flander te traži odgovornost u operativi - što nije sporno u represivnom odgovoru specijaliziranih službâ - gotovo je nepopravljiva posljedica nedefiniranih društvenih vrijednosti (stare su neodgovorno napuštene, a nove nisu izgrađene) i na toj osnovi krajnje manjkavog sustava odgoja/izobrazbe za osjetljiv posao u socijali. Kao što nije svatko za pilota, liječnika, arhitekta, profesora, odgajateljicu u vrtiću, policajca, pa ni političara pogotovo - osim stručnog znanja, valja imati ljubavi za taj posao i neprijeporno dobar karakter - tako nije svatko ni za socijalnog djelatnika. A ima ih svakakvih, kao i na inim poslovima. Zalutalih, jer za željena zanimanja nisu bili konkurentni.

Inspekcijski nalaz u novogradiškom slučaju - gotovo na vlas ista poruka o neodgovarajućem postupanju kao u mnogim slučajevima gdje su djeca žrtve, a postojale su sumnje, prijave i prethodna postupanja - vrlo jasno upućuje upravo na ljudsku tzv. krivu Drinu u sustavu: "Voditeljica mjere primjećuje na djetetovom obrazu ogrebotinu a na čelu plavicu koja već prolazi. (...) Vidljivo je da se baka djeteta žali voditeljici da je djevojčica počela opet slabije pričati te da manifestira čudno ponašanje, baka tvrdi da je djevojčica povremeno autoagresivna te je primijetila kako si čupa kosu i grebe se po vratu. (...) Baka moli voditeljicu da se provjeri situaciju u obitelji ali ne želi da se ona spominje jer joj ne trebaju sukobi i problemi sa sinom. (...) Voditeljica mjere zaključuje da je dijete potrebno što prije odvesti na pregled kod psihologa." Sudac istrage Županijskog suda u Slavonskom Brodu Mile Soldo tvrdi da je Centar za socijalnu skrb Nove Gradiške tri godine pratio tu obitelj: "Djevojčica je dvije godine provela kod udomitelja. Biološkoj obitelji vraćena je u studenome na zahtjev roditelja koji su se u međuvremenu vjenčali i dobili još dvoje djece. Izvješće iz ožujka svjedoči da se znalo za nasilje." I resorno ministarstvo zaključuje da dvoipolgodišnja djevojčica nije pravodobno dobila pomoć, nije ostavljena u udomiteljskoj obitelji gdje je odgovarajuće zbrinuta, već je vraćena roditeljima. I dogodila se tragedija.

Novogradiški tragičan slučaj samo je još više otvorio već otvorenu, je li, Pandorinu kutiju sustava socijalne skrbi. Struka i organi represije dat će odgovor je li se u Centru za socijalnu skrb postupilo po pravilima struke, odnosno kako je tretirana obitelj u kojoj je otac već bio prijavljivan zbog nasilja i kojoj su već oduzimana djeca te zbrinjavana kod udomitelja. Tko je, kada i na osnovi kojih stručnih i inih uvjerljivih parametara odlučio vratiti djecu takvoj majci i takvom ocu? Smijenjeni ravnatelj Centra pak tvrdi da su postupili striktno po pravilima struke, pa sada i ta struka ima odgovarati za posljedice. Ne može obitelj kao takva ni majka ili otac biti iznad prava djeteta na normalan život i uredan psihofizički razvoj. Dijete je prije i iznad tradicionalnih običaja, loše prakse ili vjerske dogmatike - koji parametri višedesetljetne loše prakse nerijetko prevladaju u prosudbi socijalnih situacija - tako da je država dužna svim sredstvima, i prisilom kad je to neophodno, zaštititi pravo djeteta od prve sekunde po njegovu Inspekcijski nalaz u novogradiškom slučaju - gotovo na vlas ista poruka o neodgovarajućem postupanju kao u mnogim slučajevima gdje su djeca žrtve, a postojale su sumnje, prijave i prethodna postupanja - vrlo jasno upućuje upravo na ljudsku tzv. krivu Drinu u sustavurođenju. To je suština kojom se Aladrović i struka imaju baviti kako bi se preventivno djelovalo, a ne post festum birokratski tupiti da su "reagirali odmah". Između pravodobnog reagiranja i naknadnog "reagiranja" velika je razlika. Dijelom smrtonosna, dijelom s doživotnim psihičkim traumama.

Budući da je novogradiška djevojčica umrla unatoč nadljudskoj intervenciji ponajboljih specijalista Dječje bolnice u Klaićevoj, a sva se javnost zavila u neprebolnu tugu, manje je važno što će prvooptužna majka (tereti se za pet kaznenih djela, s kvalifikacijom teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom). To pak povlači kaznu i do 15 godina zatvora. Drugooptuženi otac se tereti za četiri kaznena djela (od tri do osam godina zatvora), no ostaje sustavni problem (ne)učinkovitosti funkcioniranja države u resoru socijalne skrbi, koji zapasuje pretežan broj slučajeva: zanemarivanje i kršenje prava djeteta, najčešće s fizičkim kažnjavanjem. Taj se krimen sada pripisuje ocu preminule novogradiške djevojčice. Odvjetnik Krešimir Škarica pojasnio je reporteru Domagoju Mikiću s Nove TV kako država pravno gleda na taj problem: "Da bi se radilo o kaznenom djelu ubojstva, u praksi je izuzetno teško razgraničiti to i vrlo važno je utvrditi stupanj namjere. Ako su roditelji postupili s namjerom da počine to djelo, odnosno da su pristali na tu posljedicu, radit će se o ubojstvu, odnosno teškom ubojstvu. U odlučivanju o stupnju kaznenog djela važna je svijest".

Odvjetnik Škarica nije usamljen, dapače, u uvjerenju da je sustav debelo zakazao, što potvrđuje i novogradiška tragedija: "Nije mi jasno po kojim kriterijima i tko je taj koji je odlučio da će dijete u vrlo nježnim godinama iz jedne tople udomiteljske obitelji preseliti na lokaciju gdje nema elementarnih uvjeta za život. Ako istraga dokaže da je bilo nepravilnosti, i djelatnici bi Centra za socijalnu skrb mogli završiti u zatvoru". Traljavost sustava još je više došla do izražaja u okolnostima kliničke smrti djeteta kad se ukazala potreba za doniranjem organa, a to nije moguće bez roditeljske suglasnosti. Zašto pritvorenoj majci i ocu osimnjičenima za teško nedjelo nije odmah oduzeto pravo roditeljstva te imenovan skrbnik za posebne prilike/potrebe, s pravo odlučivanja i o doniranju organa, nije nikomu jasno. Kilava država kilavo se ponaša, vatrogasno i - sramotno. Pravda i pravednost su joj također zadnja rupa na svirali.

Ugledna sutkinja Lana Peto-Kujundžić još je prije godinu dana obznanila na skupu Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mlade da žrtve nasilja nad ženama te u obitelji nemaju povjerenja ni u prekršajne niti u kaznene sudove, a međuresorna suradnja institucija koje se bave tim problemima daleko je od učinkovite i poželjne. U praksi "zapinje već na svijesti građana o tomu što je nasilje nad ženama i djecom" te "idemo li na osnaživanje te svijesti, nakon toga očekujemo niz kaznenih i prekršajnih prijava za koje trebamo biti spremni i imati snage obraditi ih. Svi govore da je prekršajna procedura brza, ali ako je naše društvo opredijeljeno protiv nasilja u obitelji, onda je jako dobro reći da je Riječ je prije i iznad svega o dječjim životima, ali i fenomenu vrlo spornog funkcioniranja sustava socijalne skrbi. To nije od jučer, to ima tendenciju pogoršanja u dužem rokuto kazneno djelo". Stanje u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nije i neće biti dobro unatoč potpisanim međunarodnim deklaracijama i inim dokumentima o pravima djeteta, sankcioniranju svakovrsnog nasilja, ali i svoj sili domaćih propisa u tom području dok se država uistinu ne okane čvrste fige u džepu, tradicionalnog patrijarhata u obiteljskim odnosima te sustavu socijalne skrbi omogući učinkovito multidisciplinarno djelovanje kako to ustavno oktroira i Zakonom o socijalnoj skrbi proklamira.

Sve ino pepeo je na glavu vladajućih u kritičnim, kriznim okolnostima kada se sva javnost zgrozi i digne na noge. Pa nevidljiva dječja patnja grune poput groma u stoljetni hrast, a kakofonija pitanja tko je kriv, odnosno je li se to moglo izbjeći te "reagirali smo odmah" ubrzo umine do nekog novog udara. I, idemo dalje, je li!? Pokvareni/sramotan "šlag na tortu" su dva-tri dana nakon smrti novogradiške djevojčice namazali premijer Andrej Plenković, njegov ministar Aladrović i nekolicina HDZ-ovih čelnika institucija u području socijalne skrbi guranjem novogradiške tragedije u "individualni, a ne sustavni slučaj" za koji su krivi ravnatelj i socijalni djelatnici Centra za socijalni rad Nova Gradiška pa, je li, "nema elemenata za dgovornost na višoj razini susrava" (resornog ministra ili premijera, odgovornog i za ministra Aladrovića). Mijenjat će se i Zakon o udomiteljstvu, poboljšati edukacija tih djelatnika, "kapilarno" (sic transit) utvrditi nadležnosti, "reformirati" (sic transit) sustav u interesu djece, etc. 

Točku na i birokratskih obećanja bez stvarne volje/sposobnosti vlasti za kvalitetnim promjenama - podbočena u utorak populističkim  ad hoc sastancima premijera i ministra s čelnicima komora socijatnog rada i psihologa te nekolicinom (samozvanih?) predstavnika tzv. građanskih inicijativa - armirana je Aladrovićevom pepelanom: "Svi su odgovorni ('osim mene', ha, op. a.); zahvalit ćemo na suradnji socijalnim radnicima kojima se stručnim izvidima dokažu propusti". Režimska medijska tzv. javna kuća HRT, otpočetka debelo zadužena prati prljavo državno rublje u novogradiškoj tragedijii reduciranjem krivnje/odgovornosti na službeno unaprijed kvalificiran "individualni slučaj" i "individualnu odgovornost" te svu silu "reformskih" obećanja - sic transit; u pet godina Plenkovićevoga premijerovanja nije provedena nijedna reforma čak ključnih sastavnica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, pa... - u HTV-ovom je "Dobrom jutru, Hrvatska" u srijedu dala riječ ženi posvojenoj kao malo dijete još 1988. godine, čije su riječi odjeknule društvenim mrežama: "Od tada do danas ništa se nije promijenilo". Garant, dok je Plenkovića i Aladrovića, neće ni od danas. Za to što obećavaju pod silnim pritiskom javnosti, pa i same struke, ne spominju ni rokove niti namjenski novac, pa... Dječja patnja, jednostavno, ne vidi se s Markovog trga.

Ključne riječi: prava djece, nasilje, obitelj
<
Vezane vijesti