Kad bi samo smjeli, sigurno bi i pripadnici evropske političke klase rado dobivali visoke položaje za koje nisu ni školovani niti sposobni, unosna zaposlenja za koja nemaju potrebna znanja, nekažnjeno učestvovali u korupciji, namještali si natječaje i pobjede, tržili vojnim kamionima, a možda i arlaukali na koncertima neofašista.

Dok se šanse da se stvari kod nas počnu popravljati impulsom iznutra postojano približavaju nuli, s druge strane naših granica, tamo odakle uporno čekamo da nam dođu Kavafisovi barbari, to jest na strani Evropske Unije, naziru se neka neobična, i gotovo mikroskopski sitna komešanja. Nije to ništa jasno artikulirano, nikakva koordinirana akcija, naprosto, neko sitno mravinjanje tu i tamo, iskrice. Ili, kao kad se kroz žabokrečinu s dna močvare probije mjehurić plina - sad tu, sad tamo, svak za sebe, a opet, svjedoče da se tamo duboko dolje ipak nešto događa i, ako već ne kuha, a ono - fermentira.

Mjehurić prvi: Uoči utakmice Žilina - Hajduk policija je legitimirala gledatelje i spriječila ulazak onima s hrvatskom putovnicom. Policija je postupila prema nalogu UEFA-e jer Hajdukovi navijači imaju zabranu dolaska na dvije gostujuće europske utakmice. Naši su navijači na utakmicu došli bez obilježja kluba i hrvatskih simbola pokušavaši tako izbjeći UEFinu zabranu.

Rezultat: dvjestotinjak uhapšenih hrvatskih navijača, te priličan broj bubotaka i modrica. Iza tih modrica stoji najjednostavnija logika, upravo binarna, crno-bijela: ako netko hoće na stadion gdje igraju samo dva kluba, slovački i hrvatski, i pri tome ima hrvatsku putovnicu, a nema obilježja slovačkog kluba, onda je šansa da se radi o slovačkom navijaču vrlo mala. I takvoga se neće pustiti na stadion. A ako on baš nastoji uvjeriti slovačke policajce da je on tu djelovanjem jedne složenije logike, to jest, nije tu ni zbog slovačkog kluba čije oznake nema, niti zbog hrvatskog kluba iz čije države dolazi, već iz nekih složenijih i dubljih razloga - onda taj netko naprosto računa s visokim pragom tolerancije slovačke, to jest EU policije. Za koju se ovaj put - gle čuda - pokazalo da je iščezla. I tako su slovački policajci natamburali naše dečke ne onako tolerantno, EUropski, već više po naški, tako da su navijači bilih postali plavi.

Pobjede bez poraženih

U različitim jezicima, pobjeda ima različite konotacije. U našem, za pobjedu je potreban još netko, naime, onaj koga će pobjednik, doslovce, "učiniti bijednim". U slovačkom i češkom, pobijediti znači boriti se, dakle uložiti određen napor ili otpor u neku svrhu. U slovenskome, radi se o nadjačavanju. U germanskim i romanskim jezicima, radi se o ulaganju napora, naprezanju. Upravo je to najzanimljivija ideja pobjede: tu nije potreban protivnik, ne treba nam nitko da ga učinimo bijednim, već se radi o omjeravanju sa samim sobom, naprezanju u kojem ne ispitujemo tuđe (protivničke) granice i mogućnosti, već vlastite. Ima kod Shakespearea divan stih: "Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je".

U različitim jezicima, pobjeda ima različite konotacije. U našem, za pobjedu je potreban još netko, naime, onaj koga će pobjednik, doslovce, "učiniti bijednim". U germanskim i romanskim jezicima, radi se o ulaganju napora, naprezanju. Upravo je to najzanimljivija ideja pobjede: tu nije potreban protivnik, ne treba nam nitko da ga učinimo bijednim, već se radi o omjeravanju sa samim sobom, naprezanju u kojem ne ispitujemo tuđe (protivničke) granice i mogućnosti, već vlastite

Jezik je instrument mišljenja: onako kako govorimo, tako mislimo i činimo (koga zanima više o tome, neka pročita nešto o Sapir-Whorfovoj hipotezi). Ono što se u sukobu u Žilini pokazalo jest da u našem razmišljanju postoji samo koncept pobjede/poraza, a nema koncepta ne-pobjede. Naprosto, nema onoga: ako pobijedim, provest ću plan A, a ako ne pobijedim, onda ću raditi nešto drugo, plan B. Ide se na sve ili ništa, kao u ratnom okršaju. Radi se o specifičnom konceptu pobjede, prilično stranome drugim evropskim jezicima (a time, prema Sapir-Whorfovoj hipotezi, i drugim evropskim načinima razmišljanja). Zato mi naše pobjede moramo dogovarati: natječaji sa samo jednim kandidatom, jednim ponuđačem, monopoli i monopsoni umjesto otvorene konkurencije i tržišne utakmice. Ukratko - pobjede bez poraženih. Europi je takav naš specifičan koncept pobjede prilično stran.

No čini se da je Europi mnogo toga bilo jasnije kad se radilo o slovensko-hrvatskoj sapunici oko Piranskog zaljeva. Iako je uspješan završetak pregovora proglašen našom diplomatskom pobjedom, po govoru tijela europskih diplomata u tjednima koji su prethodili završetku pregovora, a koji smo mogli vidjeti na televiziji (i što je jako podsjećalo na kolutanje očima Ollia Rehna lani kad hrvatski ministar vanjskih poslova i evropskih integracija nije znao koja smo dva poglavlja iz pregovora s EU zatvorili) - bilo je prilično jasno da im je, onako ljudski, naprosto dosta slovensko-hrvatskog natezanja.

OLAF i eurokrati

Jer, Europsku uniju ne vode iznimni umovi koji su je snovali, poput francuskog pisca Victora Hugoa ili španjolskog filozofa Joséa Ortege y Gasseta, već pripadnici EU administracije, dakle - uza sve poštovanje prema njihovoj spremi - visoki, ali ipak, činovnici, dakle svijet normalan, običan, ljudski.

Ono što se dade naslutiti u dalekoj pozadini pisma europskih parlamentaraca kojim upozoravaju na navodnu korupciju u hrvatskoj cestogradnji, brodogradnji i javnoj nabavi, jest jedan pojam koji je toliko hrvatski da za njega u drugim jezicima uopće nema ni približnog prijevoda, već samo opis, kao da se radi o nečem vrlo autohtonom i endemičnom, toliko naškom da bi ga, baš poput kastafskih zvončara ili istarske tonske skale, valjalo zaštititi kao svjetsku kulturnu baštinu. Radi se, naime, o "mržnji koja se aktivno organizira na temelju zavisti"

A da bi i nama postalo jasno što zapravo misli o nama, evropsko visoko činovništvo poručilo nam je preko Ureda Europske komisije za borbu protiv prijevara (OLAF). Ono što nam spočitavaju jest upravo naša originalna interpretacija riječi „pobjeda": dogovorene pobjede na natječajima, natječaji  sa samo jednim ponuđačem (automatskim pobjednikom), izbjegavanje tržišne utakmice - iz čega proizlazi obilno odijevanje europskoga novca u privatne džepove hrvatskih „pobjednika" i „dobitnika" Hrvatske („Imamo Hrvatsku!").

Daleko od toga da u EU nema korupcije: korupcije ima svagdje, pa i u najbogatijim državama i institucijama - dovoljno je samo spomenuti Berlusconija. I daleko od toga da visoki evropski činovnici ne bi gurali prste u pekmez, samo kad se to ne bi tako strogo kažnjavalo i sa sobom povlačilo teške političke posljedice. Ipak su i oni većinom samo obični ljudi, a ne vizionarski duhovi.

Gotovo dva desetljeća Zapad je o nama, Balkancima, sudio kao o bitno drugačijima od njih samih, to jest, kao o malim posvađanim narodima zahvaćenima kolektivnom mržnjom u kojoj se ukorijenila osveta, pa zato vode svoje drevne, nikad do kraja izborene bitke. Prema izjavi Lawrencea Eagleburgera, državnog sekretara u prvoj Clintonovoj administraciji, ideja o balkanskim "drevnim omrazama" naišla je na prijemčivost čak i u Bijeloj kući, gdje je oblikovala poimanje da nitko izvana ne može učiniti apsolutno ništa za rješavanje naših unutrašnjih sukoba već da se naprosto mora sačekati da se umorimo.

Europski jal

No čini se da je zapravo evropska politička klasa ta koja se umorila gledajući što se kod nas radi. Dakako, tu su na djelu prije svega njihova moralna načela, i sve druge dobre posljedice rada i života u dobro uređenim državama. Ipak, ono što se dade naslutiti u dalekoj pozadini pisma europskih parlamentaraca kojim upozoravaju na navodnu korupciju u hrvatskoj cestogradnji, brodogradnji i javnoj nabavi, jest jedan pojam koji je toliko hrvatski da za njega u drugim jezicima uopće nema ni približnog prijevoda, već samo opis, kao da se radi o nečem vrlo autohtonom i endemičnom, toliko naškom da bi ga, baš poput kastafskih zvončara ili istarske tonske skale, valjalo zaštititi kao svjetsku kulturnu baštinu. Radi se, naime, o "mržnji koja se aktivno organizira na temelju zavisti".  Naravno da je teško dokazati tvrdnju kako je evropska politička klasa jalna na našu domaću, no radi se o osjećaju tako duboko ljudskom da ga jedva treba dokazivati. Jer, kad bi samo smjeli, sigurno bi i pripadnici evropske političke klase rado dobivali visoke položaje za koje nisu ni školovani niti sposobni, unosna zaposlenja za koja nemaju potrebna znanja, nekažnjeno učestvovali u korupciji, namještali si natječaje i pobjede, tržili vojnim kamionima, a možda i arlaukali na koncertima neofašista. Zato, gledajući našu organiziranu pohlepu, udobnost parazitiranja na državnom tijelu, ugodu korupcije bez rizika - naprosto moraju osjećati jal.

Žilina, neizdavanje vize Thompsonu, Piranski zaljev, OLAF, afera s vojnim kamionima... nešto se dešava. Mjehurići s dna močvare se dižu. Pritisak koji evropska politička klasa čini na našu domaću, nije ni obilan, niti sustavan, već mikroskopski, i više organski - s pogonom na jal. Ipak, za pristojne ljude u ovoj zemlji i to je, kakva-takva, ali ipak: pobjeda.


Pobijediti ili učiniti nekoga bijednim

Dvije najmilije razonode našeg prosječnog građana su nogomet i jezikoslovlje. Zato učinimo malu disgresiju o njihovoj povezanosti, da pojasnimo na tom primjeru kako je lingvistika neusporedivo ozbiljnija stvar od dijeljenja hrvatskog i srpskog leksika metodom "jedna meni, jedna tebi".

Cilj nogometa jest pobijediti. No što je zapravo pobjeda, lingvistički gledano?

Pobijediti, znači doslovce učiniti onoga drugoga bijednim (bijeda vuče korijen od protoindoevropskoga beda, što će reći jad i nevolja, bijeda naprosto). U slovačkome, pobjeda se kaže víťazstvo (korijen vuče preko protoslavenskog vitędzь od staronordijskog vikingr, to jest, viking, ratnik, vitez). Slično je i u češkome: vítězství, te poljskome, zwycięstwo.

Neobično je kako je izraz za pobjedu različit u pojedinim slavenskim jezicima. Slaveni nisu bili bogznakakvi ratnici (praktički sva praslavenska vojnička terminologija su posuđenice iz germanskih jezika, osobito gotskog). Tako Srbi, Makedonci i Rusi kažu pobeda. Slovenci pak, zmaga, zmagati, što je složenica od <z>+<maga(t)>i, pri čemu je ovaj drugi dio prijevojna duljina (ablaut) od glagola <moći> (što je očuvano i u našem jeziku, poput izvedenog glagola <po-magati>. Dakle, „zmaga" bi izvorno bila "stjecanje moći nad", "nadjačavanje".

U germanskim jezicima pobjeda se kaže: Sieg (njemački), sejr (danski), zege (holandski), seger (švedski), sigur (islandski), siger (norveški). Porijeklo riječi je, preko staronordijskoga sigr, iz protoindoeuropskoga *segʰ- , što znači držati, izdržati.

U staroengleskome (koji je također germanski jezik), kaže se slično, siġe, dok se u modernom engleskom kaže victory, slično kao u latinskom i španjolskom (victoria), te u drugim romanskim jezicima: vitória (portugalski), victorie (rumunjski), vittoria (talijanski), victoire (francuski). Engleska riječ win, to jest pobijediti, dolazi staroengleskoga winnan, što nije  nije iz latinskog, već je naslijeđeno preko pragermanskog *wennanan, iz protoindoevropskoga *wen- što znači "raditi, mučiti se, napregnuti se, dobiti".

Ključne riječi: jezična politika
<
Vezane vijesti