Prema lanjskom planu o preustroju Hina odustaje od razvoja Media monitoringa, odnosno digitaliziranja Hinine informacijske baze koja sadrži i Vjesnikovu novinsku dokumentaciju. O perspektivi te građe i njezine funkcionalizacije ne može se dodati više ništa, budući da niti Ministarstvo kulture očito još nije uzelo taj predmet na razmatranje.

U ono pradavno vrijeme dok još nije bilo interneta, novinarski živalj u glavnom gradu Hrvatske pripomagao se u poslu arhivama koje su čuvale objavljena izdanja u cjelovitim zbirkama ili dijelovima. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, primjerice, uvezivala je domaće novine u mjesečne, kvartalne ili godišnje komplete, kao što radi i danas, no glavni izvor arhivirane štampano-medijske građe bila je nedvojbeno Vjesnikova novinska dokumentacija, u nastavku VND.

Imale su slične kolekcije i druge kuće, poput Večernjeg lista, a Vjesnikova je bila najbolja i najpoznatija. Osim što je u njoj bilo prikupljena najobimnija materija s kioska, posebnost VND-a bio je minuciozan sistem klasifikacije odvojenih novinskih članaka koje su vrijedni dokumentalisti svakodnevno izrezivali i pospremali u zasebne registratore i fascikle, označene i poredane prema nizu različitih parametara, od abecede do ključne riječi, od središnje ličnosti do institucije, od tematskog područja do razdoblja.

Svima koji su se, poput mene, ovim poslom započeli baviti devedesetih godina 20. stoljeća ili ranije, dakle, to je bio internet prije interneta. Impresivni bazen podataka sadržavao je materijal od Drugoga svjetskog rata - pola stoljeća novinske produkcije u Hrvatskoj. Došli bismo u Vjesnikov neboder, tiho rastumačili osoblju VND-a što točno želimo, i začas bi se na stolu prostirali otvoreni folderi i fajlovi, iz kojih se izbor mogao i sejvati - pomoću fotokopirke - za osobnu upotrebu, a po sasvim popularnim cijenama.

Potkraj desetljeća, međutim, iz režimskih cenzorskih motiva je usluga VND-a naglo poskupjela, uslijed čega je za manje redakcije postala faktički nedostupna. No, tad nam je s neba odobren internet, pa je ubrzo počelo blijedjeti sjećanje na staru, dobru Vjesnikovu dokumentaciju. Ipak, nisu banalni nostalgičarski razlozi na stvari kod zaključka da je ona imala nešto više od world wide weba: potonji mehanizam još bar neko vrijeme neće doseći kvalitetu pretraživača koji bi mogao nadomjestiti iskustvo i upućenost dokumentalista.

slika0557.jpg slika0557.jpg

Naredne godine, osobito nekoliko posljednjih, Vjesniku će proteći u agonijskom grču koji ovih mjeseci kulminira stečajem, s radnicima bez plaće i perspektive. Nekoć najveća hrvatska novinska kuća - do kraja u državnom vlasništvu - dokusurena je natenane, počevši od negativne selekcije među urednicima i novinarima, zatim i rasprodajom materijalne imovine, od tiskare do lanca kioska. Novinska dokumentacija izuzeta je 2007. godine i predana na upravljanje Hini.

Prvih par godina, činilo se da će VND-u biti udahnut novi život; Hrvatski sabor proglasio ga je kulturnim dobrom, a Hrvatski državni arhiv osigurao mu fizički prostor. Doduše, u novinskim je krugovima s čuđenjem primljena vijest da je dokumentacija prebačena u Kerestinec, selo na zapadnom rubu Zagreba, do kojeg prigradske linije javnog prometa baš i ne voze jako često. Ali, pokazat će se da ta vrsta komunikacije ovdje i nije bitna, jer ubuduće nije više bio predviđen izravni dodir novinara-istraživača s kompletnim VND-om.

Veliki državni plan za to arhivsko blago glasio je, ukratko: skeniranje i digitaliziranje građe, članak po članak, uz kreiranje kompjutorskog programa za semantičku analizu teksta - prepoznavanje smisla rečenične cjeline u pojedinom slikovno pohranjenom naslovu. Ambiciozno zamišljeni pretraživač trebao je na koncu biti stavljen trijumfalno u pogon te komercijaliziran. Mogućnosti bi takvog resursa bile nenadmašne za svakog novin(ar)skog istraživača 21. stoljeća.

Plan je, nažalost, neslavno propao, barem zasad. Bit će da prestanak državnog financiranja projekta ima veze s globalnom te lokalnom ekonomskom krizom, mada to ni približno nije sva priča, kao što će se pokazati. Jer, iza monumentalnih zidova od uredno selektiranih registratora stale su se pomaljati konture nekih težih dubioza. Za početak, Hina je i dalje nudila usluge VND-a, preimenovanog u Informacijsko-dokumentacijski centar (IDC), e da bi se među novinarima u Zagrebu proširio glas o težoj dostupnosti arhive, o njezinoj nepraktičnosti i, naposljetku, previsokom cjeniku.

Hinin projekt, međutim, država je ipak poduprla s desetak milijuna kuna. O svemu tome su pisali, na primjer, kolege Ivica Grčar i Miroslav Edvin Habek, a pisao sam o tome ranije i sam. Preostalo mi je da osobno, za potrebe ovog teksta, zatražim određeni materijal iz IDC-a, pri čemu mi je dobrodošla bila potreba jedne kolegice za člancima koji na izvjesni način tematiziraju kompleks Bleiburga i tzv. Križnog puta. Slijedom uputstava na Hininoj web-stranici, poslao sam im e-mail s opisom građe koju potražujem, kao i raspoloživim budžetom.

Integralnu prepisku s Hinom prilažem ovdje u fusnoti1, a ostalo ću prepričati u kratkim crtama. Od prvog e-maila do primitka CD-a s izabranim materijalom, poštom, proteklo je 19 dana; za otprilike polovicu od toga sam suodgovoran, jer sam se upustio u raspravu e-mailom oko konačne cijene usluge. Ako stavimo na stranu sve nejasnoće, ili ih pripišemo mom neshvaćanju okolnosti, ostaju neke i dalje krajnje sporne činjenice preko kojih je, pa, nemoguće preći.

Prvo, vrijeme potrebno za dobivanje materijala je nesnosno preveliko, i to čim se broji u danima, dok pretraga traje tek satima. Drugo, rad dokumentalista je neophodan, ali je tarifa koju određuje i uprihođuje Hina - a ne dokumentalisti - bezočno preskupa. Treće, konačna cijena od 1260,75 kuna u mom slučaju, ili gotovo 53 kune po članku, apsurdna je, uzmemo li u obzir da je riječ o građi svoj pohranjenoj u jednom registratoru, kako mi je izričito rečeno. Bez ostatka koji ne bih dobio osobno na uvid, dakle, što pretragu čini nezahtjevnom.

Hina i dalje, kao što je bio slučaj i s Vjesnikom, bez imalo autorefleksije naplaćuje kopije članaka koji su vlasništvo raznih pojedinačnih izdavačkih kuća, kao da su izvorno njezini. 

Uz jednu digresiju: Hina i dalje, kao što je bio slučaj i s Vjesnikom, bez imalo autorefleksije naplaćuje kopije članaka koji su vlasništvo raznih pojedinačnih izdavačkih kuća, kao da su izvorno njezini. Ivica Grčar pokušava riješiti dio prijepora organiziranjem naplate pojedinačnih naknada od Hine, preko Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava, ali nedirnutim ostaje pitanje vlasničkih prava onih kuća koje su te tekstove već platile angažiranim novinarima.

Četvrto, ne nalazim epitet za to što su mi naplatili vrijeme potrebno za odlazak u Kerestinec, po satnici rada dokumentalista na arhivskoj građi. Zaokruženo na visokih pola sata po jednom smjeru, i plus još pola za navodno traženje materijala, iako je riječ o itekako samostojećoj temi u suvremenoj Hrvatskoj, za koju je odvojen poseban registrator. Kolegica kojoj sam dostavio CD, u nevjerici je izustila da su mogli VND jednostavno prebaciti i na drugi kraj Hrvatske, pa bi prihod bio još veći.

Zaključno, tu vožnju sam platio gotovo koliko i mogućnost vlastitog rada s dokumentalistom. Iz priloženih prepisaka vidi se da nije točna tvrdnja ravnateljice Škugor-Hrnčević da Hina naplaćuje samo rad dokumentalista. Doduše, premda je stavku vožnje do Kerestinca i natrag eksplicitno navela te zaračunala i voditeljica marketinga Hine, čak je i ona sama kasnije tvrdila kako je u konačnoj cijeni zaračunat samo rad dokumentalista na građi.

Jedina korist od tolikog troška, što se mene tiče, bila je u osjećaju da me još više zaintrigirala enigma o tome što se već pet godina događa s Vjesnikovom dokumentacijom, odnosno, zašto se ne događa ništa. Nakon toga sam kontaktirao poznate mi kolege iz Hine, a oni su me povezali s drugima, još upućenijima; rado su mi pomogli, želeći pritom ostati neimenovani. Ubrzo sam nazvao i Smiljanku Škugor-Hrnčević, ravnateljicu Hine, te ju zamolio da me primi na intervju.

Pokušaj je propao, kao što se vidi iz priložene korespondencije2, zbog njezina uvjetovanja razgovora slanjem  pitanja unaprijed. Može se činiti da je to prihvatljiva norma, ali nije - to je način da se manipulira intervjuom, jer najvažniji odgovori u pravilu slijede podpitanja čija se nužnost i sadržaj ne mogu predvidjeti. Susret uživo u protivnom je bespredmetan. Štoviše, riječ je o nenovinarskom ponašanju i antijavnoj gesti, u maniri čitavoga novodobnog fenomena odnosa s javnošću kao, ustvari, sredstva protiv iste.

Posebno je simptomatično kada tome pribjegava ravnateljica državne izvještajne novinske agencije. Nimalo slučajno, pokazat će se da upravo njezini žurnalistički i upravni, poslovni standardi te sposobnosti stoje iza rečene imobilizacije VND-a. Glavni indikator za to bio mi je dopis predstavnika radnika Hine državnim vlastima, s kraja prošle godine, u kojem središnju poziciju zauzima upravo taj problem.

saborski-zastupnici-suglasni-hini-treba-pomoci_ca_large.jpg saborski-zastupnici-suglasni-hini-treba-pomoci_ca_large.jpg

Razmjeri neuspjeha projekta jasno su vidljivi: prema lanjskom planu o preustroju, navodno donesenom nezakonito, Hina odustaje od razvoja Media monitoringa, odnosno digitaliziranja Hinine informacijske baze (HIB) koja sadrži i VND. Država jest odustala od financiranja projekta, ali tek kada se pokazalo da prve dvije godine podrške nisu urodile nikakvim rezultatom. Povrh svega, pokazalo se kroz proteklih pet godina da niti Hinina usluga press clippinga za državne institucije - koja ne ovisi o digitalizaciji arhivske građe - neće preživjeti, budući da većina npr. ministarstava koja koriste takve servise, radije bira djelotvornije privatne agencije na tržištu. A od Hininih usluga je ove godine konačno odustalo i njoj nadležno Ministarstvo kulture.

Odustajanje od Media monitoringa zbilo se dugo nakon trošenja javnog novca koji je dijelom otišao na plaće dokumentalista iz Vjesnika, a što se također može umnogome pripisati ravnateljici Škugor-Hrnčević. Naime, početak se njezina mandata poklapa s početkom Hinina upravljanja VND-om, odnosno IDC-om. Nije poznat - kako meni, tako ni kolegama s kojim sam razgovarao - nijedan pokušaj ravnateljice da s Hine nekako odbaci teret nekritički preuzete brige za te radnike, koji sada služe kao alibi za preveć radoznale novinare.

Država ih se riješila, dakle, a Hina se na ime njih opravdava za loše poslovanje. Povrh toga, nije točan podatak koji mi je Škugor-Hrnčević napisala u e-mailu: za uposlene na HIB-u, gdje spadaju i oni u IDC-u, trošeno je godišnje manje od dva milijuna kuna za brutto plaće. Ne tri milijuna, kao što piše ravnateljica. Također, nameće se pitanje o novcu iskorištenom za nabavku kompjuterske opreme za HIB.

Prema izvještaju Upravnog vijeća Hine iz siječnja ove godine, koji mi je dopao u ruke, već 2007. godine kupljena su četiri skenera modela Fujitsu 5750C, vrijedna ukupno gotovo 200 tisuća kuna. Budući da je država platila Hini za dvije od planiranih pet godina projekta digitalizacije, očekivalo bi se da bar petina od 12 milijuna pojedinačnih novinskih zapisa bude skenirana i pohranjena na serveru. Prema riječima mojih informatora, nije odrađeno niti dva posto.

Što se tiče softvera, upada u oko trošak od 730 tisuća kuna namijenjen novom, čak inovativnom sustavu za semantičku analizu teksta, koji detektira značenje teksta u formatu slike. Premda je nakon prve dvije godine investiranja u navedenom iznosu, taj sustav kroz naredne dvije - 2010. i 2011. godinu - održavan po cijeni od ukupno 112 tisuća kuna, nije nam poznato da isti uopće postoji u najavljenom obliku, a pogotovo ne služi namijenjenoj svrsi umjetne pameti HIB-a.

Jasno, zacrtani plan prihoda HIB-a niti približno nije ostvaren. O svemu tome, međutim, nisam imao prihvatljivu šansu porazgovarati sa Smiljankom Škugor-Hrnčević, a tako niti o raznim drugim navodima za koje nemam dokaza, pa ih zato neću ovdje iznositi. Ono što sam još mogao iole pouzdano provjeriti, jest fizičko stanje VND-a. Kao što sam već napomenuo, arhiva je smještena u Kerestincu, nadomak Zagrebu, gdje HDA pohranjuje općenito najveći dio građe.

slika0551.jpg slika0551.jpg

Ljubaznošću ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva Stjepana Ćosića, dobio sam priliku razgledati slavnu Vjesnikovu dokumentaciju, o kojoj su proteklih godina ispredane razne priče. Najčešća informacija glasila je da građa propada, odložena u krajnje lošim uvjetima. Ne znam je li išta od toga ranije bio slučaj, no ono što sam osobno zatekao tamo 8. lipnja ove godine, nudi posve suprotnu sliku brige o arhivu. Spremišta koja tamo koristi HDA inače su objekti bivše kasarne, preuređeni po arhivarskim standardima. Krug po kojem me proveo arhivar Borut Gulič djeluje razmjerno zapušteno, vjerojatno zbog nedostatka novca za uređenje, dok sama spremišta ostavljaju dojam adekvatne brige za građu.

Za sam VND je odvojena jedna i pol prostorija jednog spremišta, naravno, s reguliranom temperaturom i vlažnošću, pedantno uređenog; ukupno petnaestak redova metalnih regala dugačkih, odoka, nekih osam metara, s po pet do osam polica, već prema visini svezaka ili registratora u pojedinom regalu. Kako sam čuo, posrijedi je oko 750 metara građe koja se u cijelosti nalazi u prostoru koji sam tad vidio.

Arhivari inače mjere pohranjeni materijal po kutijama ili registratorima standardizirane dužine i visine, a i širine - 10 centimetara. Tako izraženo, HDA raspolaže s oko 27 kilometara građe. VND se uvelike, doduše, jednim dijelom sastoji od svezaka uvezanih novina, zapravo pojedinih izdanja, koja su drugog formata, no i tu se u obzir uzima širina.

Bila je barem to, konačno, jedna dobra vijest o VND-u. O perspektivi te građe i njezine funkcionalizacije ne može se dodati više ništa, budući da niti Ministarstvo kulture očito još nije uzelo taj predmet na razmatranje. Ono se bavi čak i samom Hinom - novinarski i poslovno devastiranom pod aktualnim njezinim vodstvom - tek u okviru generalne politike javnih medija, pri čemu je Hrvatska radiotelevizija u žiži interesa, te zacijelo nije za očekivati skoriju konkretnu intervenciju prema Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji.

Izuzmemo li činjenicu da je ona danas teško dostupna, tj. upotrebljiva novinarima-istraživačima, treba imati u vidu da vremena za rješavanje problema, državna vlast nema napretek. Jer, kako sam čuo od HDA-ovog arhivara, novinski papir je po svom sastavu relativno kratkog životnog roka, brzo dotrajava i propada čak i u najboljim uvjetima. Stara je istina da on trpi svašta, dakle, no ipak ne unedogled i zauvijek.


 

[1] Poštovani,
želio bih od Vas naručiti određene dokumente iz arhiva IDC, a u sklopu novinarskog istraživanja koje sam započeo.

Trebaju mi, naime, izjave javnih ličnosti o pitanju Bleiburga, objavljene u dnevnom i tjednom ili dvotjednom tisku u Hrvatskoj od 1990. do 2003. godine, ali s jednim konkretnim ograničenjem koje će znatno smanjiti opseg dotične građe: trebaju mi samo one novinski zabilježene izjave koje su polemički odudarale od onodobne službene politike i zapravo većinskoga političkog stajališta, kao i organizacijskog stava o samoj komemoraciji. To je stajalište u naznačeno vrijeme bilo bezrezervno posvećeno Bleiburgu te integralnom komemorativnom pristupu na toj lokaciji, što Vaši dokumentalisti znaju, vjerujem, i bez moga daljnjeg objašnjavanja tadašnjih pozicija. Ukoliko je ipak nužno dodatno pojašnjenje, molim Vas da mi to javite.

Nadam se da mi pristup toj građi možete omogućiti do kraja ovog tjedna. Sto se tiče nosača podataka, odgovarao bi mi CD. Napominjem da za ovu svrhu raspolažem iznosom do 1000 kn. Molim Vas da mi unaprijed ili u toku samog pretraživanja arhiva javite procjenu dokumentalista o mogućem rezultatu s obzirom na taj iznos i vremenski rok.

Hvala Vam, uz lijepi pozdrav,

Igor Lasić,

novinar

Poštovani,

Zahvaljujemo na Vašem upitu. S obzirom da se radi o velikoj količini tekstova o Bleiburgu,

predlažemo da dođete k nama u HINU (Zagreb, Marulićev trg 16/I) i sa našim dokumentalistom pregledate građu.

Selekciju članaka prema Vašim kriterijima izvršit će Hinini dokumentalisti i pripremiti CD sa selektiranim člancima.

Tražena usluga se naplaćuje prema Cjeniku HINE i obuhvaća stvarne (tehničke) troškove isporuke traženih članaka.

Plaća se:

(a) rad dokumentalista na selekciji članaka po cijeni od 250,00 kn/sat,

(b) priprema i skeniranje članaka 0,15 kn/članak,

(c) CD/DVD - 1 kom. - 5,00 kn.

Nakon što nam pošaljete kriterije selekcije poslat ćemo Vam predračun. Vi trebate potvrditi da prihvaćate predračun i poslati nam OIB i adresu radi izdavanja računa.

O izvršenom poslu obavijestit ćemo Vas mailom i pritom Vam poslati račun.

Prije preuzimanja CD/DVD-a sa selektiranim člancima naručitelj treba izvršiti uplatu iznosa i potvrdu uplate poslati na mail Hine.

CD/DVD možete preuzeti kod nas ili Vam možemo poslati poštom.

U očekivanju odgovora srdačno Vas pozdravljamo.

Andrea Kosec

Voditeljica marketinga

Poštovana,
hvala Vam na odgovoru, kao i na prijedlogu za pregledavanje građe s dokumentalistom. Pretpostavljam da bismo tada, na licu mjesta, mogli utvrditi i preciznije kriterije selekcije koju spominjete?

Molim Vas da mi javite koji bi Vam termini odgovarali. Sutra, naime, slobodan sam tek iza 14 sati, a u petak iza 13. Nadam se da će Vam nešto od toga biti prihvatljivo.

Srdačno, Igor Lasić

Poštovani,

Zahvaljujemo na Vašem prijedlogu. Nažalost nisam u uredu u petak, no ja Vam nisam ni potrebna.

Proslijediti ću Vaš prijedlog kolegicama u odjel HIB IDC-a (gđa. Lana Žaja, lana.zaja@hina.hr i gđa. Luca Jelić, luca.jelic@hina.hr )

te ćete se s njima dogovoriti oko termina sastanka, sukladno njihovom radnom vremenu.

Kolegice će Vas sutra kontaktirati.

Lijepi pozdrav,

Andrea Kosec

Poštovani,
Pregled građe bit će Vam omogućen u prostorijama HINA-e u petak (18.5.2012) od 14:00h.

Molim Vas da potvrdite Vaš dolazak.

Srdačan pozdrav,

Luca Jelić

HIBIDC

Poštovana,
hvala Vam na obavijesti, doći ću u navedeno vrijeme.

Srdačno,
Igor Lasić

Poštovani,

Slijedom Vašeg pregleda građe s dokumentalistom, šaljemo Vam sljedeću ponudu.

Prema specifikaciji utrošenog vremena za Vaš zahtjev: Bleiburg, izdvojena su 24 dokumenta od 16.5.1990. do 12.5.2003.

Trebali bi platiti 1.008,60 kn (+PDV). Ukoliko ste suglasni pošaljite nam svoje podatke (adresa i OIB) da Vam možemo izdati račun.

Prije preuzimanja CD/DVD-a sa selektiranim člancima naručitelj treba izvršiti uplatu iznosa i potvrdu uplate poslati na mail Hine.

CD/DVD možete preuzeti kod nas ili Vam možemo poslati poštom.

Lijepi pozdrav,

Andrea Kosec

Poštovana,
molim Vas da mi pošaljete precizniju specifikaciju računa, jer bih prije plaćanja želio znati koji je udio određenih Vaših usluga koje sam koristio, u konačnoj cijeni koju navodite.
Hvala Vam, Igor Lasić

Poštovani,

(a) rad dokumentalista na selekciji članaka po cijeni od 250,00 kn/sat, 4 sata (odlazak u arhiv + rad sa dokumentalistom) x 250,00 kn = 1.000,00 kn,

(b) priprema i skeniranje članaka 0,15 kn/članak, 24 x 0,15 = 3,60 kn,

(c) CD/DVD - 1 kom. - 5,00 kn. Ukupno: 1.008,60 kn + PDV.

Sutra nisam u uredu, te Vam račun (ako ga budete htjeli)  mogu poslati u srijedu, 23.5.2012. 

Lp,  

Andrea Kosec

Poštovana,
imam primjedbu na stavku (a), naime, selekciju članaka obavili smo zajedno g. dokumentalist i ja, a trajala je oko sat i 50 min, praktički dva. Molim Vas, pojasnite mi dodatna dva sata, jer to zaista ne razumijem.

Hvala Vam, uz srdačan pozdrav,

Igor Lasić

Poštovani,

Dva druga sata odnose se na odlazak i pretraga u arhivu.

Naime, arhiv se nalazi van Zagreba, građa se čuva u posebnom prostoru kako je prema Zakonu o arhivskoj građi predviđeno.

Nadamo se da Vam je sada jasnije i da razumijete obračun sati.

S poštovanjem,

Andrea Kosec

Poštovana,
taj dio mi nije bio razumljiv upravo zbog toga što me o prilikama informirao Vaš dokumentalist na licu mjesta, g. Vlado Kvitar. On mi je rekao da se najveći dio arhiva nalazi van Zagreba, a na što smo u razgovoru došli kad se povelo pitanje o jednom članku po koji bi posebno trebalo ići tamo (od toga smo odustali). Ono što smo on i ja pregledavali, pak, jest iz dijela koji se prema njegovu veoma jasnom iskazu već nalazio u Zagrebu i po koji nije trebalo ići dalje.

Ponavljam, prenosim Vam samo ono sto sam ja čuo. Takodjer, g. Kvitar mi je rekao da registrator - jedan jedini - koji smo on i ja zajedno pregledavali, sadrži kompletnu građu o Bleiburgu, a koji me i zanimao. To valjda znači da našem pregledavanju nije prethodila nikakva ranija pretraga arhiva, naročito ne van Zagreba.

Molim Vas stoga da se još jednom informirate o ovom konkretnom slučaju, koji se možda razlikuje od uobičajenog Vašeg poslovanja, i da mi javite sto je točno na stvari. Ja i dalje, naravno, ostajem načelno riješen poslužiti se Vašim uslugama u ovom predmetu.

Hvala Vam na suradnji, srdačno,

Igor Lasic

Poštovani,

Taj 'registrator - jedan jedini - koji smo on i ja zajedno pregledavali, sadrzi kompletnu gradju o Bleiburgu, a koji me i zanimao'

donesen je iz arhiva koji je dislociran (van Hinine zgrade u Zagrebu), tamo je čuvan, a dvije kolegice prije Vašeg sastanka s kolegom Kvitekom ne Kvitarom

su ga pregledale u arhivu. Na ove radnje je potrošeno dva sata u obračunu sati te u krajnjoj cijeni Vaš zahtjeva.

Nadam se da sam Vas dovoljno informirala o konkretnom slučaju, a ništa se ne razlikuje od našeg poslovanja sukladno Hininom Cjeniku.

Ne znamo što ste mislili pod terminom 'točno na stvari'?

Naša ponuda ostaje Vam na raspolaganju, a ukoliko tražite određeni popust na cijenu usluge molimo Vas da se tako izjasnite.

Lijepi pozdrav,

Andrea Kosec

Pošovana,
moram Vas razočarati, jer ja ovu suradnju ne doživljavam kao priliku za cjenkanje. Pod terminom "točno na stvari" mislio sam da biste trebali pitati g. Kviteka za detalje ovog slučaja, jer se možda niste u potpunosti informirali. Drukčije si nisam mogao protumačiti nesklad između onoga što sam saznao od njega, i ovog u što me Vi nastojite uvjeriti.

Onako kako me on informirao, kompletnu građu o Bleiburgu, koja se nalazi u jednom registratoru, pregledali smo upravo on i ja. On mi je rekao, ponavljam - i ne razumijem što Vam je tu nejasno - da to nije bilo pohranjeno van Zagreba, nego u njemu, odnosno u sjedištu Hine.

Također, ne razumijem zašto sam ja proveo dva sata rada s dokumentalistom, ako su već dvoje njegovih kolega radili dva sata na tome materijalu. Ne razumijem, drugim riječima, što su oni napravili prije nas. Ili, možda, želite reci da mi je g. Kvitek dao pogrešne informacije o konkretnoj građi, njezinu pohranjivanju i radu na njoj?

Hvala Vam, srdačno,

Igor Lasić

Poštovani,

Nema smisla da dalje nastavljamo ovu raspravu. Ne znam što Vam je rekao G. Kvitek.

Obračun (u privitku) je napravila radnica iz odjela HIB IDC-a u dogovoru s g. Kvitekom.

Iz obračuna se vidi stavka ODLAZAK PO MATERIJALE U KERESTINEC i IZBOR MATERIJALA  1,5 sati

Ne želim Vas u ništa uvjeriti, proslijeđen mi je obračun iz službe HIB IDC-a.

Lijepi pozdrav,

Andrea Kosec

Poštovana,
slažem se da više nema smisla raspravljati se, ali Vas podsjećam da svaki zaračunati sat mene ovdje košta 250 kuna. Stoga Vas još jednom molim da o tome pitate g. Kviteka; smatram da je to najmanje koliko možete napraviti da zaključimo ovaj predmet.
Ponavljam, meni je rečeno da nema drugog materijala o Bleiburgu doli toga koji smo zajedno pregledali, da je isti zaveden u jednom registratoru i da se taj registrator nalazio u Zagrebu.
Ili, predložite mi što drugo da napravim s tim saznanjima, a zanemariti ih ne mogu.

Hvala Vam, srdačno,
Igor Lasić

Kolega g. Kviteka i gđe. Jelić (koja mi je poslala obračun) sada nema u Hini.

Pokušati ću sutra s njima vidjeti, kako je došlo do pogrešnog informiranja mene i Vas.

Mogu Vam ponuditi da umanjimo cijenu za 1,5 sat s obzirom na informacije koje ste dobili od g. Kviteka.

Lijepo Vas pozdravljam.

Andrea Kosec

Poštovana,
nipošto ne želim umanjivanje iznosa računa mimo važećeg cjenika. Bit će dovoljno, što se mene tiče, da konzultirate Vaše suradnike i da na osnovu toga donesete zaključak o izvršenom poslu.

Hvala Vam, srdačno,
Igor Lasić

Poštovani,

Prosljeđujem Vam mail g. Kviteka. Registrator s materijalima Bleiburg koji ste s g. Kvitekom pregledavali bio je donesen iz Kerestinca na što je utrošeno 1,5 sat.

Stoga cijena usluge ostaje ista kako smo Vam ju i ponudili tj. ukupno: 1.008,60 kn + PDV.

Ukoliko želite navedeni CD, upoznati ste s procedurom, dostavite podatke za račun, a po plaćanju istoga dobiti ćete CD.

Lijepi pozdrav,

Andrea Kosec

Poštovana,

Gospodin Lasić je zatražio dodatni materijal iz uveza novina za koji mu je rečeno da se isti nalazi u Krestincu. O materijalu Bleiburga nije bilo diskusije gdje je bio smješten i na koji način je dostavljen u prostorije HINA-e za korištenje. Očito je došlo do pogrešnog tumačenja od strane g. Lasića.

Srdačan pozdrav,

Vlado Kvitek

Poštovana,
hvala Vam na objašnjenju posredstvom g. Kviteka. Iako se sa zaključkom nipošto ne slažem, već sam se usuglasio s Vama da je daljnja rasprava bespredmetna, pa Vas molim da mi pošaljete račun.

Srdačno,
Igor Lasić


[2] Poštovana gospođo Škugor-Hrnčević,

molim Vas da me narednih dana primite na kratki razgovor o arhivu IDC. U osnovi, zanima me Vaše mišljenje o tvrdnjama navedenim u članku za koji Vam prilažem link:

http://www.hnd.hr/hr/arhiva/show/64927/
Na temelju razgovora s Vama, kao i drugih saznanja, napisat ću članak za portal H-alter. Istraživanje dokumenata iz arhiva IDC, koje sam obavio proteklih dana, također je dio pripreme za taj članak. To, međutim, što se mene tiče, neće biti predmet našeg razgovora, iako obračun cijene za obavljeno istraživanje arhiva smatram neprimjerenim, kao što sam i napisao u korespondenciji s gospođom Kosec.

Općenito, pak, kad su posrijedi cijene usluga arhiva, rado bih čuo kako objašnjavate naplatu vremena koje je navodno potrebno za prevoz dokumenata iz Kerestinca u Zagreb, po cijeni rada dokumentalista.

Hvala Vam, srdačno,

Igor Lasić

Poštovani gospodine Lasiću,
Što se tiče usluge koju ste zatražili, uredno smo je obavili  po cjeniku Hine,  (javno dostupan). Na nju je utrošeno četiri sata dokumentalističkoga rada. Izašli smo Vam u susret i omogućili da izaberete od pronađenoga što Vam treba u prostorijama Hine s dokumentalistom
Ne vidim u čemu je problem. U iskrenoj korespodenciji s voditeljicom marketinga?
Inače, Hina naplaćuje samo i isključivo rad na pronalaženju dokumenata iz bivše Vjesnikove dokumentacije i ništa više.
U telefonskom razgovoru, 28. svibnja 2012., na Vašu zamolbu, da bi zbog članka o toj dokumentaciji kojega namjeravate pistai razgovarali i sa mnom, pristala sam i rekla da mi proslijedite pitanja. Ovo što ste mi napisali u ovom mailu ne odgovara dogovorenom, nema pitanja!
Članak na koji ste me linkom uputili datira unatrag šest mjeseci. Tražite da ga komentiram. Što da komentiram?.
U Hini je prosječna plaća sedam tisuća kuna. Plaće se isplaćuju na vrijeme, Hina nikome nije dužna, nema kreditnih zaduženja, Hina od komercijalnih korisnika potražuje oko 1,3 milijuna kuna, a država joj je dužna 13,5 milijuna kuna po ugovoru o preuzimanju Vjesnikove dokumentacije. Naime, to je u 2006. zaključkom Hratskog sabora (prije nego li sam postala ravnateljica) određeno da Vjesnikova novinska dokumentacija prijeđe u Hinu s 14 zaposlenika, i da se u pet godina digitalizira s novčanom potporom od 4,5 milijuna kuna godišnje. Nažalost od toga ugovora s Ministarstvom kulture Hina je 2007. dobila 4,5 milijuna kuna, polovicu vratila Vjesniku jer je djelatnike preuzela s 1. lipnja te godine, a iduću godinu dobila je 3,7 milijuna kuna. Nakon toga, ostale tri godine nije dobila ništa, dakle, država nije ispunila svoju obvezu,  a unatoč tome,  djelatnici, bivše Vjesnikove dokumentacije njih 14 i dan danas su u stalnom radnom odnosu u Hini. Teret za sve njih podnijeli su svi zaposlenici Hine. Sigurno ćete razumijeti, što to znači za te ljude, jer ste vi, kako navodite, "novine u kojima ste radili, ili propale ili ste dobili otkaz".
Reklo bi se da smo mi, Hinini zaposlenici, sa smanjenim plaćama, iako to nije lako, slažem se, osigurali egzistenciju 14-otrici kolega. Ili sam ih kao ravnateljica, trebala istjerati na ulicu. Ili, možda mislite da sam s njima mogla, odmah zaraditi barem tri milijuna kuna na hrvatskom medijskom tržištu. Naime, toliko treba godišnje za njihove brutto plaće. Možda bi netko drugi mogao, primjerice neki moji kolege iz Hine, ja priznam da sam pokušala sve i nisam bila uspješna kao što bi, bili oni. Ali satisfakcija mi je što ljudi u Hini imaju nadprosječne plaće u odnosu na prosječne plaće u RH, ma što tko o tome mislio. Što Vi mislite? I satisfakcija mi je što šutljiva većina u Hini to prizna i što se s teškom situacijom solidarizirala. Ostala manjina,  a čije bi ja trebala navode komentirati iz članka na koji me upućujete,  valjda zna što radi i neka im je sa srećom, valjda će nam, ako uspiju svima u Hini biti bolje, uključivo i meni koja nema ni menadžerski ugovor, niti otpremninu koja bi bila drugačija od bilo kojega zaposlenika Hine.
I dalje Vam stojim na raspolaganju za odgovore na sva Vaša pitanja. Čekam ih.

u prvome e-mailu najavio sam Vam dvije teme o kojima bih želio razgovarati, a obje se tiču arhiva IDC. To smatram dovoljnim uvodom u intervju. Vaše uvjetovanje našeg susreta i razgovora prethodnim slanjem mojih pitanja, pak, smatram neprimjerenim i nenovinarskim. U načelu ne pristajem na takvu komunikaciju, pa bilo to s Vama ili ma kim drugim. Naravno, jasno mi je da nije riječ o neuobičajenoj praksi, u određenim krugovima, ali to nije argument zbog kojeg bih promijenio mišljenje o mjeri javne komunikacije.

Možda me u telefonskom razgovoru niste dobro shvatili: potvrdio sam Vam da ću Vam u mailu napisati o čemu bih želio razgovarati, a ne da ću Vam poslati pitanja, kako ste tražili. Priznajem da ni ja nisam dobro shvatio Vas, vjerujući da će to biti dostatno.

Time ujedno odustajem od intervjua s Vama, dakle, kao i od daljnje prepiske, te dopisne rasprave o dosad načetim temama. Zahvaljujem Vam se na pažnji, srdačno,

Igor Lasić

Poštovani gospodine Lasiću,
nesporazumi su mogući, uvijek, ali ja ih u svakom trenutku i bilo s kime nastojim razjasniti. Poštujem Vaše mišljenje i odluku i srdačno vas pozdravljam.
Smiljanka Škugor-Hrnčević   


 

Ovaj tekst je nastao uz potporu Danske mreže istraživačkih novinara Scoop. (op. ur.)

<
Vezane vijesti