H-Alter
Prtsc_ictyPrtsc_ictyNerazumljiva je reakcija Luke Mišetića na svaku osobu koja u javnom prostoru spomene zločine počinjene u Oluji. Njegove su reakcije bile najžešće u zadnjih nekoliko dana od kada su SENSE, Srpsko narodno vijeće i Documenta predstavili interaktivni narativ koji prikazuje postupak protiv Gotovine, Markača i Ivana Čermaka pred Haaškim tribunalom. Problem je što se Mišetić sada pojavljuje kao odvjetnik Hrvatske, ili još preciznije, hrvatske politike devedesetih, koja se na prešutan način održava do danas.

Najiskrenije se divim odvjetnicima. Braniti nekoga s kime se fundamentalno ne slažu, zbog toga što vjeruju u demokratske vrijednosti prava na obranu i pravičan postupak, mogu samo najbolji među nama. A to gotovo uvijek znači proklinjanje od većine ljudi, koji ne mogu podnijeti da i najgori zločinac ima pravo na poštenu obranu, što je sasvim razumljiva reakcija.

To što odvjetnik obrani zločinca pred sudom ne znači da odvjetnik šalje poruku kako je taj zločin opravdan, nego isključivo da osoba nje kriva u opsegu koji je uključivala optužnica. Isto se treba imati i na umu kada se govori o bivšem odvjetniku generala Ante Gotovine, Luki Mišetiću. On je imao nezahvalan zadatak braniti čovjeka kojeg se doživljavalo kao sudionikom udruženog zločinačkog pothvata u najvećoj operaciji hrvatskih U svojem blogu Mišetić je ustvrdio kako "prezentacija" koju su ovih dana objavili Documenta, SNV i SENSE "namjerno zataškava ono sto je Haški tribunal utvrdio u presudama u slučaju Gotovina""snaga u kojoj su, u kontektu osvete za progone i ubojstva Hrvata iz istog kraja, počinjeni zločini nad Srbima.

Mišetić tako nije bio omiljen kod nekih zbog toga što je branio i obranio (doduše ne sam) čovjeka koji je bio jedan od vođa VRO Oluja, tijekom koje su su nedvojbeno (po utvrđenim činjenicama dvaju međunarodnih sudova i DORH-a) počinjeni mnogi ratni zločini. Drugi će smatrati kako je napravio svoju domoljubnu dužnost i obranio i Gotovinu, ali i rušio tezu o udruženom zločinačkom pothvatu koji bi (njihova pretpostavka) narušio same temelje hrvatske državotvornosti i učvrstio tezu o "državi nastaloj na zločinu".

Međutim, Mišetić je samo obranio Gotovinu i ništa više. On bi trebao biti spreman (mada bi to sigurno bilo problematično) prebaciti odgovornost za zločine i na Mladena Markača i Tuđmana i hrvatsku državu, ukoliko bi to pomoglo njegovom klijentu, što je sasvim legalno i legitimno. On nije branio niti Hrvatsku, niti Tuđmana, niti Oluju, već samo i isključivo Gotovinu. Premda je njegovu obranu plaćala Hrvatska, on je u Haagu branio Gotovinu. Naravno, Hrvatska je mogla posredno snositi posljedice zbog eventualnog dokazivanja udruženog zločinačkog pothvata (u smislu reparacija prema žrtvama), ali se Hrvatskoj nije sudilo. Ma koliko su se mediji to trudili pokazati.

Zbog toga je nerazumljiva Mišetićeva reakcija na svaku osobu koja u javnom prostoru spomene zločine počinjene u Oluji. Njegove su reakcije bile najžešće u zadnjih nekoliko dana od kada su SENSE, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Documenta predstavili interaktivni narativ, internet Mišetićeva tvrdnja kako navedena prezentacija ne sadrži činjenicu kako "nije bilo UZP-a [udruženi zločinački pothvat] na hrvatskoj strani" nije točnastranicu, koji prikazuje postupak protiv Gotovine, Markača i Ivana Čermaka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, postupak u kojem je i sam Mišetić sudjelovao. Stranica također sadrži presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu, vezanu uz obostrane tužbe za genocid Srbije i Hrvatske. Zbog toga se i narativ zove Oluja u Haagu.

Stranica nudi glavne argumente po pitanju 5 elemenata presude, o kojima su obrana i tužiteljstvo imali (razumljivo) dijametralno suprotne stavove. Osim toga, stranica nudi argumente i zaključke raspravnog i žalbenog vijeća MKSJ-a po svakoj od tih 5 točaka, kao i presude. Na izradi je korišten sudski materijal koji je SENSE u svojem dugogodišnjem radu prikupila, izvještavajući o predmetima, prateći postupke od ročišta do ročišta, dok su se mainstream mediji bavili isključivo presudama, o kojima su izvještavali pristrano i površno.

U svojem blogu Mišetić je ustvrdio kako "prezentacija namjerno zataškava ono sto je Haški tribunal utvrdio u presudama u slučaju Gotovina", uz dodatak kako je to "bilo za očekivati" od strane SENSE i SNV. Pritom je zanimljivo, između ostalog, kako je on svoj stav iznio na svojem blogu prije nego što se prezentacija uopće održala.

Ostalo je nejasno referira li se Mišetić na samu stranicu, koja je napravljena profesionalno (pretpostavljam da će ju Mišetić pregledati) ili prezentaciju samog narativa u kojem su dane neke izjave, koje on (očito) smatra neistinitim.

Ukoliko se referira na stranicu, Mišetićeva tvrdnja kako navedena prezentacija ne sadrži činjenicu kako "nije bilo UZP-a [udruženi zločinački pothČinjenica je da je DORH krajem 2012. godine ustvrdio kako je u Oluji počinjeno 27 ratnih zločina u kojima je ubijeno 167 osobavat] na hrvatskoj strani", po mojem tumačenju nije točna. Narativ sadrži slijedeće: "Žalbeno vijeće zaključuje većinom glasova (suci Meron, Güney i Robinson) da nijedno razumno raspravno vijeće ne bi moglo ustanoviti da je jedino razumno tumačenje posrednih dokaza u spisu to da je postojao udruženi zločinački pothvat (UZP) sa zajedničkim ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili pod prijetnjom sile." Očito Mišetić ili ne vidi ili ne želi vidjeti korelaciju između dviju tvrdnji.

U ostatku svojeg bloga, Mišetić se fokusira, gotovo isključivo, na neke od brojaka (pa i činjenica), koje je voditeljica Documente Vesna Teršelič spomenula prije same prezenacije narativa, kroz koju je SENSE-in zaposlenik Miralem Smajlović proveo. Teršelič je tom prilikom rekla kako je Hrvatski helsinški odbor (HHO) utvrdio 677 žrtava, kako je UNHCR utvrdio da je ukupno tijekom 1995. 250 000 Srba izbjeglo iz Hrvatske, kako se nakon Oluje usvojila Uredba o raspolaganju određenom imovinom (kasnije i istoimeni zakon), kako je MKSJ konstatirao da su zločini počinjeni (ali da ih navedeni generali nisu počinili, odnosno naredili) i kako je DORH "podigao do sada 3 optužnice za ratne zločine počinjene u i neposredno nakon VRO Oluja". Osim nalaza HHO-a, ostalo su već poznate činjenice i podaci respektabilnih institucija (UNHCR).

Osim nabrojanog, isto je tako činjenica da je DORH ustvrdio krajem 2012. kako je u Oluji počinjeno 27 ratnih zločina u kojima je ubijeno 167 osoba. Od toga je, u tom trenutku, bio nepoznat potencijalni počinitelj za 24 zločina u kojem je ubijeno 155 ljudi. Od tada je, u studenom 2014, podignuta optužnica (nije još postala pravomoćna) u Rijeci protiv Rajka Kričkovića za ubojstvo 3 civila, što dakle smanjuje broj na ukupno 23 zločina u kojem je ubijeno 152 osobe, za koje su nepoznati potencijalni počinitelji.

oluja.jpg

Mišetiću je na Twitteru skrenuta pažnja da je njegova izjava kako "nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti" cinična kada se uzme u obzir da su procesuirani (optuženi, osuđeni, oslobođeni) počinitelji za samo 12 od 167 osoba ubijenih u ratnim zločinima u Oluji. Mišetić je imao spreman odgovor u tome da je uputio na pravomoćne presude za ubojstva nakon Oluje, izrečene pripadnicima Hrvatske vojske Mariu Dukiću, Ivanu Petriću, Željku Šunjergi i Veselku Biliću. Nije poznato je li DORH uključio ove žrtve kao žrtve Oluje s poznatim počiniteljima.

Međutim, Mišetić je propustio spomenuti da su dotične osobe procesuirane za kaznena dijela ubojstva, a ne ratne zločine protiv civilinog pučanstva, koji su počinjeni ubojstvom. DORH također navodi kako je ukupno 14 osoba (10 vojnih osoba) osuđeno za kazneno djelo ubojstva tijekom i neposredno nakon Oluje.

Uzimajući u obzir da su sva navedena ubojstva počinjena u vrijeme trajanja ratnih sukoba u Hrvatskoj, a barem dvoje su i počinili do polovice kolovoza 1995, suđenje za kazneno djelo ubojstva, a ne ratni zločin predstavlja izostanak pravde. Budući da su neke od navedenih presuda donesene od strane vojnih sudova, javnost je na ročištima izostala te su presude, praktički, nedostupne javnosti, zakopane u vojnim arhivima. Iz više je razloga važno da se počinitelja ratnog zločina osudi za ratne zločine.

Prvo, kao što je rečeno, da je presudu za ratne zločine donio neki županijski i/ili vrhovni sud, ona bi kao takva bila pretraživa i u internet bazi i pri sudovima. Drugo, ukoliko je nešto počinjeno kao ratni zločin od strane pripadnih hrvatskih snaga, lakši je pristup zasluženim reparacijama od strane obitelji žrtava. Kao treće, i možda najvažnije, važna je simbolika. Važno je spoznaja kako je nešto počinjeno kao ratni zločin i da isto nije dopušteno prema ratnim pravilima, kojih se svaka država i jedinica moraju držati. To ostaje u vječnom vlasništu generacijama koje dolaze, koje neće morati razmišljati u kojem je kontekstu, npr. Željko Šunjerga ubio Mandu Tišmu, nego će vidjeti da je riječ o ratnom zločinu počinjenom neposredno nakon operacije Oluja. Bitna je poruka društvu da je netko ratni zločinac i da se svjesno ogriješio o pravila koje smo kao društvo odlučili poštovati.

Mišetić je preko Twittera nastavio tvrditi kako Teršelič ne bi trebala raditi razliku između ubojstva i ratnih zločina, ostavljajući dojam kako je samo Božo Bačelić pravomoćno osuđen za zločine u Oluji (makar je Teršelič decidirano govorila o ratnim zločinima). Prvi je dojam bio da je Mišetiću svejedno je li netko osuđen za ubojstvo ili ratni zločin, ukoliko je ista dužina kazna.

Nakon ovih nekoliko dana, ali nažalost i nekoliko godina, ostaje tužna činjenica da Mišetić reagira kada god netko "dirne" u Oluju, zločine počinjene u njoj (po DORH-u barem 27) i hrvatsku politiku 1990-ih. Razumljivo bi bilo da reagira da netko osporava presudu Gotovini (što dotične udruge nisu napravile), jer je ipak profesionalno involviran u proces. Problem je što se Mišetić sada pojavljuje kao odvjetnik Hrvatske ili još preciznije hrvatske politike 1990-ih, koja se na prešutan način održava do danas.

Mada je pohvalno da se i osobno, najiskrenije saživio s pitanjem odgovornosti generala Gotovine i da reagira pomalo emocionalno kada itko dovodi njegovu odgovornost u pitanje (kao što to rade srbijanski političari), ali nije prihvatljivo da nad tim likuje i da zaboravlja da je sud defitivno utvrdio da su u Oluji počinjeni zločini i da magnitude tih zločina nisu male. Uzimajući u obzir da je po svim statističkim pokazateljima broj procesuiranih počinitelja izrazito mali, mogao je sve ovo prespavati. Ipak, na kraju krajeva, i on i njegov klijent su "pobijedili".

<
Vezane vijesti