Karin DoolanKarin DoolanKarin Doolan: Obrazovni sustavi su ogledalo šireg političkog, ekonomskog i društvenog konteksta, nisu nikada "neutralni" i to smo vidjeli vrlo opipljivo početkom 90-tih kada je došlo do zamjene marksističkih sadržaja s onima koji su se smatrali primjereniji kapitalizmu. Tako da inspiraciju za alternative današnjem obrazovnom sustavu možemo tražiti u aktualnim alternativnim koncepcijama društva pri čemu su po meni najvažnije one koje teže ekološkoj održivosti i društvenoj pravednosti.

Povodom okruglog stola 'Socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Hrvatskoj - izazovi i perspektive' razgovarali smo s Karin Doolan o neoliberalnim politikama u obrazovanju, "društvu znanja" i njegovom značenju u hrvatskom obrazovnom sustavu, položaju socio- ekonomski ugroženih studenata i Bolonjskom procesu te mogućim alternativama današnjem obrazovnom sustavu u Hrvatskoj i svijetu.

Doolan je docentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Doktorirala je i magistrirala u području sociologije obrazovanja na Sveučilištu u Cambridgeu. Njeni znanstveni interesi uključuju klasne nejednakosti, s posebnim fokusom na njihovu reprodukciju kroz obrazovni sustav, obrazovne politike u visokom obrazovanju iz perspektive kritičke teorije, kao i procese osporavanja obrazovnih politika uključujući prosvjede. Sudjelovala je u brojnim zagovaračkim i istraživačkim nacionalnim i međunarodnim projektima fokusiranim na društvenu pravednost. Suosnivačica je Grupe 22, progresivne zeleno-lijeve organizacije predane razvijanju alternativnih modela socijalno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava za 22. stoljeće.

"Društvo znanja" je sintagma kojom se Hrvatska diči godinama. O čemu zapravo govorimo kada govorimo o "društvu znanja"?

Kako je znanost jedno od područja u kojima se stvara znanje za očekivati bi bilo da se ono u nečemu što se naziva "društvo znanja" adekvatno i financira, no Hrvatska je 2013. godine izdvajala sam 0,81% BDP-a za znanost što je smješta na samo začelje EU zemalja.

U policy dokumentima vezanima uz obrazovanja često se koristi taj pojam kako bi se naglasila vrijednost znanja za gospodarski razvoj pri čemu se najčešće tu misli na znanja iz STEM područja. U tom pogledu mislim da to nije najsretniji pojam jer ne obuhvaća i primjerice "stvarno korisno znanje". Referiram se ovdje na frazu radničkih pokreta u Engleskoj u 19. stoljeću koji su tražili od svojih poslodavaca da se njihovo profesionalno usavršavanje ne sastoji samo od znanja direktno primjenjivih na njihov posao, znanja za povećanje profita kojeg ubire netko drugi, već i znanja iz recimo humanističkih znanosti koja ih kritički oplemenjuju, koja ih inspiriraju da razmišljaju o tome kako društvo učiniti boljim. Takva bismo znanja također trebali promicati. To dosta činimo na seminarima Grupe 22. Kako je znanost jedno od područja u kojima se stvara znanje za očekivati bi bilo da se ono u nečemu što se naziva "društvo znanja" adekvatno i financira, no Hrvatska je 2013. godine izdvajala sam 0,81% BDP-a za znanost što je smješta na samo začelje EU zemalja. To je samo jedan primjer toga kako je pozivanje na "društvo znanja", o kojem god se shvaćanju znanja radilo, puka fraza koja se koristi u političke svrhe.

Godinama upozoravate na štetnost neoliberalne logike u obrazovanju. Što vidite kao primjere neoliberalizma u hrvatskom visokom obrazovanju?

Jedan primjer utjelovljenja neoliberalne logike je ozbiljnost kojom se pristupa u Hrvatskoj rangiranjima sveučilišta. Naši mediji redovito izvještavaju o svjetskim top-listama sveučilišta kao što je Šangajska koristeći to kao priliku da kritiziraju hrvatska sveučilišta koja se ne nalaze u top 500 svjetskih sveučilišta pri čemu se ne spominje da su jedine mjere "kvalitete obrazovanja" Šangajske liste koliko je alumnija i zaposlenika institucije dobilo Nobelovu nagradu. Nažalost, pristup vodstva nekih hrvatskih sveučilišta nije kritika rang lista već izražavanje nastojanja da se poduzme štogod se može da sveučilište bude u top 500, pristajući time na diskurs natjecanja u akademskom sektoru. Osobno mi je bliskiji stav institucija koje ne žele biti dio takve utrke. Recimo Reed College u Americi odbija biti dio sustava rangiranja kritizirajući ga kao mjeru toga koliko institucija ima financijskih sredstava. Isto tako Kathleen Lynch s University Collegea u Dublinu naglašava kako se nijedna od tablica ne fokusira na kvalitetu studentskog iskustva kao ni na vrijednosti kao što je inkluzivnost visokoškolske institucije. Čak je i bivši rektor Stanforda izjavio da ne misli kako se kvaliteta sveučilišta može zahvatiti brojkama.

U svojim predavanjima i radovima obrađujete problematiku nejednakih šansi studenata s obzirom na njihov socioekonomski status. Još za vrijeme blokade ukazivali ste na slabu zastupljenost studenata iz obitelji s nižim stupnjevima obrazovanja na hrvatskim sveučilištima. Koliko se situacija otad promijenila nabolje ili nagore?

Na sveučilištima su nadzastupljeni studenti čiji su roditelji sami studirali, a podzastupljeni oni čiji roditelji nisu završili osnovnu školu ili pak imaju samo završenu osnovnu školu.

Ako pogledamo rezultate Eurostudent istraživanja provedenog 2010. godine i onda ponovno 2014. godine, situacija se nije značajno promijenila. Na sveučilištima su nadzastupljeni studenti čiji su roditelji sami studirali, a podzastupljeni oni čiji roditelji nisu završili osnovnu školu ili pak imaju samo završenu osnovnu školu. Zbog ovakvih je nalaza Hrvatska u međunarodnom Eurostudent izvješću iz 2011. godine svrstana u najgoru kategoriju što se tiče stupnja obrazovanja roditelja studenata u odnosu na referentnu populaciju, onu socijalno isključivih sustava visokog obrazovanja gdje joj društvo prave Slovačka, Rumunjska, Njemačka, Turska i Francuska. Ali ako pogledamo zaključke istraživanja provedenih u Hrvatskoj na temu pristupa visokom obrazovanju još iz 1970-tih onda ovi nalazi nisu iznenađujući. Iako je u 70-tima na hrvatskim sveučilištima bilo oko 40-tak tisuća studenata, a danas ih je oko 160 tisuća, pa bismo očekivali nešto drugačije nalaze, a i političko-ekonomski kontekst je bio drugačiji, nalazi su zapravo slični do te mjere da je u usporedbi s drugim hrvatskim sveučilištima Sveučilište u Zagrebu i tada i sada imalo najveći udio studenata s visokoobrazovanim roditeljima. Dugotrajnost ovih nalaza nam ilustrira kapacitete privilegiranih da održavaju taj status.

Kako to objašnjavate?

Jedno od objašnjenja je stratificirani srednjoškolski sustav. Dok gimnazije češće upisuju učenici iz obitelji bolje obrazovanih roditelja koji si time osiguravaju očekivani put u visoko obrazovanje, trogodišnje strukovne škole kao obrazovni dead end upisuju učenici iz slabije obrazovanih obitelji. Šuvarova reforma započeta sredinom 70-tih je bila usmjerena na  dokidanje takvog elitizma. Šteta što nemamo više empirijskih podataka o uspjehu ili neuspjehu njene primjene.

Koliko je kriterij izvrsnosti prema kojem se studentima omogućuje da besplatno studiraju ukoliko redovno izvršavaju svoje obaveze zapravo pravedan s obzirom na kvalitetu obrazovnog sustava u Hrvatskoj?

Naš sustav naplaćivanja školarina je iznimno problematičan. U potpunosti dekontekstualizira redovitost izvršavanja studentskih obveza.

Naš sustav naplaćivanja školarina je iznimno problematičan. U potpunosti dekontekstualizira redovitost izvršavanja studentskih obveza. Da to malo pojasnim. Sudjelovala sam u istraživanju provedenom u sklopu E-Quality projekta Instituta za razvoj obrazovanja. Između ostaloga, provodili smo fokusne grupe sa studenticama majkama, studentima i studenticama s invaliditetom, onima koji putuju na studij iz drugog grada, onima koji rade uz studij. Za mnoge studente i studentice koji pripadaju jednoj ili više od tih skupina otežano je biti "redovit" usprkos njihovoj motiviranosti. Briga o djetetu, fizikalna terapija, trošak putovanja, radne obveze, sve to otežava redovitost. Kako je rekla jedna studentica, ponekad je "životno" nemoguće biti redovit. Trenutni sustav školarina ne prepoznaje tu heterogenost studentskog tijela. Ali problem sa školarinama nije samo vezan uz okolnosti pojedinca već i kvalitetu institucije koju pohađa. U fokusnim grupama koje smo provodili čuli smo o lošim rasporedima na dvopredmetnim studijima, o loše opremljenim knjižnicama, o predavanjima koja se teško prate. Drugim riječima, ne ostvariti 55 ECTS bodova može biti vezano i uz loš studij, no trošak snosi samo student. Pretpostavka našem sustavu školarina je da je za neredovitost kriva samo lijenost studenta koju valja sankcionirati što je konzervativna pozicija. Podsjeća me na okrivljavanje beskućnika kako su si za svoju situaciju sami krivi. Ideologija meritokracije na djelu.

Smatrate li da je Bolonjski model studiranja dodatno otežao studiranje socijalno ugroženim skupinama s obzirom da je drukčije strukturiran nego studij po starom programu i time ostavlja manje vremena za rad uz studiranje?

U E-Quality fokusnim grupama više je puta kritizirana obveza prisustvovanja nastavi koja je naglašena kod uvođenja studiranja prema smjernicama Bolonjskog procesa u Hrvatskoj, iako ne čini sastavni dio te reforme kako je opisana u njenim temeljnim dokumentima. S jedne strane to otežava ispunjavanje studijskih obveza za studente koji zbog životnih okolnosti moraju izostati više od tri puta po semestru, s druge na neki način infantilizira studiranje. Tako da, da, mislim da je obveza prisustvovanja nastavi otežala studiranje za one skupine studenata koji to "životno" nisu u mogućnosti učiniti. Ali sam kritična prema tome i zato što mi se čini da je takvo discipliniranje neprimjereno za akademski kontekst.

Reed College odbija biti dio sustava rangiranja kritizirajući ga kao mjeru toga koliko institucija ima financijskih sredstava/ Foto: Ctlc.org Reed College odbija biti dio sustava rangiranja kritizirajući ga kao mjeru toga koliko institucija ima financijskih sredstava/ Foto: Ctlc.org

Ekonomski fakultet u Zagrebu je na neki način napustio Bolonju prelaskom na petogodišnji integrirani studij. Znači li to da se pokazalo da je Bolonja neuspjeli projekt ili da je Hrvatska zakazala u primjeni procesa?

Bolonju ne čine samo ciklusi studiranja, odnosno struktura 3+2+3 ili 4+1+3 ili 5+0+3. Nju čine i ECTS bodovi, procesi osiguranja kvalitete, priznavanje inozemnih kvalifikacija, a sve to kako bi se ostvarila usporedivost visokoškolskih programa u Europskom prostoru visokog obrazovanja koja bi trebala olakšati mobilnost studenata. Tako da se izmjena trajanja ciklusa studiranja ne može pojednostaviti kao napuštanje Bolonje. A što se tiče uspjeha ili neuspjeha primjene Bolonjske reforme u Hrvatskoj rekla bih da je forma reforme uglavnom uspješno primijenjena, ali su nerijetko izostale sadržajne izmjene. Primjerice svim kolegijima su dodijeljeni ECTS bodovi, zadovoljen je taj aspekt forme, ali mjere li oni stvarno opterećenje studenata? Drugo je pitanje naravno je li to uopće moguće tako kvantificirati. Uz to, postoje problematični aspekti našeg sustava visokog školstva koji nisu dio Bolonjske reforme, a bilo bi dobro da su dio neke reforme visokog obrazovanja, od nesređenih izvanrednih studija do prilika za korupciju. Zapravo sam razočarana što se primjeri korupcije na hrvatskim visokim učilištima uglavnom tretiraju kao karakterna manjkavost studenata i profesora koji "kupuju" odnosno "prodaju" ispite, a ne kao posljedica lošeg sustava koji omogućava takvo ponašanje time što je najčešće samo jedan nastavnik po kolegiju zadužen za ocjenjivanje studenta koji u tom procesu nije anoniman. Pozitivnim aspektom Bolonje smatram što sve više studenata provodi jedan semestar u sklopu svoga studija negdje u inozemstvu. Sudeći po iskustvima svojih studenata i studentica za većinu je to iskustvo koje ih je obogatilo.

Koje bi bile alternative današnjem obrazovnom sistemu na hrvatskoj i svjetskoj razini?

Inspiraciju za alternative današnjem obrazovnom sustavu možemo tražiti u aktualnim alternativnim koncepcijama društva pri čemu su po meni najvažnije one koje teže ekološkoj održivosti i društvenoj pravednosti.

Obrazovni sustavi su ogledalo šireg političkog, ekonomskog i društvenog konteksta, nisu nikada "neutralni" i to smo vidjeli vrlo opipljivo početkom 90-tih kada je došlo do zamjene marksističkih sadržaja s onima koji su se smatrali primjereniji kapitalizmu. Tako da inspiraciju za alternative današnjem obrazovnom sustavu možemo tražiti u aktualnim alternativnim koncepcijama društva pri čemu su po meni najvažnije one koje teže ekološkoj održivosti i društvenoj pravednosti. Klimatske promjene i velike društvene nejednakosti ogromni su problemi današnjice. Na Zelenoj akademiji na Visu 2012. godine pristupili smo tome kroz prizmu zajedničkih dobara kao političke paradigme postavljajući pitanje kakva bi se znanja njegovala i kako u društvima koja bi bila vođena idealima održivosti, suradnje i inkluzije? Kako bi se upravljalo sustavom obrazovanja? Kako bi se odlučivalo o financiranju? Kao odgovore smo spominjali "stvarno korisna znanja" kojima bi trebali biti izloženi svi učenici i studenti bez obzira na školu ili studij koji pohađaju, otvoreni pristup svim obrazovnim resursima, jačanje horizontalnog načina donošenja odluka, participativno budžetiranje, kritičku pedagogiju. Sve to čini alternativu trenutnom sustavu gdje su disciplinarna znanja strogo odvojena pa tako primjerice studij računarstva i studij filozofije nemaju nikakve zajedničke teme, na obrazovnim resursima se dobro zarađuje, i dalje postoji jaka hijerarhija u donošenju odluka koja se ogleda u funkcijama kao što su "ravnatelj" i "rektor", a dojma sam da dominira i tradicionalna pedagogija. Očekujem da će se o alternativama današnjem obrazovnom sustavu raspravljati i na sljedećoj konferenciji o odrastu za ekološku održivost i društvenu jednakost koja se održava u Budimpešti krajem ljeta 2016. Alternative trenutnom visokoobrazovnom sustavu iz perspektive zajedničkih dobara ili pak odrasta imale bi po meni štošta zajedničkoga s nekim već postojećim alternativnim visokim učilištima kao što je The Social Science Centre u Lincolnu u Engleskoj koje ne naplaćuje školarine i ima zadružno upravljanje.

Ključne riječi: besplatno obrazovanje
<
Vezane vijesti