Prtscr.Prtscr.Po završetku natječaja za potporu neprofitnim medijima, onima profitnima najviše je zapao za oko portal "Muf". Daleko ozbiljnijeg pitanja: kakvu neprofitnu medijsku scenu proizvodi Ministarstvo kulture, i kakve alate pritom rabi, nitko se nije prihvatio zaozbiljno. Prigovore na natječaj uložilo je 14 nakladnika, između ostalih: "U ime obitelji", "Autograf", Fakultet političkih znanosti, "Crol" i "Slobodni Filozofski".

I. Nedavno završeni drugi po redu natječaj Ministarstva kulture za potporu neprofitnim medijima, u profitnima je odjeknuo ponajviše zahvaljujući portalu Muf.com.hr koji se obreo na listi dobitnika. "Državni milijuni Mufu i 'Vodiču kroz sise i guzice'", veliki je naslov u Slobodnoj Dalmaciji. (Istini za volju, ne radi se o državnim milijunima, već o donaciji od 70 000 kuna, ali to je urednička licentia poetica, jasno je da "milijuni" zvuče atraktivnije...) "Evo što Ministarstvo (ne)kulture financira: Vodič kroz guzice i sise!", dolijeva ulje Dnevno.hr. Moralna panika zahvatila je čak i dio neprofitnih medija, bolje rečeno onaj kojemu je upravo Muf "zaprijetio" da ga izgura s liste financijski poduprtih. Članak pod naslovom "Jebi se, tata, jer si siromah" pročitali smo još krajem kolovoza na portalu Autograf čiji je urednik, kao i autor članka, Drago Pilsel.

Od moralne panike profitirao je Muf, kojem je negativni publicitet poslužio kao vjetar u leđa. Internetski servis Alexa.com koji komparira portale s obzirom na njihovu posjećenost, pokazuje da je Muf u posljednje vrijeme popravio svoj položaj za 1 660 000 mjesta na globalnoj ljestvici i da je na pragu ulaska među tri tisuće najpopularnijih portala koji se klikaju u Hrvatskoj. Uostalom, da se netko od njegovih osporavatelja potrudio istražiti što se nalazi ispod Mufove redakcijske opreme, vjerojatno bi uspio otkriti da tu nema ni traga pornografiji. Radi se ustvari o abecedariju feminističke sociologije: "Bitno je shvatiti da je pogled muškarca povijesno i društveno determiniran i izrazito subjektivan te da kao takav ne bi trebao imati presudnog utjecaja na sliku koju o sebi stvaraju i imaju žene", ključna je misao inkriminiranog "Vodiča kroz sise i guzice". Omladina koju izazovni naslovi narajcaju da se upusti u tekst, možda nešto i nauči.
Pogotovo uzme li se u obzir izloženost vjeronauku i sveopćem puritanizmu koji, zbog autentičnog uvjerenja ili pukog oportunizma desetljećima reproduciraju masovni mediji.

<!--[if gte mso 9]><xml>
 <w:WordDocument>
  <w:View>Normal</w:View>
  <w:Zoom>0</w:Zoom>
  <w:HyphenationZone>21</w:HyphenationZone>
  <w:DoNotOptimizeForBrowser/>
 </w:WordDocument>
</xml><![endif]-->Foto: Aleksandra Ševčenko (Wikipedia.org/Femen)
Foto: Aleksandra Ševčenko (Wikipedia.org/Femen)

Muf bismo možda mogli uvrstiti u trend korištenja porno-elemenata u feminističkom ili širem ljudskopravaškom pokretu, koji je posebno vidljiv u post-sovjetskim zemljama, od ruskog Pussy Riota do ukrajinskog Femena. Radi se o društvima koja šezdesetih i sedamdesetih godina nisu mogla slobodno apsolvirati peace&love revoluciju; premda su prilike u SFRJ tada bile ponešto slobodnije, današnji utjecaj Crkve na javni moral je takav da Mufov koncept, dokazi su na stolu, ima svoje medijsko opravdanje.

II. Razlikuje li se uopće naslov Pilselova članka ("Jebi se, tata, jer si siromah") u kojem prosvjeduje zbog Mufa (i lošega plasmana vlastita medijskog projekta na natječaju Ministarstva kulture) od tipa redakcijske opreme koji karakterizira Muf?

U nijansama ipak da, jer Muf tek spominje anatomiju, a Autograf odmah, bez previše okolišanja, prelazi na stvar. No, kudikamo je veća razlika u sadržaju koji slijedi ispod naslova.

Internetski servis <a href="http://h-alter.org/admin/articles/articles/edit/Alexa.com" data-mce-href="Alexa.com"><em>Alexa.com</em></a> koji komparira portale s obzirom na njihovu posjećenost, pokazuje da je <em>Muf </em>u posljednje vrijeme popravio svoj položaj za 1 660 000 mjesta na globalnoj ljestvici. Internetski servis Alexa.com koji komparira portale s obzirom na njihovu posjećenost, pokazuje da je Muf u posljednje vrijeme popravio svoj položaj za 1 660 000 mjesta na globalnoj ljestvici.

Za razliku od Mufa koji se, rekosmo, bavi promoviranjem osnova feminističke sociologije, Drago Pilsel bavi se promoviranjem sebe. Obratimo pažnju na njegovu ključnu misao: "Republika Hrvatska je to (tj. zasluge, op. a.) priznala tati i mami kada je riječ o mome bratu, jer im daje mjesečnu invalidninu i mirovinu s obzirom na to da su izgubili sina u borbi za našu domovinu (podaci poznati Ministarstvu branitelja), ali meni, eto, nikako da prizna, štoviše, Republika Hrvatska me je željela i ubiti, pa će mi se povrh svega ovih dana dogoditi da grupica balavica iz Varaždina koja, molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije, uvjeri 'stručnjake' Ministarstva kulture da njihov trud zaslužuje obilatu financijsku pomoć (ponovimo: 70 000 kn, op. t.g.) dok projekt koji vodim, ovaj portal, nije bio te sreće jer, pardon my french, ne drkamo, ne reklamiramo vibratore i ne stavljamo muške i druge guzice na naslovnici." Na prvu zapažamo da Pilselova sugestija kako je "njegov" portal, za razliku od Mufa, lišen svake masturbacije, nije baš posve istinita.

Autografov plasman na Alexi, još uvijek u znatnoj prednosti pred Mufom...<br> Autografov plasman na Alexi, još uvijek u znatnoj prednosti pred Mufom...

No, zapažamo i grijeh daleko ozbiljniji od nje. U tekstu "Jebi se…", Drago Pilsel, autor i urednik Autografa iz 2014. "gleda preko nišana" Dragu Pilsela, civilnodruštvenog aktivista i angažiranog novinara iz ranih devedesetih. Prisjetimo se, tada su se istaknuti intelektualci, novinari i civilno-društveni aktivisti – među njima i današnji urednik Autografa – hrabro suprotstavljali naoružanim i uniformiranim ljudima koji su, po preporuci i uz sufliranje državnih institucija, upadali u stanove i "deložirali" njihove korisnike na ulicu. Logika naoružanih bila je jasna kao gorski potok: oni su zaslužni za Hrvatsku zato što s puškama u rukama negdje na terenu brane domovinu; njihove kuće su spaljene, ili su porušene granatama, ili su iz njih otjerani; s toga motrišta, pravedno je da njihove obitelji dobiju drugi dom, a pravedno je i da ga, milom ili silom, izgube sunarodnjaci onih koji su ih lišili stanovanja. Uostalom, zar se u toj pravednosti ne krije esencija pozdrava – Za dom spremni!?

U tekstu "Jebi se…", Drago Pilsel, autor i urednik Autografa iz 2014. "gleda preko nišana" Dragu Pilsela, civilnodruštvenog aktivista i angažiranog novinara iz ranih devedesetih

Logika Drage Pilsela iz 2014. također je jasna kao gorski potok: On je zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu; s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude "obilato financijski potpomognut", a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij "zasluga za našu stvar" suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema "zaslugama za našu stvar".

Program potpore neprofitnim medijima ima svoje kriterije, a Ministarstvu kulture može se čak priznati da je o njima 2013. godine provelo i kakvu-takvu javnu raspravu. Među tim kriterijima, "stručnost i kvaliteta suradnika" nosi nešto bodova, i nema sumnje da je to "forza" Autografova sastava. "Otvorenost neafirmiranim autorima" indikator je koji Autografu vjerojatno odnosi bodove. Kriteriji su možda mogli biti i nešto drugačiji, da se Autografova ekipa uključila u prošlogodišnju javnu raspravu i predložila nešto "bolje". Zašto se nije uključila? Možda zato što je smatrala da su "zasluge za stvar" iznad bilo kakvih kriterija i sličnih kretenarija…?

III. Što se dogodilo da ministrica kulture Andrea Zlatar Violić ipak dodijeli Autografu 70 000 kuna, i to "diskrecijskom odlukom", prije otvaranja roka za podnošenje prigovora na rezultate natječaja, koji je trajao od 25. rujna do 1. listopada?

"Nakon prvog kruga natječaja, ministrica je uvažila molbu prijavitelja Autograf.hr kategoriji novih medija te zbog male bodovne razlike i iznesenih argumenata - 3. po redu je imao 416 bodova, a Autograf.hr na 4. mjestu 411 – donijela odluku o dodjeli potpore i portalu Autograf.hr. Argumentacija, dakle, slijedi iz vrlo male bodovne razlike koja upućuje na kvalitetu projekta", odgovaraju nam u Ministarstvu.

Pouka za sve druge sudionike svih drugih natječaja Ministarstva kulture glasi: Ukoliko se vaš projekt nađe pet bodova ispod praga – pišite pismo ministru/ministrici i vaš problem bit će diskrecijski riješen! Važno je da čelnik/čelnica iskazuje svoju dobru volju i feeling za dobre projekte, neovisno o odlukama stručnih tijela, propozicijama natječaja i općenito, načelima vladavine prava te sličnim tricama.

Otkud uopće ministrici uporište za donošenje diskrecijskih odluka? "Pravo svakog ministara da donosi odluke proizlazi iz Zakona o sustavu državne uprave (čl. 39.) kojim je propisano da odluke nadležnog ministarstva donosi nadležni ministar ili njegov zamjenik.

To pravo, u području kulture, regulirano je i čl. 9. Pravilnika o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi.

Što se dogodilo da ministrica kulture Andrea Zlatar Violić ipak dodijeli Autografu 70 000 kuna, i to "diskrecijskom odlukom", prije otvaranja roka za podnošenje prigovora na rezultate natječaja, koji je trajao od 25. rujna do 1. listopada?

Pored toga, prema čl. 1. Zakona o kulturnim vijećima, kulturna vijeća imaju savjetodavnu funkciju.

Ministar prema članku 7. stavku 1. Zakona o fiskalnoj odgovornosti kao čelnik proračunskog korisnika državnog proračuna ima fiskalnu odgovornost te odgovara za zakonito, namjensko i svrsishodno korištenje sredstava te učinkovito i djelotvorno funkcioniranje sustava financijskog upravljanja i kontrola u okviru proračunom, odnosno financijskim planom utvrđenih sredstava", recitiraju nam u Ministarstvu.

Zašto je ministrica uvažila prigovor nakladnika Autografa prije nego što je rok za prigovore otvoren (i zatvoren), upitali smo Ministarstvo.

"S obzirom na to da portal Autograf.hr spada u kategoriju novih medija, njegovu je molbu ministrica riješila nakon prvog kruga, u propisanom roku. Nakon što je portal u drugom krugu dostavio potrebnu dodatnu dokumentaciju kojom je dokazao da zadovoljava formalne uvjete za dodjelu potpore, s njim je, kao i sa svim drugim dobitnicima, potpisan ugovor."

Na pitanje da li je ministrica donijela diskrecijsku odluku o financiranju Autografa u pisanoj formi (dakle upravnog ili sličnog akta iz kojega bi se moglo vidjeti na kojem je od pobrojanih propisa zasnovan i postoji li ikakva pouka o pravnom lijeku) – u Ministarstvu nam nisu odgovorili.

Međutim, doznali smo da je bilo i onih koji su prigovore uputili u objavljenom roku. "Do 1. listopada prigovore su uložili: Udruga U ime obitelji, Udruga Autograf, Centar za cjeloviti razvoj Split, Udruga Javno, Udruga Etno Media, Fakultet političkih znanosti (Global), Udruga Jedna nova poruka, Nacionalna koordinacija Vijeća romske nacionalne manjine u RH, Udruga Crol, Fakultet političkih znanosti (TV Student), Udruga Arteist, Udruga Metamedij, Udruga Slobodni Filozofski, Udruga Lisac Ivo, Udruga za promicanje medijskog pluralizma 808. Njihovi prigovori kreću se u vrlo širokom rasponu: od upozorenja na navodne sukobe interesa unutar Povjerenstva, preko kritike svrstavanja autorskih prijevoda u kategoriju prenesenih sadržaja, navođenja tehnoloških specifičnosti pojedinih medija poput radija, tvrdnji o proizvoljnoj primjeni kriterija u ocjenjivanju pa sve do upućivanja na potrebu dorade kriterija koji, ukupno gledajući, favoriziraju medije 'općeg' usmjerenja naspram onih specijaliziranih za pojedina područja", odgovaraju u Ministarstvu.

Uvažimo li pravo ministara na diskrecijske odluke koje derogiraju mišljenja stručnih tijela, zalažemo se za njihove napoleonske ovlasti

Primijetili bismo ipak da niti jedan od propisa navedenih u odgovorima Ministarstva ne predviđa mogućnost donošenja diskrecijskih odluka; naprotiv, pred ministre se u njima stavlja u dužnost da "brinu o zakonitom i pravodobnom izvršavanju zakona i drugih propisa"; a otvoreno je pitanje da li se na program podrške neprofitnim medijima mogu primijeniti propisi koji se odnose na Javne potrebe u kulturi – već samim time što se oni odnose na proračunska sredstva, a ovdje se radi o raspodjeli dobiti od igara na sreću.

Uvažimo li pravo ministara na diskrecijske odluke koje derogiraju mišljenja stručnih tijela, zalažemo se za njihove napoleonske ovlasti: možemo samo zamisliti kakve bi diskrecijske odluke mogao donositi neki budući ministar, željan kreiranja neprofitne medijske slike po svom ukusu. Hoće li postati standard – ako već nije postao – da ministri donose diskrecijske odluke čim netko od "zaslužnika" kao glavni argument krikne: "Jebi se…!"?

IV. U hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi uobičajeno je da o nepravilnostima javnih natječaja govore i žale se oni koji su na njima pretrpjeli neuspjeh. Vrijeme je da o njima jednom progovore i pobjednici.

Programu dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima nekorektno bi bilo osporiti određeni civilizacijski pomak u odnosu na slične natječaje Ministarstva kulture i drugih tijela vlasti. On se sastoji prije svega u utvrđivanju jasnih kriterija i indikatora za dodjelu sredstava, u odabiru stručne komisije koja procjenjuje pristigle ponude, u relativnoj transparentnosti čitavog postupka i u činjenici da je taj koncept prošle godine građen kroz vrlo iscrpnu komunikaciju Ministarstva i zainteresiranih nakladnika neprofitnih medija.

Programu dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima nekorektno bi bilo osporiti određeni civilizacijski pomak u odnosu na slične natječaje Ministarstva kulture i drugih tijela vlasti

Određene naznake napretka uočavamo i ove godine: čini se da su određeni mediji koji su se prošle godine prijavljivali i, suprotno propozicijama, bili pripušteni u natječaj, ove godine odustali od sudjelovanja u njemu; Ministarstvo je čak najavilo da bi ubuduće moglo objavljivati izvještaje o realizaciji sredstava i druge "sadržaje korisnika", što bi bilo povećanje transparentnosti koje bi valjalo pozdraviti. Dodatno ćemo pozdraviti kada ista mjera bude primijenjena i na druge natječaje, prvenstveno one za Javne potrebe u kulturi, odnosno kada cjelokupna njihova natječajna dokumentacija bude javno dostupna. Nakaradna odredba prema kojoj se novinarsko "ispunjavanje funkcije nadzora ekonomski i politički moćnih" mora čuvati od "denuncijantskog" odnosa spram njih izbačena je iz teksta natječaja. Međutim, tu su i neki loši pokazatelji, pa pobrojmo najvažnije.

  • Po završetku prošlogodišnje iscrpne javne rasprave o natječaju, Ministarstvo je počelo primjenjivati daleko autoritarnije strategije njegove "dogradnje". Na primjer, u proljeće ove godine Povjerenstvo za neprofitne medije sastavilo je preporuke za unapređenje programa potpore, o kojima se Ministarstvo izbjeglo (javno) očitovati. Povjerenstvo je, između ostaloga, tražilo pravo na "nešto fleksibilnije" odlučivanje o broju i visini potpora unutar zadanog budžeta; dodjelom te ovlasti povjerenstvo bi moglo, bez ministričine diskrecionosti, na elegantan način riješiti npr. slučaj Autografa. Ono je naglasilo i važnost uvođenja višegodišnjeg financiranja, s čime bi trebalo početi "već s evaluacijom natječaja 2013.-14.". Prema procjeni povjerenstva, višegodišnje potpore etabliranim medijima iznosile bi "npr. 300 – 400 000 kuna". Povjerenstvo se založilo za "što jednostavnije i preciznije" prijave na natječaj, te sustav bodovanja koji najviše vrednuje "najhrabrije i najkvalitetnije – one koji promiču slobodu govora, koji doprinose pluralizmu, promicanju ljudskih i građanskih prava, kritičnost i propitivanje moćnih – ali poštujući profesionalne i etičke standarde struke". Ministarstvo se, kažemo, o svemu ovome izbjeglo javno očitovati. Umjesto toga, među nakladnicima je otvorilo raspravu o preporukama povjerenstva i potom podijelilo rezime te rasprave.
  • U rezimeu rasprave našao se i prijedlog Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, da organizatori natječaja na internetskim stranicama pravodobno objavljuju zahtjeve za razjašnjenja i druge upite koje postavljaju zainteresirani nakladnici, kao i odgovore Ministarstva. Tu mjeru smatramo nužnom za povećanje transparentnosti i jednakopravnosti u pristupu informacijama: primjerice, nakladnici koji su e-mailom ili telefonom upitali smiju li odgovori u upitnicima donekle premašivati određenih 1 800 znakova, dobili su odgovor da smiju; onima koji nisu pitali, ta informacija ostala je uskraćena, jer nigdje nije bila objavljena, pa su se poput Dudeka držali limita od 1 800 znakova. Ovi snalažljiviji tumačili su rastezanje pravila na različite načine – neki su proširivali odgovore za dva-tri retka, a neki i za desetak-petnaest, a možda i više. A 50 posto više prostora za objašnjenje vlastitog projekta predstavlja veliku prednost pri ocjenjivanju. Ministarstvo ipak nije uvelo institut objavljivanja pitanja i odgovora, i tako je, suviše ekstenzivnim tumačenjem regula koje je samo uspostavilo, reproduciralo odavno opisano stanje – postojanje koncentričnih krugova iniciranih pripadnika kružoka, slabije informiranih korisnika i totalnih outsidera.
  • U svibnju ove godine Ministarstvo je otvorilo savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o izmijenjenom tekstu "Uputa za prijavitelje" na natječaj za potporu neprofitnim medijima. Za javnu je raspravu o "Uputama" ostavljeno svega osam radnih dana, što je protivno Zakonu o pravu na pristup informacijama i Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, a natječaj se planiralo raspisati dan nakon okončanja savjetovanja, pri čemu nije ostavljeno vremena niti za analizu javne rasprave. Ponuđene "Upute", dakako, nisu sadržavale neke bitne prijedloge povjerenstva za neprofitne medije. Iznos gornje granice potpora, koji je prošle godine bio 400 000 kuna, ovim se dokumentom željelo prepoloviti – i to bez ikakve prethodne najave, desetak dana prije objavljenog datuma raspisivanja natječaja.
  • Sam upitnik za sudionike drugoga kruga natječaja obogaćen je pitanjima tipa: "Navedite vaš plan aktivnosti po mjesecima – koji se odnosi na sve aspekte rada na mediju – sadržaj, opremu i oblikovanje, organizaciju rada i zapošljavanja, logistiku i tehnologiju, doseg i publiku te financiranje", na koja bi trebalo odgovoriti u formatu jedne novinske kartice (1800 znakova). Pitanja poput ovoga možda bi bila primjerena nekim drugim oblicima NVO-djelatnosti, ali za novinarski rad potpuno su deplasirana. Iz njih se nazire jedan od osnovnih problema ovoga natječaja (i sličnih natječaja za medije): umjesto da se tijelo koje ga raspisuje usredotoči na evaluaciju dosadašnjeg sadržaja medija, i njegova javnog utjecaja, pogotovo sadržaja unatrag šest ili dvanaest mjeseci, dakle da objavljeni sadržaj nosi najveći broj bodova – ono se usredotočuje na "projekt", dakle na manje ili više uspjele samointerpretacije nakladnika. Prijavitelji su pritom natjerani na sklizak teren nadrisociologiziranja i odgovaranja na pitanja na koja bi ustvari trebali odgovoriti članovi ocjenjivačkog povjerenstva (pitanja tipa: "Kako vaša uređivačka koncepcija doprinosi pluralizmu medijskog polja u Hrvatskoj? Što namjeravate postići ciljevima vaše uređivačke koncepcije? Koliko je vaš medij informativno značajan skupinama kojima se obraćate? Djeluje li na njihovu koheziju, kao platforma za raspravu, povezuje li različite skupine? Na koji je način moguće što konkretnije evaluirati ostvarenje ciljeva vaše uredničke koncepcije?"). Natjerani su i na izradu minucioznih operativnih planova koji sputavaju logiku novinarske profesije - logiku kvalitetnog, informativnog, analitičkog i brzog reagiranja na aktualne, relevantne događaje.
  • Nakon savjetovanja o "Uputama" Ministarstvo je pokazalo znatnu "osjetljivost" na primjedbe pojedinih nakladnika koji su se protivili snižavanju donacija i "podiglo" gornju granicu s predviđenih 200 000 na 250 000 kuna, čime se ukupan broj predviđenih potpora podigao s lanjskih 14 na 21. Obrazloženje odluke o snižavanju gornjeg limita potpora bilo je posebno zabavno: "Po provedbi javnog poziva 2013. godine /…/ primijetili smo da je velik broj kvalitetnih i važnih medija, nažalost, ostao bez ikakve podrške. Pritom se često radi o manjim medijima koji djeluju i van Zagreba, nedavno pokrenutima i još nerazvijenih kapaciteta za aplikacije na različite domaće i inozemne natječaje, pa su im i mogućnosti pronalaženja drugih izvora financiranja, ionako male, dodatno sužene. Dodatno, takvi mediji imaju vjerojatno i manju diskurzivnu snagu kako bi u raspravi nametnuli svoje interese, barem sudeći prema tome da smo svjedočili mnogim usmenim, telefonskim prigovorima na plan raspodjele sredstava, dok pisanih priloga niti sudjelovanja njihovih predstavnika na sastancima, koji se nažalost redovito održavaju u Zagrebu, nije bilo /…/ Suprotstavljene pozicije po ovom pitanju se ne mogu riješiti drugačije nego kompromisom, koji neće zadovoljiti niti 'male' medije, često bez ikakvih sredstava, niti one veće, u razvoju i pokušaju da ostvare dodatni utjecaj i zapošljavanje /…/ nadamo se da će solidarnost među interesnim skupinama prevladati distribucijski konflikt /…/.

Po završetku prošlogodišnje iscrpne javne rasprave o natječaju za neprofitne medije, Ministarstvo je počelo primjenjivati daleko autoritarnije strategije njegove "dogradnje"

V. Ostavimo po strani pitanje imaju li nakladnici koji ne sudjeluju u javnoj raspravi, već prigovaraju telefonski ili po kuloarima, veću ili manju "diskurzivnu snagu" za "nametanje svojih interesa" i pozabavimo se nečim važnijim: Ministarstvo ponekad propušta uvidjeti detalj koji se ne bi smjelo zaobići, a to je da, pored interesa medijskih nakladnika, pa tako i "malih" i "velikih" (sic!) neprofitnih medija, postoji i jedan daleko važniji. Radi se o interesu izvornog donatora svih financijskih sredstava, ujedno i ultimativnog korisnika potpora neprofitnim medijima, a to je - interes javnosti. Na pitanje što je javnom prostoru u Hrvatskoj potrebnije, od Ministarstva nikada nismo dobili odgovor: Je li potrebnije i bliže javnom interesu financiranje dvadesetak totalno potplaćenih i stoga nevidljivih medija, od kojih oni financijski najuspješniji mogu zaposliti dvoje-troje radnika, a većina ih godišnje ostvari onoliko prihoda koliko državni činovnik u rangu šefa Odjela za medije MK na ime bruto-plaće sprži u nekoliko mjeseci, pa su stoga dugoročno osuđeni da funkcioniraju više kao blogovi nego kao portali? Ili bi potrebnije i bliže javnom interesu bilo nešto izdašnije financiranje tri-četiri malo manje nevidljiva medija, koji unutar sebe mogu integrirati različite teme, strategije i tehničke mogućnosti? Ministarstvo otpočetka svojega bavljenja neprofitnom medijskom scenom luta bespućima različitih rješenja, bez izražene vizije i strategije. Potpisnik ovih redaka posjeduje radni materijal sastavljen početkom 2013. godine od strane nadležne osobe u Ministarstvu, koji je predviđao: "jednu do dvije potpore u iznosu od 550 do 1 milijun i 50 tisuća kuna za opće medije; dvije do pet potpora u iznosu od 210 do 525 tisuća kuna za specijalizirane medije; pet do deset potpora za pokretanje novih medija u iznosu od najviše 50 tisuća kuna". Milijun kuna možda bi čak bilo dostatno i za razvoj poslovnih modela kojima bi se postigla samoodrživost medija, što u posljednjem broju časopisa Novinar zahtijeva Ane Magzan. Gornji limit, međutim, postupno se snižavao, prvo na 600 000 u kasnijem radnom materijalu, pa na 400 000 na prošlogodišnjem natječaju – da bi zasad bio sveden na 250 000 kuna. Ministarstvo je trebalo otvoriti široku javnu raspravu o poželjnoj slici neprofitne medijske scene, u kojoj su trebale sudjelovati barem još akademska zajednica i civilno društvo, umjesto da, na gore opisani način, odglavinja u razmrvljivanje te scene i njezinu potpunu marginalizaciju, koja je sada na obzoru.

 Ministarstvo ponekad propušta uvidjeti da, pored interesa medijskih nakladnika, postoji i jedan daleko važniji. Radi se o interesu izvornog donatora svih financijskih sredstava, ujedno i ultimativnog korisnika potpora neprofitnim medijima, a to je - interes javnostiVI. Katapultura Hrvatskog radija je 3. listopada posve neopravdano ugostila Nenada Bartolčića, vlasnika nakladničke tvrtke Moderna vremena d.o.o, da govori o programu potpore neprofitnim medijima. Ovaj je pak posve neopravdano tvrdio da je taj program diskriminatoran zato što isključuje medije čiji su nakladnici komercijalni subjekti. Bartolčić, a čini se također i autori te emisije, ispuštaju iz vida da program potpore neprofitnim medijima postoji od 2006. godine, da ga je do 2013. provodila Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, te da je tek Vladinom uredbom iz prosinca 2012. taj program, čiji je fond podignut s milijun na tri milijuna kuna državne dobiti od igra na sreću, prebačen na brigu Ministarstva kulture.

Tražiti, dakle, da fond za potporu neprofitnim medijima bude otvoren i za trgovačka društva, bilo bi jednako tako glupo kao i tražiti da natječaji Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva budu otvoreni npr. programima društveno-odgovornog poslovanja INA-e, Cemexa ili Privredne banke. S druge strane, trgovačkim društvima poput Modernih vremena otvoreni su drugi programi kojima ne mogu pristupiti udruge građana, što je Bartolčiću posve opravdano pripomenula druga gošća emisije, ministrica Zlatar Violić.  

Bartolčić je prigovorio i da neprofitni mediji, futrani od države, odstupaju od svoje kritičnosti. "Otvorite portal H-Alter i ukucajte u tražilicu moje ime – naći ćete na desetke kartica kritičkog teksta o meni i Ministarstvu kulture", ispalila je na to ministrica, kao iz puške.

No Bartolčić pomalo neopravdano proglašava neprofitne medije epicentrom novinarskoga oportunizma. Pretjerano bi možda bilo tvrditi da novinara koji zaista hrabro kritiziraju moćne, u hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi ni u kojem trenutku nije bilo toliko da ih ne bismo mogli na prste nabrojati; ali kada bismo uračunali i nožne prste, vjerojatno ne bismo bili daleko od istine. Uglavnom, novinari u korporacijama šute i slušaju šefove i njihove poslovne partnere; u državnim medijima šute i slušaju politički nominirane urednike i njihove gazde, u neprofitnima pretežno se povinuju zahtjevima donatora. This is Croatia.

Milijun kuna po neprofitnom mediju – majketimile, tko bi s takvima izašao na kraj?

Ministrica kulture pak, kad joj zatreba, izvuče H-Alter kao opravdanje "njezine" medijske politike, ali postupci njezina ministarstva znaju biti i ponešto drugačiji – odvijaju se u rasponu od uskraćivanja informacija, pogrešnog tumačenja propisa, zamjene teza, diskvalifikacija, pa sve do izjava koje bi se mogle protumačiti i kao suptilno izražene prijetnje.

No, da ipak nekako završimo: tko nam garantira da najodgovornijima u Ministarstvu kulture možda čak i nije toliko stalo do malih, lokalnih neprofitnih medija, hendikepiranih nesposobnošću za nametanje vlastitih interesa putem javne rasprave, ali, navodno, vještih u telefoniranju i hvatanju za rukav – koliko im je stalo do toga da u neprofitnom sektoru ne dobiju medijsku bombu, nastalu grupiranjem onih koji se ne igraju, već zaista kritiziraju centre društvene i političke moći? Milijun kuna po neprofitnom mediju – majketimile, tko bi s takvima izašao na kraj?


  U slijedećem nastavku čitajte: Španjolske čizme za neprofitne medije

Do tada, pročitajte osvrt urednika Autografa.

H-Alter ničije priloge ne briše iz memorije, pa tako niti članke Drage Pilsela. Uvjerite se i sami!

<
Vezane vijesti