'Oluja' naknadno opravdava srpske pobunjenike dajući im napokon dovoljan razlog za pobunu, piše Boris Buden.

Komentirajući na press-konferenciji u Beču vojnu akciju hrvatske države u bivšoj srpskoj krajini jedan član Hrvatskog helšinskog odbora rekao je da je ta akcija s pravnog stajališta potpuno u redu, ali da ona ujedno predstavlja moralni disaster.

Njegove riječi najbolje su opisale odnos koji većina vanjskih promatrača ima prema vojnoj reintegraciji donedavno okupiranih dijelova RH. Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Hrvatske da ostvari suverenitet nad cjelokupnim svojim područjem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje moralni karakter te akcije. Slike hrvatskih vojnika koji se u Kninu ni pred kamerama stranih televizija ne ustežu od otvorene pljačke, nizovi do temelja spaljenih srpskih kuća i naposljetku scene masovnog egzodusa Srba, više su od usputne mrlje na blistavoj vojnoj pobjedi. Taj dojam ne mijenja ni činjenica da hrvatska politička scena, najveći dio hrvatske javnosti i najvjerojatnije gotovo sve ono što u RH sebe dade nazivati pučanstvom ne vidi nikakav moralni problem u vojnom zaposjedanju krajine. Prihvatiti taj stav značilo bi pristati na logiku onog slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato što je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato što je on slijep.

Tomu nasuprot dade se argumentirati teza da je moralni problem danas najvažniji hrvatski problem.

Hrvatska je povratila vlast nad dotičnim teritorijem zato da tu vlast ne bi vršila, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uopće!

O čemu je riječ? S čisto državnopravnog aspekta ne može se naime dovoditi u pitanje pravo hrvatske države da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je međunarodno priznata. U tom smislu akcija hrvatske egzekutive je legalna. To međutim još uvijek ne znači i da je ona legitimna. Jurističko-etičko načelo legitimnosti uključuje naime i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka - dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog državnog čina. Ovdje naime odlučujuću ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i državu i njeno pravo.

Riječ je o problemu koji je uočio još Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se također upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se poštuje odnosno provodi zakon. To u našem slučaju konkretno znači da nam ne može biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena "vojno-redarstvena akcija Oluja".

Da li se naime u tu akciju krenulo zato da se na cijelom teritoriju RH uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli srpski teroristi i JNA, da se dakle vrati pravna država koja bi svim građanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva ona prava koja im garantira hrvatski ustav, da se dakle svim ljudima ondje garantira sigurnost njihove imovine i njihova života, ali i da se kazne svi počinjeni zločini i uspostavi red dostojan života u normalnom evropskom društvu na kraju dvadesetog stoljeća. Ovo bi svakako bio motiv one države koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autentičnim demokratskim načelima, u ideji države koja promiče i štiti najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na što se prema zakonima obvezala.

A što ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konačno riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U prilog ovoj mogućnosti najprije govore ona zbivanja na oslobođenom području koja su potakla moralno zgražanje vanjskih promatrača, na prvom mjestu već spomenute pljačke i paljevine. Nazire se naime neugodan paradoks. RH argumentira Oluju pred svjetskom javnošću na prvom mjestu njenom legalnošću - riječ je o neospornom pravu države da protegne svoju vlast na sve dijelove svog teritorija. A zatim u svjetskoj javnosti prezentira slike hrvatskih vojnika i policajaca koji ukoliko već sami ne pale i ne pljačkaju barem ne sprečavaju druge da to čine. Hrvatska je dakle povratila vlast nad dotičnim teritorijem zato da tu vlast ne bi vršila, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uopće! Hrvatska se država ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Ona pokreće ratnu mašineriju u ime zakona, da bi potom taj zakon ili sama gazila ili potpuno ignorirala. Ona se poziva na pravo suverenosti proizašlo iz volje hrvatskog političkog naroda, da bi taj politički narod srozala na podivljalu rulju koju niti umije niti hoće kontrolirati. Njen poredak je dakle opći nered, njena vlast je bezvlašće, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najviši drzavni interes, interes je njena samoukidanja kao države.

Srbi nisu pogriješili što su otišli. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne može žaliti

Ne! "Vojno redarstvena akcija Oluja" nije legitimna. Štoviše, ona naknadno opravdava srpske pobunjenike dajući im napokon dovoljan razlog za pobunu, razlog kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila. Ali ujedno im pruža i razlog njihova kompletna egzodusa. U tom smislu Srbi nisu pogriješili što su otišli. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne može žaliti, koliko god sudbine pojedinačnih pripadnika ovog naroda bile tragične. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta događa im se ono što su činili drugima, protjerani su kao protjerivači, opljačkani kao pljačkaši i popaljeni kao palikuće. Stvar stoji puno gore. Oni naime u cjelini odlaze zadovoljni. Gube doduše zauvijek svoj zavičaj i sve materijalne stečevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat , koliko god sudbine pojedinačnih pripadnika ovog naroda bile tragične nešto mnogo dragocjenije - osjećaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotovornu poštedu od suočenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vođe koje su tako slijepo slijedili.

Oluja junačke hrvatske egzekutive učinila je čudo. Od najgoreg srpskog demagoškog ološa, od neodgovornih glupana i ratnih zločinaca, od svih onih Martića i Babića, Mladića i Karadžića, od Ćosića i Miloševića, Oluja je u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare srpskog naroda. I cijelom tom narodu ponovo je pružila ono od čega on navodno živi - poraze i seobe. Kažu da je u konkretnoj vojnoj izvedbi Oluje planski omogućen izlazak Srba, da nigdje nisu, iako je bilo vojno moguće, do kraja okruženi i da im je svugdje ostavljen izlaz za kompletno povlačenje. Ona moralna odstupnica koju im je Oluja stvorila daleko je važnija. Sa svakom opljačkanom i zapaljenom kućom, sa svakim kamenom bačenim na kolonu i pljuvačkom koja je pala na obraz izbjeglica vraćalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili.

U tom smislu ne možemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji tog naroda. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalistička besćutnost kojom taj narod prima udarce, samorazumljiva spremnost na žrtvovanje ne ostavljaju međutim nikakva prostora za suosjećanje ili uživljavanje. Srpski osjećaj moralne satisfakcije nije ništa manje iluzija od hrvatske trijumfalističke euforije. Činjenica da jedna sasvim legalna vojna pobjeda biva doživljena kao moralni disaster, dakle, u krajnjoj liniji kao događaj koji, premda legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne može zanemariti nego odlučujuće utječe na karakter samog događaja i na kompletnu ocjenu povijesnog značaja uspostave hrvatske države. I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog događaja ne leži samo u djelima i nedjelima samih aktera, a još manje u tome što oni sami misle o svojim činima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki događaj izdvojio kao povijesni potrebno je još nešto. Potrebno je da nezainteresirani promatrači, izvanjska publika dakle, prepozna u tom događaju neko, kako bi Kant rekao, "napredovanje prema boljemu" i to ne u individualnom smislu, nego u smislu "tendencije ljudskog roda u cjelini". Tek dakle ako ta izvanjska publika, u našem slučaju to je evropska i svjetska javnost, ne imajući nikakva posebna interesa, s oduševljenjem pozdravi neki događaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle općečovječansku vrijednost, tek onda će to zbivanje steći karakter doista povijesnog događaja, tek onda će sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Riječ je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje Oluji.

Sa svakom opljačkanom i zapaljenom kućom, sa svakim kamenom bačenim na kolonu i pljuvačkom koja je pala na obraz izbjeglica vraćalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili

Ali ne samo Oluji. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave hrvatske države. Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u čemu je hrvatski politički narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja. Čak ni u pokušajima samoreprezentacije pred svjetskom javnošću, dakle čak ni tamo se volja za hrvatskom državom nije argumentirala iz ideje demokracije. Predsjednik Tuđman je još početkom 1991, na jednom predavanju u Beču, zapadnom svijetu objasnio tko je on i što zapravo želi. Istaknuo je tri važna momenta: prvo, komunistički socijalizam srušen je ne pod utjecajem individualne liberalne demokracije, nego snagom demokratskog nacionalizma, drugo, ono što je sada povijesno na dnevnom redu jest novi val nacionalno-demokratskih revolucija; i treće, komunistička doktrina i komunističko-socijalistički pokreti u velikoj su mjeri pridonijeli "razvoju pokreta za nacionalno oslobođenje i čak nastanku suverenih država".

Dakle, ne anemična ideja demokracije nego surovi vitalizam nacionalizma, ne mirna demokratska reforma, nego nacionalna revolucija, ne prekid s komunističkim totalitarizmom, nego kontinuitet s onim najboljim u njemu - nacionalističkim pokretom. Komu tada nije bilo jasno što nas čeka, taj je ujesen iste godine iz predsjednikova pera mogao pročitati da je jedini način rješenja jugoslavenskog problema "humano preseljenje stanovništva". U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta čuđenju nad onim što se događa.

Ali nema mjesta ni samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne države na čitavom teritoriju RH, nego konačno rješenje srpskog pitanja. Ali to također znači i ovo: takozvano srpsko pitanje nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideološki konstrukt oko kojeg se kristalizirao hrvatski nacionalni pokret.

Što to napokon znači? Da Srbi nisu bili nikakva imanentna prepreka hrvatskoj državi, nego upravo osnovni pokretački motiv njene uspostave - kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politički, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski... Drugo, kroz čije se isključenje konstituirao današnji hrvatski identitet. Činjenica da su Srbi u Hrvatskoj bez greške odigrali ulogu koju im je namijenila hrvatska ideologija jednako je malo slučajna kao i činjenica da su Hrvati brutalno obračunavajući sa Srbima kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljaštva i civilizacijske regeresije došli upravo u ono stanje koje su htjeli ukinuti - stanje bezakonja, divljaštva i civilizacijske regresije.

Zato ce srbizacija Hrvatske kulminirati onog trenutka kad iz Hrvatske ode posljednji Srbin.

Nema mjesta samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne države na čitavom teritoriju RH, nego konačno rješenje srpskog pitanja

Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne države na čitavom teritoriju RH, nego konačno rješenje srpskog pitanja Dojam da je ovdje riječ o nekoj vrsti folie à deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja hrvatske i srpske strane, dojam da je tijek događanja rezultat nekog konkretnog dogovora političkih elita ne proizlazi iz sličnosti u onomu što su Hrvati i Srbi posljednjih godina činili, nego upravo u identičnosti u onome što nisu učinili - ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje političko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Stoga ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj točki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k općečovječanskom boljitku.

Stoga, što se hrvatske države tiče, koliko god to zvučalo paradoksalno, možemo reći da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje još je uvijek slika apsurda - slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti.

Ključne riječi: Oluja
<
Vezane vijesti

Pošaljite komentar

Komentari

  • #1 H-alter admin 12.08.2010. 16:51
    Milan, žuti karton zbog seksističkog ispada i netoleriranja drugačijeg mišljenja.
  • #2 želim samo reći ... 12.08.2010. 22:30
    da je ovo izvrsna i skoro pa kirurški precizna analiza biti problema.
  • #3 Antibarbarus 13.08.2010. 00:04
    Boris Buden bio je i ostao najradikalniji (a to nije nikakav minus,vec naprotiv plus,jer se radi o objektivnosti,sto i najvecim kriticarima vlastitih nacionalizama nedostaje) i najmetodicniji kriticar ovih prostora.Ovaj tekst je objavljen jos onih davnih,olovnih devedesetih,i nije prosao popracen nekakvim Kosovcevim ili Ivkosevicevim pozivom na lynch,jer je Budenova pozicija pisca,za njih i ostale,u onom vremenu, bila toliko "nepojmljiva i nestvarna" da se jednostavno nisu imali za sta uhvatiti ,jer im je to sve bio jedan dalek svijet,koliko je daleka i jedna Austrija ili Njemacka sa svojim temeljima i svojim drustvenim problemima i pozicijama.

    A da li se nesto promijenilo i danas ili smo samo vjestiji u sofisticiranju istog plemensko barbarskog,mafijaskog duha na svim razinama:od sudstva preko zdravstva do kulture, prosudite i sami.

    Cak bih rekao da je bas zbog svoje kompliciranosti i sofisticiranosti,danasnje hrvatsko drustvo jos mnogo gore od onog Tudjmanovog.
    Jos mnogo,mnogo licemjernije.
    I sto je najgore,manje pod prismotrom....
  • #4 Miho 13.08.2010. 02:18
    Sama objava ovog članka govori da je autor u krivu. Da Hrvatska nije došla do određenih demokratskih standarda (koje treba i dalje poboljšavati i izgrađivati) ovaj članak ne bi smio biti objavljen.
  • #5 Milan Knežević 13.08.2010. 08:20
    H-alter admin: "Milan, žuti karton zbog seksističkog ispada i netoleriranja drugačijeg mišljenja."

    Pojma nemam o čemu govorite. Jel' to opet neki infantilni budal, pardon balad, uzeo tuđi nick? :-)

    Što se tiče članka, old news. Izašao je mislim još negdje 1996. ili 1997. u Arkzinu, usred Zagreba i "tuđmanove fašističke diktature", i odmah, kako primjećuje Miho, demantirao sam sebe.
  • #6 Balad 13.08.2010. 18:15
    "Sama objava ovog članka govori da je autor u krivu. Da Hrvatska nije došla do određenih demokratskih standarda (koje treba i dalje poboljšavati i izgrađivati) ovaj članak ne bi smio biti objavljen." (Miho)

    Nebrojeno puta se ponavlja ista smijurija - komentira se članak koji se apsolutno ne razumije. Buden nigdje ne problematizira je li Hrvatska - ili nije - došla do određenih demokratskih standarda (a posebice se ova primjedba čini smiješna s distance od 13 godina - Miho ne razumije da su događaji - po samoj prirodi stvari - dinamička, a ne statička, kategorija). On govori o TEMELJNOJ MOTIVACIJI uspostave hrvatske države.

    "Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o TEMELJNOJ MOTIVACIJI cijelog projekta uspostave hrvatske države. Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u čemu je hrvatski politički narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja" (B.Buden)

    Usput rečeno, mnogo su vrijedniji komentari moralno i intelektualno doslijednih i poštenih analitičara, negoli političara čije "analize" pastva guta poput droge. Prisjetimo se, samo:

    - Tuđman je počeo kao komunist a završio kao nacionalist
    - Mesić je pjevao ustaške pjesme, e da bi završio kao branitelj antifašizma

    Da, da - znam. Sad će me (oni pametniji) hvatati na "dinamičku kategoriju". No, ovdje se naprosto radi o MORALU.
  • #7 Milan 13.08.2010. 19:28
    Balade, drži glavu u pijesku koliko hoćeš, ali kako vidiš, ova Budenova papazjanija oborena je jednom jedinom rečenicom. Još gore od toga, što misliš kako bi se taj strašni filozof proveo kad bismo, recimo, povukli hitru usporedbu i njegovo biserje primjenili na stvaranje Titove Jugoslavije?

    Evo kako: poslijeratni partizanski zločini, kao i kasniji zločini totalitarnog, antidemokratskog Titovog režima, "naknadno bi opravdali" Jasenovac, a od ustaša načinili "dalekovidne vizionare". Tras. I što ćeš sad? :-)
  • #8 Balad 13.08.2010. 21:48
    Pozvat ću hitnu pomoć, jer vidim da si pao. I ozlijedio glavu.
  • #9 Levi 13.08.2010. 22:00
    S dužnim poštovanjem prema dubokoumnosti ovog članka i svim ispravnim zaključcima koje je autor napravio, ipak ću konstatirati slijedeće: živo mi se jebe za tobožnju moralnu satisfakciju hrvatskih Srba. Bitno je da smo pobijedili. Sve ostalo je nebitno. Pozdrav.
  • #10 Milan 13.08.2010. 22:20
    Ah, da, na tvojoj i Budenovoj Jugofarmi sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih. Zaboravio sam :-)
  • #11 bibi 14.08.2010. 00:56
    buden, svaka ti je zlatna !!!
  • #12 Balad 14.08.2010. 10:22
    "...poslijeratni partizanski zločini, kao i kasniji zločini totalitarnog, antidemokratskog Titovog režima, "naknadno bi opravdali" Jasenovac, a od ustaša načinili "dalekovidne vizionare..." (Mlan)

    - dragi moj, ti ne razumiješ da se događaji odvijaju u povijesnom kontekstu. Kontekst 1991. nije bio isti kao kontekst 1945. no - tebi je to zaludu objašnjavati. Logika je znanost koja tretira (i) formalno ispravne iskaze. Da oni budu suštinski ispravni treba ih staviti u kontekst realnosti.

    Majmuni su dlakavi.
    Čita je dlakav.
    Milan je dlakav.
    ===============
    Čita je majmun. (+)
    Milan je Majmun (-)

    Evo, kako iz ispravnih premisa slijede, jedna ispravna (+) i jedna neispravna (-), hm..., konkluzija.

    No, kao što rekoh, ti to ne shvaćaš.
  • #13 Kant 14.08.2010. 10:55
    Postavljati pitanja o legitimitetu vojnih akcija može samo onaj tko nije osjetio nenormalnu, anakronu i duboko patološku situaciju uzrokovanu agresivnom prijetnjom teško naoružanih pobunjenika iz dalmatinskog zaleđa. Autor teksta zaboravlja da su u dalmatinske gradove bili upereni topovi i raketni bacači !!! Kakav legitimitet su imali luđaci koji su to organizirali ?
    Mislim da bi u takvoj situaciji i gospodin Kant podržao pacifikaciju opasne i agresivne paradržavice.
  • #14 ap 14.08.2010. 13:33
    @ Antibarbarus
    http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/oluja#komentar30176

    ''Boris Buden bio je i ostao najradikalniji (a to nije nikakav minus,vec naprotiv plus,jer se radi o objektivnosti,sto i najvecim kriticarima vlastitih nacionalizama nedostaje) i najmetodicniji kriticar ovih prostora."

    Probajmo to malo sagledati Borisom Budenom samim (onim šta je napisao) i činjeničnim okolnostima s tim u vezi. Polovično poznaju Borisa od sedamdesetih kao kolegu i jednog od onih koji su se kretali i raspravljali u živo, pobirtijama i slično (npr. buffet zvani pivnica na pločniku Frankopanske, danas neki dućan) te polovično od onoga šta piše, načelno to slično čitam kao Antibrabarus, ali u djelomično, u vezi suženog djela teme, dok je u kontekstu posve drukčije. Zato ću više o kontekstu, jer o suženom djelu teme dovoljno govori Boris Buden sam i povezano.

    ''Ovaj tekst je objavljen jos onih davnih,olovnih devedesetih,i nije prosao popracen nekakvim Kosovcevim ili Ivkosevicevim pozivom na lynch,jer je Budenova pozicija pisca,za njih i ostale,u onom vremenu, bila toliko "nepojmljiva i nestvarna" da se jednostavno nisu imali za sta uhvatiti ,jer im je to sve bio jedan dalek svijet,koliko je daleka i jedna Austrija ili Njemacka sa svojim temeljima i svojim drustvenim problemima i pozicijama."

    Ne valja potcjenjivati ni činjenično ni mentalno. Baš takva rulja a la Kosovac i Ivkošić a general akademik doktor Tuđman i puno više je imali i previše vremena, bila primorana, bila u prilici, u stanju itd. da se i previše nauči skoro svemi istom kao Buden, pa i praksisovskom djelovanja a naravno krležijanstvu, Stipi Šuvaru a i Austriji i Njemačkoj. Naravno, kao što su učenici istih gimnazija veoma različitih sposobnosti, talenata, opredjeljenja i šivih zbivanja, tako i ovo. Ali osnove raztličitog su svim tim bile i previše dostupne i nisu mogli izbjeći ni sva recentna upoznavanja ni sva ostala, živa. Kosovac, Ivkošić i slični su, logično, manje i drukčije obrazovani od Budena ali su zato u kontekstu više i bolje upoznati sa stvarnim širim kontekstom i time ukupno bolje orjentirani.

    Veliki je problem što je razni masovni navodno elitni ološ puno bolje koncentriran na orjentaciju i stvarno bolje orijentiran od iznimnijih boljih intelektualaca raznih vrsta.

    ''A da li se nesto promijenilo i danas ili smo samo vjestiji u sofisticiranju istog plemensko barbarskog,mafijaskog duha na svim razinama:od sudstva preko zdravstva do kulture, prosudite i sami."

    Ovo je krležijanska i solidnija građanska intelektualna mantra i pradigma, koja je krenula kao živa rekacija Hegela, Marxa i sličnih 1848. a koja zadnjih desetljeća eskalira i osnova je bezočnih imperijalnih kvazideologijskih i kvaziumnih iživljavanja nad svim po Balkanu, pa i i iživljavanja nad najboljim evropskim vrijednostima. U nastavku o tome.

    ''Cak bih rekao da je bas zbog svoje kompliciranosti i sofisticiranosti,danasnje hrvatsko drustvo jos mnogo gore od onog Tudjmanovog."

    Ništa čudno. Pravo je čudo što zadnje desetljeće nije došlo do puno katastrofalnijih učinaka. Pogotovo obzirom na činjenicu da je prethodno citirana paradigma ovaj put za udare po Balkanu angažirala vsu artiljeriju i sva ostala raspoloživa oružja i oruđa.

    Činjenično se o pitanjima civilizacije, rata i mira te politike tu radi o nečemu puno jednostavnijem. Igrom slučaja zbog položaja i prethodnih imperijalnih igri i carstava, Balkan povezan sa Sredozemljem i srcem Evrope je u tom razdoblju i sada naročito zgodan poligon na raznovrsnija isprobavanja, preseravanja i slično. Neka druga područja su to bila i stradavala još i više. Npr. područja između Rusije i Njemačke, naročito istočni djelove Poljske, djelovi Bjelorusije, male baltičke zemlje itd., koje područje je s tim u vezi iz raznih naroda u stradavanju kroz 20. stoljeće, sa skoro 50 % pobijenih ljudi i bitno dekonstruiranih i preeksperimentiranih preko 90 %, dalo razmjerno najviše vodećih svejtskih umova, umjetnika, kreatora i svega najboljeg.

    Stari nobelovac Josif Brodski u jednom kratkom tekstu prije nekih 6-7 gpodina, pišući o novoj knjizi još starijeg nobelovca Česlava Miloša, piše da se je tek sada oslobodio strašnog grča i zbunjenosti u mozgu i najviše zahvaljujući liku i djelu kolege Česlava koji je jedini među njima iz tih područja i škola uspjevao držati nit i njih da ne potonu te žali što Danilo Kiš nije živ da i on konačno može dočekati malo oslobađanja od muka grčeva.

    Ta komparacija blago ilustrira logiku muka. Boris Buden je rijetki koji je blizu ali kao vjernik ipak izbjegava ''svetogrdno'' izreći da paradigma pogrešna i činjenično i umno te da su i lijevi i desni i naročito građanski izvrsni više agresor nego svjetlo po Balkanu. Njemu je to puno mučnije i dramatičnije jer je ozbiljniji i više o tome misli i brine nego npr. psihologizatoru i šoumenu Slavoju Žižeku, koji je jedini rekao (kod Stankovića) da je on ratni profiter i koji djelom to jest.

    Buden i razni su veliki gubitnici, naročito Buden. On tek sada piše, povodom nove knjige akademika Ljubomira Tadića, oca čelnika Srbije, jer je knjiga vezane i za Mihajla Markovića i druge, za intelektualni vrh i ostavštinu, da je razočaran osobom i djelom Tadića. Drama je puno veća obzirom da Boris zna da je kranje vrijeme za neko djelo bilo krajem sedmadesetih i početkom osamdesetih te da se je paradigma, uključujući i njega i druge stasale, okomila te dokazivala i do danas dokazaju na Stipi Šuvaru, iako smo im mi neki rijetki od onih koji su napadnuti Bijlom knjigom u vezi toga i općenitio sugerirali da se ne osjećamo ni žrtvom ni mističnom alternativom nego obrnuto, da čak iznimno u rijetkim prilikama naši članovi u javnoj prigodi zajebavaju Šuvara a on trpi te da to uvažavamo, te da oni bar u pivnici malo ustanu od stola kao i mi te da se inače gibaju i kombiniraju teme malo sa živikm svijetom koji je zanimljiv i raznovrstan. Iako su jako cijenili neše javno djelovanje, umjetničko i drugo, ni slučajno se nisu dali navući i to su shvaćali kao uobičajenu zajebanciju, koju cijene ali oni nastavljaju pojačani rad.

    Snažni motivi rata, veleimperijalnih igri i raznog i dalje ostaju. Npr. posve je redovno pa i prilično normalno da najšire snage, a tko jest i osjeća se jači ili na neki drugi način ima šanse, sada hrvatski dio Jadrana privlači radi osvajanja, zarade, fukanja, uživanja i slično. Igra s tim se nastavlja i stvar je orjentacije, uma i same igre tko šta i kako igra. Npr. krležijanski samoforsajući dio škole nije ništa bolji nego još gori od glupljih u vezi toga već samom činjenicom samoisključivanja iz svega osim iz gađenja nad tim i turboekskluzivnih finih detalja za sebe. nema orjentaciju, nema širinu i ne vidi ništa, jer se npr. i likovno pravi pametna a ne vidi ništa, u raznoj živoj širini. Pradagima je općenito, bilo lijevo, srednje ili desno katastrofa u djelu što joj osim nadveleimperijalnog nadsvjetskog sve ostalo služi za gađenje. pljuckanje i preseravanje. A u biti i stvarno u tom navodnom nižem su skoro sve vrijednosti i kreacije.

    U navedenom Boris Buden je naš dragocijeni balkansko-zagrebački zemljak koji je otišao bitno dalje od Ivana Bezdomnog i preživio te vrlo blizu da u stanju da bolje od Žižeka pomogne da i mi balkanci opet počnemo uzvraćati ''ljubav'' i ''pamet'' kojom nas se obdaruje izvana i iznutra. A u vezi rata i mira je vrlo blizu razmatranjiam dr Rudolfa Bićanića i dr Vladka Mačeka iz doba kada Reich uvjetuje poslovanja kliringom a Bićanić je odlučno protiv iako znaju da Reich ne smije popustiti te da je protivljenje pravi početak rata na Balkanu. Taj dio je teže shvatiti a Buden misli i o tome pa će valja nešto zaključiti, pogotovo kada i mi njih malo držimo za jaja i mozak.
  • #15 samo broj 14.08.2010. 19:20
    Dani ponosa i slave!!!
  • #16 barba 16.08.2010. 06:26
    Sve ovo sto je napisano je intelektualno i filozofsko masturbiranje.Predlazem autoru da ne drka nego da pise o ozbiljnim temama.





  • #17 Milan 16.08.2010. 12:08
    Premisa ti je netočna, ja uopće nisam dlakav :-)

    Ostalo si, vidim, uglavnom skužio, pa si neke od Budenovih tlapnji uzeo spašavati imaginarnom slamčicom "povijesnog konteksta". Zar hoćeš reći da Tito, kad je stvarao svoju Jugoslaviju, nije morao imati Kantovu "dimenziju moralne opravdanosti"? Dalje, a što je s drugim državama? Ima ih na svijetu cijelo čudo, znaš. Ili se taj Budenov uvjet, kh-khm, prigodno pojavljuje kao imperativ samo kad je u pitanju Hrvatska? :-)
  • #18 Katarina Vidović 16.08.2010. 12:48
    Argumentacija je logično izvedena i sve štima. Ali ima jedna pukotina. Evo je ovdje:

    "Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u čemu je hrvatski politički narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja. Čak ni u pokušajima samoreprezentacije pred svjetskom javnošću, dakle čak ni tamo se volja za hrvatskom državom nije argumentirala iz ideje demokracije. "

    Ovo je generalizacija post factum, izvedena identično onoj koju autor izvodi u cijelom tekstu. No, za razliku od nje, ova ne stoji. Ako je valjano zaključivati o motivima akcije "Oluja" na temelju njezinih evidentnih posljedica, to nije moguće u slučaju "volje hrvatskog političkog naroda". Čak i da je tako kako Buden tvrdi, to vrijedi tek za jedan segment hrvatskog političkog naroda (a i to je upitno, jer je HDZ sebe voluntaristički poistovjećivao s cjelokupnim korpusom hrvatskog političkog naroda, što kad se zanemaruje može proizvesti čitav niz nesporazuma).

    Onaj drugi (pluralni) segment političkog naroda konkretno je politički djelovao upravo iz volje za demokracijom. Najbolji dokaz za to je činjenica da je Tuđmanova i hadezeova politika imala trajnu (parlamentarnu i vanparlamentarnu) demokratsku opoziciju. Možemo raspravljati o doraslosti te opozicije situaciji, ali je neosporno da je ona bila utemeljena u volji (dijela) hrvatskog političkog naroda.

    Mogu razumijeti Budenovu strast za koherentnom teorijom, ali korigirati stvarnost da bi se ona uklopila u idealnu teorijsku sliku je pomalo passe. Primjer znanstvenika koji se tomu uspješno othrvao, a da pritom nije podlegao ideologizaciji zbilje, jest povjesničar Tvrtko Jakovina. Njegovo bavljenje suvremenom povješću najavljuje vrijeme izlaska iz (nacionalne, ali i individualne) krize identiteta.
  • #19 Balad 16.08.2010. 17:00
    - ti si spomenut samo kao ilustracija. Bitna je suština koju nisi skužio?!

    - povijesni kontekst nikoga ne spašava. On je REALNOST I RAZLIKUJE SE OD DRUGOG POVIJESNOG KONTEKSTA.

    - baš kao što se SLUČAJ JEDNE DRŽAVE RAZLIKUJE OD SLUČAJA DRUGE DRŽAVE.

    To je osnovna abeceda koju svaki ozbiljni analitičar mora znati, inače širi tlapnje.
  • #20 Balad 16.08.2010. 17:27
    @Katarina Vidović

    Nema nikave pogreške. Radi se o tome što predstavlja sintagma “narod”, odnosno – “hrvatski narod”. Narod – ako ga shvatimo kao skup jedinki iste nacionalnost (narod =/=nacija), je vrlo raznorodan – nikada nije homogen. Daklem, kada se govori “što je htio hrvatski narod”, onda se obično misli

    ŠTO JE HTJELA I USPJELA OSTVARITI DOMINANTNA POLITIČKA OPCIJA KOJA SI JE UZELA PRAVO ZASTUPATI NAROD KAO CJELINU,

    bez obzira na opoziciju koja je bila preslaba za bilo što drugo noli za verbalni sukob sa vladajućom opcijom , a u praksi – njenom priklanjanju. Kako je dominantnu političku opciju u doba prije i za vrijeme rata tvorio HDZ, iz kojega je potekao i Tuđman, za “VOLJU” hrvatskog naroda bitni su njihovi stavovi. Oni su jasni, a kratkoće radi navodim citate iz intervjua Ivo Goldsteina, povjesničara:

    “S druge strane, Franjo Tuđman je
    uporno i dosljedno izražavao želju da
    se Hrvatskoj pripoje dijelovi BiH, i
    to još u sedamdesetim godinama 20.
    stoljeća. Takvi stavovi proizlazili su
    iz njegova uvjerenja kako se BiH ne
    može održati kao jedinstveni entitet,
    baš kao, smatrao je, ni Jugoslavija.
    Tuđmanova politika prema BiH temeljni
    je dio njegova etnocentrističkoga
    koncepta stvaranja države.
    Tijekom predizborne kampanje 1990.
    godine, dok je predstavljao program
    HDZ-a na Hrvatskoj televiziji, zaključio
    je kako je hrvatski “kifl ” neprirodna
    oblika. Nešto kasnije, u
    vrijeme kada se mogao naslućivati
    ratni rasplet u BiH, uslijedile su izjave
    poput ove: “Ako netko okupira i
    anektira dio BiH, i Hrvatska će tražiti
    svoj dio.”
    Najjasnije je svoje namjere iskazao
    u intervjuu potkraj 1991. godine Slobodnoj
    Dalmaciji, kada je rekao da
    bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli
    trajno riješiti tako “da se nacionalni
    ciljevi Srbije ostvare (dakle, da ona
    dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više
    nema razloga za ekspanziju, a ujedno
    bi se Hrvatskoj priključilo njezine
    krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec
    neprirodan”. Hrvatski predsjednik
    procjenjivao je tada da je “u hrvatskom
    interesu da se taj problem riješi
    na naravan način”, a taj “naravan
    način” jest – “način kako je bila
    riješena Banovina (Hrvatska – op. I.
    G.)”. Nakon takvih preinaka granica,
    mogao bi ostati “dio ‘zemljice Bosne’
    gdje bi Muslimani imali većinu i ta
    bi država Bosna mogla biti tampon
    između Hrvatske i Srbije”. “Time bi”,
    zaključio je predsjednik Tuđman,
    “ujedno nestala i kolonijalna tvorevina
    BiH”.
    ……….
    Sve što se
    kasnije događalo kako od strane
    Republike Hrvatske, tako i od strane
    bosanskohercegovačkih Hrvata, nalazi
    svoje ishodište u ovim izjavama.
    I svakako valja dodati: Tuđmanova je
    politika podjele BiH naišla na snažnu
    opoziciju kako u Hrvatskoj, tako
    i među bosanskohercegovačkim Hrvatima
    te je on dijelom od nje morao
    odustati.”

    Svi citati koje Goldstein navodi su lako provjerljivi iz dokumenata ili iz medija. Daklem, vidljivo je kao osnovi motiv HDZ-a i Tuđmana (a time i hrvatskog naroda – kako sam prethodno objasnio)

    "… ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u čemu je hrvatski politički narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja. Čak ni u pokušajima samoreprezentacije pred svjetskom javnošću, dakle čak ni tamo se volja za hrvatskom državom nije argumentirala iz ideje demokracije. " (B.Buden)

    već je to bilo:

    NACIONALNO OKUPLJANJE HRVATA POD SVAKU CIJENU – ČAK I NA ŠTETU SUSJEDNIH NARODA.

  • #21 Katarina Vidović 16.08.2010. 19:57
    @Balad

    Naravno, ne slažem se s tobom (kao ni s Budenom), zato jer držim da se na temelju post faktum analize političkog djelovanja jedne stranke ne može valjano zaključivati o sadržaju volje hrvatskog političkog naroda. Štoviše, čak bi bio upitan i zaključak da program "nacionalnog okupljanja" sam po sebi isključuje volju za "radikalnom demokracijom". Uostalom o tomu najbolje svjedoče pitanja na referendumu o samostalnosti iz 1991.

    http://hr.wikipedia.org/wiki/Referendum_o_hrvatskoj_samostalnosti

    Usput samo da napravim usporedbu s vladavinom Baracka Obame koji trenutno, po tebi i Budenu, provodi volju američkog političkog naroda. U funkciji predsjednika SAD taj čovjek nije ispunio neka od svojih najvažnijih obećanja iz predizborne kampanje (zatvaranje Guantanama, povlačenje iz Iraka, kresanje krila Wall Streetu itd.) zbog čega ga je američki narod i izabrao. Da li ćemo u jednoj post factum analizi tvrditi da je njegova politika da se okruži nekadašnjim šefovima banaka koje su dovele do financijskog sloma, također izraz volje američkog političkog naroda.

    Mislim da takva tvrdnja ne bi bila korektna i svima je jasno zašto (čovjek je iznevjerio predizborna obećanja ili je jednostavno lagao). Iz nekog razloga, to ne vrijedi za Hrvatsku. Pa je tako valjda i NDH bila izraz volje hrvatskog naroda (bez obzira na tabor iz kojeg dolazila ova tvrdnja), jednako kao i autoritarni politički poredak i etničko čišćenje Srba '90-tih, Kaj god!

  • #22 Trska 16.08.2010. 20:38
    Briljantna analiza. Dosljednost Budena od Arkzinovih dana do danas fascinira. Znanstvenik koji ne navija i ni u jednom trenutku ne podliježe kolektivnim mitovima.
  • #23 Milan Knežević 16.08.2010. 20:59
    Nemojte me cenzurirati majku vam jebem četnici
  • #24 Balad 16.08.2010. 22:41
    @Katarina Vidović

    Volja naroda je tako misteriozna, fluidna i metafizička stvar, da je vrlo nejasno kako bi se ona testirala. Referendumom, kažeš. Ali ni za referendumsku opciju ne glasa 100% ljudi - dapače - toliko ih ni ne izlazi na glasališta. Jedan jedini referendum koji je u proteklih 20-tak godina proveden u RH (i to je dobar znak realnih demokratskih promjena) održan je 1991. godine. Pitanja su bila:

    1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“

    2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?

    Daklem je savršeno jasno da se "volja naroda" nije testirala u odnosu na ostvarenje ideje radikalne demokracije već na izlazak iz SFRJ.

    Sva druga pripisivanja ovakve ili onakve volje hrvatskom narodu su bez ikakvog realnog uporišta, osim ako se - sa čime se slažem (a slaže se i HDZ - "zna se") - ne pretpostavi da je vodeća politička opcija onoga vremena oličena u HDZ-u djelovala u smislu "ostvarenja volje" hrvatskog naroda. A kako je ta stranka definirila tu volju, može se ukratko sažeti kao:

    Ostvarenje sna hrvata od stoljeća sedmog do danas - nezavisna hrvatska država.

    Ostaje kao problem još jedno pitanje. Hrvatska nije samo država hrvata već i drugih naroda (nacionalnih manjina). Daklem bi puno demokratskije bilo pitati za volju svih građana Hrvatske, negoli samo za volju većinskog naroda.

    Kad se govori "post faktum analizi političkog djelovanja jedne stranke", treba napomenuti da tu analizu vrše oni koji nisu bili dalekovidni i odmah uočili da se radi o "stranci opasnih namjera" - što je zaista post faktum i dokazano pljačkom hrvatskog nacionalnog bogatstva, najvećim djelom izvršenog i sponzoriranog od pripadnika te i ostalih tzv "državotvornih stranaka". Već i sam taj pridjev, uz masu drugih dokaza (ponovo pročitaj Tuđmanove izjave i usporedi ih sa djelima), recimo, ideja o 200 najbogatijih obitelji, miksanje kostiju zločinaca i žrtava, itd) svjedoči što je bio stvarni primaran cilj (i s kojim razlogom se išlo u njegovo ostvarenje), a ne ideja neke stvarne demokracije.

    Mnogi ugledni, inteligentni i dalekovidi pojedinci već su u ono doba shvatili o čemu se zaista radilo.

  • #25 Katarina Vidović 16.08.2010. 23:21
    @Balad

    Nisam navodila referendumska pitanja da bih dokazala tvrdnju da se hrvatski politički narod opredijelio za demokraciju, jer se ta volja već prije očitovala uvođenjem višestranačja, održavanjem izbora i donošenjem Ustava, nego da bih na temelju njih pokazala da politički program nacionalnog okupljanja ne znači nužno odricanje demokracije (što je implicitna teza članka s kojom se ne slažem). Usput, nisam izašla na taj referendum jer mi se nije svidio način na koji se SFRJ raspadala, a, Boginje mi, ni kako se pokušavala održati.

    Slažem se da smo neki u startu prepoznali HDZ kao "stranku opasnih namjera", ali ni tada kao ni danas njezin politički program i djelovanje nismo identificirali s voljom hrvatskog političkog naroda. To bi naprosto bilo netočno (uostalom i sam navodiš da je pojam "volja naroda" nepouzdan). Za kraj ove naše diskusije rekla bih da bi jedino ispravno bilo reći da Tuđmanova i hadezeova vladavina nije bila utemeljena na ideji radikalne demokracije.
  • #26 Zoran Oštrić 17.08.2010. 01:27
    Čitajući ovaj tekst nakon 14 godina (jer sam bio osnivač i suradnika ARKzina u doba kad je ovaj tekst bio objavljen), o Budenovom diskursu mislim jednako loše kao i onda.
  • #27 Nargila 17.08.2010. 12:06
    Nije mi jasno zašto se stalno prešućuje, da je u "oslobođeni" Knin, prvo ušla limena glazba, a tek "par sati" kasnije -Hrvatska vojska?To je, izgleda još jedan od mnogih paradoksa "domovinskog rata".Ipak, izgleda da će istina, na kraju, izaći na vidjelo.
  • #28 Balad 17.08.2010. 18:41
    @Katarina Vidović

    "Usput, nisam izašla na taj referendum jer mi se nije svidio način na koji se SFRJ raspadala, a, Boginje mi, ni kako se pokušavala održati." (Katarina Vidović)

    Eto, upravo kao i ja. Sa velikim dijelom tvojih shvaćanja ja se slažem mada, izgleda, da mi je Budenovo shvaćanje bliže. Mislim da se narod isuviše idealizira, kao sveta nedotakljiva životinja (kao krave u Indiji), te se svi skanjuju reći ono što ga ide. Posebno ako se radi o vlastitom narodu. Djelomice zbog pretjerane vlastite identifikacije sa njime, djelomice iz straha od reakcije onih koji tu identifikaciju vrše kako bi obnašali vlast u navodno "narodovo ime". Ne jednom se pokazalo kako je ono što je u vlastito ime zabranjeno, dozvoljeno raditi ako se to čini u ime naroda. 'Ajmo se upitati (bez uplitanja Hrvata i Srba):

    „Što je bila politička volja njemačkog naroda u razdoblju 1933.-1945?“

    Ne bih vjerovao onome tko bi mi rekao da je bila drukčija od one koja se manifestirala krvavim zločinima i inim nedjelima počinjenima u njegovo ime. Ja bih rekao, ne samo u njegovo ime već upravo od njega. Pritom ne valja zaboraviti da sintagma narod, koliko god je mi obrtali i upotrebljavali u nekom sveobuhvatnom smislu, to nije. Naime, sveobuhvatna. Posebno ako se tiče njegove „političke volje“. Eto, i ti i ja bili smo dio one mase od oko 16.5% birača koji nisu izašli na referendum, mnogi od njih i s razlozima sličnim našima. Hitlerov politički program, ma koliko je on 1933. imao protivnika, gotovo jednistveno je – a to se posebno očitovalo u praksi (prisjetimo se Marxove: „Praksa je jedini kriterij istinitosti“, pod čime se podrazumijeva svekolika ljudska djelatnost i interakcija sa svijetom kojeg je i on sastvani dio) u narednim godinama – bio podržan od groa njemačkog naroda. Ovaj primjer nam svjedoči kako (politička) „volja naroda“ može biti i negativno intonirana. Mislim da elemente „narodne volje“ prije treba tražiti u praktičnom djelovanju koje je podržano od većine pučanstva, negoli u implicitnim pretpostavkama koje su počesto naknadno izvedene.

    No, pustimo to. U svijetlu tvoje konstatacije, s kojom se slažem (ali ne i u dijelu najbitnijem po Budenov članak)

    "Slažem se da smo neki u startu prepoznali HDZ kao "stranku opasnih namjera", ali ni tada kao ni danas njezin politički program i djelovanje nismo identificirali s voljom hrvatskog političkog naroda. To bi naprosto bilo netočno (uostalom i sam navodiš da je pojam "volja naroda" nepouzdan). Za kraj ove naše diskusije rekla bih da bi jedino ispravno bilo reći da Tuđmanova i hadezeova vladavina nije bila utemeljena na ideji radikalne demokracije." (Katarina Vidović)

    postavljaju se slijedeća pitanja:

    - ako su HDZ i Tuđman zlorabili volju naroda (a mnogi će reći da to čine i danas) a uglavnom (uz jedan izuzetak) pobjeđuju na izborima, smijemo li volji naroda pripisivati neko metafizičko značenje drugčije od onoga koje se manifestira u praksi?

    -i još, kako je onda moguće da se „volja naroda“ zlorabi na (navodno ili stvarno) demokratskim izborima?

    -jesu li oni koji je glasajući podržavaju tu zloupotrebu, samo zavedeni i iskorišteni?
    -gdje se onda u njih skrila ta nadnaravna „volja naroda“ - jer i oni su podskup tog naroda - pa bi se sintagma morala odnositi i na njih? I na tebe i na mene, zar ne?

    -u svijetlu empirijskih podataka da sve veći broj ljudi izražava uvjerenje kako je „nekada bilo bolje“ – misleći pod „nekada“ na onaj „mrak“ koji smo navodno „političkom voljom naroda“ osvijetlili (poznata je krilatica „... mu mater onome tko upali svjetlo!“) – što ćemo onda danas smatrati „političkom voljom naroda“? Posebno, ako je ona suprotna trenutnom političkom trenutku.

    -hoćemo li rješenje toga naći metodom presjecanja gordijskog čvora – u majoritetu glasova koji biraju neku političku opciju?

    Ali, onda smo opet na početku – to nije volja sviju, daklem – ne može biti ni volja naroda. Osim ako je ne identificiramo sa prevladavajućom (ali ne sveobuhvatnom) opcijom. U oba slučaja, pozivajući se na tzv. volju naroda pružamo mogućnost svakom inteligentnom populist da svoje interese predstavi kao sveobuhvatnu narodnu volju. A to nam se ( i ne samo nama) ne jednom obilo o glavu. Nije izolirano mišljenje kako je narod krdo koje, poput slijepaca, slijedi svog – također slijepog – predvodnika (pod time se ne misli da je on slijep za svoje lične interese).

    -daklem, kako realizirati tu fantomsku, metafizičku, nikakvim konkretnim pokazateljima (osim praktičnim djelovanjem, kojega nikada nije cijeli narod dionik) podržanu volju naroda?

    Jedna si od rijetkih diskutanata s kojim je užitak raspravljati, temeljem argumenata a ne pustih predrasuda. Shvatio sam da smatraš kako je diskusija među nama završena, pa neću zamjeriti ako ne uzmeš daljnjeg učešća no, mislim kako je diskusija o narodnoj volji inače vrlo daleko od kraja. Nju bi tek trebalo iscrpno provesti, možda na nekom drugom mjestu (pa i s učešćem Budena, Oštrića, Jovića,…).

    Pozdrav, i svako dobro!
  • #29 knežo milanović 18.08.2010. 00:53
    ohoj, milane kneževiću, srpski sine! kako ide?
    jes' posjetio svoju babu Jelisavetu u Užicama? daj donesi kajmaka, milanče!
    ajd, čuva bog Srbina svog, tj. u tvom slučaju, čuva bog bivšeg Srbina svog.
    pusa!
  • #30 Ajem meni 18.08.2010. 11:15
    Ljudi ovo su baljezganja besposlena čovjeka i ništa više!
    Neznam gdje jet tip živio 90-tih ali nije bio ovdje!!!
    Šta sve papir trpi .
    Po ovom tipu ja sam proveo godinu dana na prvoj lilniji zato da vjerojatno čuvam
    (zajedno sa suborcima) srbe od mogućnosti bježanja iz strašne naše, a evo oni
    ipak usljed traljavo odrađene Oluje su uspjeli pobjeći i pokazati kako smo ih ugnjetavali.

    E hebo te članka!
  • #31 Pilko 18.08.2010. 11:50
    Čitajući komentare koji su bolji od ovog smeća od članka , vidim da većina brka
    HDZ sa ratom koji smo imali (nazovite to kako hoćete).
    Po meni to su dvije stvari li dva problema jer HDZ je stranka nesposobnih političara
    ali dobrih muljatora (čitaj lopova) a rat je bio na žalost neizbježan po agendi srbije
    ili ti Slobodana Miloševića..

    Za sve pacifiste kojih ovdje ima puno a mnogi nisu bili u to doba punoljetni potrebno je prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije imala nikakvu mogućnost izbjeći srbsku agresiju i kad optužuju vode računa o povjesnom sljedu događaja.

    Ozljeđeni napadač koji nije birao sredstva u napadu ne zaslužuje moju sućut.

    Što se tiće HDZ-a to je tema za sebe i teško objašnjiv fenomen desničarskog prodavanja domoljublja i istovremeno jakog nagona da se ta domovina opljačka.

    Preporučam g.Budenu kad bude imao vremena (mislim da ga ima na pretek) pa neka malo o tome lamentira.
  • #32 Milan Knežević 18.08.2010. 16:29
    Katarina Vidović: "...ako je moguće valjano zaključivati o motivima akcije "Oluja" na temelju njezinih evidentnih posljedica..."

    Nije ni moguće, ni valjano, osim iz prirodnog staništa filozofa, "filozofa" i inih sličnih zgubidana - naslonjača pred televizorom.

    Balad, ako tvrdiš da je nešto princip, onda ga moraš jednako primijeniti na sve subjekte na koje se može odnositi, bez razlike. Ako tako ne učiniš, onda si ili neobjektivan i pristran, ili taj princip uopće nije princip, nego prigodna izmišljotina.

    Drugim riječima, ono što Buden traži od hrvatske države, mora vrijediti kao uvjet i za sve ostale takve subjekte međunarodnog prava, posve neovisno o bilo kakvom povijesnom kontekstu. To znači da Kantova "dimenzija moralne opravdanosti", kako je Buden ovdje iznosi, mora biti jednako imperativno postavljena svim državama koje su nastale nakon Kantove smrti 1804, dakle i Jugoslaviji.

    H-alter admin: još jednom predlažem da se na ovom forumu uvede obvezna registracija. Minimum ime, prezime, grad i validna adresa e-pošte. Pa da vidimo hrabrih "diskutanata" koji od sline muke i impotencije ne znaju što bi, nego kradu tuđe potpise.
  • #33 Balad 18.08.2010. 17:38
    Lijepo je da Kantov moralni imperativ stupa na snagu (po tebi) tek poslije njegove smrti - baš prigodno. I prije Kanta bila je poznata mudrost:

    BOLJE 100 GODINA PREGOVARATI NEGO 1 DAN RATOVATI (*)

    Taj moralni imperativ kroz čitavu povijest, tipovi tvoje vrste izigravaju kad god stignu jer su, navodno, "uvijek prisiljeni ratovati".

    Kad si već zapeo na Kantu, on kaže:

    „Nemoguće je zamisliti igdje išta u svijetu, pa čak ni izvan njega, što bi se bez ograničenja moglo smatrati dobrim, osim jedino dobre volje." (Immanuel Kant, Zasnivanje metafizike morala )

    U moralnom prosuđivanju nekog djelovanja MI PROSUĐUJEMO - po Kantu - SAMO HTIJENJE KOJE ODREĐUJE TO DJELOVANJE, NE PROSUĐUJEMO POSLJEDICE ILI USPJEŠNOST ILI NEUSPJEŠNOST TOGA DJELOVANJA. Kriterij vrednovanja moralnih postupaka je u samoj volji. UKOLIKO NEMA DOBRE VOLJE SVE MOŽE BITI ŠTETNO.

    Kako je za zaista humanog čovjeka jasno što u mudrosti (*) predstavlja dobru volju a što ne, uputno je upitati se gdje je bila ona (dobra volja) kod onih koji "su bili prisiljeni ratovati", jasno, podjednako i kod onih koji "nisu bili prisiljeni ratovati"?

    Nije je bilo ni na jednoj strani jer, oni koji se dobro sjećaju navodnih pregovora - kao i oni što znaju da pregovori znače, kompromis - sjećaju se i toga da nijedna strana nije prihvaćala nikakav kompromis (Tuđmanovo nuđenje konfederacije s rokom trajanja od 5 ili 10 godina bilo je toliko providno mazanje očiju da za to ne treba trošiti riječi).

    Sukladno Kantu, na kojega se pozivaš, tvoji istomišljenici uopće ne procjenjuju posljedice vlastitog djelovanja - interesantno, svaka od strana u sukobu to čini samo za suprotnu stranu, posebice kad se radi o ratnim zločinima - ili pak ih toliko nastoje relativizirati zanemarivanjem konteksta situacije da se više ne radi o realnom, već o metafizičkom moralu.

    Tko pak ne uviđa važnost konteksta za analizu političke situacije, taj je slijep kod zdravih očiju. Tko ne želi pogledati u oči stvarnosti, taj ili živi u iluzijama ili je ordinarna budala.
  • #34 Milan Knežević 18.08.2010. 19:39
    Balad, ti si nesposoban ne za raspravu, nego za elementarno rasuđivanje. *Ja* zapeo za Kanta? A Buden? Jesi ti upće čitao taj članak?

    "Tuđmanovo nuđenje konfederacije s rokom trajanja od 5 ili 10 godina bilo je toliko providno mazanje očiju da za to ne treba trošiti riječi."

    Prijedlog preoblikovanja SFRJ u konfederaciju suverenih država 1990. godine je bio zajednički Tuđmanov i Kučanov prijedlog, zajednički prijedlog Slovenije i Hrvatske, a u medijima je dobio veliku pozornost. Bio je to miroljubiv prijedlog za civilizirani razvod, nešto poput disolucije Čehoslovačke, a paradoksalno je da je hrvatska inačica tog prijedloga, zapravo, za Slovence bila "previše federalna". (Toliko o tvome analfabetskom "providnom mazanju očiju".) No svejedno, da je prijedlog prihvaćen, rata ne bi bilo, a odbio ga je, naravno, Milošević - odbila ga je Srbija.
  • #35 Balad 18.08.2010. 21:48
    1) Kant kaže:

    "Nemoguće je zamisliti igdje išta u svijetu, pa čak ni izvan njega, što bi se bez ograničenja moglo smatrati dobrim, osim jedino dobre volje." (Immanuel Kant, Zasnivanje metafizike morala )

    2) Buden kaže:

    "Riječ je o problemu koji je uočio još Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se također upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se poštuje odnosno provodi zakon. To u našem slučaju konkretno znači da nam ne može biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena "vojno-redarstvena akcija Oluja"."

    3) Balad kaže:

    "U moralnom prosuđivanju nekog djelovanja MI PROSUĐUJEMO - po Kantu - SAMO HTIJENJE KOJE ODREĐUJE TO DJELOVANJE, NE PROSUĐUJEMO POSLJEDICE ILI USPJEŠNOST ILI NEUSPJEŠNOST TOGA DJELOVANJA. Kriterij vrednovanja moralnih postupaka je u samoj volji. UKOLIKO NEMA DOBRE VOLJE SVE MOŽE BITI ŠTETNO."

    Sva tri izkaza su u međusobnom skladu.

    Milan Knežević ili Milan ili bog zna tko, RELATIVIZIRA i FALSIFICIRA Kanta, Budena i Balada, uopće ne vodeći računa o kontekstu, vremenskom odmaku i međunarodnom pravu koje je u tim različitim vremenima bilo na snazi. Evo što kaže

    4) Milan Knežević

    "ono što Buden traži od hrvatske države, MORA VRIJEDITI KAO UVJET I ZA SVE OSTALE TAKVE SUBJEKTE MEĐUNARODNOG PRAVA, POSVE NEOVISNO O BILO KAKVOM POVIJESNOM KONTEKSTU. To znači da Kantova "dimenzija moralne opravdanosti", kako je Buden ovdje iznosi, mora biti jednako imperativno postavljena svim državama koje su nastale nakon Kantove smrti 1804, dakle i Jugoslaviji."

    Dakle, upravo TI SI ZAPEO ZA Kanta svojim proizvoljnim "logičkim" interpretacijama njegova stava!

    Ako nešto mora vrijediti za "SVE SUBJEKTE MEĐUNARODNOG PRAVA" onda je bitno i KAKVO je međunarodno pravo na snazi u danom povijesnom trenutku, a to ovisi o povijesnom kontekstu - inače je ta izjava bespredmetna.

    Toliko o Milanu X i njegovom elementarnom rasuđivanju.
  • #36 ap 19.08.2010. 12:13
    Nije problem različitosti i bitnog međusobnog suprostavljanja nego je debelo problem što su se razni izmi frakcije šrečv rsto opredjelili i dugo odlučno jašu za istim.

    Npr. jedna od općih osnova i prečvrste sloge jest neodoljiva privlačnost boljeg i estetsko-uživalački zov svoje uloge u erotici boljeg, najboljeg, nadvsjetsovno i naderostki najboljeg i stalnog obaranja rekorda u tome.

    U duhu novijeg vremena i povijesti to se izražava npr. i kao masovni zov i praksa mode seksa višeg nivoa. Tj. sudjelovati i biti faca u masovnom seksu i praviti se važan.

    Takva opća masovna pojava iz nekih neobjašnjivih razloga se kao moda čvrsto drži već dva stoljeća a prijelaz iz tisućljeća u iduće tisuljeće u otrcanoj modnoj pojavi je već kalendarski otrcano bio i više nego dovoljni razlog za pokušaj dizanja zabave na više nivo. Ex SFRJ kao mijesto zabave za hladnog rata je u tome je bilo neizbježno središnje mijesto, ono koje je maršal digao na najviše nivoe a Kardelj samo upravljanjem te miroljubivom i aktivnom koegzistencijom to naknadno konceptualizirao i reorganizirao. Još dok je maršal bio živ sedamdesetih i njegovi ishlapjeli probisvjeti su se pred smrt eliksirali i oživjeli te prašili sve u šesnaest, življe nego bilo kakav seks &amp; drugs &amp; rock n roll. A mladi neostaljinisti iz tih godina nisu imali izbora u odnosu na takve roditelje nego se samoproglasiti vodećom svjetskom neoavangardom i kada nisu radili ni znali ama ništa suvislo. I zadnji građevinski radnik pod vodstvom maršala je u Moskvi, kao centru velike imperije, imao dnevne erotske počasti više nego Džingis kan i šeici, jer bi i udane mlađe Ruskinje pre njim muža stjerale u kut te pred djecom mu za aperitiv popušile dotičnom kanu a dalje popratile sustavnom pažnjom i servisom.

    Cinični samo upravni apartčik Slobodan Milošević je prije središnjih djelova zabave korektno rekao rulji ''ako ne znamo da radimo možda ćemo znati da se bijemo''. Svi su ga savršeno razumjeli, uključujući da je to ključno i ključni eliksir za dalje. Drugovi iz ostalih republika su se javljali dobrovoljno čak i javno, čak i na kraju kao npr. vođa frkacije Ivo Družić na zadnjem kongresu. Neodoljivu privlačnost svega iza toga nije neodoljivo privlačila sve elite u Beogradu nego sve. To je bio napoleonski govor. Onda je vodeći marksist akademik Mihailo Marković to još teorijski obrazložio urbi et orbi. Tuđman kao vrhunski školovan u tome je stalno naglašavao, i 1999.g. prilikom NATO intervencije kada je zaprijetio napadom na USA vojsku i sklapanjem sporazuma o prijarteljstvu i suradnji s Rusijom, da se Srbija razumljivo treba namiriti te da se svijet mora priglagoditi SFRJ kao vodećoj imperiji a ne obratno. Tako je, kao što se vidi, bilo i ostalo. Navodno USA, EU i Rusija tu nešto kroje. Kroje kofer, odavno su pragmatično shvatili da se je najbolje prigalodgiti i uključiti u samo upravljanje te ubirati dio najboljih zarada i uživanja u svijetu, onoga čemu i oni teže.

    To je sve više nego logično. Ne može u eri i modi masovnog seksa niti biti duge apstinencije, od pojedinca do sila i velesila i pojava, a još manje se može opastati u konkurenciji za prvaka u tom natjecanju (osim eventualno ako si izniman igrač, koji misli i kreira toliko nadmoćno da tako može nadigrati konkurenciju).

    Revolucionari koji postaju pacifisti i obratno je dugi nerješeni teorijski i praktični dio takvih modnih pojava. Iako je to naoko veliki i nerješiv izazov to nije ni bitno niti nešto složeno. Kao i oko osvajanja i kapitala. bez truda i rizika i znanja i ulaganja ljudi bi htjeli biti ne samo sudionici nego vođe revolucije i mira a ne stignu ni razmisliti o tome a još manje kroz deset dvadeset godina uočiti da se zakuhava masovna zabava. Zbog toga pribjegavaju vulgarnim religijskim pristupima iako navodno kritiziraju religije. Ako tako nastave i htjeli bi biti doljedni onda nema druge nego postati slijepi i gluhi vjernici. Ili kao i do sada, biti rubni sudionici zabava. Ili ipak početi raditi malo na kreacijama i mislima oko tih odnosa i modnih pojava, ako ne znaju kako onda uzmu par žuja u ruksak i prošeću po raznom prostoru i malo pomalo cugaju i ostalo.

    Bitno je da novaca ima kao nigdje, da nije početak nego više kraj zabava koje već svima izlaze na uši te kao ključno - obzirom na slabosti te moćne modne estetike i kreacije konkurencija ostalih estetika i uživanja jača i bolje konkurira nego ikad do sada. Rijetke patke koje plivaju po rijetkim dionicama potoka po Zagrebu prije ušća u Savu predvode nove smjerove više nego sve beskrajne elitne divizija i snage. Sitne nijanse su već fizičke puno moćnije nego te beskrajne divizije bez bilo kakve orjentacije, znaja i kreacije, zgrčene u čaši zamućene i zagađene vode. Kao nikad treba pažnje i u najsitnijem, treba najfinija estetika da sve to ne crklo te da ne bi sebi natovarili nepotrebno beskrajne reciklaže i troškove rješavanja zagađenja okoliša i vlastitih želuca, mozgova te estetskih, erogenih, radnih i drugih centara. Bolje i više napravi sat nježnog i finog odmaranja i milovanja nego desetljeća silovanja.
  • #37 Milan Knežević 20.08.2010. 09:16
    A dok stanoviti prekopavaju povijesne arhive u grozničavoj potrazi za Miloševićevim "hrvatskim svinjarijama u istočnoj Slavoniji koje su prethodile srpskim", evo malo filozofske razbibrige za uspomenu i dugo sjećanje:

    "Komentirajući postupanje jugoslavenske partizanske vojske prema ratnim zarobljenicima i civilima na području južne Austrije i Slovenije nakon okončanja II. svj. rata, te uopće na teritoriju Jugoslavije u slijedeće gotovo dvije godine, možemo reći da ono i s pravnog i s moralnog stajališta predstavlja potpunu katastrofu.

    Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Jugoslavije, maršala Tita i njegovih partizana da se obračunaju s domaćim saveznicima sila Osovine i ostvare suverenitet nad cjelokupnim teritorijem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje i pravni i moralni karakter takvog ponašanja. Slike jugoslavenskih partizanskih vojnika koji preko cijele Federativne Narodne Republike Jugoslavije, od Slovenije preko Hrvatske, Bosne i Srbije, pa sve do Makedonije, danima, mjesecima i godinama vode i vuku nepregledne kolone ratnih zarobljenika i civila, koje stanovništvo krajeva kojima prolaze malteretira i fizički napada, pri čemu se ni jedni ni drugi ne ustežu od masovnih egezekucija, a koje mjestimice broje stotine, tisuće, ukupno čak desetke tisuća mrtvih, nikako ne mogu predstavljati samo usputnu mrlju na vojnoj pobjedi.

    Osim toga, isto tako masovne konfiskacije imovine i masovna protjerivanja i deportacije ne-slavenskog stanovništva, a zatim kolonizacija domaćeg stanovništva u njihove kuće i imanja, više su nego uznemirujuće. Taj dojam strahovito pogoršava činjenica da jugoslavenska politička scena i jugoslavenska javnost ni dan danas ne vidi nikakav ni pravni, pa čak ni moralni problem u takvom ponašanju. Prihvatiti takav stav značilo bi pristati na logiku slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato što je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato što je slijep.

    S čisto državnopravnog aspekta ne može se, naravno, dovoditi u pitanje pravo jugoslavenske države kao ratnog pobjednika da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je međunarodno priznata. U tom smislu, uopćeno rečeno, akcija Titove partizanske egzekutive, osim naravno masovnih umorstava bez suđenja i masovnih konfiskacija imovine, jest legalna. To međutim nikako ne znači i da je legitimna. Jurističko-etičko načelo legitimnosti uključuje, naime, i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka - dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog državnog čina. Ovdje odlučujuću ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i državu i njezino pravo.

    Riječ je o problemu koji je uočio još Kant. Da bismo vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se također upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se poštuje odnosno provodi zakon. To u ovom slučaju konkretno znači da nam ne može biti svejedno s kojim je motivima uopće pokrenuta i provedena cjelokupna partizanska "narodno-oslobodilačka borba".

    Da li se, naime, u nju krenulo zato da se na cijelom teritoriju Jugoslavije uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli njemački nacional-socijalistički i talijanski fašistički okupatori i njihovi domaći kvislinški saveznici, da se dakle uspostavi pravna država koja bi svim građanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva prava koja im jamči jugoslavenski ustav, da se dakle svim ljudima jamči sigurnost imovine i života, ali i da se kazne svi počinjeni zločini i uspostavi red dostojan života u normalnom europskom društvu na polovici dvadesetog stoljeća. Ovo bi svakako bio motiv one države koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autentičnim demokratskim načelima, u ideji države koja promiče i štiti najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na što se prema zakonima obvezala.

    Ali što ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konačno riješi srpsko nacionalno pitanje na Balkanu - da se osigura ideja srpskog nacionalnog programa o "svim Srbima u jednoj državi".

    U prilog ovoj mogućnosti najprije govore navedena zbivanja koja su potakla zgražanje vanjskih promatrača i cijelog civiliziranog svijeta, na prvom mjestu već spomenute egzekucije ratnih zarobljenika i civila i krajnje nečovječno postupanje s njima u dugom razdoblju nakon okončanja rata. Nazire se naime neugodan paradoks.

    Jugoslavija, Tito i njegovi partizani argumentiraju takvo svoje ponašanje pred svjetskom javnošću na prvom mjestu potrebom da se kazne strašni zločini domaćih izdajnika ustaša, te uspostavom novoga, pravedenijeg društva u kojemu će svi biti jednaki, ističući bratstvo i jedinstvo svih svojih naroda i antifašistički karakter svoje borbe. A zatim svjetskoj javnosti prezentiraju slike partizanskih vojnika koji ubijaju ratne zarobljenike i civile bez prava i suđenja, po cestama od Vardara pa do Triglava, dvije godine nakon okončanja rata.

    Jugoslavenska se država ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Pokreće ratnu mašineriju u ime zakona i progresivnih načela, da bi potom te zakone i ta načela sama pogazila i potpuno ignorirala. Poziva se na volju svih svojih naroda, da bi te narode, osobito srpski, srozala na podivljalu rulju koju niti umije, niti hoće kontrolirati. Njen poredak je dakle opći nered, njena vlast je bezvlašće, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najviši drzavni interes, interes je njena samoukidanja kao države.

    Ne! Jugoslavenska partizanska "narodno-oslobodilačka borba" nije legitimna. Štoviše, ponašanje partizana i masovni zločini počinjeni nakon okončanja rata naknadno opravdavaju domaće fašističke saveznike ustaše, dajući im napokon dovoljan razlog za njihova zlodjela, logore smrti i stratišta nevinih, razlog kojeg nisu imali kada su te zločine činili.

    U tom smislu ustaše nisu pogriješili, pa ih se stoga i ne može žaliti, koliko god njihove pojedinačne sudbine bile tragične. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta dobrom broju njih dogodilo se upravo ono što su činili drugima, opljačkani su kao pljačkaši, popaljeni kao palikuće i pobijeni kao ubojice, a imovina im je konfiscirana kako su je oni drugima oduzimali.

    Stvar stoji puno gore. Oni, naime, u cjelini mogu biti zadovoljni. Gube doduše svoje gole živote i svoju imovinu, ali i oni i njihovi nasljednici, koliko god im pojedinačne sudbine bile tragične, dobivaju zauzvrat nešto mnogo dragocjenije - osjećaj da su bili u pravu. Najdublju unutarnju satisfakciju i blagotovornu poštedu od suočenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vođe koje su tako slijepo slijedili.

    "Narodno-oslobodilačka borba" junačke jugoslavenske partizanske egzekutive svojim poslijeratnim ponašanjem, učinila je čudo. Od najgoreg hrvatskog demagoškog fašističkog ološa, od neodgovornih glupana i ratnih zločinaca, od svih onih Pavelića, Artukovića, Luburića i inih, u jedan mah stvorila je dalekovidne vizionare svojeg naroda. Sa svakim umorstvom, sa svakom otetom kućom, sa svakim kamenom bačenim na kolone ratnih zarobljenika i civila i pljuvačkom koja im je pala na obraz, vraćalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili.

    U tom smislu ipak ne možemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalistička besćutnost kojom domaći fašistički saveznici ustaše primaju udarce, samorazumljiva spremnost na žrtvovanje ne ostavljaju međutim nikakva prostora za suosjećanje ili uživljavanje. Njihov osjećaj moralne satisfakcije nije ništa manje iluzija od partizanske trijumfalističke euforije.

    Činjenica da jedna vojna pobjeda zapravo i pravna i moralna katastrofa, dakle, u krajnjoj liniji kao događaj koji, premda u osnovi legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne može zanemariti nego odlučujuće utječe na karakter samog događaja i na kompletnu ocjenu povijesnog značaja uspostave nove jugoslavenske države.

    I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog događaja ne leži samo u djelima i nedjelima samih aktera, a još manje u tome što oni sami misle o svojim činima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki događaj izdvojio kao povijesni potrebno je još nešto. Potrebno je da nezainteresirani promatrači, izvanjska publika dakle, prepozna u tom događaju neko, kako bi Kant rekao, "napredovanje prema boljemu" i to ne u individualnom smislu, nego u smislu "tendencije ljudskog roda u cjelini".

    Tek dakle ako ta izvanjska publika, u ovom slučaju to je europska i svjetska javnost, ne imajući nikakva posebna interesa, s oduševljenjem pozdravi neki događaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle općečovječansku vrijednost, tek onda će to zbivanje steći karakter doista povijesnog događaja, tek onda će sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Riječ je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje partizanskoj "narodno-oslobodilačkoj borbi".

    Ali ne samo njoj. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave nove jugoslavenske države. Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono na čemu su Tito i partizani zasnivali svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja.

    Čak ni u pokušajima samoreprezentacije pred svjetskom javnošću, čak ni tamo se volja za novom jugoslavenskom državom nije argumentirala iz ideje demokracije i proklamiranih načela jednakosti, socijalne pravde, bratstva i jedinstva itd. nego krajnje ideološke, surove diktature proletarijata, uz dominaciju samo jednog od jugoslavenskih naroda, srpskog, nad svim ostalima. Dakle, ne anemična ideja demokracije nego surovi vitalizam totalitarizma, ne mirna demokratska reforma, nego komunistička revolucija, ne prekid s fašističkom strahovladom, nego kontinuitet sa zločinačkim idejama velikosrpskog nacionalnog programa.

    Komu čak ni tada nije bilo jasno što nas čeka, taj je iz usta Josipa Broza Tita mogao čuti, primjerice, da će "prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati svoju državu". U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta čuđenju nad onim što se događa. Ali nema mjesta ni samozavaravanju.

    Temeljni motiv jugoslavenske "narodno-oslobodilačke borbe" nije bila uspostava demokratske pravne države svih jugoslavenskih naroda, nego konačno rješenje srpskog pitanja na Balkanu i osiguranje ostvarenja starih velikosrpskih ciljeva - svi Srbi u jednoj državi.

    Ali to također znači i ovo: takozvano hrvatsko pitanje u staroj Jugoslaviji nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideološki konstrukt oko kojeg se kristalizirao srpski nacionalni pokret.

    Što to napokon znači? Da Hrvati nisu bili nikakva imanentna prepreka jugoslavenskoj državi, nego upravo jedan od osnovnih pokretačkih motiva njene uspostave - kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politički, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski... Drugo, kroz čije se isključenje konstituirao današnji srpski identitet. Sjetimo se samo stravičnog usklika Nikole Stojanovića još 1902. godine u listu "Srbobran", usred Zagreba: "Do istrage naše, ili vaše."

    Činjenica da su Hrvati po raspadu stare Jugoslavije sa svojom kvislinškom NDH bez greške odigrali ulogu koju im je namijenila srpska ideologija jednako je malo slučajna kao i činjenica da su Srbi, brutalno se godinama nakon rata obračunavajući s Hrvatima u Jugoslaviji kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljaštva i civilizacijske regeresije došli upravo u ono stanje koje su, navodno, htjeli ukinuti - stanje bezakonja, divljaštva i civilizacijske regresije. Tim gore što je to učinjeno, čini se i nastaviti će se činiti pod egidom "narodno-oslobodilačkog" partizanskog pokreta, antifašizma, bratstva i jedinstva, socijalne pravde i inih proklamiranih parola, unatoč kojih se hrvatski narod, desetljećima nakon rata, još uvijek masovno iseljava. Zato ce hrvatizacija nove Jugoslavije kulminirati onog trenutka kad iz nje ode posljednji Hrvat.

    Nema mjesta samozavaravanju. Temeljni motiv "narodno-oslobodilačkog" partizanskog pokreta nije uspostava demokratske pravne države na čitavom teritoriju Jugoslavije, nego osiguranje konačnog rješenja srpskog pitanja na Balkanu - ponovna uspostava jedne države u kojoj će živjeti svi Srbi.

    Dojam da je ovdje riječ o nekoj vrsti folie a deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja srpske i hrvatske strane, partizana i ustaša, ne proizlazi iz sličnosti u onomu što su Srbi i Hrvati činili, nego upravo u identičnosti u onoga što nisu učinili - ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje političko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Zato ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj točki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k općečovječanskom boljitku.

    Stoga, što se nove jugoslavenske države tiče, koliko god to zvučalo paradoksalno, možemo reći da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje još je uvijek slika apsurda - slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti."

    Ovo je, naravno, bio jedan od značajnijih radova Borisa Bušića Budenovića, hrvatskog znanstvenog radnika i političara, koga je zbog objave teksta 1978. Titov jugoslavenski režim uhitio i osudio na dugogodišnju robiju, a zatim likvidirao u zatvoru.
  • #38 ishmail 20.08.2010. 13:03
    tko tebe logikom
    ti njega - katehizmom
    (po juri)
  • #39 jura 20.08.2010. 13:14
    He. Odričem se svih zasluga za ideju o katehezi na s-alteru.
    Balad je taj kome treba zahvaliti.
    hihihi
  • #40 Milan Knežević 20.08.2010. 13:19
    Wtf, "rasprava" o vjeri vam je tamo ---&gt;

    Ovdje je na tapeti Boris Bušić Budenović, hrvatski znanstveni radnik i političar.
  • #41 Trska 20.08.2010. 13:50
    Kako ti se da Milane Kneževiću? Prestrašno je što si ti sve nadrobio! Trebalo je to smeće samo nakucati!
  • #42 Milan Knežević 20.08.2010. 14:10
    Molim!? Pa nisam ja, to je bio naš priznati rvacki filozof Boris Bušić Budenović :-)
  • #43 Balad 20.08.2010. 20:30
    @Milan Knežević

    Dečko moj, pamfleti više govore o svojim autorima no o istini. A ako je tekst najvećim dijelom tendenciozno izmjenjen Budenov tekst, to se već tretira kao plagijat.

    Naravno, s tvojom vjerom u hrvatski pravni sistem - ne moraš se bojati sankcija. S druge strane, jelte, da do toga i dođe - s obzirom da si potpisan pravim imenom i prezimenom - lako će te pronaći.

    Stoga, primi čestitke za iskazanu građansku hrabrost i pokazanu magareću glupost.
  • #44 Milan Knežević 20.08.2010. 21:17
    Ih, pa kako može biti plagijat, kad je objavljen još 1978? I kakve ima veze sa mnom? Autor je pok. prof. dr. mr. fr. gr. brr. Boris Bušić Budenović, a ja sam tekst ovamo samo prenio. Na spomen i radost svekolikom pučanstvu :-)
  • #45 Balad 20.08.2010. 21:36
    Svakim narednim postom sve više upotpunjuješ svoj moralni profil. 'Ajd što ja odgovaram na provokacije budala, al' što ti nemaš pametnijeg posla od preseravanja? Ili ti je zahod zaštopan, pa se moraš negdje drugdje "olakšati"?

    I ti se onda buniš što budali jasno i glasno kažem da je upravo to? Budala!
  • #46 Milan Knežević 20.08.2010. 21:59
    E, moram priznati da mi vrlo laska i imponira što su Halterovi forumski komentatori, inače sam cvijet i krema lokalne humanističke i progresivne poštene inteligencije, pomislili da bi jedan primitivni, priglupi, ognjištarski, kamenjarski genocidni klerofašist poput mene mogao biti autor ovog vrhunskog, dubokoumnog filozofskog uradka i analize pok. prof. dr. mr. fr. gr. brr. Borisa Bušića Budenovića. Suzica mi je kanula od silne tronutosti i ganuća... hvala, o, hvala :-)
  • #47 Vrachenzi 22.08.2010. 00:42
    @ Milane
    kapa do poda, ove jugoslavenčine su pocrkale od jada


  • #48 gox212 22.08.2010. 01:41
    ovo jedan od najglupljih komentara koji sam ikad pročitao... klasika: postavlja se teza, pa tek onda postaviti argumente, tako je lako prijatelju samo što malo učeniji rade upravo suprotno
  • #49 ehinus 22.08.2010. 16:28
    koji naslov ko iz jutarnjeg
  • #50 debil 01.04.2011. 02:28
    mnoga zanimljiva mudrovanja pročitah ovdje, a nekim čudom i shvaćam o čemu se raspravlja, no dopustite jednom debilu da kaže nešto u ovoj veleučenoj raspri. pustite kanta. razgovarate li o stvaranju države-nacije gazda je bismarck. željezo i krv.