Jeremy Corbin ima riječ (Foto: socialistparty.org.uk)<br>Jeremy Corbin ima riječ (Foto: socialistparty.org.uk)
Program Jeremyja Corbyna, kandidata za predsjednika britanske Laburističke stranke, daje glavnu ulogu javnom sektoru kao pokretaču investicija. U Hrvatskoj takvu razvojnu državu ne možemo imati bez reforme javne uprave. Valja se pitati što je s našim institucijama koje daju financijske potpore privatnom sektoru i koliko one mogu služiti pokretanju ekonomije. Možemo li otvoreno razgovarati o ulozi HNB-a, kako prije zaoštravanja ekonomske krize, tako i u njoj?

Način na koji se bliskoistočna izbjeglička kriza reflektira na Hrvatsku i zemlje naše regije vidljiv je u svakoj domeni društva: socijalnoj, političkoj, ekonomskoj. Neizvjesnost, bol i patnje s kojima se izbjeglice suočavaju na svojem putu prema Zapadu su nemjerljivi. Rušenje cijena vrijednosnih papira na Šangajskoj burzi još je jedan od vidova krize s kojom se susrećemo, uz brzo i silovito djelovanje na tržište kapitala danas, dok sutra – tko zna. Ideje pak cirkuliraju kudikamo sporije, utabavajući jednako tako dugačak i krivudav put s potencijalno dramatičnim posljedicama, čak i onda kada dolaze s otoka.

Otoci o kojima je ovom prilikom riječ su oni koji pripadaju Ujedinjenom Kraljevstvu, a ideje o kojima se tu radi izašle su u eter iz tabora kandidata za predsjednika Laburistčke stranke, Jeremyja Corbyna. Iako nije izvjesno da će upravo on pobijediti na unutarstranačkim izborima sasvim je Iako Corbynove ideje nisu nove, u intelektualnom vakuumu kojeg u javnom mnijenju održavaju predvodnici konzervativne misli odnosno neoliberalne ideologije, one izazivaju trvenjejasno da se najviše praši upravo iza njegovih javnih nastupa. Razlog su njegove ekonomske ideje, inspirirane doktrinom Johna Maynarda Keynesa, a s kojima se bori za mjesto predsjednika svoje stranke. Corbyn se protivi mjerama fiskalne štednje, želeći da javni sektor iznjedri investicijski program koji će transformirati britansku ekonomiju. Pritom uspijeva ne samo inspirirati potencijalne pobornike, već i izazvati polemike i kritike onih koji misle da su njegove ideje veoma radikalne, čak ekstremne. (Ili koji pak žele sačuvati svoje kućice od bjelokosti?)

U dokumentu pod nazivom Ekonomija 2020. g. Corbyn je predstavio glavna načela svog ekonomskog programa kojima želi postići “održivi rast” te veću socijalnu pravednost, anulirajući doktrinu fiskalne štednje s agende vladajućih konvervativaca. Traži porezni sustav koji je progresivniji i koji omogućava pravednije snošenje fiskalnog tereta. Ekonomskim rastom želi ne samo riješiti problem deficita, već i preobraziti britansku ekonomiju infrastrukturnim i drugim investicijama. Dio programa koji je izazvao najviše kontroverzi je onaj povezan s državnim poticanjem infrastrukturni investicija odnosno investicija u inovacije, pri čemu nije sporno što se financira nego kako se to čini. Predlaže program kvantitativnog popuštanja (eng. quantitative easing) predvođen novom ulogom Bank of England odnosno preraspodjelu proračunskog novca iz potpora korporacijama u direktno poticanje investicija. Taj investicijski program valja sagledati u kontekstu Nacionalne investicijske banke.

Iako njegove ideje nikako nisu nove, u intelektualnom vakuumu kojeg u javnom mnijenju održavaju predvodnici konzervativne misli odnosno neoliberalne ideologije, one izazivaju trvenje. Ista stvar se dešava kod uglednih ekonomista koji su nedavno sastavili pismo potpore njegovom protivljenju mjerama fiskalne štednje. I to pod naslovom koji govori (gotovo) sve: Oponiranje Jeremyja Corbyna mjerama fiskalne štednje predstavlja mainstream ekonomiku. Samo pismo ne ide u detalje, ali vrijedi spomenuti da potpisnici smatraju da je takvo njegovo suprotstavljanje “čak poduprto od strane konzervativnog MMF-a”. Iako izjavljuju da ne podupiru svi Corbyna, naglašavaju kako “su to javne politike trenutne vlade te njihovi ciljevi koji su ekstremni”. Među potpisnicima svakako treba izdvojiti Marianu Mazzucato, Victoriu Chick te Steeva Keena (potonji je u Corbyn se protivi mjerama fiskalne štednje, želeći da javni sektor iznjedri investicijski program koji će transformirati britansku ekonomijusvibnju o. g. gostovao na Subverzivnom forumu te je jedan od rijetkih ekonomista koji su predvidjeli veliku financijsku krizu koja je izbila krajem prethodnog desetljeća).

Štoviše, u međuvremenu se pojavio čak i termin Corbynomics (dakle corbynomika iliti Corbynova ekonomika), a jedan od najuglednijih britanskih ekonomista, Robert Skidelsky, prije par je dana objavio članak pod nazivom Zašto bismo corbynomiku trebali uzeti zaozbiljno. U njemu ne samo da opravdava ideju nacionalne investicijske banke, već i onu oko koje se lome koplja, jednog nestandardnog kvantitativnog popuštanja. Takva bi verzija kvantitativnog popuštanja, objašnjava Skidelsky, novoizdanim novcem centralne banke zapravo financirala organizacije koje investiraju u infrastrukturu te bi bila neutralna za javni dug. Za razuvjeravanje skeptika koji zaziru od ovako “direktnog” usmjeravanja novca centralne banke on navodi primjer Europske centralne banke, koja u svojem programu kvantitativnog popuštanja treba kupovati obveznice Europske investicijske banke.

Kako stvari stoje, i “stare” ideje mogu dobro prodrmati sadašnjost i utrijeti put u neku bolju budućnost. A ona ne treba samo Britancima, već i nama. Dugoročna i višestruka kriza za koju “ne znaš od kuda da počneš” rješavati probleme već godinama dominira i u realnim pokazateljima i u javnom diskursu. Ekonomska kriza, iako samo jedno od njenih lica, stoji iza te visoke stope nezaposlenosti (niske stope zaposlenosti), visoke Corbyn želi postići “održivi rast” te veću socijalnu pravednost, anulirajući doktrinu fiskalne štednje s agende vladajućih konvervativacastope ljudi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, deflacijskih i sličnih negativnih tendencija.

Čije god se ime pojavi na mjestu prefiksa u složenici ekonomika, pitanje ostaje isto: možemo li i mi ponovo razgovarati o razvoju s vizijom koja seže malo dalje od sljedećeg ugla u nekom mračnom ćorsokaku? Iako britanska ekonomija ima svoje krupne probleme, oni se ne čine niti toliko velikima niti su pak iste prirode kao kod nas. No iako ni približno nemamo toliko efikasnu javnu upravu kao što je ima Ujedinjeno Kraljevstvo, u Corbynovom programu treba zamijetiti davanje glavne uloge javnom sektoru kao pokretaču investicija. I to – ni manje ni više – nego u ekonomiji koja je izrazito bazirana na tržištu.

U Hrvatskoj takvu jednu razvojnu državu ne možemo imati bez reforme javne uprave, na centralnoj i lokalnoj (regionalnoj) razini. No svakako se valja pitati što je s našim institucijama koje daju financijske potpore privatnom sektoru i koliko one mogu služiti pokretanju ekonomije. Možemo li otvoreno razgovarati o ulozi Hrvatske narodne banke, kako prije zaoštravanja ove krize, tako i u njoj (zašto je dozvolila toliki neodrživi porast kredita u pretkriznom razdoblju te zašto sada ne djeluje reflacijski)? Ne radi se samo o pokretanju privrede, već o nisko-ugljičnoj ekonomiji koja će povećati produktivnost te o reindustrijalizaciji koja može otvoriti radna mjesta. Naravno, trebaju nam investicije.

Ideje koje je predstavio Jeremy Corbyn vrijedne su pažnje i diskusije. Iako nisu novijeg datuma, predstavljaju žar koji još uvijek može upaliti plamen. Njegova pak svjetlost može obasjati neke nove puteve javnih politika – kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako jednoga dana i u Hrvatskoj.


Vladimir Cvijanović je član Grupe 22. (op.ur.)

<
Vezane vijesti