Branimir Glavaš i Đuro Glogoški, Osijek, 2. veljače 2015. (ytb-prtsc)<br>Branimir Glavaš i Đuro Glogoški, Osijek, 2. veljače 2015. (ytb-prtsc)
Branitelji iz Savske prijete državnim institucijama, Glavaš mitinguje, policija u Splitu pod okriljem mraka skida natpis "Za dom spremni", HDZ širi govor mržnje... jesmo li na pragu novog buđenja zla? Je li Kukuriku koalicija nešto propustila napraviti po pitanju revivala ultradesnice? Možemo li očekivati daljnju desnu radikalizaciju javnog prostora? Na H-Alterovo anketno pitanje odgovaraju ugledni intelektualci, aktivisti i novinari.
nikola_viskovic_h_alter.jpg

Nikola Visković, umirovljeni sveučilišni profesor i bivši saborski zastupnik: Riječ je o starom duhu devedesetih

To su trajni fenomeni, desnica je uvijek živa, po mom mišljenju tu nema stvarnih novosti, to je samo nova količina starih oblika, glavna tema je uvijek ista a ostalo su samo varijacije. Problem je što nema dovoljno lijevih izraza u trenutku u kojem se oni događaju npr. u Grčkoj ili Španjolskoj. Aktualna vlada radi nešto, ali bi mogla više i žešće. Ne žele se upuštati u obračun s njima da im ne bi dali veću važnost. Kada bi interventna policija deložirala branitelje iz Savske, bilo bi još gore. Vlast, dakle, ignoriranjem pokušava rješiti situaciju, što ima smisla dokle god su to endemične stvari. Riječ je o starom duhu devedesetih, a ne o nečem novom. I dalje je to bukački, manjinski ekstremizam iza kojeg nema glasne ljevice. Ljevica zapravo kod nas ne može doći do daha, nema za nju onih uvjeta koji postoje u drugim mediteranskim zemljama, ona se stidi i plaši same sebe.


 

tvrtko_jakovina.jpg

Tvrtko Jakovina, povjesničar: Dobro došli u Orbanistan

Hrvatska je već davno dopustila biti tretirana kao zemlja gubitnica u Drugom svjetkom ratu; od zemlje pobjednice samovoljno se pretvorila u zemlju gubitnicu i takvu retoriku slijedi. Hrvatska, za razliku od Srbije koja je učinila sve da četnike prikaže kao drugi antifašistički pokret, čini sve da partizane prikaže kao nehrvatski i protuhrvatski element. Na toj potki, koju slijedi naša desnica, Crkva i veliki dio intelektualaca, sve je spremno za pretvaranje  Hrvatske u Orbanistan i to će nam se - vjerojatno - dogoditi. Odgovornost za to ima najviše desnica, ali i lijeve skupine koje su mislile da će, pristajanjem na takvu retoriku, uspjeti dobiti simpatije, da će ih se pomaziti po glavi. Hoće, ali samo da bi im se stegnuo vrat i da bi ih ušutkali.
Slijedi nam tako propisivanje što se smije, a što ne, reći o nacionalnim "svetinjama", slijedi nam selektivno poštovanje zakona (koje je i do sada postojalo, ali će sada biti još više u normu pretvoreno da "naši" smiju sve, a drugi moraju biti sretni da su uopće tu). Tu nije riječ o antikomunizmu i lijevom i desnom, tu je riječ o modernom i liberalnom protiv mraka i zaostalosti. Dobre su vijesti da je Hrvatska poprilično ravnomjerno podijeljena; to nam garantira dugotrajnu i krvavu borbu. Loše je da vjerojanto nitko neće na kraju pobijediti, ali ćemo svi propasti.


 

sanjamknjige.hr
sanjamknjige.hr

Mate Kapović, Radnička fronta: Odgovor je – prava ljevica!

To je samo nastavak događanja zadnjih nekoliko godina - od obiteljašâ preko čekićarâ, na što se onda nadovezao i HDZ-ov retorički povratak "u devedesete". Svakako i odluku Ustavnog suda treba gledati u tom kontekstu, a ja bih tu dodao i rast populističke desnice u vidu pernarističkog Živog zida, koji se tobože ne želi izjasniti oko "opernih pozdrava", abortusa ili LGBT prava, ali samim neizjašnjavanjem tj. nesuprotstavljanjem zapravo legitimizira bujajući protofašizam. Kako je rekao Howard Zinn - ne može se biti neutralan na vlaku koji vozi.

Protofašistički ekstremizam će svakako imati realnu materijalnu podlogu sve dok bude ovakva ekonomska situacija u zemlji, a nema naznakâ da bi se ona uskoro mogla promijeniti. Do malog ublažavanja bi moglo doći ako se HDZ vrati na vlast, ali bilo bi pogrešno misliti da su sve falangističke snage pod izravnom kontrolom HDZ-a, tako da ni Karamarko na vlasti neće moći zaustaviti sve ekstremiste. Naši su liberali (nominalni "socijaldemokrati") još jednom pokazali da se u uvjetima ekonomske krize ne mogu oduprijeti ekstremnoj desnici - pravi odgovor potonjoj može biti samo prava ljevica, dosljedno i antisistemska i antifašistička.


 

portretbosanac.jpg

Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije: Pokušaj buđenja zla

Već neko vrijeme primjećujemo da govor mržnje i sve otvorenije prijetnje ljudima suprostavljenog mišljenja uzimaju maha. Taj trend ipak ne bih ocijenio kao "buđenje zla", već kao "pokušaj buđenja zla". Ono što je velika razlika od prijašnjih takvih pokušaja mobilizacije ekstremizma, je činjenica da u je društvu ipak puno više točaka otpora i da društvo puno spremnije reagira nego prije. Veliki je napredak i činjenica da su se pojavili i branitelji koji su napokon hrabro stali raskrinkavati dio braniteljske populacije koja širi strah i isključivost. Domoljublje više nije kategorija rezervirana samo za ekstremnu desnicu. Sve je više primjera koji govore o tome da se "ljubav prema Hrvatskoj" može pokazati i na način da se ne mrzi, ne vrijeđa, ne isključuje, ne prijeti. Ta nova forma "domoljublja" uništava monopol na "domoljublje" od strane ekstremista. Ipak, važno je na svaki eksces govora mržnje , isključivosti i pozivanje na nasilje i kršenja ljudskih prava konstantno reagirati i govoriti kako nam je to neprihvatljivo.

Možemo li očekivati daljnju radikalizaciju javnog prostora u Hrvatskoj s približavanjem i epilogom izbora, kroz povijesni revizionizam, daljnje negiranje antifašizma, prokazivanje "Jugoslavena" u Hrvatskoj, a u kontekstu sve gore ekonomske situacije u državi?

Svakako. Vidimo da desnica izmišlja nove neprijatelje. Budući da se priča o "islamskim teroristima" još nije uhvatila kod nas, nakon Srba i hoVeliki je napredak da su se pojavili i branitelji koji su napokon hrabro stali raskrinkavati dio braniteljske populacije koja širi strah i isključivostmoseksualaca sada će to biti "Jugoslaveni" (pojam koji će naravno posredno uključivati i Srbe i antifašiste  i homoseksualce i Rome i tražitelje azila itd.). Ali baš u tome vidim fantastične prilike otpora. Neće ni ekstremistima biti lako. Plašiti ljude "Jugoslavenima" je puno teže nego plašiti ih nekim drugim identitetima. Da ne kažem koliko se ta strategija zastrašivanja može ridikulizirati jer je sama po sebi van pameti.

Je li Kukuriku koalicija nešto propustila napraviti po pitanju revivala ultradesnice?

Da. Primjerice, nije uspjela uvesti građanski odgoj što bi možda bio jedan dugoročan osigurač od ekstremizma. Također nije iskoristila potencijal građana, civilnog društva i slično, koji se otvoreno protive govoru mržnje i kršenjima ljudskih prava. Prečesto su se dali upecati u direktnu  konfrontaciju s ekstremizmom iz čega su u pravilu izlazili kao poraženi davajući ekstremistima ustupke pri čemu su gubili reputaciju među svojim saveznicima.  Ipak, iz dosadašnjeg iskustva poznato nam je da se desnim ekstremizmom puno lakše nosi desnica nego tzv. ljevica. Sjetimo se samo kako je bivši premijer i šef HDZ Ivo Sanader uništio na neko vrijeme ekstremnu desnicu. Sadašnji predsjednik HDZ Tomislav Karamarko ima drugi pristup jer više nema vanjskih pritisaka na RH kao za vrijeme pristupanja EU. Karamarko je ekstremizirao svoju stranku jer očito ne zna kako, ili se ne želi, ograditi od ekstremizma pa ga rađe apsorbira u stranku kroz koaliciju. Koliko god mu to donosi neke uspjehe, dugoročno će mu se takav pristup vratiti kao bumerang u glavu. Naime, ekstremizam i pozivanje na nasilje su dugoročno ipak neodrživi. Zato mi je žao da progresivne konzervativne struje unutar HDZ-a ne uspjevaju transformirati stranku. Na njima je puno veća odgovornost za borbu s ekstremistima nego na tzv. Kukuriku ljevici, koje gotovo pa i nema.

ytb-prtsc ytb-prtsc
mazic_ytb_prtsc.jpg

Mario Mažić, Inicijativa mladih za ljudska prava: Mladi su sve bliži isključivim ideologijama

 Problem proizlazi iz toga što nacionalizam, koji je kao takav radikalan, nikada nije ni splasnuo. Vlada lijevog centra i "lijevi" predsjednik koji brane masovnog zločinca i još masovnijeg lopova Tuđmana, koji imaju obrambeni stav u pogledu hrvatskog kriminalnog sudjelovanja u ratu u BiH, koji zastupaju maćehinski stav prema manjinama (a prvenstveno srpskoj manjini) u Hrvatskoj i dr. svakako su pridonijeli promociji stava da je nacionalizam prihvaljiv. S druge strane, ekstremni nacionalisti, poput ovih u Savskoj, u HDZ-u, u Crkvi te nizu drugih organizacija imaju osjećaj marginalizacije zbog kojeg postaju sve glasniji i javno prisutniji. Konačno, mladi su sve bliži isključivim ideologijama nego onima liberalnima. Sve su ovo odrednice našega društva. Mislim da se ovdje zapravo radi o poglašnjenju ekstremizma i mainstreamizaciji fašistoidnih stavova, a ne njihovom ponovnom rađanju.

Mi smo doživjeli reformu institucija, ali nismo ni započeli ozbiljniju društvenu promjenu. Krivnju za to snose sve vlade (pa tako i aktualna) koje nisu pristupile simbolički i suštinski značajnim inicijativama za promjene. To bi bile npr. značajne intervencije u školski kurikulum, posebice u kontekstu podučavanja povijesti, izmjene simbolički značajnih akata poput falsificirane Deklaracije o domovinskom ratu i uopće izgradnja društva na priznanjima grešaka i zločina iz nedavne prošlosti. To su inicijative koje zahtjevaju političku hrabrost, ali donose održive promjene. Naši su politički lideri radije odabirali kozmetičke i isključivo institucionalne promjene koje ne mogu dostići kapacitet potreban za društvenu promjenu u smjeru zdravoga društva u kome se nacionalizam i ostale isključive ideologije smatraju, u najmanju ruku, nepristojnima zbog njihove duboke društvene štetnosti.


 

kursar_ytb_prtsc.jpg

 Tonči Kursar, politolog: Posljedica raspada konsenzusa

Jačanje desnice rezultat je raspada konsenzusa koji je vladao u Hrvatskoj od dolaska na vlast tzv. lijevo liberalne koalicije 2000. godine. Taj se konsenzus temeljio na napuštanju politike prkosne nacionalne države, koju je predvodio Franjo Tuđman, u korist bezuvjetnog pristupanja EU. Drugi diskontinuitet u odnosu na devedesete bio je napuštanje politike tradicionalnog u korist jednog komercijalnog, pa i postmodernog društva. Povratkom HDZ-a na vlast krajem 2003. i oni su ustvari pristali na takav konsenzus koji je u punom obimu trajao do kraja prošlog desetljeća. Dokinula ga je globalna kriza jer se naše kapitalističko društvo našlo pred raspadom.

S time u vezi više nije imalo previše smisla ono što Ranciere zove "narcističko samozadovoljstvo 'pluralnog društva'" čemu je težio ne baš mali broj novoustanovljenih pripadnika srednje klase u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje što sad kad, nakon rasklimavanja spomenutih strukturnih pretpostavki, izgleda slijedi i politička demontaža lijevo-liberalnog konsenzusa iz 2000. koji je bio osnova permisivnog društva? Zapravo liberalnoj ljevici preostaje tek vjerovati da potencijalni vlastodržci s desnice neće iznevjeriti tzv. europske vrijednosti na koje Angela Merkel ovih dana podsjeća neke u Mađarskoj. Takvo nezavidno stanje je prigoda za jednu više klasističku alternativu koja će odgovoriti, ne samo na ovo desno, kako neki kažu "ideološko" zaoštravanje nego i nadolazećim valovima komodifikacije u Hrvatskoj. Doduše, za to će trebati vremena kako pokazuju politička kretanja na europskoj periferiji gdje Hrvatska realno pripada.


 

klasic_tripalo.hr.jpg

Hrvoje Klasić, povjesničar: Zločinci postaju heroji

Nakon života u socijalističkoj Jugoslaviji i kapitalističkoj Hrvatskoj, nakon više mirnih i nešto manje ratnih godina, brojnih političkih i ekonomskih kriza, po prvi put u svoje 42 godine u vlastitoj zemlji ne osjećam se ugodno. Zločinci iz prošlosti, dalje i bliže, postaju heroji. „Spremno“ se pozdravlja i slavi najveća mrlja hrvatske povijesti. Mlade generacije odrasle u „demokraciji“ netolerantnije su od njihovih roditelja odraslih u „totalitarizmu“. Hrvatsko društvo nije društvo dijaloga nego monologa. S političkih govornica, ulica, riva, šatora poziva se na obračun sa svima onima koji misle drugačije. Tumačenje prošlosti na temelju činjenica postaje opasnija radnja od nepotizma, pljačke i korupcije. Na izborima najbolje prolaze frazeri i demagozi čije bi izjave bez problema mogle završiti u antologijama političke gluposti. I naravno, nije to samo hrvatski fenomen. Revizionista, zločinaca, lopova i populista ima u svim društvima. Pitanje je samo kako ta društva na njih reagiraju. Jesu li oni u manjini i smatra li ih se ridikulima ili imaju podršku većine i postaju ključne figure društvenog i političkog života jedne zemlje. Odgovor na ovo pitanje u slučaju Njemačke, Danske, Švedske ili Nizozemske znam. Odgovora u hrvatskom slučaju se bojim.


 

zoranpusic_ytb_prtsc.jpg

Zoran Pusić, GOLJP: Organizirana politička akcija

Protest dijela invalida i veterana Domovinskog rata, koji od listopada kampiraju u šatorima ispred svog ministarstva, od početka mi se činio kao organizirana politička akcija, a ne protest ljudi koji nemaju drugi način da ukažu na nepravde. Izjave i zahtjevi koji su u ovih nekoliko mjeseci dolazili iz tih šatora bili su uglavnom po formi ultimativni i prijeteći, a po sadržaju mijenjali su se od prilike do prilike. Jedan put je razlog protesta bio ministar Matić koji je blaćen klevetama i neistinama, drugi put Vlada od koje se traži trenutačna ostavka, pa predsjednik države, pa neke nevladine udruge, pa "Jugoslaveni"... Odlazak na doček Branimira Glavaša i grljenje i ljubljenje s čovjekom koji je osuđen za teške i brutalne ratne zločine nad civilima samo zato jer su bili Srbi i jer je on tada imao moć da takva nedjela radi, čini grupu u Savskoj sramotom za sve ljude koji su Hrvatsku branili, ali sa zločinima i zločincima nemaju veze. Možemo se tješiti da je sličan skup održan u Srbiji za Šešelja, ali to mi ne izgleda baš neka utjeha.

Glavaš je preko noći promijenio retoriku i od čovjeka koji obrazlaže nepravdu koju mu je hrvatska država učinila osudivši ga u političkom proRevival ultradesnice ne može se zaustaviti stalno čineći ustupke i uzmičući od prijetnjicesu, prometnuo se u arogantnog političara koji grmi s govornice da „ni jedna pobjednička vojska ne sudi svojim generalima“. Pri tome je njegovo isticanje da je došao s punim akumulatorima zvučalo malo jezivo, podsvjest zna iskočiti na taj način. Jer kad Branimir Glavaš spominje akumulatore to podsjeća samo na jedno.

Međutim, i Vlada i dio medija pravi se da ne vidi ili sebe uvjeravaju da ne vide da je „kralj već prilično razgolićen“. Tako se policija ne usuđuje javno skinuti notornu ustašku kopiju "Sieg Heila", "Za dom spremni", a splitski gradski vjećnik Luka Podrug može bez straha javno tvrditi da je on stavio taj natpis.

Povijesni revizionizam i direktno ili indirektno falsificiranje povijesti metastaziralo je s političkih govornica radikalne desnice do školskih udžbenika. Na primjer, Jutarnji list je prije koji tjedan objavljivao maturalna pitanja iz matematike, fizike, povijesti... U sedamdeset pitanja iz povijesti koja su uglavnom tipa: "Koja je titula potvrđivala državnopravnu posebnost Hrvatske u vrijeme vladavine Arpadovića?" - nema ni jednog pitanja iz svjetske povijesti između 1930. i 1945! Podsjetilo me to na izreku: Bog sve može osim jedne stvari - promijeniti prošlost. Zato je stvorio povjesničare i trpi njihovo postojanje. Sistematsko prešućivanje antifašizma vezanog za NOB nije samo falsificiranje povijesti nego negiranje najvažnijih društvenih vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao, a koje su ugrožene i danas.

Revival ultradesnice ne može se zaustaviti stalno čineći ustupke i uzmičući od prijetnji. Državni vrh propustio je 2013. pridružiti se koloni u Vukovaru gdje je nekoliko nasilnika učinilo da se veliki dio birača koji su taj državni vrh izabrali, osjećao poniženo. Takvo, „ne talasaj“ ponašanje je, nažalost, karakteristika dobrog dijela Vlade. Tako premijer Milanović dolazi u šator demonstrantima i kaže: „Bez vas ja ne bi danas bio premijer RH“. Obzirom da ti demonstranti u šatoru opetovano izjavljuju da je Milanović kao premjer najveće zlo za Hrvatsku nije sasvim jasno da li je premjer zahvaljivao prisutnima ili je na njih želio prebaciti odgovornost.


 

sini_a_labrovic.jpg

Siniša Labrović, konceptualni umjetnik: Prema potpunoj rehabilitaciji ustaštva

 Nema nikakvog novog buđenja zla. U nacionalističkoj formi ono vlada ovim prostorima od 1986. i pojave Miloševića, produkta naših "UDBA-komunista", kao i Tuđman i HDZ. Ovo što se sada događa u Hrvatskoj jedan je od koraka na putu potpune rehabilitacije ustaštva, s finalnim ciljem uspostave neke nove NDH, a do čije uspostave će i doći ukoliko EU završi na koljenima. U tijeku je faza u kojoj se "ustaštvo" definitivno preuzSDP je stranka prezira vrijednih klijentelista i kukavica – komitetlija i "uhljeba" - još od Ivice Račana, i kao takva možda nije najviše, ali jest ključno odgovorna, pa i kriva, za ovo što nam se događaima iz ruku onih koji su ga ponekad koristili kao bič kojim su pred izbore poticali svoje ustašofilne glasače i bili mu suputnici radi pljačke. Prave ustaše ne žele se više skrivati, biti sluge raznih "tehnomenadžera" i "sanadera". Oni žele slast vlasti i mast novca za sebe. U javnom legitimiranju ustaškog diskursa najveći je doprinos, naravno, mafijaško-zločinačkog HDZ-a te sotonističkog ogranka Katoličke crkve u Hrvata. No, bez pljačke koja ne prestaje (uključujući i esdepeovsko-linićevske predstečajne nagodbe), obesmišljavanja rada korupcijom, erozije autoriteta zakona/pravde, uništavanja demokratskih institucija i procedura te prezira prema znanju i kreativnosti, nikada ustaštvo ne bi imalo šansu postati društveno i politički prihvatljivo. Ako je HDZ-a bio perjanica takvih procesa, oni nikada nisu stali niti pod vlašću SDP-a. Čast izuzecima, ali SDP je stranka prezira vrijednih klijentelista i kukavica – komitetlija i "uhljeba" - još od Ivice Račana, i kao takva možda nije najviše, ali jest ključno odgovorna, pa i kriva, za ovo što nam se događa. Kao metafore takvog SDP-a, kojemu želim temeljitu propast na sljedećim izborima, iz ogromnog buketa izdvojio bih ova tri cvijetka esdepeovskog doprinosa gluposti, zlu i nitkovluku: Tomac, Bandić, Baldasar.


 

jovic_ytb_prtsc_copy53897.jpg

Dejan Jović, politolog: Kroz "Europu” u devedesete

 Trendovi obnove nacionalizma su zabrinjavajući, iako je teško reći jesu li nacionalisti samo glasniji ili ih i ima više nego ranije. Zabrinjava naročito povratak radikalnog nacionalizma u HDZ, kojeg je Ivo Sanader ipak svojedobno okrenuo u drugom smjeru, više prema umjerenom i proeuropskom konzervativizmu. Ali, pokazuje se da europeizacija hrvatske politike nije bila ni izbliza tako duboka kako se tvrdilo. Bila je simulirana, i koristila je stvaranju Potemkinovih sela. HDZ je imao ideju o "povratku u Europu", ali sad izgleda da je to bio povratak u Europu da bi se Neki ljudi, a rekao bih i političke opcije, žive od rata, i ne žele da taj rat ikad završivratilo u 1990-e. Sad imamo simbiozu te stranke s nizom vrlo radikalnih pojedinaca i marginalnih grupa, što nismo vidjeli od kraja 1990-ih. Imamo, također, i "prelijevanje" retorike iz tih radikalnih krugova, raznih opskurnih portala u kojima pišu anonimni Profesionalci u središte HDZ-a. Zabrinjava i militarizacija političkog djelovanja i općenito – pokušaj militarizacije društva. U Hrvatskoj su već dugo glavni "nacionalni heroji" ljudi u uniformama, a glavni događaji koje slavimo povezani su s ratom iz 1990-ih. Rat se ne komemorira nego se slavi. Ne mari se za stvarne žrtve, nego za Naciju kao neku imaginarnu kolektivnu žrtvu. Sad imamo vojno-policijske kvaziuniforme na političkim skupovima, imamo korištenje vojne terminologije u javnom diskursu (npr. stožer, peta kolona, branitelji, agresija, neprijatelji itd.) i imamo pokušaj sekuritizacije političkih pitanja. Političke protivnike smatra se "sigurnosnim problemom", a govori se o nekom "novom Domovinskom ratu", kao i o tome da rat i dalje traje, da je u svojoj – što bi rekao Vladimir Šekstrećoj fazi. Stvaraju se neprijatelji, jer se bez neprijatelja ne može voditi rat. Neki ljudi, a rekao bih i političke opcije, žive od rata, i ne žele da taj rat ikad završi. To su opasni trendovi koji u biti negiraju mir, kao i demokratski karakter Hrvatske, jer iznad volje naroda stavljaju neku "Svetinju", dok sebe proglašavaju jedinim povijesno legitimnim vladarima Hrvatske. Oni dijele građane na one koji su domoljubi i one koji nisu željeli Hrvatsku. Dakle, unose podjele unutar državljanstva, a time dijele građane na prave Hrvate i nominalne Hrvate. Naravno, anti-Hrvate i ne-Hrvate isključuju u potpunosti. Izmišljanje neprijatelja je farsično – i podsjeća na film Balkanski špijun, ili na Underground. Ali, znamo dobro da Ilija Čvorović na kraju doista batina onog podstanara, tako da kao što svaka tragedija može završiti u farsi tako isto i svaka farsa može završiti tragično.


 

markovinadragan.jpg

Dragan Markovina, povjesničar: Desnica nam poručuje što nas čeka

 Sve navedeno dio je šire akcije radikalizacije desnice, koja putem svojih jurišnih odreda poručuje što nas zapravo čeka, ne izaberemo li ih na izborima. Kako na čitavoj desnici jednostavno ne postoji nikakva suvisla vizija modernog društvenog i ekonomskog razvoja, jedino što joj od prvih dana preostaje je taj militantni nacionalizam. Kojem su uvijek na prvom udaru Srbi, potom komunisti, uglavnom imaginarni te na koncu svi građani koji bi htjeli živjeti normalno i ostaviti rat iza sebe. Ovo sve naravno zgodno dođe u procesu nesuočavanja sa vlastitim djelovanjem, budući da nitko nije tako uspješno uništio Hrvatsku poput HDZ-a. Krivnja SDP-za ovo što se događa nije samo ogromna, već presudna. To je bilo jasno još s prvom Račanovom vladom, koja je imala priliku zauvijek pomesti HDZ sa političke scene, a to iz svojih kukavičko-oportunističkih razloga nije napravila. Drugim riječima, ne može se glumit alternativu tako što se usvaja paradigma desnice, samo u pristojnijem ruhu. Stoga će ovo društvo krenuti naprijed tek kad se pojavi netko tko će prvo razgraditi mitološki imaginarij Tuđmanovog doba, a potom se ismijavati svom tom neartikuliranom cmizdrenju o ugroženim vrijednostima i sličnim stvarima.

Situacija u Splitu, u kojoj policija pod okriljem noći, maskirana sprovodi zakon, u najboljoj mjeri svjedoči o kapitulaciji državnih institucija i impotentnosti politike popuštanja ludilu.


 

terselic_2.jpg

Vesna Teršelič, Documenta: Dva mandata, sličan scenarij

Usprkos ekonomskoj krizi vlada je sigurno mogla i trebala napraviti više. Mada odgovornost za srozavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa dijele i oni i opozicija koja se ne libi isključivosti, predstavnici Vlade previše često oklijevaju, kao 18. studenog 2013. godine u Vukovaru kad su dopustili da ih zaustave na putu prema Memorijalnom groblju. U oba mandata socijalno-demokratskih liberalnih koalicija od 2000. – 2003. i od 2011. gledamo sličan scenarij: prosvjedi na ulici ne prestaju, a vlada se ne snalazi.

Na razini simboličkih poruka ključni je propust što nisu nastavili politiku predsjednika Stjepana Mesića koji se jasno distancirao od negativnog SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogojunasljeđa onog dijela politike predsjednika Franje Tuđmana koju su obilježili netrpeljivost, dopuštanje nasilja, zataškavanje istraga ratnih zločina, otežavanje povratka Srba, destruktivni angažman u ratu u Bosni i Hercegovini i toleriranje demoniziranja antifašizma. SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogoju. U tročlanom izaslanstvu tada su bili glavni tajnik stranke Igor Dragovan, glasnogovornik Zoran Milanović i predsjednik novoosnovanog savjeta za branitelje, umirovljeni stožerni brigadir Ante Kotromanović koji su kasnije snažno utjecali na oblikovanje politike sadašnje vlade. Ta politika često je i nehotice podilazila isključivom nacionalizmu. U vrijeme kad se milijuni bore s nezaposlenošću, blokadama računa, dugovima, nije teško upirati prstom na izmišljene neprijatelje u Hrvatskoj ili susjednim zemljama.

Na razini reformi, najviše me brine kašnjenje uvođenja građanskog odgoja. Bojim se i da je propuštena šansa za aktivnu izgradnju povjerenja kroz  dosljednu osudu ratnog i političkog nasilja te  razvijanje kulture sjećanja na stradanja u 20. stoljeću. U duboko podijeljenom društvu puno bi značila obnova nekih od antifašističkih spomenika, srušenih devedesetih godina, proglašenje Spomen područja Goli otok kao i podrška lokalnim inicijativama za obilježavanje mjesta stradanja vezanih uz tri razdoblja: drugi svjetski rat, političko nasilje u vrijeme jugoslavenskog socijalizma te domovinski rat/rat devedesetih. Uz osjetljivost na potrebe branitelja Vlada se treba otvoriti i prema civilnim žrtvama. Ozbiljno su se počeli baviti njima tek pred kraj mandata. Nadam se da će ipak poslati u raspravu zakon, jer civilne žrtve rata predugo čekaju.


 

boris_dezulovic_1d8.jpg

Boris Dežulović, novinar: Nikad nama devedesete završile nisu

Riječ je o tome da devedesete kod nas nikad zapravo nisu završile. Posve je sumanuto kad danas, govoreći o povratku u devedesete, čak i kod nekih ozbiljnih društvenih analitičara slušamo i čitamo o "zlatnim dvijetisućitim", godinama nezapamćenog blagostanja, prosperiteta, optimizma, sreće, solidarnosti, ljubavi prema bližnjem i solidarnosti prema drugačijem.

Zaboravili smo i Francetićeve spomenike, i mise za Poglavnika, i izjave komisije Iustitia et pax o pobačaju i homoseksualcima, i samu komisiju Dvijetisućitih smo imali barem nejasnu, pa makar i kretensku nadu da se devedesete ne mogu vratiti. Danas pak, kako vidimo, imamo nejasnu i kretensku nadu da se mogu vratiti dvijetisućiteIustitia et pax, i Mein Kampf na Interliberu, i Rojsa u Saboru, i malene sestre Ninu i Elu, i rat sa Slovenijom, i obavještajne ujdurme, i likvidaciju Milana Levara, i ubojstva po Krajini, i mafijaške obračune po zagrebačkom asfaltu, i likvidaciju Ive Pukanića, i derneke na sinjskoj Alki, i Mamićevu uzdignutu desnicu, i kukasti križ u Livornu, i demonstracije za haaške uznike, i generala Norca i pukovnika Čondića, i suce Lozinu i Milanovića, i suđenje za Loru, i suđenje za rukovanje u Gospiću, zaboravili smo kako se Biserka Legradić pišala po spomeniku ustaškim žrtvama u Veljunu, i kako su branitelji i onda prijetili da se "neće libiti nijednog sredstva u obrani svojih prava", samo što je to umjesto Klemma govorio Mladi Jastreb, i kako je Thompson pjevao Jasenovac i Gradišku Staru - o da, Thompson nije zvijezda postao devedesetih, već dvijetisućitih - i od svega, od svih deset dvijetisućitih godina, zapamtili samo Sanaderovo "Hristos voskrese". I stambene kredite.

Nikad nama devedesete završile nisu: stvar je zajebao Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman, kad je ono umro u sudačkoj nadoknadi devedesetih, dva-tri tjedna prije Nove dvijehiljadite, pa nastavio vječno živjeti u našim srcima, trajno nas ostavivši u prosincu 1999.

 Ima li onda ikakve razlike? Ima: dvijetisućitih smo imali barem nejasnu, pa makar i kretensku nadu da se devedesete ne mogu vratiti. Danas pak, kako vidimo, imamo nejasnu i kretensku nadu da se mogu vratiti dvijetisućite, godine nezapamćenog blagostanja, prosperiteta, optimizma, sreće, solidarnosti, ljubavi prema bližnjem i solidarnosti prema drugačijem. I stambenih kredita.


 

sanja_sarnavka.jpg

Sanja Sarnavka, B.a.b.e / Kuća ljudskih prava: Radikalizacija odgovara i SDP-u i HDZ-u

 Čini mi se da i jednoj i drugoj koaliciji (onoj oko SDP-a i drugoj oko HDZ-a) radikalizacija u cijelosti odgovara jer nemaju odgovore na ključno pitanje - kako izaći iz ekonomske krize i omogućiti građankama i građanima da rade te za svoj rad budu pristojno plaćeni. Plašenjem svojih i upozoravanjem na opasnost od one druge strane, tako se uspijevaju održati na pozicijama s kojih im se ne odlazi jer ih većina samo kroz politiku us Normalne i neostrašćene osobe mogu se samo osjećati vrlo loše i nemoćno jer se svaki glas razuma i poziva na smirenu raspravu odmah zaglušuje psovkama i drekompijeva ostvariti silne beneficije budući da bazično ne znaju ništa drugo raditi što bi im moglo osigurati ovako dobar život.

Uz izbezumljene građane koji više ne znaju za što se uhvatiti, nije teško polarizirati društvo nuđenjem tlapnji o vlastitoj veličini i/ili  žrtvi, pritom svaljujući krivnju na nekog drugoga, onog tko nije naš. Kukuriku koalicija, dijelom zbog vlastite bahatosti i samodovoljnosti, a dijelom vrlo svjesno, propustila je učiniti sve što se propustiti moglo kako bi se u društvu postignuo barem minimalni konsenzus oko nekih ključnih civilizacijskih vrijednosti - antifašizma (gradonačelnik Baldasar sudjeluje, na Dan borbe protiv fašizma u svečanosti na kojoj se otkriva natpis "Za dom spremni!", koji potom policija uz specijalce mora uklanjati), suglasnosti oko kažnjavanja zločina bez obzira na stranu na kojoj su počinjeni i broj žrtava (sveopće zgražanje nad dočekom Šešelja, a onda razdragani dernek za Glavaša), poštivanje prava manjina (ćirilične ploče postavlja se gotovo kradom, u noći, pa druga strana nalazi opravdanje da ih silom razvaljuje), itd.

Degutantne rasprave u Saboru u kojima se međusobno natječe tko će koga više uvrijediti ili ismijati, prozivanje ili hvaljenje Ustavnog suda ili bilo koje institucije kako kome i kada odgovara, pokazuje građanima da se bahatost isplati, da se silom postiže najviše, pa onda ne čudi što su nasilje i netolerancija glavna odlika svih oblika javne komunikacije. Uglavnom, normalne i neostrašćene osobe mogu se samo osjećati vrlo loše i nemoćno jer se svaki glas razuma i poziva na smirenu raspravu odmah zaglušuje psovkama i drekom. Nije nam dobro i neće nam biti dobro, jedino je što s tugom mogu ustvrditi.     


 

tonci_majic.jpeg

Tonči Majić, Dalmatinski komitet za ljudska prava: Samo pacovi ne napuštaju brod

 Gdje god se u svijetu na vlasti smjenjuju samo dvije velike stranke, razlike među njima s vremenom se smanjuju. Stvari su se pogoršale u odnosu na stanje s početka devedesetih, kada je izvještaj Helsinške komisije (Komisije za sigurnost i suradnju u Evropi), uočio da se cijeli hrvatski politički spektar komprimirao i preselio na desno političko krilo, da bi lijeva strana – kako onda tako i danas – ostala potpuno prazna. Sumnjati je i u nove političke nade jer se klanjaju istim bogovima i imaju iste tabue. Smjena vlasti na izborima ima za posljedicu samo stvaranje sinekura za pripadnike nekih drugih interesnih grupa. Ako im ne pripadate, a ipak idete glasati, znači da ste budala.

Sveto tlo je kontaminirano, hrvatski državotvorni projekt u ruinama. Sve što vrijedi otišlo je ili odlazi. Hrvatski brodolom jedinstvena je pojava u svjetskim razmjerima, jedini zabilježen slučaj da pacovi ne napuštaju brod koji tone. Ali zato bježe svi ostali. Ostaju društveni paraziti, prestari, Smjena vlasti na izborima ima za posljedicu samo stvaranje sinekura za pripadnike nekih drugih interesnih grupa. Ako im ne pripadate, a ipak idete glasati, znači da ste budalaneškolovani, glupi i preplašeni.

Hrvatska je teritorij, koji kao kod deložacije treba osloboditi za one koji su u životu bili uspješniji. Očito vidoviti Sigrid Schultz objavio je u New Yorku još 1944. knjigu Germany Will Try it Again. Širenje Evropske unije ima niz obilježja težnje Drang Nach Osten ili "osvajanja zemlje za njemačkog seljaka". Jadransko more postaje "jezero na čijim obalama će se odmarati njemački radnici". Pri tome, jedino ono Germany ne treba shvatiti u uskom smislu riječi. Dirljiva je zato narodna priča o magaretu, koje se radovalo kad su ga pozvali na svadbu. Staroj magarici nije bilo lako objasniti mu, da to nije priznanje. Zovu te, rekla je, jer im nema tko nositi drva.

Ako najglupljima date najviše novca, oni će ostvariti i natprosječno snažan politički utjecaj. To je u Hrvatskoj izvor glavnih zala. Besposleni tupani odlučujuće će usmjeravati razvoj društva, države, privrede, pravosuđa, zdravstva, školstva,... Kada talog ispliva na površinu, to ne može završiti na dobro. Možete zbog mladosti ili manje dobrih opravdanja i dalje tražiti svjetlo u dnu tunela, elementarno je ljudsko pravo - pravo na povremene svjetlosne halucinacije, ali ima li itko da tokom ovih dvadeset godina nije posumnjao da tu nešto ne štima, pomislio da to što nema svjetla u dnu tunela, možda upućuje na to da ovo - uopće nije tunel. Nego  rupa. Republika Hrvatska upala je u rupu. Izlaza nema.

Zakazali smo kao društvo i narod. Možemo samo gledati nastavak preuzimanja resursa s kojima nismo znali što da započnemo, od strane uspješnijih, većih i bolje organiziranih naroda, koji će znati.

Ako je išta od ovoga točno, značaj događanja, likova, političkih stranaka spomenutih u pitanju, u najmanju ruku, prilično blijedi.

<
Vezane vijesti