Martin Pigeon, Corporate Europe Observatory: Ohrabrujuće je što raste trend vraćanja vodoopskrbnih sustava u javne ruke. Pokušaj ponovnog osvajanja kvalitete vode je i pokušaj obnavljanja kvalitete života. Ono što u početku vidite kao ekološki problem, pokaže se na kraju kao ozbiljno društveno pitanje.

Riječ je o novoj viziji za društvo jer voda može otvoriti oči za stvari koje se događaju i na drugim poljima.

Iako "mainstream" mediji mnogo više prostora poklanjaju retorici koja zagovara privatizacije, u svijetu raste trend vraćanja javnih usluga iz privatnih u javne ruke. Proces rekomunalizacije zasada je najizraženiji u području vodoopskrbnih sustava. Iako je vodoopskrba potpuno privatizirana u samo dvije zemlje svijeta, u Čileu gdje je do toga došlo nakon Pinochetove diktature i Velikoj Britaniji za vrijeme Margaret Thatcher, u tom su sektoru rašireni različiti oblici javno-privatnih partnerstava. Na primjeru upravljanja vodama pokazalo se kako privatni sektor nije voljan ulagati u infrastrukturu, teži stalnom rastu cijenu i isključivanju siromašnijih građana iz sustava, politika s toliko štetnim posljedicama da to ni lokalne političke elite u gradovima kao što su Pariz, Hamilton, Napulj, Dar es Saalam ili Buenos Aires nisu mogle ignorirati.

Martin Pigeon, koji je prošloga tjedna gostovao u Zagrebu na konferenciji "Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara", bavi se pitanjima vode u neprofitnoj nizozemskoj fondaciji "Corporate Europe Observatory". Urednik je zbornika "Putting Water Back in Public Hands" koji predstavlja rezultate istraživanja rekomunilazacije vodopskrbnih sustava na primjeru više gradova s raznih kontinenata. Pigeon za H-Alter govori o politici Europske unije prema vodi i vodopskrbi, o tijeku procesa rekomunalizacije i mogućnosti da se procesi vezani uz vode prošire i na druge sektore.

Prema uvjetima koje nameće Troika, Grčka mora prodati vodoopskrbne tvrtke u Ateni i Solunu, dok je Portugalu naređena prodaja državne tvrtke Aguas do Portugal, iako dokazi širom svijeta pokazuju kako se privatizacijom urbanih vodoopskrbnih sustava usluga pogoršava, a troškovi povećavaju. Na koji su način ljudska prava ugrožena privatizacijom vodoopskrbnih sustava?

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da javni vodoopskrbni sustavi štede novac u zdravstvu jer građani manje oboljevalju od brojnih bolesti koje uzrokuje loša i nečista voda

Debata koja se sada vodi o tome trebaju li urbani vodoopskrbni sustavi biti u javnim ili privatnim rukama je ponavljanje debate koja se vodila prije jednog stoljeća. Kada su ti sustavi prvotno uvedeni, oni su barem u većini Europe bili privatni i skupi. Stanovnici siromašnijih dijelova grada jednostavno nisu mogli platiti trošak takvog sustava. Potom je uslijedilo vraćanje vodoopskrbe pod okrilje javne uprave, osim u Francuskoj gdje su dvije privatne kompanije sve do 2010. godine upravljale vodoopskrbom Pariza. S vremenom se shvatilo da ova usluga mora obuhvatiti sve. Otada su vodopskrbni sustavi doživljavani kao investicija u javno zdravlje, a ne kao djelatnost koja donosi novac. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da javni vodoopskrbni sustavi štede novac u zdravstvu jer građani manje oboljevalju od brojnih bolesti koje uzrokuje loša i nečista voda. Međutim, s neoliberalnim ideološkim zaokretom u '80-im i '90-im godinama 20. stoljeća međunarodne organizacije, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nametnule su privatizaciju tih sustava u obliku koncesijskih ugovora. Ponovila se situacija iz devetnaestog stoljeća. Ne investira se dovoljno u infrastrukturu, ali postoji stalni pritisak za povećanjem cijena. Posljedice su obično takve da najsiromašniji ne mogu platiti pa ispadaju iz sustava. Ovo je čak i Svjetska banka priznala, pa ne pokušava više nametati koncesijske ugovore u vodnom sektoru. Međutim, dok su koncesijskim ugovorima i infrastruktura i naplata predane privatnom sektoru na dugo vremena, Svjetska banka sada gura privatnu participaciju u vodnom sektoru kroz ugovore o održavanju, koji znače da transferirate samo upravljanje, naplatu računa i slično, ali ne i održavanje infrastrukture jer je to preskupo. Tako zapravo privatizirate samo profitabilni dio sustava i sprečavate da se profit iz tog dijela sustava reinvestira u infrastrukturu. To je čisto parazitiranje. Troika isti model kao Grčkoj i Portugalu pokušava nametnuti i Italiji i Španjolskoj, ali s manje uspjeha. Još uvijek ustraju u nametanju ideološkog trenda jer ne žele priznati da im ideologija dokazano ne radi.

iguazu.jpg

Kako u tome smislu komentirate politiku koju Europska unija vodi prema vodi?

Kroz Corporate Europe Observatory i zajedno s nizom drugih nevladinih organizacija pisali smo Europskoj komisiji prošloga svibnja sa zahtjevom da odustane od ovakvih politika. Tek smo prije nekoliko dana dobili odgovor. Nismo mogli vjerovati, ali oni su nam napisali kako je privatizacija vodnog sektora dobra za društvo i da će osigurati da se poštuju ljudska prava. To je sve što su odgovorili. Kratko, ali govori dovoljno u kojem smjeru namjeravaju nastaviti.

Prošle godine u Italiji je održan referendum na kojem se 96 posto građana izjasnilo protiv privatizacije vode i vodoopskrbnih sustava.  Međutim, većina javnih usluga u Italiji je privatizirana još 90-ih godina. Čini se da je lakše mobilizirati širu javnost oko pitanja vode nego oko nekih drugih usluga, primjerice željeznica. Zašto je voda upravo taj zadnji korak koji građani nisu voljni prihvatiti?

Voda je na simboličnoj razini vrlo važna. Čak i bez hrane možete preživjeti neko vrijeme, ali bez vode ne možete duže od dva ili tri dana. Uz to, voda transcendira tradicionalne političke razlike. Na primjer, na referendumu u Italiji rezultat je bio gotovo 96 posto glasova protiv privatizacije vode. 96 posto glasova za bilo što znači da ste ili u staljinističkom okruženju, ili da je riječ o toliko važnom pitanju da briše tradicionalne političke razlike. Čak su se i krajnje desni pokreti usprotivili privatizaciji, jer je to toliko očito pogrešno. Svake tri godine održava se Svjetski forum za vodu, ali uvijek se održava i kontraforum koji privuče vrlo različite ljude. Teško je ujediniti se oko mišljenja, ali na kraju se svi slože da se ljudsko pravo na vodu mora braniti. U srpnju 2010. i UN je uvrstio pravo na vodu među ljudska prava. Voda je vrlo važan alat za mobilizaciju.

pushkar.jpg

Nakon referenduma Napulj je rekomunalizirao vodoopskrbni sustav tako da je referendum pokrenuo i neke promjene šire od samog zaustavljanja daljnjih privatizacija u tom sektoru. U zborniku "Putting Water Back in Public Hands" predstavljeni su primjeri rekomunalizacije iz raznih dijelova svijeta. S kakvim su se problemima susretale lokalne uprave u procesu rekomunalizacije?

Europska komisija napisala nam je kako je privatizacija vodnog sektora dobra za društvo i da će osigurati da se poštuju ljudska prava. Kratko, ali govori dovoljno u kojem smjeru namjeravaju nastaviti.

Ovisi o kontekstu u kojem se rekomunalizacija odvija, ali općenito govoreći, najčešća teškoća je deficit unutarnje ekspertize, ako je sektor dugo vremena u privatnim rukama. Ako pogledamo što se događalo u Parizu, gdje je rekomunalizacija provedena tijekom 2009. i 2010, tamo gotovo nijedan menadžer nije pristao prijeći u javni sektor. Privatne tvrtke su ih željele zadržati i mogle su ponuditi bolje plaće jer je riječ  korporacijama Suez i Veolia, najutjecajnijim i najvećim korporacijama na svijetu koje se bave vodom. Teško je bilo povratiti i znanje o sustavu jer su te korporacije upravljale vodoopskrbom Pariza još od 1860. godine. Zatim, prvo su morali napraviti analizu stanja u kojem se sustav nalazi. Na papiru je sustav imao izvrsnu učinkovitost, samo dva ili tri posto curenja što je gotovo nemoguće postići. Taj je sustav sagrađen jako kvalitetno, s mnogo javnog novca. Privatne su tvrtke, međutim, samo krpale rupe, što je sasvim drugačije nego kada se zamijeni cijela cijev. Kada je uprava rekomunalizirala sustav, nisu zapravo znali u kakvom je stanju. Ispalo je da će morati uložiti mnogo u obnovu koju su privatne kompanije odgađale. Morali su ujediniti i radnike iz dvije privatne i jedne javne tvrtke, što je složen proces. Morali su ujediniti i sindikate iz tih tvrtki. Vodstvo sindikata je zapravo zagovaralo privatni sektor, i borba sa sindikatima još nije završila. Također, programi upravljanja koje su koristile dvije tvrtke nisu bili kompaktibilni i bili su zaštićeni pravima. Tako su morali stvoriti potpuno novi informacijski sustav. Međutim, unatoč svim teškoćama već u prvoj godini javnog upravljanja u Parizu je ušteđeno 35 milijuna eura i grad je snizio cijene vode za osam posto.

Za razliku od drugih slučajeva, u Parizu je proces pokrenut s razine lokalne uprave, a ne širom društvenom mobilizacijom. Kako je došlo do odluke o rekomunalizaciji u tako velikom i politički važnom gradu?

Pariška rekomunalizacija rezultat je dužeg rada manje skupine pojedinca. Kasnije smo shvatili i koliko je bio važan rad civilnog društva i sindikata na podizanju svijesti o važnosti vode i javne kontrole nad vodom. Ali konačni argument koji je doveo do donošenja odluke o rekomunalizaciji bili su vrlo tehnički i vrlo mainstream argumenti da će javno upravljanje biti učinkovitije i koštati manje. Da bi došlo do takve odluke, čini se, morate uokviriti svoj pritisak u tehničke argumente, a to zahtijeva mnogo stručnosti i sredstava. U Parizu su šest godina radili preliminarne studije i analize kako bi uvjerili gradonačelnika, koji je socijaldemokrat, ali dolazi iz poslovnog sektora i ideološki nije pobornik javnog sektora. Slično se dogodilo u kanadskom gradu Hamiltonu. U oba slučaja odluka je pala na tehničkim stvarima, ali u oba slučaja je bila riječ o tome da je ugovor s privatnim sektorom istekao. U Buenos Airesu i Dar es Salaamu nije pak bila stvar samo u curenju profita, već doslovno pitanje života i smrti, jer cijele četvrti nisu bile priključene na vodoopskrbni sustav. Javni pritisak bio je mnogo jači i u oba slučaja su nacionalne vlade morale uskočiti i izbaciti privatne tvrtke za vrijeme trajanja ugovora. Te tvrtke su naravno odmah potegnule pravne tužbe kroz međunarodne institucije. U slučaju Dar es Salaama su izgubili, jer je njihov rad toliko loš. U Buenos Airesu slučaj traje već godinama.

Nakon same rekomunalizacije nije svejedno ni kako se kasnije upravlja sustavom. U istraživanju ističete kako postoji tendencija upravljanja javnim tvrtkama kao korporacijama.

Na referendumu u Italiji rezultat je bio gotovo 96 posto glasova protiv privatizacije vode. 96 posto glasova, to znači da ste ili u staljinističkom okruženju, ili da je riječ o pitanju toliko važnom da briše tradicionalne političke razlike

Da, u istraživanju smo razvili set kriterija za ocjenu uspješnosti rekomunalizacija i na kraju smo dobili vrlo  miješanu sliku. Nove uprave u Dar es Salaamu koriste vrlo problematične taktike, isključuju cijele četvrti kako bi natjerale ljude da plate. S druge strane, u Hamiltonu ili Buenos Airesu može se vidjeti promjena upravljačke filozofije. U Hamiltonu je privatna tvrtka ispunjavala samo minimalne uvjete za vraćanje otpadne vode u jezero, što se sada poboljšalo. U Buenos Airesu je javni sektor žrtvovao profitabilnost kako bi doveo vodoopskrbni sustav u siromašne četvrti. Iako je javna tvrtka u gubitku, tisuće ljudi su dobile pristup čistoj vodi što znači da će se manje novca izdavajati na njihovo liječenje.

Zanimljivo da istodobno s debatom o klimatskim kompanijama, pritisak na privatizaciju vodoopskrbe ide upravo u smjeru mediteranskih zemalja za koje su znanstvenici predvidjeli daljnji pad količine padalina. U slučajevima kada nema vode za sve, onaj tko kontrolira vodopskrbu imat će jako veliku moć.

Privatne će tvrtke u takvom slučaju služiti bogate i luksuzne industrije. Imat ćemo direktne posljedice na sve. To se već događa u, primjerice, Sudijskoj Arabiji i drugim zemljama Perzijskog zaljeva, gdje koriste desalinizaciju morske vode. Umjesto da pokušavaju sačuvati prirodni ciklus pitke vode, okrenuli su se vrlo skupim i energetski intenzivnim postupcima. Ljudi koji idu na golf terene i u luksuzne hotele mogu si to priuštiti, ali ostali ne mogu. U Maroku,  na primjer, kada je suša poljoprivrednicima reduciraju potrošnju vode ali ne i bazenima i golf terenima. Važno je sjetiti se kako postoje drugačiji načini upravljanja vodom, a ne samo tehnološka rješenja kojima se voda osigurava bogatima. U Njemačkoj plaćaju poljoprivrednicima koji ne koriste sintetička gnojiva, pesticide i slična sredstva, pa ne zagađuju vode. To je jeftinije nego poslije plaćati pročišćavanje. U ovoj se problematici stvarno vidi kako politika prema okolišnim resursima postaje društveno pitanje. Zaštitom prirode štitimo ljude.

Istraživanje Corporate Europe Observatory iz 2009. godine pokazalo je kako EU pritišće i zemlje u razvoju izvan Europe kako bi privatizirale vodoopskrbne sustave te uključuje uvjete o privatizaciji vode u trgovinske ugovore. Provodi li EU i dalje ovakve politike?

EU dijeli novac za razvoj vodoopskrbe u zemljama u razvoju kroz ACP-EU Water Facility program Europskog fonda za razvoj. Kako EU provodi svoju ideologiju i ima uz to imperijalističku viziju koristi ovaj novac kao izvozne subvencije za vlastite tvrtke. Nameće privatizaciju vodoopskrbnog sustava u zamjenu za EU novac, a onda daje europskoj tvrtki da razvije sustave. Europske tvrtke uđu u zemlju i nameću svoja tehnička rješenja i svoje vizije. U rujnu je Europski revizorski sud objavio izvješće u kojem se kaže da europske politike prema zemljama u razvoju u vodnom sektoru nisu uspješne. Pokušali smo uvjeriti Europsku komisiju da osigura novac za javno-javna partnerstva, suradnju između javnih vodoopskrbnih tvrtki sa zapada i s juga kako bi radili na osnovi potreba, a ne profita. Međutim, europske su vodne korporacije u potpunosti uništile povjerenje. Kada ljudi u  zemljama u razvoju vide ljude iz EU s projektima u vezi vode, odmah im se smrači.

Što možemo naučiti iz procesa rekomunalizacije vode što se može upotrijebiti u drugim sektorima?  Mogu li pokreti za vodu biti katalizator širih društvenih promjena?

Nadam se da hoće, ali vidjet ćemo. Rekomunalizacija se već događa i u nekim drugim sektorima, na primjer u energetskom sektoru u Njemačkoj, gdje se regionalne

indija_646.jpg

električne mreže vraćaju pod javnu upravu. Dobar resurs za praćenje situacije je Public Service International Resource Unit Sveučilišta u Greenwichu koji objavljuje puno istraživanja na tu temu.

Ono što je stvarno fascinantno u vezi vode je da ono što činite s vodom činite sa životom. Sve što smo učinili kao civilizacija, voda je platila. U vodi ćete naći cijelu povijest industrijske revolucije, cijelu povijest poljoprivrednog onečišćenja. Pokušaj ponovnog osvajanja kvalitete vode je i pokušaj obnavljanja kvalitete života. Ono što u početku vidite kao okolišni problem, na kraju shvatite da je društveni. Riječ je o novoj viziji za društvo. Radom na vodi radite u svim područjima, jer je voda svugdje. Voda mnogima otvara oči za stvari koje se događaju i na drugim poljima. Ovaj proces je, naravno, dugotrajan, a situacija se pogoršava. Ne znam tko će na kraju pobijediti između nade i katastrofe. Možemo samo nastaviti raditi na nadi.

Ključne riječi: vode
< >
Vezane vijesti