Dok Ivo radi spektakl, radnici gladuju: Ono što zaprepaštava nije dubina korupcije, već nijemost onih koje se i dalje iskorištava.

Oko tristotinjak radnika Dalmacijavina najavilo je da će u petak krenuti prema Zagrebu ukoliko Upravni odbor Fonda za privatizaciju ne pronađe rješenje za njihovu situaciju. Ti radnici nisu primili plaće već nekoliko mjeseci, a zadnju plaću za kolovoz primili su polovično i to pola u bonovima. Ovakvo tretiranje i ponižavanje radnika ionako više nije novost, posebno u periodu koprcanja kapitalizma u krizi. Samo prošli tjedan mogli smo vidjeti najmasovniji štrajk tristo novinara, štrajk radnika Mundusa iz Varaždina, očajnu situaciju radnika iz Tvornice ulja Čepin koja se našla pred stečajem (i koju je sinoć Čobanković "izvukao" na kratko, do ponovne privatizacije). Tko najviše gubi - Zna se!

U srijedu je i na Visu oko trideset radnika hotela Issa i Tamaris viške hotelske kuće Vis d.d. saznalo da više nemaju radno mjesto. Njihov direktor Vedran Sušić dao je ostavku, sebi našao novi posao i ostavio tvrtku sa 17 milijuna duga (od kojih samo prošlogodišnji iznosi više od 4 milijuna kuna). U međuvremenu radnicima na pitanje "Kako će preživjeti?" nitko od uprave i vlasnika ni nije pokušao odgovoriti, vjerojatno zato jer za njih i sami radnici predstavljaju samo 'troškove proizvodnje' akumuliranja kapitala, a ne žive ljude sa svojim potrebama i željama i sa potrebama i željama njihovih zajednica. Još jedan lopov, nakon što je ukrao svoj dio dao je petama vjetra, a radnike ostavio "zaključane", jednako kao i sav drugi inventar "tvornice".

sanader2.jpg sanader2.jpg

No nije Vedran jedini lopov koji bježi nakon što opljačka ljude i nakon što zagusti. Jednako je učinio i puno veći "igrač", propali političar "Idemo naprijed!" Hrvatske Ivo Sanader, koji je u "filmskom" stilu pobjegao preko granice ali je uhićen u Austriji. Tamo je Sanader u rujnu otvorio i poduzeće Prima Consulting, potencijalno novu priliku za sebe. I Ivo i Vedran trebali bi predstavljati sliku i priliku "nove" Hrvatske koja najviše cijeni "osobe spremne na ulaganje" i "moderne političare sa vizijama". Treba se samo sjetiti plakata kada je i sam Sanader, a s desna njemu i Jadranku Kosor, proročanski prodavao još jednu laž "Idemo dalje!". Ni plakati drugih stranaka nisu se puno razlikovali. A tamo dalje smo i došli! Skoro svakodnevno otpuštanje radnika koje se mjeri i u stotinama, isplaćivanje plaća u bonovima, dizanje radnog staža ženama, ukidanje besplatnog obrazovanja, smanjenje broja vrtića za djecu, ukidanje socijalnih prava kao i već deveti kvartal neprekinutog stagniranja ekonomije, nezaposlenost koja je dosegla brojku veću od 312 000... To su samo neki događaji koji se konstantno pojavljuju u medijima a koji čak i na razini jednog spektakla uspiju pokazati isječke "naše" stvarnosti.

Sa druge strane vijesti ispunjenje raznim aferama, pronevjerama i malverzacijama. Oni uljuđeniji ne zatvaraju usta o rezanju, korupciji, potrebama tranzicije, tržišta, fleksibilizacije rada i još jednog uzvika "Idemo dalje" istim putem, "Sve je još uvijek ok, još uvijek se držimo!". No taj govor nije nov. Njega su već radnici slušali i ranije. Ni vijest nije novina, za njega borbeni radnički pokret već odavno ima izraz - sprega vlasti i poslodavaca ili još bolje, sprega države i kapitala. Oduvijek zajedno, oduvijek u braku! Čak i kada se njime upravlja legalno razlika nije velika.

Je li zaista bitno hoće li se Sanaderu dokazati krivica ili ne? Jeli zaista bitno što se Jadranka Kosor i polovica Vlade opravdava kako ništa nisu znali, i sada pokušavaju sve svaliti na "bivšeg premijera"? Ili jeli zaista bitno što netko "neutralan", kao što je to učinila Vesna Pusić, puritanski sve skupa prokomentira bacajući krivnju na one koji ne glasaju na izborima, ili kako kaže ona, one koji glasaju nogama? I jedni i drugi žele problem prikazati kao "osobni" i moralni - kao eksces - i naravno kao stvar izbora. Jadranka trenutno nudi spektakl "čišćenja i rezanja", a njezina kolegica Pusić poziva na još veću participaciju i moralnost kako bismo svi skupa reproducirali društvenu hijerarhiju i vrh piramide na kojima lebde. Kako bismo svi skupa reproducirali još jednog Vedrana i još jednog Ivu, i još jednom upali u novi ciklus iskorištavanja radnika i stvaranja profita vlasnicima, direktorima, menadžerima i političarima.

Ne kažu ljudi bezveze "Svi su oni isti!". U smislu reprodukcije njihove društvene pozicije u kojoj je koncentracija kapitala, političke moći, i "osobnog" napredovanja velika, oni su i zaista "svi isti"

Problem međutim nije niti osobni niti moralni nego je strukturalan, sistemski i materijalan. Ne kažu ljudi bezveze "Svi su oni isti!". U smislu reprodukcije njihove društvene pozicije u kojoj je koncentracija kapitala, političke moći, i "osobnog" napredovanja velika, oni su i zaista "svi isti". I Vesna i Jadranka i njihov dojučerašnji kolega Ivo sebi su osigurali "bolje sutra", bilo kroz mirovine za kraći radni staž, bilo svojim simboličkim i statusnim kapitalom kojeg tokom svojeg "sjedenja u Saboru", ili nakon njega, ionako lako mogu pretvoriti u konkretni ekonomski kapital. Naša budućnost je sa druge strane neizvjesna, jedini kapital koji mi imamo je naša radna snaga, a ono što je razvidno je da nam prijeti još veće izrabljivanje tog rada ili isključenje iz društvenog bogatstva ukoliko postanemo "ljudski višak".

Ono što zaprepaštava nije ponašanje pojedinih pripadnika elita, o kojima su uhvatili moralizirati mediji, ostali političari i pravosuđe praveći od svega toga spektakl. Ne zaprepaštava niti dubina korupcije. Ono što zaprepaštava je nijemost i tišina onih koji su tokom ovih godina "demokracije" najviše opljačkani, onih koje se i dalje novim reformama još više iskorištava i onih koji pasivno sudjeluju o ovom spektaklu. Mnogi od njih i sami su humanizirali svoje iskorištavanje, odnosno svoju poziciju doživljavati kroz prizmu "osobne sapunice".

Ali i oni - radnici - se sve više opiru, uglavnom spontanim i očajničkim akcijama. No unatoč toj spontanosti i očaju, tokom borbi na radnom mjestu, borbi u kojoj radnici suprotstavljaju svoje potrebe potrebama kapitala, potencijalno je uvijek prisutna situacija drugačijih praksi, drugačijih vizija društva. U takvim situacijama radnici i sami često puta primjenjuju neposrednu demokraciju i jednakost; to se može vidjeti i na takvim "malim" stvarima kao što je neposrednost i "skupštinski" (plenumski) način dogovaranja sljedećih koraka i općenitog toka borbe. Upravo u takvim situacijama leži ogromni potencijal promjene i inspiracija. Već je i sam izlazak iz kože osobnih sapunica prvi oslobađajući akt.

Za razliku od dezorganizirane radničke klase političari i kapitalisti su svjesni da je njihova pozicija kolektivna. Unatoč svim "osobnim" rapsodijama političari i kapitalisti su udruženi i organizirani

Vrijeme "osobnih sapunica" počelo se, nadamo se, topiti. Humaniziranje opresije, i svaljivanje naše eksploatacije na "osobne sudbine" i "osobne eksperimente" nije nas dovelo nikuda. Za razliku od dezorganizirane radničke klase političari i kapitalisti su svjesni da je njihova pozicija kolektivna. Unatoč svim "osobnim" rapsodijama političari i kapitalisti su udruženi i organizirani. Rapsodije "Svatko može uspjeti ako se dovoljno trudi!" uglavnom imaju funkciju antibiotika i pasivizacije, a osim toga su i neistina.

U Argentini su 2001. godine šefovi i političari - onda kada ih je stislo - također počeli zaključavati tvornice i avionima letjeti iz zemlje. Argentinski radnici shvatili su da nije smo stvar u njihovom Sanaderu ili Vedranu nego da je stvar u cijelom jednom trulom sistemu - "Neka svi odu!" bio je slogan kojim su to pokazali. Shvaća se to i ove vruće jeseni kod nas i drugdje "u Europi" gdje radnici i studenti masovno izlaze na ulice i protestiraju protiv rezova, protiv potreba kapitala koji se koprca.

<
Vezane vijesti