H-Alter
hajduk.jpgTo kupanje na Bačvicama bolje pamtim od same utakmice. Hajduk je, valjda, pobijedio, gužva je bila strašna, navijanje žestoko, ali me nitko nije ni tukao, ni zgazio. A da i jest možda bih i to lako podnio jer sam tog dana, prvi put uživo, iz blizine, vidio Peru Nadovezu, mog nogometnog idola (za kojeg ću puno godina kasnije doznati da je i on 'njiov', iako zauvijek moj). Ukratko – dan za pamćenje.

Pleše se posljednji tango,

(…)
Pleše se, pleše, gospodo,
Na kraju kišnog lita,
A onda - susvita.

A. Dedić, Posljednji tango u Đevrskama)

Nakadna napomena iz 2020. : Bliži se još jedna tužna godišnjica. U kolovozu 2019. maskirani napadači su u hrvatskom selu Uzdolju fizički napali goste kafića, u kojem je bilo i djece, koji su gledali tv-prijenos nogometne utakmice "Young Boysa" i "Crvene zvezde" (v. npr. Novosti). Bijes zbog tog događaja u Uzdolju i nemoć potakli su me da dograbim pero (iako bi, izgleda, bilo bolje dograbiti toljagu). Gnjev nije dobar saveznik, nisam literat, pa tekst koji slijedi možda nije zaslužio objavu. Tri-četiri redakcije nisu bile spremne objaviti ga. S obzirom na to da pišem i objavljujem od 1971. godine nedavno sam se upitao zbog čega je to jedini tekstić kojeg sam ikada napisao, a ostao je neobjavljen. Nekako ne mogu vjerovati da nakon 49 godina pisanja sada pišem gore nego što sam pisao kao gimnazijalac. (zp)

Teško je, možda i nemoguće, pobjeći od mjesta, vremena i jezika u kojima si pustio prve korijene. I kad misliš da si ih presjekao, kad odeš u neke druge svjetove, tisućama i hiljadama kilometara daleko, slijede te vijesti iz domovine. Obično ružne. Ako ne ružne, onda vrlo ružne. One iste domovine za koju sam davno prepjevao geslo ferijalaca: "Upoznaj domovinu da bi je više mrzio". Domovina poput nekog blata kojeg - kad jednom ugaziš u njega - više nikada ne možeš otresti s tabana. Vučeš ga po svijetu kao svoju trajnu kožu, kao da te njime pođonilo da te U to mračno, socijalističko doba meni je sve bilo puno svjetla: i zvizdan iznad Splita, odsjaj mora, blještavost Rive, razdragana lica mornara, a vrhunac su, naravno, bile Bačvice zauvijek podsjeća na ružnoću domovine.

Kad me se je tako ovih dana opet dokopala jedna vrlo ružna vijest preplašio sam se, i samog sebe i moje domovine. Shvatio sam da je u meni probudila sjećanje na jedan od najljepših dana mog djetinjstva. Da mi je vrlo ružna vijest o noći koja će vjerojatno jednom djetetu ostati u vrlo ružnom sjećanju, tako ružnom da tu noć neće nikada zaboraviti, pomogla da se sjetim nečeg lijepog. Što god dijete napravilo ono je nevino kad na njega bilo kakvom silom, pogotovo tjelesnom, nasrću odrasli da mu nanesu bol, da ga povrijede, da ga ponize, da ga prepadnu. Kad se još napadači pojave pod krinkama, urlajući iz mraka, naoružani siledžijskim alatkama za nanošenje boli, onda se ne samo udarci već i prijetnje i mržnja urezuju ne samo u pamćenje, već i u kosti. Ne kaže se slučajno u našem jeziku i našim jezicima, punim divnih opisa užasnih stvari, "utjerati strah u kosti".

Vrlo ružna vijest da su u selima u okolici Knina, Đevrskama i Uzdolju, pretučena i djeca koja se gledala televizijski prijenos neke utakmice Crvene zvezde odjednom me podsjetila na to da me je kao klinca moj tek nešto stariji stric vodio iz Knina u Split gledati Hajduka i Zvezdu. Taj stric je bio skoro dvadesetak godina mlađi od moga oca, skupa smo odrastali jer smo ga primili na školovanje. Bilo je to dakle još u ono davno doba kad je sirotinja pomagala još većoj sirotinji. Kad je stric, koji je tek počeo raditi u Končaru u Zagrebu, brzim preko Bosne stigao u Knin i objavio da me sutra, u nedjelju, vodi u Split, počeo sam lebdjeti od sreće. Uz čitanje i kino balun je bio treća velika strast mog mirnog, skoro dosadnog kninskog djetinjstva. A kako su naše staromodne matere obično bile vrlo brižne i moja se je mati, kako to materama dolikuje, odmah i Toga sam dana, prvi put uživo, iz blizine, vidio Peru Nadovezu, mog nogometnog idola (za kojeg ću puno godina kasnije doznati da je i on 'njiov' iako zauvijek moj). Ukratko – dan za pamćenje glasno počela brinuti što zbog budala koje se guraju na utakmicama, hajdukovaca i zvezdaša koji se mogu i pomlatiti, brzog vlaka iz kojeg se može i ispasti (pa me stric, kao da sam francuski kralj, obavezno mora pratiti u zahod i čekati pred zahodom) i raznih drugih opasnosti koje sam već zaboravio. Od same pomisli da bi nam ne-daj-Bože moglo još pasti na pamet da se kupamo u Splitu, more se "još nije ugrijalo", "mali još slabo pliva", stalno joj se na um vraćala bezbožna pomisao da bi "možda ipak bilo najbolje da mali ovaj put ne ide na tu prokletu utakmicu". Kad smo idućeg dana, rano ujutro, na kninskoj stanci ušli, ispraćeni od moje brižne majke i oca koji je namigivao, u prepuni beogradski brzi, pun zvezdaša, vjerojatno su brige moje majke kulminirale u očekivanju da bi nevolje mogle početi i prije Splita. Mi smo naime bili u krivom vlaku, takorekuć u vozu – nas dvojica smo bili hajdukovci. Za svaki slučaj stric se držao kninskih hajdukovaca. Puno, puno kasnije sam shvatio da je većina kninskih hajdukovaca pogrešno navijala za Hajduk iako su bili njiovi, a ne naši. U duhu onog primitivnoga, socijalističkoga, provincijskoga bratstva i jedinstva podijelili smo i do Labina požderali pohane pileće bataka i krilca, bržole, slanine i pretvrdo kuhana jaja, pome i kapule, pa sam se mogao dostojno pripremiti za onaj čarobni trenutak zbog kojeg me je oduševljavao svaki odlazak u Split. Trenutak kad bi s brda pukao prvi pogled na more. A baš je tog majskog, kasnoproljetnog dana pogled bio veličanstven – odbljesak sunca s onog veličanstvenog plavetnila zabljesnuo me čak kroz masne i mutne prozore našeg kupea drugog razreda koji su tko zna kad posljednji put oprani. (Tad još nisam znao značenje riječi fasciniran, a danas se ne mogu sjetiti boljeg slučaja fasciniranosti.)

U to mračno, socijalističko doba meni je sve bilo puno svjetla: i zvizdan iznad Splita, odsjaj mora, blještavost Rive, razdragana lica mornara, a vrhunac su, naravno, bile Bačvice. Poslije prvog đira po Gradu, čim je malo zagrijalo, zaprašismo mi drito na Bačvice. Da je more bilo poluzaleđeno mi bismo se vjerojatno ipak bacili u njega. Moj mladi, zgodni stric se pred Splićankama prodao za Zagrepčanina, a to je valjda uključivalo i ludost-hrabrost kupanja u još hladnom moru. Još nisam bio ni pubertetlija, ali sam ipak sramežljivo ćirio u neke ljepotice u bikinijima. Kao da danas, preko pedeset godina kasnije, tuku to dijete jer eto nisu tad ni u Kninu, ni u vozu, ni u Splitu, ni u vlaku istukli mene To kupanje na Bačvicama bolje pamtim od same utakmice. Hajduk je, valjda, pobijedio, gužva je bila strašna, navijanje žestoko, ali me nitko nije ni tukao, ni zgazio. A da i jest možda bih i to lako podnio jer sam tog dana, prvi put uživo, iz blizine, vidio Peru Nadovezu, mog nogometnog idola (za kojeg ću puno godina kasnije doznati da je i on njiov iako zauvijek moj). Ukratko – dan za pamćenje. Da nisam imao ulaznice od utakmice, a ni to skoro nije bilo dovoljno, moji klinci iz razreda i ulice ne bi mi vjerovali da sam bio na Hajduku i Zvezdi. Kad su nakon otprilike mjesec dana poštom stigle stričeve crno-bijele fotografije s Bačvica i utakmice, ispred Placa i s Rive, više nitko nije sumnjao da sam bio na toj utakmici mog djetinjstva. Još sam dugo, kad god bismo morali pisati sastave iz hrvatsko-srpskoga na slobodne teme, pisao o tom danu u Splitu. Ali godine i deceniji su prošli, ostarilo se, zaboravlja se, prijatelj Alzheimer navraća sve češće i i taj je dan pao u zaborav. Na tako nešto lijepo sad me podsjetilo nešto tako ružno da sam se zasramio pred samim sobom da je tamo u Uzdolju, blizu Knina mog djetinjstva, neko dijete-zvezdaš moralo biti pretučeno da bih se sjetio tog mog divnog dana. Kao da je i taj moj nezaboravni dan kriv i odgovoran za bol tog meni nepoznatog, a tako bliskog djeteta. Kao da danas, preko pedeset godina kasnije, tuku to dijete jer eto nisu tad ni u Kninu, ni u vozu, ni u Splitu, ni u vlaku istukli mene. Kao da se je na to dijete sručio bijes nekoliko desetljeća.

Vijest kaže da su mračni, noćni napadači iz doba nevremena postsocijalističkog "svjetla" na to dijete i odrasle zvezdaše napali pod maskama. Taj "odvažni" oblik kukavičluka nikad im se neće moći pripisati u nacionalne ni u druge neljudske zasluge, nikad im na junačka prsa neće moći biti obješen Orden mržnje prvog reda sa crvenom zvezdom! U socijalističkom se mraku u Đevrskama, kaže Arsen, plesao tango; na postsocijalističkom se svjetlu pleše danse macabre. Susvita! Susvita!!

Frankfurt na Majni, rujan 2019.

<
Vezane vijesti